Nekada je bilo jednostavnije, imali smo par osnovnih žanrova i to je bilo to.
Međutim, glazba nije statična, mijenja se, nadopunjuje i razvija na svakodnevnoj bazi. Po nekoj općeprihvaćenoj podjeli danas postoji 41 glavni žanr s nekih 300-400 podžanrova, a neki od njih nastali su u 21. stoljeću, možda tek prije par godina.
Slikar i skladatelj Luigi Russolo začetnik je žanra HNW, odnosno 'harsh noise wall'. Prema Russolu, industrijska je revolucija čovječanstvu donijela nove, do tog trenutka nepoznate zvukove i sve što treba napraviti je uživati u njima. Dok je većina glazbe orijentirana na melodiju ili ritam, Russolo proučava buku i desetljećima poboljšava svoje eksperimentalne instrumente koje zove intonarumori. Noise glazba nije ništa neobično, no HNW odlikuje odsustvo svih elemenata koje vežemo uz pojam 'glazba'.
Iza ideje na kojoj se temelji žanr vaporwave stoji 'weltschmerz' koji muči današnju mladež. Zapravo je riječ o kombiniranju sintisajzera sa smooth jazzom i lounge glazbom. Nastao je posve slučajno kada su dvojica pionira žanra, eksperimentalni glazbenici Daniel Lopatin i James Ferraro, objavili albume podosta slične jedan drugome. Nostalgija, retro web dizajn, antički kipovi, zastarjeli 3D vizuali, japanski likovi i pismo, sve je to dio vaporwavea.
Zahvaljujući filmovima o piratima, jedan je žanr dobio vjetar u leđa: brade, tetovaže, kuke, umjetne noge, rum i eto nas kod pirate metala. Još 1987. bend Running Wild objavio je album "Under Jolly Roger" pokušavajući piratskim imidžom umanjiti nepopularnost stečenu onim sotonističkim. Par desetljeća kasnije Alestorm, Lagerstein i Swashbuckle i dalje uspješno spajaju morske napjeve, tradicionalne folk instrumente, piratski folklor i metal.
Kao što su "Pirati s Kariba" pogurali pirate metal, tako je Harry Potter iznjedrio wizard rock. Wrock se u SAD-u pojavio 2002. s bendom Harry and the Potters i otada je stekao međunarodno priznanje. Postoji čak i Wrockstock, festival bendova koji sviraju wizard rock. Nema neke opće definicije žanra, već je riječ o pjesmama tematski vezanim za svijet Harrya Pottera. Najčešće se pišu pjesme iz perspektive pojedinog lika, a da se dodatno naglasi dramatičnost izvedbe nerijetko ćete bendove vidjeti u odgovarajućim kostimima.
Koji Kondo potpisuje melodije nekih najpopularnijih igrica svih vremena, Super Mario i Legend of Zelda su među njima, a ujedno je inspirirao jedan glazbeni žanr. Spojite li 8-bitne zvukove tipične za videoigre s agresivnim hard-core punkom ili metalom dobit ćete Nintendocore. Prvi album u ovom žanru objavili su Horse the Band i premda su te 2001. pojam 'nintendocore' upotrijebili kao zezanciju kako bi opisali zvuk onoga što rade, izraz se udomaćio, proširio i traje već skoro dva desetljeća.
Tih osamdesetih godina kada je carevao Nintendo, revoluciju je donio Musical Instrument Digital Interface, poznatiji kao MIDI. Mnogi ga izvođači i dan-danas koriste u većem ili manjem opsegu, a jedna od zanimljivijih skupina je 'black midi', žanr s jednostavnom premisom - nagurati što više tonova u jednu kompoziciju. Sve je počelo 2009., a 'blackersi' - kako se međusobno zovu - imaju svoje društvene mreže, izdavačke kuće, objavljuju na stotine pjesama i slično. Rekord u naguranim tonovima drži stanoviti Gingeas: u "Armageddon v2" ugurao je njih 81,073,741,814,995. Ukoliko imate problema s epilepsijom, ovaj žanr nikako nije za vas.
Fraza 'manje je više' datira još iz 1855. kada ju je prvi put upotrijebio pjesnik Robert Browning, a stoljeće kasnije prvo su je prihvatili arhitekti pa nakon njih i glazbenici. Žanr lowercase nudi drugačiji pogled na 'manje je više'. U njegovom slučaju ovo 'manje' su mikrozvukovi oplemenjeni ambijentalnom elektronikom. Početkom 21. stoljeća, Steve Roden objavio je album "Forms of Paper", a jedini zvukovi koje ste mogli čuti bilo je šuškanje papira. Malo distorzije, elektronike, digitalne obrade i od običnog šuškanja - kojem u životu ne pridajemo neku veliku pozornost - nastala je kompozicija u trajanju od 54 minute.
Razvojem i porastom društvenih mreža došlo je do porasta različitih subkultura. Trendovi nastaju i nestaju preko noći i sve je instant-površno. Jedno je vrijeme postojao interes za seapunkom, žanrom koji je The New York Times opisao kao 'web joke with music'. Par online glazbenika s nostalgijom se prisjetila kulture devedesetih prošlog stoljeća, spojila plesnu glazbu, zvukove iz videoigrica i tropske instrumente poput marimbe i slično. Glazbu su obično pratili videospotovi s 'kapljicama', a jedno su vrijeme - barem što se spotova i nastupa tiče - žanrom bile fascinirane Rihanna i Azealia Banks.
Naravno, novih je žanrova znatno više nego što su ovdje navedeni, a 2016. donijela je dark bass, progressive heavy electro rock, air pop, glitch soulazz, dubstazz, country dance music (CDM), space trap, conspiracy rock, orchestral IDM i mnoge, mnoge druge...
muzika
Međutim, glazba nije statična, mijenja se, nadopunjuje i razvija na svakodnevnoj bazi. Po nekoj općeprihvaćenoj podjeli danas postoji 41 glavni žanr s nekih 300-400 podžanrova, a neki od njih nastali su u 21. stoljeću, možda tek prije par godina.
Slikar i skladatelj Luigi Russolo začetnik je žanra HNW, odnosno 'harsh noise wall'. Prema Russolu, industrijska je revolucija čovječanstvu donijela nove, do tog trenutka nepoznate zvukove i sve što treba napraviti je uživati u njima. Dok je većina glazbe orijentirana na melodiju ili ritam, Russolo proučava buku i desetljećima poboljšava svoje eksperimentalne instrumente koje zove intonarumori. Noise glazba nije ništa neobično, no HNW odlikuje odsustvo svih elemenata koje vežemo uz pojam 'glazba'.
Iza ideje na kojoj se temelji žanr vaporwave stoji 'weltschmerz' koji muči današnju mladež. Zapravo je riječ o kombiniranju sintisajzera sa smooth jazzom i lounge glazbom. Nastao je posve slučajno kada su dvojica pionira žanra, eksperimentalni glazbenici Daniel Lopatin i James Ferraro, objavili albume podosta slične jedan drugome. Nostalgija, retro web dizajn, antički kipovi, zastarjeli 3D vizuali, japanski likovi i pismo, sve je to dio vaporwavea.
Zahvaljujući filmovima o piratima, jedan je žanr dobio vjetar u leđa: brade, tetovaže, kuke, umjetne noge, rum i eto nas kod pirate metala. Još 1987. bend Running Wild objavio je album "Under Jolly Roger" pokušavajući piratskim imidžom umanjiti nepopularnost stečenu onim sotonističkim. Par desetljeća kasnije Alestorm, Lagerstein i Swashbuckle i dalje uspješno spajaju morske napjeve, tradicionalne folk instrumente, piratski folklor i metal.
Kao što su "Pirati s Kariba" pogurali pirate metal, tako je Harry Potter iznjedrio wizard rock. Wrock se u SAD-u pojavio 2002. s bendom Harry and the Potters i otada je stekao međunarodno priznanje. Postoji čak i Wrockstock, festival bendova koji sviraju wizard rock. Nema neke opće definicije žanra, već je riječ o pjesmama tematski vezanim za svijet Harrya Pottera. Najčešće se pišu pjesme iz perspektive pojedinog lika, a da se dodatno naglasi dramatičnost izvedbe nerijetko ćete bendove vidjeti u odgovarajućim kostimima.
Koji Kondo potpisuje melodije nekih najpopularnijih igrica svih vremena, Super Mario i Legend of Zelda su među njima, a ujedno je inspirirao jedan glazbeni žanr. Spojite li 8-bitne zvukove tipične za videoigre s agresivnim hard-core punkom ili metalom dobit ćete Nintendocore. Prvi album u ovom žanru objavili su Horse the Band i premda su te 2001. pojam 'nintendocore' upotrijebili kao zezanciju kako bi opisali zvuk onoga što rade, izraz se udomaćio, proširio i traje već skoro dva desetljeća.
Tih osamdesetih godina kada je carevao Nintendo, revoluciju je donio Musical Instrument Digital Interface, poznatiji kao MIDI. Mnogi ga izvođači i dan-danas koriste u većem ili manjem opsegu, a jedna od zanimljivijih skupina je 'black midi', žanr s jednostavnom premisom - nagurati što više tonova u jednu kompoziciju. Sve je počelo 2009., a 'blackersi' - kako se međusobno zovu - imaju svoje društvene mreže, izdavačke kuće, objavljuju na stotine pjesama i slično. Rekord u naguranim tonovima drži stanoviti Gingeas: u "Armageddon v2" ugurao je njih 81,073,741,814,995. Ukoliko imate problema s epilepsijom, ovaj žanr nikako nije za vas.
Fraza 'manje je više' datira još iz 1855. kada ju je prvi put upotrijebio pjesnik Robert Browning, a stoljeće kasnije prvo su je prihvatili arhitekti pa nakon njih i glazbenici. Žanr lowercase nudi drugačiji pogled na 'manje je više'. U njegovom slučaju ovo 'manje' su mikrozvukovi oplemenjeni ambijentalnom elektronikom. Početkom 21. stoljeća, Steve Roden objavio je album "Forms of Paper", a jedini zvukovi koje ste mogli čuti bilo je šuškanje papira. Malo distorzije, elektronike, digitalne obrade i od običnog šuškanja - kojem u životu ne pridajemo neku veliku pozornost - nastala je kompozicija u trajanju od 54 minute.
Razvojem i porastom društvenih mreža došlo je do porasta različitih subkultura. Trendovi nastaju i nestaju preko noći i sve je instant-površno. Jedno je vrijeme postojao interes za seapunkom, žanrom koji je The New York Times opisao kao 'web joke with music'. Par online glazbenika s nostalgijom se prisjetila kulture devedesetih prošlog stoljeća, spojila plesnu glazbu, zvukove iz videoigrica i tropske instrumente poput marimbe i slično. Glazbu su obično pratili videospotovi s 'kapljicama', a jedno su vrijeme - barem što se spotova i nastupa tiče - žanrom bile fascinirane Rihanna i Azealia Banks.
Naravno, novih je žanrova znatno više nego što su ovdje navedeni, a 2016. donijela je dark bass, progressive heavy electro rock, air pop, glitch soulazz, dubstazz, country dance music (CDM), space trap, conspiracy rock, orchestral IDM i mnoge, mnoge druge...
muzika
