Prije nekoliko dana umro je Dubravko Jelčić, književni povjesničar i kritičar, esejist, publicist, akademik i počasni građanin Slavonskog Broda. Javnost je za njegovu smrt saznala iz medija, prvenstveno na internetskim portalima, koji su tim povodom prenijeli službena prigodna priopćenja institucija.
Teško je između nekoliko desetina objavljenih „in memoriam-a“ detektirati ono nulto, koje su, ili, od kojeg su, više ili manje svi prepisali. Uvijek je to tako. Navikli smo da se eksploatira nečija obaviještenost, upućenost i donekle pravo, da o značajnim pokojnicima iznese činjenice i izrekne sud o njegovom životu i djelu. A svi ti podaci o završenom, ali sadržajnom životu, svode se na hrpu općih mjesta i fraze o postignućima i titulama. Sve to nije izbjegao ni ugledni Dubravko Jelčić. Iz gomile rutinskih obavijesti o umrlom Jelčiću, može se, za sada, izdvojiti jedino tekst objavljen pod naslovom: Obuljen Koržinek: Ostali smo najznačajnijeg književnog povjesničara i publicista Riječi ministrice kulture imaju toplinu i težinu.
Pretpostavljam da su lokalni brodski portali izvor za svoje kaskanje za aktualijama, pronašli na službenim stranicama grada Broda, gdje je objavljeno: Preminuo Dubravko Jelčić, akademik, povjesničar književnosti i počasni građanin Slavonskoga Broda Radi se o uravnoteženom minimalizmu, mjestimično banalnom tekstu, nastalom iz kalupa prigodne sućuti. Treba spomenuti da su o smrti akademika pisali poneki korisnici/članovi Facebooka na svojim profilima, u stilu – neka ti je laka zemlja i slično.
Iako je Dubravko Jelčić bio prilično vezan za Brod, biografski i kao suradnik u kulturnim projektima, nitko nije, a posebno iz miljea kulture, za sada napisao dolični osvrt i sjećanje na zajednički rad na važnim projektima, a da ne spominjem razloge dobivanja ogromne počasti – titule počasnog građanina grada Broda. Takve stvari se unaprijed pripremaju, s obzirom na njegovu visoku životnu dob, i s obzirom na brigu za kulturu i zahvalnost za učinjeno. Dakle nema nijednog sjećanja, nijednog svjedočanstva o njegovom načinu komuniciranja, nijednog opisa suradnje, nijedne natuknice o njegovoj akribičnosti, nema ni parcijalnog pregleda njegovih radova, knjiga, nema anegdota, nema ničeg privatnog, ljudskog. Nitko ne spominje, pa ni tzv. brodski novinarski profesionalci, da je pohađao brodsku gimnaziju, da je potpisnik apela "O Mili Budaku, opet: deset činjenica i deset pitanja s jednim apelom u zaključku. Čime je zadužio Brod s obzirom na dobivenu titulu počasnog građanina? Hoće li na to netko podsjetiti brodsku javnost? Možda. Jer, Brod i Brođani su, i iz ovog primjera je jasno i potvrđeno, aljkavi i nezainteresirani.
