O jajcoždercima i bazar-slavuljima

Kada bi kakav putnik nenamjernik, toga sunčanog petka, 19. svibnja treće godine nakon pošasti, zašao kojim slučajem, slijedeći prodorne mirise nagnječenih rajčica i svježeg bosiljka, na trg posvećen velikanu hrvatske kulture Josipu Jurju Strossmayeru, zatekao bi se okružen talijanskim zastavama usred Zagreba.

Talijanske boje i miris bosiljka na Trgu J. J. Strossmayera u Zagrebu

Slučajno ili ne, upravo bojama bosiljka, predaje i rajčice, tri koncepta možda i najdraža Talijanima. I ako bi naš putnik, čvrsto stežući svoj jadni kofer, okupan znojem, omamljen mirisima, dimom, možda i kakvim proljetnim koktelom, napadnut smijehom i grajom Pizza Festivala Zagreb, žvakanjem i proždiranjem sa svih strana, samo malo zateturao i prošao niz TOI TOI-a te se osvrnuo, možda bi i pomislio kako se upravo nalazi usred Garibaldijeva marša na Zagreb. I ako bi, kakvom mističnom maglom, podignutom tko zna otkud, prekoračio cestu, našao bi se u kratkoj ulici koja već vjekovima baštini hrvatsku kulturu. I ako bi, ohrabren iznenadnom jasnoćom misli, popratio masu koja se slijeva u podrum zgrade, shvatio bi kako se našao na simpoziju u organizaciji Matice hrvatske, posvećenu jednom od kanonskih tvoraca hrvatske kulture, istinskom boemu koji „ljubi svoju domovinu silnom ljubavlju prognanika“, Antunu Gustavu Matošu. Što bi, dakle, naš šokirani putnik tamo imao prilike čuti?

„Ne, nije Hrvatska samo ime golo i bez sadržine!“

Kao što kaže Zdravko Zima, „pisac bez presedana u hrvatskoj književnosti“ rodio se u Tovarniku prije stotinu i pedeset godina što je ujedno bio i povod simpoziju. Posve kontradiktoran, kompleksan, kao osoba i kao spisatelj, za sebe bi kazao „ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem“. I upravo je Zagreb, „…slavni naš Zagreb, kojemu se razasuti na dva brda krovovi gase na večernjem suncu, tonu u mekani suton, a tamo dalje – daleko – srebrni se Sava, srebrna žila-kucavica lijepog hrvatskog kraja“, prema Vladimiru Gossu, oblikovao Matoša u to što je on na koncu bio. Matoš je, taj agorafil i klaustrofob, i sam bio svjestan koliko ga je prostor (stvarni, koliko i simbolički, duhovan i kulturni) prožimao. Pritom je, s obzirom na Matoševu kontradiktornu narav koja je bila u stanju posvaditi se i pomiriti s nekim u istome tekstu, sasvim prikladno da ga je ponajprije oblikovao šumski grad poput Zagreba, sam po sebi contradictio in adiecto. Stihovima Fernanda Pessoe iskazana, „Bog ne posjeduje jedinstvo, / a kako da ga ja posjedujem“, ljudska fragmentarnost kod Matoša postaje predmet blage iritacije proučavateljima njegova života i djela.

Antun Gustav Matoš za vrijeme prvoga ilegalnog boravka u Hrvatskoj u Zlataru igra šah, 1907.^{(1) / (1–3)} Izvor: Osobni arhivski fond Antuna Gustava Matoša (HR-AHAZU-KN-142), Arhiv Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZUa

Mogli bismo to nazvati patriotskom fragmentarnošću jer je Matoš kontrastirao kopnenoj Hrvatskoj primorsku „kao tuđu zemlju“. Time nije iskazao prijezir prema primorskim Hrvatima, koje jako cijeni, već prema Mađarima koji „mjesto reformatorskih misli dadoše Europi – Cigane, mjesto novih istina – husare“. Ipak, blizina mora u njemu pobuđuje tek „vonj prazne kutije sardina“, dok je za Opatiju kazao da je „atentat hotela na prirodu“. U svojoj fragmentarnoj ljubavi prema trojednoj kraljevini nije bio jedini s obzirom da je i Antun Mihanović iz teksta buduće hrvatske himne (Horvatska domovina) u potpunosti izostavio more.

Andre Rouveyre,  Matoš i ja u Parizu za vrijeme svjetske izložbe 1900.⁽²⁾

„Na dalek evo krećem put“

Dezerterstvo iz vojske ga je, kao bjegunca, dovelo u Beograd. U dvama navratima je upoznao dva različita Beograda, kaže nam Dubravka Oraić Tolić, najzaslužnija za organizaciju simpozija. Prvi, obrenovićevski Beograd, „prozapadni“ Beograd, u koji je pobjegao nakon što je „zaboravio da je bjegunac pa se zabavljao sa Slavonkama do uhićenja“, svidio mu se. Unatoč stalnim vapajima prema Sarajevu da mu pošalju njegov „zimski kaput“ (odnosno novac), osjećao se „privijen na grudi poput brata“. Drugi Beograd, onaj Karađorđevića, sa svojim tvrdim srpskim nacionalizmom, natjerao je Matoša da postane „tvrdi starčevićanac“. Srpsku i hrvatsku kulturu potom je postavio u naglašeno suprotstavljen suodnos uporabom svoje komparativne tehnike koja je samim činom postala kontrastirajuća. Srednjoeuropska naspram balkanske metropole, elegancija naspram opanaka, klavir naspram marševa i polki, bečka štrudla od sira ili jabuka koja nije masna naspram masnog štrudla zvanog burek… to je Matoševa slika Zagreba naspram Beograda. Kompetentan za prosudbu, s obzirom da je živio u obama gradovima, Zagreb mu je bio metropola srednjo- i zapadnoeuropskog tipa, a Beograd balkanska metropola. Danas bi ga vjerojatno proglasili orijentalistom u Saidovu značenju riječi, dok je on samo iznosio svoja zapažanja. „Drago mi je što sam tamo bio, ali još mi je draže što nisam tamo ostao.“

Kako doznajemo od Milane Vuković Runjić, Sanje Knežević i Cvijete Pavlović, Beograd nije jedini grad u kojem je Matoš proveo svoje izbjegličke godine. Dakako, to je poznata stvar, svima osim možda našem putniku nenamjerniku. Čak su i dramski ili poludramski opisane Matoševe boemske putešestvije svijetom. Ženeva, Pariz, Venecija, Firenca, da nabrojimo samo neke. U Ženevu je stigao „jedared preko savojskih planina pješice, sasvim ‘abgekocht’ – kako vele Švabe: poderan, gladan, neošišan, bez mangure u džepu“. Granična žandarmerija ga takva nije htjela pustiti preko granice pa se poput današnjih ilegalnih imigranata prokrijumčario u Švicarsku. Neke šarmantne studentice uputile su ga Majewskom, koji je Matoša zatrpao anarhističkim knjigama, djelima i letcima. Sve to dok je Matoš žalovao tragičnu smrt „naše kraljice“ Elizabete, koju je ubio talijanski anarhist. „Gdje ste, nove nade novih grobova, / (…) Gdje ste, marseljeze novih robova?“

Darija Auguštan i Eva Kirchmayer-Bilić u izvedbi uglazbljene Matoševe Gospe Marije
u okviru izlaganja Zdenke Weber / Snimio MIRKO CVJETKO

„Glad, vampir puza iz kuta“

Matoš u Parizu, u Gradu svjetlosti, opisan kao čovjek društva, kao pojedinac koji neprestano traži poznanstva pa ih stoga i nalazi. Okružen književnicima, slikarima, kiparima, uz Prousta staje u obranu svog uzora, enfant terriblea francuske poezije, Charlesa Baudelairea, shvaćajući da tragaju za istim idealima ljepote i ljubavi. Iako je Ivo Andrić svisoka „opraštao“ našem „nesretniku iz Tovarnika“ idealizam i naivnost, to je bilo samo zato što je Matoš bio „jedan od onih duhova, u dubini superidealističkih … (čije) su idealne tražbine tako visoke, da ih (ni) sami ne mogu pravo shvatiti“, pa kako bi to onda mogao jedan Ivo Andrić?

U tim pariškim godinama, Baudelaire je već tri desetljeća mrtav, iako još živi kao sablazan većini, a Paul Verlaine, taj francuski parnjak Matošu, ili je Matoš njegov hrvatski parnjak, uzdignuo je bodlerovsku poeziju na novi pijedestal. Ma koliko prilagođena moderni, kraju stoljeća, fin de siècleu, tadašnjim senzibilitetima, poezija i dalje ne donosi prihod dovoljan za pun želudac, tako da je naš Matoš u Parizu vječno gladan. „Šta mi je plaća? Mržnja gmizavaca / Što svoje blato lijepe o moj glas.“ Gladi, tog „vampira“ spomenut će se gdje god išao pa tako i na putovanjima kroz Italiju, gdje će posebice cijeniti Firencu. „U ekstazi duša već je plijen, / Buonarroti! tvojijeh milina, / Fiorenza stara u taj tren / Javlja nam se smiješkom Rujnog Krina.“ U usporedbi s njom, za Dubrovnik će izjaviti „kopije me ne zanimaju“. Tamo se našao, za razliku od Pariza, kao slobodan, pomilovan građanin, iako posve nezadovoljan svojim položajem.

Jasno je zašto je Firenca oduševila tog erudita u stalnoj potrazi za velikim umjetničkim Genijem, onim neobjašnjivim, pisanim velikim G. Pa donekle i Venecija koju, kao i (posebno) Firencu, promatra kao antikvarnicu u advent modernosti, kao sfingu, čuvara grobnice pred naletom pijeska propasti kulture. Međutim, Venecija ga je i prestravila. Serenissima, grad u kojem je nobelovac Thomas Mann, tražeći Ljepotu u snazi, nevinosti, i mladosti četrnaestogodišnjeg dječaka, stigao do spoznaje „da mi pjesnici ne možemo ići putom ljepote, a da nam se ne pridruži Eros i nametne se kao vodič“, poput palog anđela snivao svoju smrt, upravo je taj zadah smrti u tom „Smrtigradu“ prestravio Matoša.

„Teško, teško onom
koji jako voli“

Vrativši ga desetak godina unatrag na njegovu Samotnu noć snatrenu u izmaglici pariške gladi od koje „crkava“, jedan pogled na Veneciju Matošu je bio dovoljan da postane lik iz vlastite priče. „Zalutam prestravljen u jedan, u drugi dom: sve mrtvo, sve pomrlo još noćas.“ Isti dan se ukrcao na brod za Rijeku, a Veneciju je ostavio da potone u suton na svojoj šupljoj gondoli „crnoj, sasvim sličnoj lijesu“.

U konačnici, rezultat ovog teškog karaktera, kontradiktornog tragača za idealima, jedan je, kako su na simpoziju rekli Milan Bešlić i Lilijana Domić, Europejac, kozmopolit, najeuropskiji od svih europskih Hrvata. Jedan kritičar par excellence, prvi kritičar nekog arhitektonskog projekta u Hrvata prilikom čega nas je još jednom podsjetio koliko je njemu komparacija značila. „Sve se kreće u kontrastima, u nepremostivim i neprejazivim u običnome životu kontrastima. … To ide tako daleko, da je i nutrina svake od ovih crtica živ kontrast njenoj vanjštini, sadržaj živ kontrast obradbi.“

Kontrasti i bodlerovska estetika ružnog do izražaja posebno dolaze u poemi Mora iz koje je ulomke pročitao dramski umjetnik Nikša Marinović: Ko iz Filoktéta / Iz mene urla otrov ovog svijeta. / Topovi, bombe, džemije, torpedi, / Sistemi suhi, kumiri od mjedi, / Plemići lažni — carski svodnici, / Mračnjaci tusti, vragu srodnici, / Lažòvi, glumci, zlata bataljoni, / Lažni pastiri i lažni baroni, Fraze i svetog junca robovi, / Pedanti pusti, bijeli grobovi, / Žurnali lažni i lažni dragulji, / Jeftine lutke i bazar-slavulji, / Pokorno roblje, prljavi sofisti, / Suvišni žarci, slatki egoisti, / Potomci Hulje i Brankovog Vuka, / Trgovci misli, globadžije puka, / Torkemada, Sad, Žil-Rec i Tamerlan, / Atentati, Kleon, Bizmark, Džengiskan, / Evrope gladne gladni tabori, / Oružan mir — oj, davor, davori!“

Izložbe s kojih je slao kritiku za časopise, one iz Pariza, Beograda, Zagreba, Rima, uvjerile su ga u svoj besmisao, u „besmisao velikih salona i izložbi“. Kao što nas Ružica Pšihistal upućuje, sačuvao je integritet i načela po cijenu izopćenja. Njegove kritike nisu bili pošteđeni ni njegovi prijatelji, ni hranitelji, doista nitko, ni Židovi, kako prenosi Filip Kozina. Ipak, oni su Matošu tek sporedna tema. U to doba Židovi čine otprilike 4–6 posto stanovništva gradova, s iznimkom Osijeka, gdje čine osam posto. Matoš ponekad ističe njihov parazitizam, urotništvo i zavjere. Reklo bi se, tipičan folklor početka modernog doba. Teško da je ovdje riječ o antisemitizmu jer je Matoš prije svega bio mizantrop koji je „hrvatsku psovku doveo do savršenstva“, i istovremeno čovjekoljubac koji je sve napadao jednakim ciničnim jezikom. Štoviše, gajio je drugarstvo s Josipom Frankom, kojem je, kako nam kaže Tomislav Jonjić, oduzeta ulica u Zagrebu 1918. godine s osvitom Kraljevine SHS.

Toga hrvatskog istinskog patriota Matoš je izdao 1909. ponajprije iz osobnih razloga. No to ga nije spriječilo da mu, dvije godine poslije, napiše srčani nekrolog prijatelja prijatelju. Matoš nije bio praktični vjernik, prema Božidaru Petraču, ali je bio tolerantan prema kršćanstvu, kojeg se nije odricao. Možda čak i više od toga kada je rekao da se kršćanstvo, koje je zanosilo čak i nekonfesionalca poput Goethea, može zamijeniti raznim skepticizmima, ali drugom i ljepšom (religijom), po njegovom „sudu i ukusu“, ne. Rezultat njegova širokog, najšireg spektra interesa i otvorena uma bila je njegova nenadmašna intertekstualnost, o kojoj nas izvještava Vlasta Markasović. Pojam je inaugurirala Julija Kristeva, a do krajnosti ga je odveo Roland Barthes tvrdnjom da je svaki tekst, intertekst. Našem putniku nenamjerniku, koji nije kroatolog, pomoći ćemo objašnjenjem da intertekstualnost podrazumijeva citate, parafraze, poznate, već izrečene (napisane) sintagme i fraze uporabljene u novom tekstu, novom kontekstu...

„Miruj! U smrti se sniva“

Što nam preostaje kazati osim toga da je Matoš umro. I to 1914. od bolesti, ne dočekavši užase Prvoga svjetskog rata, ni poslijeratnu sudbinu voljena mu Zagreba, i voljene mu Hrvatske. Smjenu jednog sužanjstva, drugim. Gorim. Možda i bolje. „…to Pjesnik umire i sluša gdje željeznica sopti u daljini. / A noć je mlačna. Nokturno prazne sobe u praznoj tišini.“ Tako o Matošu, s velikim P, piše Krleža, zgrožen karminama koje su se pretvorile u ogovaranje mrtvoga Matoša „kakvo ni pas sa maslom ne bi pojeo“. A ovako, prema Ivanu Boškoviću, Ivo Andrić, „on živi u crvotočnom gradu gdje se živi po časovniku, raduje po kalendaru, a oduševljava po naredbi. … Otrovan životom i prokisao iskustvom ima još uvijek naivnu djetinjsku ljubav za Hrvatsku, majku, koja svoju djecu doji zatrovanim mlijekom.“

Neka našeg putnika ne zavaraju ugodne riječi i dojmovi upućeni Matošu u Andrićevu nekrologu jer Matoš je svim srcem volio Hrvatsku i Zagreb, koje gorčinom omladinca u prašinu satire Ivo Andrić zato što tamo „nema naših“ (Jugoslavena). Kao da satire sama Matoša, ne shvaćajući da je upravo ta naivna, djetinjska ljubav, Matoševa pobjeda. Matoš i mrtav živi! Kroz Vienac, njegovu prvu ljubav kako je na simpoziju rekao Goran Galić, koju je s ushitom donio roditeljima nakon što mu je upravo ondje objavljen prvi tekst, kroz djela kojima priča nekim novim klincima, kroz putnike namjernike čija djela dopunjuju, mijenjaju, neumorno grade sliku o njemu i njegovu životu, kroz njegove oštre kritike – no, nekad bilo, sad se spominjalo. Matoš je doista bio jedan od onih koji su pazili da ne idu maleni ispod zvijezda!

matica