Papa Franjo je istovremeno prihvaćeni i odbačeni papa, baš kao i naš riječki nadbiskup Mate Uzinić – on je prihvaćeni i odbačeni biskup. Franju i Matu prihvaćaju kršćani i oni koji, premda nisu kršćani, nemaju ništa protiv kršćanstva. Odbacuju ih oni kojima smeta kršćanstvo, neovisno o tome predstavljaju li se, posve lažno, kao kršćani. Takvima papa Franjo i nadbiskup Uzinić posebno smetaju jer remete njihovu lažnu vjeru.
Kršćanstvo je gledano s pozicije uma – a svaki um je nešto profano jer dovodi u pitanje, sumnja i traži odgovore, pa stoga ne postoji niti najmanja mogućnost da um bude sakralna kategorija – ideja koja je postala događaj.
Kakvo će biti kršćanstvo, ovisi o poimanju ideje što kršćanstvo jest odnosno ono ovisi o tome kojim kriterijima nešto treba udovoljiti da bi se to što se u prostoru i vremena događa moglo smatrati kršćanstvom. Ovo znači da kršćanstvo ne može biti ideja bez događaja, ali ni događaj bez ideje.
Papi Franji i nadbiskupu Mati, kao i svim istinskim kršćanima, potpuno je jasan ovaj dinamizam, onima kojima to nije jasno, a njih nije malo, energiju usmjeravaju na borbu, uglavnom političkim sredstvima, protiv kršćanstva. Najagilniji borci protiv kršćanstva su lažni kršćani, u našem društvu poznati kao zagovornici političkog kršćanstva.
Aurelije Augustin pisao je o razlici između dvije države – jedna je božja ili nebeska, a druga je zemaljska. Nema potrebe da ulazim u detaljnu elaboraciju Augustinovog nauka, dovoljno je istaknuti kako je glavna odlika božje ili nebeske države ljubav prema bogu koja rezultira prijezirom prema sebi, dok zemaljsku državu obilježava ljubav prema sebi uz prateći prijezir prema bogu.
Iako postoje mnoge rasprave o tome može li se nebeska država izjednačiti s Crkvom, a zemaljska s onim što danas poimamo državom, u ovoj kolumni se nemam namjeru s time opterećivati, posve mi je jasno da i jedna i druga država danas, u povijesnom odmaku od Augustinovog vremena, maju isključivo teološko značenje jer se odnose prema bogu.
Kršćanstvo je teološka a ne politička kategorija. Kada bog postane politička ili pravna kategorija, a ne samo teološka ili moralna, na djelu je prijezir prema bogu i svemu onome što bog jest, a Bog je, makar u kršćanstvu, prije svega, bogočovjek.
Uvlačenjem boga u politički život, prezire se boga i čovjeka. Ovo je, po mome sudu, ponajbolje određenje političkih kršćana – riječ je o angažiranim ljudima koji razvijaju politike prijezira prema bogu i čovjeku. Ako se, dakle, pitamo tko danas odbacuje papu Franju i nadbiskupa Matu Uzinića, odgovor je jednoznačan – to čine politički kršćani.
Papa Franjo je nedavno, zbog ljubavi prema bogu i čovjeku, pozvao međunarodnu zajednicu da umjesto ulaganja u oružje, energiju utroši u borbu protiv siromaštva i gladi u svijetu.
Nemam namjeru idealizirati papu Franju, jasno mi je da on, kao stanovnik i poglavar jedne, i to iznimno bogate, teokratske države koja je do bogatstva, dobrim dijelom, došla pozivanjem na oružje i ratove, može vlastitim primjerom pokazati kako se bori protiv siromaštva i gladi, kao, recimo, rasprodajom crkvene imovine i distribucijom akumuliranog crkvenog bogatstva onima, kako on to kaže, najpotrebnijima, ohrabrujuće je, ako ne može drugačije onda makar na razini apela, čuti jednu ovakvu poruku o tome što je bitno.
Augustinov famozni ”prijezir prema sebi” doživljavam kao prijezir prema onome kakvi jesmo a ne bismo trebali biti. Naoružani čovjek, primjerice, treba sebe prezirati jer ga oružje čini prijezira vrijednim. Isto tako, sve dok ne budemo ugledali papu, naravno isto vrijedi i za sve ostale vjerske poglavare, koji će prezreti bogatog sebe kako bi demonstrirao da ljubi boga tako što ga nasljeduje odustajanjem od bogatstva i uzvišenosti, ne možemo govoriti o autentičnom kršćanstvu.
Kako možemo govoriti o autentičnoj ljubavi prema čovjeku ako sami nismo ljudi, a ljudi ne možemo biti bez prijezira prema svemu onom što nas udaljava od čovjeka? Friedrich Nietzsche je to drugačije rekao: ”U okolnostima mira ratnički čovjek navaljuje na samoga sebe”.
Teško da ćemo ikada živjeti u okolnostima mira bez ikakvog ”nasrtanja na same sebe”, ali to ne znači da o tome ne treba progovarati.
Ulaganje u oružje je ”nasrtanje na same sebe”, baš kao što na sebe ”nasrnemo” kada mir doživljavamo kao posljedicu ratovanja. Oružje nas vodi prema ratu, rat nas vodi prema oružju, otimanje bogatstva rezultira osiromašenjem drugih, i to je krug u kojem se vrtimo stoljećima. Takvog čovjeka treba prezreti, jer nije čovjek. Sve dok to ne shvatimo, i dalje ćemo se vrtjeti u istom krugu.
Bog je ideja iz koje nastaje događaj, taj događaj se, na arhetipskoj razini zbio u utjelovljenju, a taj bitni događaj kršćanstva obilježavamo slavljenjem Božića. Božić je Božić samo ako ga prati svijest da je riječ o povezanosti događaja s idejom.
Kada je, naprotiv, riječ o lancu međusobno povezanih događaja prijezira vrijednih, kao što su to, primjerice, banalni odlasci na misu, priprema i konzumacija hrane, kojekakvi domjenci ili hvalisanje u javnosti o kršćanstvu bez ideje boga, tada nije riječ o kršćanskom događaju, jer izostaje povezanost s bogom. Bog je ideja koja se u ljudskom svijetu materijalizirala kao čovjek bez svojstava prijezira vrijednih.
Bog se nije objavio kao knjiga, ma koliko nam Biblija bila draga, stoga ga u knjizi nećemo pronaći. Biblija je knjiga o bogu ili bogom nadahnuta knjiga, ali nije bog.
Bog se nije objavio ni kao kulinarski recept, stoga ga nećemo pronaći ni u svečanom ručku.
Bog u svijet nije došao naoružan, pa ga ne možemo slijediti oružjem.
Bog se objavio u čovjeku – ranjivom, izloženom, siromašnom, potjeranom, mučenom i razapetom čovjeku. Takvog boga misle, o takvom bogu govore papa Franjo i nadbiskup Mate Uzinić.
Politički kršćani se, naprotiv, bogate, naoružavaju, prijete, proganjaju i odbacuju čovjeka ljubavi vrijednog. Politički kršćani se bore, Augustinovim riječima, za zemaljsku državu u kojoj demonstriraju ljubav prema sebi i prijezir prema bogu.
Siguran sam da je Mate Uzinić dao ostavku na mjesto predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za laike zbog toga što nije pristao na to da se laike pretvori u laike Hrvatske biskupske konferencije. Takvi laici bi bili prijezira vrijedni jer ne bi bili povezani s idejom boga.
Doduše, Mate Uzinić je to, kako čitam u medijima, finije rekao: ”Nisam, nažalost, više predsjednik Vijeća HBK-a za laike. Naime, Hrvatska biskupska konferencija na našem posljednjem zasjedanju, prije mjesec dana, nije podržala moju viziju rada tog Vijeća i planove i programe koje smo kao Vijeće usvojili i planirali u idućem razdoblju. Nakon toga, moj je ostanak na toj službi postao besmislen”.
Kršćanima, uključujući i biskupe, smisao dolazi po događaju povezanom s idejom boga, a ne po povezanosti laika s Hrvatskom biskupskom konferencijom.
