Prekjučer se na slavonskobrodskom korzu dalo uočiti neko čudno komešanje. Neuobičajena pomutnja i gužva zavladale su inače do mrtvila mirnim trgom. Nastale su graja i pobuna, štoviše, pravi prosvjed.
- Ne može to tako! Ne smiju ih dovesti ovamo! – zadrečao je jedan još uvijek zeleni mladac.
- Oni uzimaju… uzimaju nam… - zapuhao se jedan zreliji.
- Vjetar! I tlo! – dovršio je mladac gorljivo.
-
Stabla na korzu šumorila su skladno. Sva do jednog imala su isti cilj. Nezadovoljstvo se čulo iz svake žilice svakog lista. Stabla su bila nečime vidno uznemirena, ogorčena - moglo bi se reći i gnjevna - i odlučila su to pokazati.
- I te… te boje! Pogledajte ih samo! Ja, evo, oduvijek sam bio točno ovakav, ma isti!, žut u točno ovoj nijansi, nikad nisam bio, sačuvajmebože… onakav! – posprdno je hračnulo jedno požutjelo stablo – Ili se, khm!, ili se toga barem ne sjećam – promrmljalo je sebi u granu.
-
Jedno se stablo od srdžbe toliko zatreslo da je ispod sebe u hipu stvorilo tepih zlatnog lišća.
- Oni nas ugrožavaju! U-grož-…!!! - deralo se iz korijenskih žila. Evo, samo da mi nije ovog metalnog postolja, sad bih im ja, ma sad bih ja njima pokazao!
- Tako je! – uskočio je opet onaj mladac. Zelen kao da je tek propupao, kao da je tek zagazio u svoje prvo proljeće, djelovao je neočekivano odlučno, kao da zna, ili barem misli da zna, o čemu šumori. – Eno, ja sam baš osjetio, nemojte misliti da nisam, točno je na mene palo manje kapljica kiše nego što je palo dok njih nije bilo! A oni tamo, da, eno ih, baš ti!, ukrali su mi upravo dvije zrake Sunca! Znate li vi što dvije zrake Sunca znače u današnje vrijeme?! – pljuckalo je ozlojeđeno drvce smrdljive martine po prolaznicima.
Bilo je sad posve jasno što se dogodilo. Drveće se na slavonskobrodskom korzu pobunilo iz straha pred nepoznatim, pred slutnjom o Drugome; iz čiste mržnje i gađenja prema onome što ne razumije. Ili se pretvara da ne razumije. Naivnom je prolazniku došlo da se zapita ne poznaje li svako stablo ono drugo u srž, ne dijele li slično iskustvo, različitosti oblika unatoč? Zapitao bi se promatrač otkriju li se doista tek ujesen boje krošanja i što to čini toliku razliku među biljkama, unatoč esenciji, onome što ih pobratimljuje još otkako je prva stanica proizvela klorofil.
- Ali zašto baš ovdje? I koga se uopće pitalo, ha, recite vi meni, koga se pitalo da ih se ovdje posadi?! Mene, evo, sigurno nije. Nikoga od nas se nije pitalo! Nas, uvažene i vrijedne članove parka, koji smo ovdje od, od… od… Ma oduvijek! – vriskao je jedan dugonja u mikrofon pred kamerom neke televizijske ekipe koja se na trgu posve slučajno zatekla.
-
Drveće se gordo njihalo razbacujući posvuda svoje šarene pamflete. Ovo je naše, mislili su, i mi smijemo što hoćemo.
- Vidjet ćete – zloguko je šuštao jedan starkelja crvenkastosmeđeg lišća – nas će posjeći, iščupati, presadit će mladice nekamo daleko, a umjesto nas posadit će njih. Izumrijet ćemo, neće nas više biti, vidjet ćete, pazite što vam kažem! – zatresao je uzdignutom mršavom grančicom.
-
Kao po didaskalijama zapuhao je listopadski vjetar i prosvjednici su se stresli od hladnoće i groze koja im je prostrujala žilama. Neki se mladi Garo mašući repom zaletio prema jednom od idejnih začetnika i podigao pored njega nogu. Zatim je veselo otrčao prema drugom i poškropio ga ostatkom mlaza, uvjeren, svojom psećom prirodom, da je svako drvo jednako i da su baš sva stvorena da bi ih on svojim vonjem prisvojio. Još malo i mladome će Gari biti draže drijemati u košari pored peći nego lunjati korzom po studenoj magli. Još malo – a čitavu je to vječnost jednog kloroplasta u nekome listu – i drveće s korza bit će sve jednako - golo i prazno, mrtvo i nijemo. I zapitat će se u tom trenutku možda iznova onaj prolaznik, tada već umotan u debeli vuneni šal, kada stablo prestaje biti stablom i kada čovjek prestaje biti čovjekom; koliko je potrebno da se drugom biću oduzme ono što nam ga čini bratskim, unatoč iskustvima i suštini koje dijelimo, kada ćemo i mi sami izgubiti ono što nas ne čini bezuvjetno vrijednima ali što nas vrijednima prikazuje u očima Drugog, te postoji li ipak onaj aršin kojim se mjeri esencija ljudskosti i kada li ćemo njime konačno biti izmjereni.
