Koncept obrane SAD-a koji na prvo mjesto onih koji ugrožavaju američku sigurnost stavlja Rusiju i Kinu nije koncept obrane, to je koncept rata u funkciji očuvanja unipolarnog svijeta
Pred sam kraj prve godine predsjedničkog mandata Donalda Trumpa njegova je administracija objavila obrambeni koncept, drugim riječima identificirala je one u svijetu što ih Sjedinjene Države smatraju najopasnijima. I mada su tisuće riječi prosute (i napisane) o opasnosti globalnog terorizma, o potrebi konačnog poraza tzv. Islamske države (Al-Kaidu da i ne spominjemo), njih u američkom obrambenom konceptu nema. Umjesto toga, počasno mjesto onih koji se današnjem Washingtonu čine kao najveća opasnost zauzele su dvije države s kojima se predsjednik Trump u isto vrijeme trudi uspostaviti dijalog i suradnju: Narodna Republika Kina i Ruska Federacija. Treba li boljeg i jasnijeg dokaza da je Trump, samo 12 mjeseci nakon ulaska u Bijelu kuću, razvlašten? Proglasiti Kinu i Rusiju najvećim potencijalnim prijetnjama (a to nije daleko od ‘neprijatelja’), dok Trump ističe dobre odnose s kineskim predsjednikom, dok hvali kinesku ulogu u smirivanju stanja na Korejskom poluotoku i dok od svojih suradnika (kontrolora?) krade rijetke trenutke na međunarodnim konferencijama da bi progovorio riječ-dvije s Vladimirom Putinom, sve to govori da ga je, pojednostavljeno govoreći, sistem pojeo. Trump povremeno pošalje neki tvit koji malo uzburka duhove, ali odmah se jave oni zaduženi da tumače što je on zapravo mislio i – vrate ga u kolotečinu. A kolotečina je ono što je politika tzv. podzemne države (deep state), konglomerata financijskih, vojnih i obavještajnih krugova koji danas rade uglavnom isto ono što bi radili i da je predsjednica postala Hillary Clinton. S jednom bitnom razlikom: oni bi u tome imali njezinu punu podršku, jer ona i jest bila njihov kandidat, dok se politički neiskusni Trump, čiju pobjedu nitko nije očekivao, batrga, pokušavajući se izvući iz mreže u koju sve dublje pada.
Da ne bi bilo zabune: Donald Trump nije nikakav svetac, a o međunarodnim odnosima zna vjerojatno koliko i student prve godine na nekom fakultetu društvenog usmjerenja. No Trump je poduzetnik i trgovac i naprosto mu je u krvi da traži partnere s kojima će moći trgovati i kojima će moći prodavati. A ima li išta prirodnije od toga da takve partnere vidi u velikim zemljama poput Rusije i Kine? Naravno da nema, samo što gospodarski i vojni uspon obiju zemalja dovodi u pitanje unipolarni sistem što su ga Sjedinjene Države uspostavile nakon završetka hladnoga rata. A to je nešto čega se ‘podzemna država’ ni po koju cijenu ne želi odreći. Supremacija Amerike u svakome trenutku i na svakom djeliću globusa, to je ono što su (pogrešno, doduše) zacrtali oni američki analitičari koji su završetak hladnoga rata smatrali isključivo svojom pobjedom i koji su jedva čekali da požanju plodove te pobjede. Milijardama dolara održali su Jeljcina na vlasti i tako dogo dok je on bio gospodar Kremlja, imali su slobodne ruke. No onda se pojavio bivši obavještajac (čudno kako nitko nikada ne naglašava da je i Bush stariji bio šef CIA-e). Putin od samoga početka stvari vidi drugačije i pristupa im na drugačiji način. Na propagandnom planu vratio je Rusima vjeru u sebe i u njihovu domovinu, na vojnom je pokrenuo golemi program modernizacije oružanih snaga čijeg krajnjeg dosega vjerojatno još ni na Zapadu nisu svjesni. Kada je Zapad po ‘receptu Jeljcin’ pokušao novcem promijeniti režim u Ukrajini, Putin se tome odupro, ali vrlo razložno i suzdržano, ne izravnom konfrontacijom, nego ‘tihim’ podupiranjem pobunjenika na istoku Ukrajine, inzistirajući cijelo vrijeme na dogovornom rješenju, što vladi u Kijevu ne odgovara (zato zaključci konferencije u Minsku nikada nisu provedeni). Mada ga je Zapad pokušao međunarodno izolirati i gospodarski oslabiti sankcijama (i dalje su na snazi), i jedno i drugo pretvorilo se u bumerang. Rusija nije izolirana, a sankcije su samo natjerale domaće gospodarstvo da uđe u područja na kojima do tada nije bilo aktivno.
Ono što se zove točka na i najvjerojatnije je ruska vojna podrška sirijskom režimu (počela prije neke dvije godine). Međunarodnopravno stvar je potpuno u redu jer sirijska je vlada (za niz zemalja koje znaju prepoznati vlastiti interes Sirija je još uvijek međunarodno priznati subjekt) intervenciju zatražila i Rusi su došli na njezin zahtjev (za razliku od Amerikanaca, Turaka i saveznika koji bez ičijeg poziva bombardiraju po Siriji kako im se svidi). Rezultat: omrznuti Asad, kojega je trebalo srušiti kako bi se ‘dokazalo’ da arapske mase žude za demokracijom zapadnog tipa, i dalje stoluje u Damasku i drži pod kontrolom najveći dio svoje zemlje. Povremene priče o kemijskim napadima (pa bio bi krajnje glup da ih sada izvodi!), a pogotovo nedavna izjava Washingtona kako je Moskva odgovorna za svaki (!) napad kemijskim oružjem otkako je počela vojno intervenirati, neovisno o tome tko je taj napad izveo, samo govori da ‘mudraci’ u Pentagonu ne znaju što bi dalje. Stoga je najjednostavnije staviti Rusiju na popis zemalja što predstavljaju najveću opasnost za Sjedinjene Države.
Gotovo logično, odmah do nje našla se i Kina koja zadrtim pristašama unipolarnog svijeta, u kojemu postoji samo jedna velika sila koja o svemu odlučuje, a to je SAD, zadaje sve više glavobolje. Kina se gospodarski ubrzano razvija. Sve senzacionalne vijesti o tome kako je opao postotak kineskog gospodarskog rasta priče su za malu djecu. Još prije desetak godina autoru ovih redaka mjerodavni su kineski sugovornici rekli: ‘Prebrzo se razvijamo. Morat ćemo usporiti stopu razvoja.’ Dakle, riječ je o svjesnoj politici. Drugo, nitko nije ni nagovarao ni tjerao Kineze da otkupe najveći dio američkog vanjskog duga. Amerikanci su im ga sami prodali. Treće, Kina je sve prisutnija u Africi, najprije gospodarski, ali i politički. I četvrto, Kina se polako ali sigurno pretvara u svjetsku vojnu silu (gradi svoj drugi nosač aviona, otvorila je prvu vojnu bazu u inozemstvu). Naravno, i ruski i kineski troškovi za obranu, odnosno naoružanje (uzeti zajedno) upravo su smiješni ako ih se usporedi s troškovima SAD-a (i nekoliko stotina vojnih baza u svijetu). No oni koji smišljaju popise američkih potencijalnih neprijatelja sumnjičavi su od samoga početka. Antiruska kampanja na tragu najboljih tradicija makartizma u punom je zamahu (tako da je pitanje hoće li uopće Trump doživjeti svoje četiri godine u Bijeloj kući), s odgovarajućim odjecima u Evropi. Na istoku Staroga kontinenta stvara se naime prilično uspješno klima neposredne opasnosti od ruske agresije (pa se i Hrvatska našla ponukanom poslati svoje vojnike na rusku granicu). Kontakti s predstavnicima Rusije u Washingtonu istražuju se kao neprijateljsko djelovanje, a i ovdje nije teško zaraditi etiketu ‘ruskoga agenta’ ako se otvorenim očima gleda u svijet.
Nagovještaj odgovora na pitanje gdje je tu ‘stara Evropa’ i hoće li ona smoći snage da bude svoja može se naći u dokumentu koji će poslužiti kao osnova za pregovore CDU/CSU-a i SPD-a o formiranju koalicijske vlade u Njemačkoj. ‘Globalni odnos snaga iz osnova se promijenio tokom posljednjih nekoliko godina, politički, ekonomski i vojno. Nove promjene u politici SAD-a, Kine i Rusije jednu stvar čine nesumnjivom: vlastitu sudbinu Evropa treba uzeti u svoje ruke, sada više nego ikada ranije.’
Nećemo dakle zatvarati oči pred činjenicama. I zato ćemo zaključiti da koncept obrane SAD-a koji na prvo mjesto onih koji ugrožavaju američku sigurnost stavlja Rusiju i Kinu nije koncept obrane. To je koncept rata u funkciji očuvanja unipolarnog svijeta, jednoga svijeta što nepovratno pripada prošlosti.
Pred sam kraj prve godine predsjedničkog mandata Donalda Trumpa njegova je administracija objavila obrambeni koncept, drugim riječima identificirala je one u svijetu što ih Sjedinjene Države smatraju najopasnijima. I mada su tisuće riječi prosute (i napisane) o opasnosti globalnog terorizma, o potrebi konačnog poraza tzv. Islamske države (Al-Kaidu da i ne spominjemo), njih u američkom obrambenom konceptu nema. Umjesto toga, počasno mjesto onih koji se današnjem Washingtonu čine kao najveća opasnost zauzele su dvije države s kojima se predsjednik Trump u isto vrijeme trudi uspostaviti dijalog i suradnju: Narodna Republika Kina i Ruska Federacija. Treba li boljeg i jasnijeg dokaza da je Trump, samo 12 mjeseci nakon ulaska u Bijelu kuću, razvlašten? Proglasiti Kinu i Rusiju najvećim potencijalnim prijetnjama (a to nije daleko od ‘neprijatelja’), dok Trump ističe dobre odnose s kineskim predsjednikom, dok hvali kinesku ulogu u smirivanju stanja na Korejskom poluotoku i dok od svojih suradnika (kontrolora?) krade rijetke trenutke na međunarodnim konferencijama da bi progovorio riječ-dvije s Vladimirom Putinom, sve to govori da ga je, pojednostavljeno govoreći, sistem pojeo. Trump povremeno pošalje neki tvit koji malo uzburka duhove, ali odmah se jave oni zaduženi da tumače što je on zapravo mislio i – vrate ga u kolotečinu. A kolotečina je ono što je politika tzv. podzemne države (deep state), konglomerata financijskih, vojnih i obavještajnih krugova koji danas rade uglavnom isto ono što bi radili i da je predsjednica postala Hillary Clinton. S jednom bitnom razlikom: oni bi u tome imali njezinu punu podršku, jer ona i jest bila njihov kandidat, dok se politički neiskusni Trump, čiju pobjedu nitko nije očekivao, batrga, pokušavajući se izvući iz mreže u koju sve dublje pada.
Da ne bi bilo zabune: Donald Trump nije nikakav svetac, a o međunarodnim odnosima zna vjerojatno koliko i student prve godine na nekom fakultetu društvenog usmjerenja. No Trump je poduzetnik i trgovac i naprosto mu je u krvi da traži partnere s kojima će moći trgovati i kojima će moći prodavati. A ima li išta prirodnije od toga da takve partnere vidi u velikim zemljama poput Rusije i Kine? Naravno da nema, samo što gospodarski i vojni uspon obiju zemalja dovodi u pitanje unipolarni sistem što su ga Sjedinjene Države uspostavile nakon završetka hladnoga rata. A to je nešto čega se ‘podzemna država’ ni po koju cijenu ne želi odreći. Supremacija Amerike u svakome trenutku i na svakom djeliću globusa, to je ono što su (pogrešno, doduše) zacrtali oni američki analitičari koji su završetak hladnoga rata smatrali isključivo svojom pobjedom i koji su jedva čekali da požanju plodove te pobjede. Milijardama dolara održali su Jeljcina na vlasti i tako dogo dok je on bio gospodar Kremlja, imali su slobodne ruke. No onda se pojavio bivši obavještajac (čudno kako nitko nikada ne naglašava da je i Bush stariji bio šef CIA-e). Putin od samoga početka stvari vidi drugačije i pristupa im na drugačiji način. Na propagandnom planu vratio je Rusima vjeru u sebe i u njihovu domovinu, na vojnom je pokrenuo golemi program modernizacije oružanih snaga čijeg krajnjeg dosega vjerojatno još ni na Zapadu nisu svjesni. Kada je Zapad po ‘receptu Jeljcin’ pokušao novcem promijeniti režim u Ukrajini, Putin se tome odupro, ali vrlo razložno i suzdržano, ne izravnom konfrontacijom, nego ‘tihim’ podupiranjem pobunjenika na istoku Ukrajine, inzistirajući cijelo vrijeme na dogovornom rješenju, što vladi u Kijevu ne odgovara (zato zaključci konferencije u Minsku nikada nisu provedeni). Mada ga je Zapad pokušao međunarodno izolirati i gospodarski oslabiti sankcijama (i dalje su na snazi), i jedno i drugo pretvorilo se u bumerang. Rusija nije izolirana, a sankcije su samo natjerale domaće gospodarstvo da uđe u područja na kojima do tada nije bilo aktivno.
Ono što se zove točka na i najvjerojatnije je ruska vojna podrška sirijskom režimu (počela prije neke dvije godine). Međunarodnopravno stvar je potpuno u redu jer sirijska je vlada (za niz zemalja koje znaju prepoznati vlastiti interes Sirija je još uvijek međunarodno priznati subjekt) intervenciju zatražila i Rusi su došli na njezin zahtjev (za razliku od Amerikanaca, Turaka i saveznika koji bez ičijeg poziva bombardiraju po Siriji kako im se svidi). Rezultat: omrznuti Asad, kojega je trebalo srušiti kako bi se ‘dokazalo’ da arapske mase žude za demokracijom zapadnog tipa, i dalje stoluje u Damasku i drži pod kontrolom najveći dio svoje zemlje. Povremene priče o kemijskim napadima (pa bio bi krajnje glup da ih sada izvodi!), a pogotovo nedavna izjava Washingtona kako je Moskva odgovorna za svaki (!) napad kemijskim oružjem otkako je počela vojno intervenirati, neovisno o tome tko je taj napad izveo, samo govori da ‘mudraci’ u Pentagonu ne znaju što bi dalje. Stoga je najjednostavnije staviti Rusiju na popis zemalja što predstavljaju najveću opasnost za Sjedinjene Države.
Gotovo logično, odmah do nje našla se i Kina koja zadrtim pristašama unipolarnog svijeta, u kojemu postoji samo jedna velika sila koja o svemu odlučuje, a to je SAD, zadaje sve više glavobolje. Kina se gospodarski ubrzano razvija. Sve senzacionalne vijesti o tome kako je opao postotak kineskog gospodarskog rasta priče su za malu djecu. Još prije desetak godina autoru ovih redaka mjerodavni su kineski sugovornici rekli: ‘Prebrzo se razvijamo. Morat ćemo usporiti stopu razvoja.’ Dakle, riječ je o svjesnoj politici. Drugo, nitko nije ni nagovarao ni tjerao Kineze da otkupe najveći dio američkog vanjskog duga. Amerikanci su im ga sami prodali. Treće, Kina je sve prisutnija u Africi, najprije gospodarski, ali i politički. I četvrto, Kina se polako ali sigurno pretvara u svjetsku vojnu silu (gradi svoj drugi nosač aviona, otvorila je prvu vojnu bazu u inozemstvu). Naravno, i ruski i kineski troškovi za obranu, odnosno naoružanje (uzeti zajedno) upravo su smiješni ako ih se usporedi s troškovima SAD-a (i nekoliko stotina vojnih baza u svijetu). No oni koji smišljaju popise američkih potencijalnih neprijatelja sumnjičavi su od samoga početka. Antiruska kampanja na tragu najboljih tradicija makartizma u punom je zamahu (tako da je pitanje hoće li uopće Trump doživjeti svoje četiri godine u Bijeloj kući), s odgovarajućim odjecima u Evropi. Na istoku Staroga kontinenta stvara se naime prilično uspješno klima neposredne opasnosti od ruske agresije (pa se i Hrvatska našla ponukanom poslati svoje vojnike na rusku granicu). Kontakti s predstavnicima Rusije u Washingtonu istražuju se kao neprijateljsko djelovanje, a i ovdje nije teško zaraditi etiketu ‘ruskoga agenta’ ako se otvorenim očima gleda u svijet.
Nagovještaj odgovora na pitanje gdje je tu ‘stara Evropa’ i hoće li ona smoći snage da bude svoja može se naći u dokumentu koji će poslužiti kao osnova za pregovore CDU/CSU-a i SPD-a o formiranju koalicijske vlade u Njemačkoj. ‘Globalni odnos snaga iz osnova se promijenio tokom posljednjih nekoliko godina, politički, ekonomski i vojno. Nove promjene u politici SAD-a, Kine i Rusije jednu stvar čine nesumnjivom: vlastitu sudbinu Evropa treba uzeti u svoje ruke, sada više nego ikada ranije.’
Nećemo dakle zatvarati oči pred činjenicama. I zato ćemo zaključiti da koncept obrane SAD-a koji na prvo mjesto onih koji ugrožavaju američku sigurnost stavlja Rusiju i Kinu nije koncept obrane. To je koncept rata u funkciji očuvanja unipolarnog svijeta, jednoga svijeta što nepovratno pripada prošlosti.
