Obrazloženi Zahtjevi Radničke fronte

Zaštita i povećanje radničkih prava

Skraćivanje tjednog radnog vremena na 35 sati bez smanjivanja plaće te zapošljavanje ljudi na temelju toga.

U Hrvatskoj trenutno realno ne radi oko pola milijuna ljudi (računajući i one koji su birokratski izbačeni s liste nezaposlenih). Istodobno se, potpuno paradoksalno, govori ne samo o produženju radnoga vijeka na 67 godina (iako to što će ljudi duže raditi nikako ne može smanjiti broj nezaposlenih, nego upravo obrnuto), nego i o povećanju radnog vremena (ni to što će već zaposleni raditi više sigurno ne može povećati broj radnika). U kapitalizmu je bitan samo profit, a kvaliteta života radnika, koji taj profit stvara, je sporedna. Mi se borimo za društvo u kojem neće biti tako i u kojem ljudi neće živjeti da bi radili, nego će raditi da bi živjeli. Danas mnogi, koji su sretni da uopće imaju posao, rade dan i noć, katkada i više poslova, i ne stignu zbog toga živjeti, vidjeti obitelj i prijatelje i baviti se svojim drugim interesima. Osim toga, čovjek koji samo radi ne stigne ni sudjelovati u političkom životu i donositi odluke kako upravljati društvom u kojem živi. Bez dovoljno slobodnog vremena teško možemo očekivati radnike koji će punopravno sudjelovati u političkom životu i donošenju bitnih društvenih odluka. Stoga treba ići ne prema povećanju tjednog radnog vremena i radnog vijeka nego prema njihovom smanjivanju (ali bez smanjivanja plaće!). Ako uzmemo kao primjer odjel u nekoj firmi na kojem sada radi sedmero ljudi po 40 sati tjedno, ono što bi se dogodilo jest da bi oni radili 35 sati tjedno (za istu plaću), što znači da bi tjedno ostalo 35 (7×5) sati „viška“. Tu bi se onda zaposlio još jedan radnik. Tako bismo istom mjerom omogućili da ljudi ne samo da rade manje, nego bismo i povećali broj zaposlenih. Novac za dodatno zapošljavanje bi se, među ostalim, namakao „mjerama štednje“ koje bi udarale ne obične ljude nego bogate i kapital. Na kraju treba reći da se u prošlosti, kada je ekonomska konjunktura drugačije izgledala, često raspravljalo o smanjivanju radnog vremena pa su mnogi, čak i oni koji nisu bili politički radikalni, maštali o tome da će se u budućnosti raditi malo ili ništa. No s dolaskom neoliberalnog perioda (od kasnih 1970-ih nadalje), kada iz različitih političkih i ekonomskih razloga dolazi do ponovnog uspona kapitala (čiji je utjecaj od 1945. do 1970. bio donekle obuzdan), prestaje se govoriti o smanjenju radnog vremena i počinje se ljude uvjeravati u to da će morati raditi sve duže i sve više. Pa ipak, ideja o 35 sati tjedno (što nije fiksan broj – s vremenom bi se on mogao i smanjivati) nije tek utopija. Npr. u Švedskoj se trenutno eksperimentira upravo s tim brojem. No tu treba napomenuti da postoji ključna razlika između Švedske i Hrvatske – Švedska je zemlja kapitalističke jezgre i ona si takve eksperimente može priuštiti i u trenutnom ekonomskom sistemu. Da bi se u Hrvatskoj moglo na tako nešto pomišljati, nužno je učiniti korjenite promjene u ekonomiji jer ako se nastavi dosadašnjim putem onda nam stvarno ne gine sve više rada za sve manje plaće.

Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži 2/3 većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Danas je potpuno normalno da praktički svi, pogotovo u privatnom sektoru, rade prekovremeno, često i potpuno neplaćeno. Na mnogim je radnim mjestima obično da čovjek više nikad nije u potpunosti izvan posla – u svakom trenu ga šef može tražiti preko mobitela, e-mailom i sl. Ljudi rade i po 10 i više sati dnevno, a od njih se očekuje da su šefovima uvijek na raspolaganju i da svoj život organiziraju prema potrebi firme u kojoj rade. Iako prekovremeni rad na prvi pogled može izgledati kao nešto potpuno logično – tko hoće može raditi duže i zaraditi više novaca – u stvarnosti to najčešće nije tako. Radnike se uopće ne pita žele li ili ne raditi prekovremeno, a za taj rad ne samo da nisu više plaćeni, nego nerijetko nisu uopće plaćeni (na što mnogi pristaju bojeći se da će ostati bez posla). Stoga se RF zalaže za zabranu prekovremenog rada (kršenje čega bi se u privatnom sektoru kažnjavalo automatskom nacionalizacijom poduzeća), upravo kako bi se takve zloupotrebe spriječile. Iznimke su moguće samo kada to na tajnom glasanju izglasa dvije trećine radnika i uz uvjet potpunog plaćanja prekovremenog rada. Bilo kakav oblik prevare bi se i tu najoštrije i automatski kažnjavao (automatskom nacionalizacijom poduzeća ako je riječ o privatnom sektoru). Osnovna je ideja da radnici mogu raditi duže (ako su za to plaćeni) ako to sami žele, ali da ih se nikako ne smije moći na to prisiliti, a još manje da to bude i bez plaćanja.

Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme.

U zadnjih 25 godina su u Hrvatskoj česti bili slučajevi gdje su radnici mjesecima, katkada i godinama, radili, a da nisu primali plaću (ili doprinose), koje su onda nerijetko na kraju nikad nisu ni dobili. Do toga je dolazilo jer su se katkad radnici bojali krenuti u štrajk ili proteste, nadajući se da će plaće na koncu ipak stići i da je dobro da imaju bilo kakav posao, a ponekad je to bila jednostavna posljedica komplicirane birokratske procedure oko pokretanje legalnog štrajka, koja je značila da se, ako su se poštovali svi propisi, komotno moglo dogoditi da se u štrajk krene tek nakon koja 3 i po mjeseca što radnici već nisu primali plaću. Smatramo da je takva praksa apsolutno nedopustiva i da jasno ukazuje na to da se zakoni pišu u korist kapitala a ne radnika. Smatramo da jedna od prvih mjera progresivne vlasti mora biti automatska isplata svih zaostalih plaća (na štetu kapitalista, banaka itd.), dok one koji zakon o isplati plaće krše treba strogo kažnjavati (automatskom nacionalizacijom privatnih poduzeća koje kasne s isplaćivanjem plaća, a u konačnici velikim novčanim kaznama i zatvaranjem kapitalista koji zakon krše). Odrađen posao mora biti plaćen i to odmah bez ikakvih isprika. Društvo mora štiti interese radnika (većine) a ne privatne interese kapitala (manjine).

Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama (omjer između minimalne i maksimalne plaće 1:4).

Minimalna se plaća mora povećati kako bi svaki radnik od nje mogao normalno živjeti. Koliko bi ona točno mogla iznositi, trebalo bi tek precizno ekonomski izračunati, no svakako bi morala biti puno veća nego danas. Prostor za povećanje minimalnih plaća bi se našao u tome što bi se najviše plaće, koje su danas ponekad opscene i idu i do kojih 200.000kn mjesečno, ograničile i zakonom bi bilo propisano da u pojedinoj firmi omjer između minimalne i maksimalne plaće može biti najviše 1:4. To bi značilo da bi, ako bi najmanja plaća bila 4.000kn, najveća mogla (iako ne mora) biti 16.000kn. Takva bi mjera odmah u prvoj fazi dovela do veće jednakosti u društvu, a mnogim bi radnicima život bio uvelike olakšan većim primanjima. Oni koji danas zarađuju po 25 ili 30.000kn svakako mogu preživjeti i s upola manje, a onima bi koji danas jedva preživljavaju s recimo 2.500kn povišica svakako dobro došla. Naravno, o konkretnim bi se omjerima moglo dodatno raspravljati (recimo, oni bi mogli ovisiti o vrsti djelatnosti, mogli bi se još smanjivati i sl.), no svakako bi trebalo ići u smjeru smanjivanja nejednakosti u društvu. Zalažemo se za društvo u kojem će svi od svojega rada moći živjeti pristojno, a ne društvo u kojem će neki živjeti kao begovi, dok će drugi životariti.

Povećanje naknade za nezaposlene, socijalne naknade, dječjeg doplatka i stipendija za obrazovanje. Plaće političara kao prosječna radnička plaća (uz ukidanje svih dodatnih povlastica).

U današnjem društvu je trend da se sve socijalne naknade smanjuju, da se nezaposleni namjerno izbacuju s biroa da bi se poboljšala statistika i smanjili troškovi, da se smanjuje broj stipendija i njihov iznos itd. Posljedica svega toga je da nezaposleni jedva preživljavaju, da siromašni(ji) ne mogu studirati, a da se ljudi teško odlučuju imati djecu zbog prevelikih troškova. Tu treba napraviti radikalan zaokret i raditi na tome da se takva socijalna izdvajanja počnu povećavati a ne smanjivati. S druge strane, uštedjeti se može na plaćama i povlasticama političara. Političari ne bi smjeli biti carevi i morali bi imati prosječnu radničku plaću (ili čak medijan radničke plaće – koji je još niži). Političari bi morali biti javni službenici kojima mora biti čast da su izabrani na određenu funkciju, a ne da se natječu za pozicije samo kako bi uživali u ogromnim plaćama i nezasluženim privilegijama.

Ozbiljno kršenje zakona o radu (npr. neplaćanje na vrijeme, prisiljavanje na prekovremeni rad) se kažnjava automatskom nacionalizacijom poduzeća.

Društvo mora pokazati da je ozbiljno kada je riječ o zaštiti prava (radne) većine. Stoga svako ozbiljno kršenje zakona o radu treba sankcionirati automatskom nacionalizacijom poduzeća. To znači da se svaki kapitalist koji se usudi ne platiti svojim radnicima na vrijeme, ne uplaćivati im sve doprinose, prisiljavati ih na prekovremeni rad, kršiti im radna prava (npr. pravo na bolovanje, godišnji odmor ili plaćenu stanku) automatski kažnjava eksproprijacijom poduzeća (i to odmah – nakon nekoliko dana kašnjenja – a ne nakon višemjesečnog čekanja). Zakon o radu mora biti puno stroži nego danas (kada je u trendu smanjivanje već ionako mizernih radničkih prava), a u njemu moraju biti predviđene jasne i automatske sankcije za sve prekršioce.

Povećanje broja vrtića, koji moraju biti potpuno besplatni. Ako je moguće, otvaranje vrtića na samim radnim mjestima.

Danas je, onima koji to žele, sve teže imati djecu. Javnih je i jeftinih vrtića malo (i sve manje) i velik je broj ljudi prisiljen plaćati puno više u privatnim vrtićima. Sva djeca moraju imati dostupno mjesto u javnim vrtićima, a vrtići, kao i škole i fakulteti, moraju biti potpuno besplatni, kako bi i najsiromašniji mogli uživati u društvenoj skrbi za djecu i kako bi se od najranije dobi sprječavalo stvaranje klasnih razlika među djecom. Kada je to moguće (npr. u većim poduzećima), treba raditi na tome da se vrtići otvore na samim radnim mjestima, kako bi roditeljima bilo djecu što zgodnije u vrtiću ostavljati (i posjećivati tokom pauza).

Stvaranje tijela radničke kontrole u poduzećima na način da u njima sudjeluju svi radnici. Radnici imaju pravo uvida u sve poslovne knjige, pravo veta na otpuštanja, pravo na odlučivanje o pitanjima organizacije rada te mogućnost postavljanja osoblja na različite stupnjeve proizvodnog i administrativnog procesa.

Jedino izravnim nadzorom nad svim sferama poslovanja u svojim firmama radnici mogu osigurati da će se u njima stvarno postupati u skladu s njihovim interesima i samo se tako mogu spriječiti manipulacije vlasnika, menadžera i poslovođa, koje bi išle protiv interesa radnika, a katkad i protiv interesa same firme. Radnicima je najviše stalo da poduzeće opstane i uspješno posluje, dok kapitalist gleda isključivo na svoj privatni profit, a što će na kraju biti s firmom mu najčešće uopće nije bitno, sve dok on na tome može dobro zaraditi. Ako se radnici sami ne pobrinu za svoja prava i interese, nikad ih neće do kraja moći zaštiti, a jedini način na koji je to moguće je da se unutar sebe ravnopravno organiziraju i sudjeluju u upravljanju poduzećima u kojima rade. Radnici, uostalom, najbolje znaju što je njima samima u interesu i sigurno neće namjerno donositi odluke na svoju štetu (kao što je to inače nerijetko slučaj kada odluke sami donose šefovi, menadžeri ili vlasnici). Poslovanje poduzeća mora biti potpuno transparentno, kako bi radnici točno i u svakom trenu znali kako poduzeće stoji i kako tu ne bi moglo biti skrivanje istine radi različitih makinacija. Radnici osim toga moraju imati i pravo veta na otpuštanje svojih kolega, kako se ne bi događalo ono što je trenutno često slučaj, a to je da uprava nepotrebno otpušta radnike samo kako bi za sebe i za vlasnike pribavila još veći profit. Opet naglašavamo da se društvo mora brinuti za interese (radne) većine a ne za interese (kapitalističke) manjine. Isto tako, radnici moraju imati glasa pri postavljanju (i micanju) drugih radnika na određene pozicije u firmi, kako bi se i tu poštovala demokratska procedura i kako bi se uspješno mogli provoditi interesi radne većine. Današnja su poduzeća organizirana kao diktature – postoji šef (ili šefovi), koje se uglavnom mora bespogovorno slušati. To onda omogućava različite manipulacije koje idu protiv interesa radnika, a ponekad i dugoročnog opstanka samog poduzeća. Iako je službena politika nominalno za demokraciju (od koje u praksi malo što ostaje), činjenica da na radnim mjestima, na kojima svi provodimo velik dio svog života, trpimo diktaturu se nikada ne dovodi u pitanje. Uzimajući za riječ nominalno zalaganje službene politike za demokraciju, zalažemo se za dosljednu demokraciju – demokraciju koja će postojati i na radnim mjestima, gdje će se o svim bitnim odlukama odlučivati nakon rasprave glasanjem samih radnika – naravno, ne zanemarujući pritom svoje dužnosti i obavezu da svoj posao rade društveno odgovorno, a prije svega u koordinaciji s demokratskim interesima lokalne zajednice i širega društva. Radnička kontrola u poduzećima bi bio način na koji bi se radnoj većini prije svega omogućilo da štite svoje materijalne interese (pred interesima kapitala), pri tom razvijajući i svijest o potrebi demokratizacije na radnim mjestima i u ekonomskoj sferi općenito.

2. Revizija privatizacije

Poništavanje svih privatizacija kod kojih su uočene nepravilnosti, nepoštivanje zakona ili pogodovanje. Konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način ako stečena imovina pojedinca nije u skladu s njegovim legalno prijavljenim prihodima. Ta sredstva preusmjeriti u pokretanje proizvodnje te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne.

U Jugoslaviji je s obzirom na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju prevladavalo društveno vlasništvo – što je značilo da su poduzeća (firme, banke, tvornice, hoteli, trgovine itd.) mahom pripadala čitavom društvu, tj. svim stanovnicima. Tako je 1990. u Hrvatskoj 98% radnika radilo u poduzećima u društvenom vlasništvu. Prve su privatizacije započele još 1989, no do glavnog privatizacijskog procesa dolazi nakon 1990. donošenjem zakona o pretvorbi i privatizaciji. Pretvorbom je društveno vlasništvo pretvoreno u državno (što je bio čak i formalno-pravno proces vrlo upitne valjanosti), da bi se onda to državno vlasništvo postupno počelo privatizirati – taj postupak još nije izvršen do kraja. Privatizacija znači da su poduzeća, koja su prije toga pripadala svima (čitavom društvu), prepuštana u vlasništvo pojedincima – u pravilu dobro povezanim s tadašnjom i prethodnom političkom elitom, vrlo često ne poštujući čak ni tadašnje zakone, a u pravilu za nikakve ili sitne novce. Sve u svemu, taj je proces na kraju doveo do toga da umjesto situacije u kojoj imovina u zemlji pripada svima podjednako dobijemo situaciju u kojoj ta imovina na potpuno netransparentan i nedemokratičan način prelazi u ruke 1% ljudi, koji je, ako je već u potrazi za lakom zaradom nisu odmah i uništili (što se često događalo), koriste za stvaranje privatnog profita. Tako zarada od svih poduzeća u zemlji više ne ide u džep čitavog društva, nego u džep novostvorenih kapitalista, pri čemu se, radi ostvarivanja privatnog profita, i povećava eksploatacija radnika, koji usto gube čitav niz svojih prava i povlastica. Državna je revizija početkom 2000-ih pokazala da je, među istraživanim predmetima (u koje nisu bili uključeni najveći igrači), bilo oko 95% privatizacija u kojima su uočene različite nepravilnosti. Dakle, privatizacija ne samo da nije bila legitimna (jer se ne može opravdati predavanje onoga što je pripadalo svima u privatne ruke manjine), nego u većini slučajeva nije bila čak ni legalna (tj. izvedena po tadašnjim zakonima). Iako se u javnosti, čak i među političkom elitom, često govori o „privatizacijskoj pljačci“, dosad nijedna vlast nije pokazala ni najmanje namjere da taj problem riješi (što je razumljivo jer bi onda morali osuditi i sami sebe i svoje najveće donatore i sponzore). Poništavanje svih privatizacija u kojima je bilo nepravilnosti i pogodovanja mora biti jedan od prvih poteza progresivne vlasti (to ne znači da su privatizacije u kojima nije bilo nepravilnosti zato legitimne – riječ je jednostavno o strateškom pozicioniranju i prioritetima). Kojom će dinamikom takvo poništavanje vršiti ovisi o političko-pragmatičkim okolnostima – „tranzicija“ (tj. proces privatizacije) kod nas traje već skoro 25 godina i još uvijek nije sve do kraja privatizirano pa je logično da se i obrnuta putanja ne bi mogla izvršiti u jednom danu. Također, poseban će politički problem (zbog neizostavnih vanjskih političkih i drugih pritisaka) svakako biti i renacionalizacija poduzeća koje su sad u stranom vlasništvu – stoga tu treba biti pragmatičan i oprezan, npr. sklapajući strateške privremene saveze s drugim zemljama – imale one progresivne vlasti ili ne – radi korištenja međunarodnih sukoba, trzavica i slabosti u svoju korist i sl. Nažalost, kako su mnoga poduzeća u procesu privatizacije uništena (jer su novi vlasnici za cilj imali samo brzinsko bogaćenje, a ne kapitalistički nastavak proizvodnje), u dosta slučajeva se više nema što deprivatizirati. No zato je potrebno zaplijeniti sva novčana sredstva stečena na takav način – bez obzira je li riječ o imovini u Hrvatskoj ili u inozemstvu, o tajnim računima, o sredstvima prebačenima na članove obitelji, imovini uloženoj u druge poslove i sl. Općenito, treba zaplijeniti svu imovinu za koju njezini vlasnici ne mogu dokazati kako su je legalno stekli – za takvo što postoje legalni presedani (npr. u vidu američkih pa i EU antimafijaških zakona) čak i u okviru buržoaskih zakona (što ne znači da treba zauvijek ostati u uskim okvirima buržoaskoga prava). Jednostavnije rečeno – tko god od „tranzicijskih pobjednika“ (tajkuna, političara itd.) ne može dokazati na koji je način legalno (iako legalno ne znači nužno i legitimno), kroz svoje redovne prihode, stekao određenu imovinu (kuće, vile, aute, vikendice, stanove itd.) treba automatski bez nje i ostati. Riječ je zapravo o tehnički razmjerno jednostavnom postupku za koji je samo potrebna politička volja. Sva tako nacionalizirana imovina će onda biti korištena u svrhu poboljšanja socijalne situacije i proizvodnje – npr. zaplijenjena novčana sredstva će biti korištena za otvaranje novih društvenih poduzeća, zaplijenjene vile i zgrade će biti pretvarane u radnička odmarališta, studentske ili staračke domove i sl.

Država ima pravo nacionalizirati sva krupna poduzeća od vitalnog društvenog interesa.

Neosporno je da svaka zemlja ima pravo nacionalizirati bilo koje poduzeće na svom teritoriju (ponajprije je tu riječ o krupnim poduzećima) ako je riječ o poduzeću (npr. bankama, energetici, naftnim ili telekomunikacijskim kompanijama i sl.) koje ima stratešku tj. ključnu ulogu u ekonomije određene zemlje. Privatni interesi pojedinih korporacija ili vlasnika nikako ne mogu biti važniji od interesa čitavog društva tj. radnika pojedine zemlje. Naravno, kao što je poznato i iz povijesti ali i recentnijih događanja (npr. u Argentini, Boliviji ili Venecueli) prilikom nacionalizacije pojedinih poduzeća u stranom privatnom vlasništvu (pogotovo kada je riječ o eksproprijaciji bez naknade ili s jednostranim određivanje naknade od strane pojedine vlade) može doći do političkih problema zbog intervencije stranih (prokapitalističkih) vlada. Stoga tu, unatoč jasnim načelnim stavovima, treba svakako biti pragmatičan i taktički vješt te dobro politički pripremiti teren prije pojedine nacionalizacije – bez obzira je li tu riječ o traženju saveznika izvana (bilo da su posrijedi vlade ili društveni pokreti), pravnih začkoljica, unutrašnjim političko-ekonomskim pritiscima na kompanije u stranom vlasništvu prije preuzimanja i sl.

Ukidanje prava na nasljedstvo poduzeća i kapitalne imovine stečene u procesu pretvorbe i privatizacije. Na taj način onemogućiti legitimiranje sredstava stečenih za vrijeme pretvorbe i privatizacije.

Sprječavanje nasljeđivanja (uključujući i ono retroaktivno – na već provedene slučajeve nasljeđivanja) nekoć društvene a danas privatizirane imovine je jednostavan a efikasan način kako spriječiti prolongiranje društvene nepravde izazvane privatizacijom. Dakle, ako iz bilo kojih razloga određeno privatizirano poduzeće ne bi bilo već povraćeno u društveno vlasništvo, ono svejedno nikako ne bi moglo biti naslijeđeno, nego bi po smrti prvobitnog privatizacijskog vlasnika (ili više njih) bilo automatski vraćeno u društveno vlasništvo.

3. Nova ekonomska politika

Nakon četvrt stoljeća od početka restauracije kapitalizma ekonomija se Hrvatske nalazi u jako teškom položaju. Zbog privatizacijskih je malverzacija, korupcije, privatnih interesa i kasnije izloženosti otvorenom tržištu zemlja u velikoj mjeri deindustrijalizirana. Poljoprivreda je devastirana i trenutno se, unatoč golemim potencijalima, uvozi više od 50% hrane. Velik broj poljoprivrednih površina nije iskorišten, navodnjavanje je na vrlo niskim razinama, a strategija temeljena na malim proizvođačima, nakon razaranja „socijalističkih mastodonata“, nije se pokazala uspješnom. Uvoz se hrane još više povećao nakon ulaska u EU. U zemlji je također (računajući i umjetno „izbrisane“) realno oko pola milijuna nezaposlenih, a tome bi se moglo pridodati i velik broj prerano penzioniranih (bilo kao kolateralne žrtve prilikom privatizacijskih eliminacija pojedinih poduzeća ili u okviru populacije ratnih veterana), što dovodi do neodrživog odnosa broja penzionera i radnika. Turizam je jedina koliko-toliko svijetla ekonomska točka, no brojke ni tu po broju noćenja još nisu uspjele doseći one rekordne iz 1980-ih, a turizam kao takav nikako ne može biti nosilac čitave ekonomije. Čekanje stranih investicija se nije pokazala kao sretna „strategija“ – strani kapital jest pokupovao ono što mu je isplativo (banke, telekomunikacije, velik dio lanca trgovina i sl.), ali nema interesa u (riskantnom) ulaganju u proizvodnju. Za to nisu zainteresirane ni banke, danas u 95%-nom stranom vlasništvu i tako nerijetko povezane s industrijom u matičnim zemljama, što onda povlači nezainteresiranost za financiranje proizvodnje u Hrvatskoj pa se onda radije financira puno sigurnija potrošnja (često uvozna) – npr. kupovina automobila, stanova i sl. Sve vlasti promoviraju strategiju „utrke prema dnu“ (promovirajući potrebu povećanja „konkurentnosti“ kroz snižavanje plaća i radničkih prava i sl.) iako se rezultati takvih poteza nisu pokazali kao uspješni u sličnim primjerima (recimo u Makedoniji), a i teško je zamisliti kako bi ljudima moglo biti bolje s nižim plaćama i manje prava. Osim toga, istraživanja (npr. Jožeta Mencingera ili Gordana Družića) pokazuju da za zemlje poput Hrvatske direktna strana ulaganja, čak i kad bi bila moguća na način na koji to zamišljaju političke elite, ne bi mogla omogućiti pravi razvoj zemlje. Razvoj ekonomije Hrvatske ostaje potpuno iluzoran u uvjetima naše periferne pozicije u okviru evropskog i svjetskog kapitalističkog ekonomskog sistema. Da bi se tu išta moglo promijeniti potreban je radikalan ekonomski zaokret i promjena ekonomske politike iz prokapitalističke u onu koja će služiti interesima (radne) većine.

Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu, zaduživanju i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, sustavno planiranje ekološki održivog razvoja i poticanje poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Trenutni je ekonomski sistem u Hrvatskoj (kao i u svijetu općenito) usmjeren prema materijalnim interesima (kapitalističke) elite, kod nas nastale kroz privatizaciju, a ne prema ostvarivanjima interesa (radne) većine. Vlast se u Hrvatskoj ponaša kompradorski, što znači da služi skoro isključivo ostvarivanjima interesa stranog kapitala (ponajprije iz zapadne Evrope) te, u manjoj mjeri, interesima „domaćeg“ krupnog kapitala. Kako je u procesu privatizacije došlo i do deindustrijalizacije zemlje te gubitka ogromnih prihoda zbog privatizacije profitabilnih (i strateških) kompanija kao što su npr. HT, INA ili Pliva (također i banke), taj se gubitak novca u proračunu nadoknađivao zaduživanjem na stranim tržištima. Jedino razdoblje kada se činilo da ekonomija u Hrvatskoj napreduje su bile 2000-e, prije početka svjetske ekonomske krize 2008. No i taj je rast bio samo prividan jer se temeljio na potrošnji uvozne robe koju su financirali strani krediti, čemu je s početkom krize došao kraj.

Uspješna se ekonomija teško može temeljiti samo na turizmu i uslugama. Hrvatskoj je stoga potrebna reindustrijalizacija, no to je s ovakvom ekonomskom politikom i u uvjetima izloženosti otvorenom tržištu u Evropskoj uniji praktički nemoguće zbog puno jače konkurencije iz razvijenih zapadnoevropskih zemalja. Kako su pokazala mnoga istraživanja (npr. recentno ona Ha-Joon Changa), u povijesti praktički da nema primjera zemlje koja bi se razvila na potpuno otvorenom tržištu i bez protekcionizma (zaštite domaće industrije od jače strane konkurencije) u početnim fazama razvoja. Osim toga, kapitalistički model ekonomije u kojem je bitan samo profit privatnog vlasnika i rast ekonomije treba zamijeniti potpuno drugačijim pristupom ekonomiji – onim u kojem se neće gledati samo ekonomski rast i privatni profiti kapitalista, nego onim u kojem će se gledati kako ekonomija može zadovoljiti ukupne društvene potrebe, pri čemu bi jedna od ključnih stavaka trebala biti i puna zaposlenost. Ekonomija koja raste a ima primjerice 10% nezaposlenih (što bi za naše današnje „standarde“ bio čak i uspjeh) se ne može smatrati uspješnom ekonomijom. Svaki čovjek mora imati pravo na rad i zadovoljenje svojih osnovnih životnih potreba kroza nj.

Također, ekonomski model mora biti i ekološki održiv, npr. tako da se preferiraju obnovljivi izvori energije (poput sunca) umjesto neobnovljivih izvora (poput termoelektrana na ugljen). Pri tom bi bilo poželjno postići sukladnost ekološke prihvatljivosti i ekonomske efikasnosti, što je u trenutnom ekonomskom sistemu često neostvarivo – primjerice, vjetroenergija se kod nas danas uglavnom, iako je sama po sebi ekološki prihvatljiva, koristi u privatno-klijentelističke svrhe (tako što strane privatne kompanije pod nepovoljnim uvjetima prodaju HEP-u energiju). Također, kao što smo već isticali, da bi radna većina mogla ostvariti svoje materijalne interese, nužno je i postojanje radničke kontrole u samim poduzećima – bilo da je riječ o poduzećima koja su već sada u javnom vlasništvu, o onima koja bi tek trebalo renacionalizirati ili o novootvorenim poduzećima (na razini čitave zemlje ili lokalnih zajednica).

Uvođenje potpuno dostupnog i besplatnog (za krajnje korisnike) zdravstva i obrazovanja na svim razinama (od vrtića do doktorata). Potpuni prestanak svake privatizacije, uključujući ukidanje mjera usmjerenih prema postupnoj privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa.

Kako bi bilo dostupno svima, bez obzira na materijalni status, zdravstveni i obrazovni sustav na svim razinama mora biti besplatan za krajnjeg korisnika, tj. javno financiran. To znači da treba ukinuti sve trenutne vidove plaćanja u tim sektorima (poput školarina, upisnina, dopunskog osiguranja u zdravstvu itd.). Cilj zdravstva nije da bude profitabilno (kao što se danas često podrazumijeva), nego da što bolje obavlja svoju osnovnu funkciju – da svima podjednako pruži što bolju zdravstvenu skrb. Isto tako, obrazovanje ne smije služiti samo, kako se to danas često govori, proizvodnji „ljudskih resursa“ za ekonomiju, nego i kao sredstvo samoemancipacije pojedinca. Da bi moglo kolektivno i demokratski sudjelovati u donošenju odluka u svom interesu, društvo mora biti i obrazovano.

U skladu s izloženom koncepcijom javnog zdravstva i obrazovanja, u tim sektorima treba odmah prestati s mjerama koje ide u smjeru njihove postepene privatizacije. Isto to vrijedi i za sve ostale sektore. Kako smo već obrazlagali privatizacija nas je i dovela u ovu vrlo tešku ekonomsku situaciju, a jedinu korist od nje izvlače novopečeni privatni vlasnici. Stoga od takve politike treba odmah odustati, a njezine rezultate početi preokretati u suprotnom smjeru renacionalizacije, pogotovo kada je riječ o ključnim i strateškim ekonomskim i prirodnim resursima (npr. banke, telekomunikacija, naftna industrija, a također i vode, šume itd.).

Uvođenje ekstremno progresivnog poreza koji omogućuje poboljšanje životnog položaja najsiromašnijih slojeva na temelju opterećivanja najbogatijih. Uvesti dodatne oblike poreza na svu zaradu koja nije stečena vlastitim radom (renta, kamata, dionice) te na luksuz, krupnu imovinu i krupne financijske transakcije svih oblika.

Trenutna dominantna ekonomska politika u većini zemalja na svijetu su mjere štednje, koje se, najkraće rečeno, sastoje od toga da se posljedice krize prebijaju preko leđa običnih ljudi i radnika, koji za krizu nisu ni najmanje odgovorni. Progresivna politika bi, u razdoblju nakon neposrednog dolaska na vlast, morala postupati potpuno obrnuto. Umjesto vođenja prokapitalističke politike, ona bi morala voditi politiku koja bi išla u korist (radnoj) većini. Stoga bi se u prvoj fazi nakon dolaska na vlast progresivne političke opcije morali uvesti ekstremno progresivni porezi, koji bi teretili kapital i najbogatije, pri čemu bi se namaknuta sredstva onda koristila za poboljšanje kvalitete života onih na dnu (nezaposlenih, radnika na minimalcu, bolesnih itd.). Također, umjesto napada na radnike i umjesto toga da se povećavaju regresivni porezi poput PDV-a (koji najviše pogađa obične ljude s obzirom da jednak PDV na bilo što kupljeno plaćaju i siromah i bogataš) treba dodatno oporezovati sve prihode koji se ne temelje na vlastitom radu (različite oblike rente, kamata i prihoda od dionica), ponajprije kad su posrijedi krupni iznosi i poslovi, a osim toga treba uvesti i poreze na luksuz (npr. skupe automobile, jahte i sl.), krupnu imovinu (npr. vile, velika imanja i sl.) te na krupne financijske transakcije (npr. neki vid tzv. Tobinova poreza).

Prestanak financiranja vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina i lažnih invalidnina. Totalna revizija mirovinskog (ukidanje drugog mirovinskog stupa) i zdravstvenog sustava (ukidanje svih vidova naplaćivanja konačnom korisniku, širenje preventivne medicine i mreže zdravstvene zaštite).

Mjere štednje danas se odnose uglavnom na udaranje po radnicima smanjivanjem plaća, izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje i socijalu itd. No progresivne bi mjere štednje morale biti potpuno drugačije. Iako svatko ima pravo na svoja vjerovanja, to je osobna stvar svakog pojedinca i u sekularnom društvu financiranje vjerskih zajednica nije prihvatljivo, pogotovo ne onako kako se ono trenutno izvodi u Hrvatskoj. Osim toga treba ukinuti i sve povlaštene mirovine (npr. za bivše saborske zastupnike) te lažne i previsoke invalidnine (ponajviše kod ratnih veterana), koje su se obilato dijelile u 1990-ima radi stvaranja HDZ-ove klijentelističke mreže i kao (neodrživa) zamjena za desetine tisuća radnih mjesta uništenih u privatizacijama i „tranziciji“. Osim toga, treba revidirati i mirovinski i zdravstveni sustav, pri čemu, među ostalim, treba ukinuti, kao što su mnoge evropske zemlje već učinile, drugi mirovinski stup (kojim upravljaju, ponajviše u vlastitom interesu, privatne strane banke), dok zdravstvenu zaštitu valja cjelovito reformirati u pravcu obrnutom od trenutne politike puzajuće privatizacije i uništavanja zatečenog zdravstvenog sustava.

Medije iz sredstava kojima kapital kontrolira javno mnijenje treba pretvoriti u sredstva informiranja u službi čitavoga društva. Omogućavanje pristupa svih radničkih i društvenih organizacija medijima zajednice. Mediji trebaju biti utemeljeni na principu društvenog vlasništva, potpuno neovisni o politici (bez ikakve cenzure i neovisni o financiranju kapitala), a pod demokratskim nadzorom svojih radnika i opće javnosti.

Za razliku od otvorene cenzure kakva postoji u otvorenim autokracijama i diktaturama (poput Kine), u zemljama parlamentarnog kapitalizma (među koje spada i Hrvatska) se mediji kontroliraju na perfidniji ali puno učinkovitiji način (iz perspektive vladajuće klase). „Javno mišljenje“ kroje ponajprije veliki mediji – nacionalne televizije (HRT, RTL, Nova TV) i velike novinske kuće (Jutarnji list, Večernji list itd.). Pogledamo li njihovo vlasništvo, HRT je u vlasništvu države, a svi ostali krupni mediji su u privatnom vlasništvu, tj. u vlasništvu kapitala. Za medije u kapitalističkom vlasništvu je potpuno jasno da je isključeno da će podržavati ideje u korist radnika a protiv svojih vlastitih materijalnih interesa. Dakle, tu ne može biti riječ o nikakvoj objektivnosti, nego je nužno riječ o pristranim prokapitalističkim medijima. Ako takvi mediji prevladavaju na javnoj sceni (a prevladavaju), onda je jasna da je bila kakva demokracija u takvim uvjetima čista iluzija jer privatni kapital diktira što će se o kome pisati, kome će se u medijima davati prostora, odlučuje tko su „relevantni“ i „pouzdani“ političari i stranke, definira „jedinu moguću“ politiku itd. S druge strane imamo nacionalnu televiziju koja je u državnom vlasništvu, no ona također nije neovisna jer direktora HRT-a postavlja Sabor (tj. trenutna vlast, koja opet provodi politiku u interesu kapitala bez kojeg ne može biti ni izabrana).

Iz toga svega onda slijedi i to da mediji nisu nikakva neutralna sredstva javnog informiranja, nego zapravo mašinerija koja, često vrlo vješto i prikriveno, provodi interese krupnog kapitala i štiti trenutni ekonomski sistem. Da bi bili stvarno neovisni, mediji bi morali biti u javnom vlasništvu, no pritom potpuno neovisni o izabranoj vlasti i bez ikakve cenzure. To bi konkretno značilo da bi HRT (i drugi mediji) trebali biti u javnom vlasništvu, ali da njihovu upravu ne bi postavljala izabrana vlast, nego sami radnici (novinari) HRT-a u demokratskom dogovoru sa širom društvenom zajednicom. Isto bi vrijedilo i za druge medije, i tek tako bi se mogli ostvariti osnovni preduvjeti za slobodne i neovisne medije. To bi također značilo i to da mediji moraju biti potpuno neovisni o kapitalu da se ne bi događale situacije da kapital davanjem ili nedavanjem novaca za reklame utječe na program i sl. Tek u takvoj situaciji bi se moglo govoriti o medijima koji bi doista bili sredstvo informiranja i tek bi se u takvoj situaciji moglo govoriti o stvarno demokratskim političkim izborima (na koje mediji presudno utječu).

Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije – stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda putem nacionalizacije. Društvena kontrola platnog prometa i tokova novca.

Većina banaka koje posluju u Hrvatskoj u vlasništvu su stranog kapitala za koji je u zemljama porijekla karakteristična vlasnička isprepletenost banaka i privrednog sektora. Takve banke onda sigurno neće ići protiv interesa industrije s kojom su povezane u matičnim zemljama tako što će ulagati u konkurentsku proizvodnju u Hrvatskoj. Tako banke (u stranom privatnom vlasništvu) kod nas dominantno plasiraju potrošačke kredite (recimo za kupnju automobila, stanova i sl.) s višim kamatnim stopama. To je za njih sigurnije (potrošnja je puno pouzdanija i jednostavnija od uvijek riskantnog financiranja proizvodnje) i opet u velikoj pogoduje privrednom sektoru u matičnim zemljama s kojima su povezane (jer se radi u velikoj mjeri o potrošnji uvozne robe, npr. automobila). S druge strane, te iste banke u svojim matičnim, razvijenijim, ekonomijama u puno većem omjeru plasiraju kredite poduzećima i privrednom sektoru, koji stvaraju dodatnu vrijednost u odnosu na potrošačke kredite koji su u postotku manje zastupljeni. Podružnice stranih banaka u Hrvatskoj na taj način zapravo provode politiku u interesu banaka majki i strane industrije s kojom su te matične banke povezane, umjesto da potiču ekspanziju proizvodnje u Hrvatskoj (koja bi se u takvim okolnostima javljala kao konkurencija proizvodima uvoznog porijekla). To će reći da „naše“ banke uopće ne razvijaju našu ekonomiju i tako uopće ne vrše funkciju koju nominalno imaju.

Stoga je, da bi se uopće moglo govoriti o mogućnosti razvoja Hrvatske i reindustrijalizacije, preduvjet za sve to nacionalizacija bankovnog sektora, koji bi tako mogao postati motor domaće ekonomije i proizvodnje, umjesto da kao sada služi (stranim) privatnim interesima, pogodovanju industriji u drugim zemljama i izvlačenju ekstraprofita iz zemlje. Banke, kao i čitav financijski sustav, moraju poslovati u interesu čitavog društva i biti pod demokratskim nadzorom čitavog društva. Jasno je da bi nacionalizaciju banaka bilo teško politički izvesti zbog stranih interesa i pritisaka, no to je jednostavno nužnost. Kao i u drugim takvim slučajevima nacionalizaciju banaka bi valjalo provesti realpolitički mudro npr. pozivajući se na nepravilnosti pri privatizacijama (koje su postojale, npr. u slučaju Zagrebačke banke), njihovo poslovanje protiv općedruštvenih interesa, slabljenjem njihove moći u prvim fazama tako što bi npr. obračun svih plaća i sl. morao ići preko državnih banaka (moguće je i osnovati novu državnu banku ako se u međuvremenu i Hrvatska poštanska banka privatizira) i drugim pogodovanjem javnim bankama, odlukom HNB-a (pod demokratskom kontrolom) o povećanju obavezne pričuve s 12% na 100% (čime bi privatne banke zakonski izgubile moć plasiranja kredite i stvaranja novčane mase, a time i svrhu svog postojanja) i sl. Što se tiče kasnijega financiranja i zaduživanja na stranom tržištu (koje će sigurno biti potrebno prilikom pokretanja proizvodnje), tu treba mudro koristiti sukobe na svjetskoj političkoj sceni (npr. SAD : Rusija, SAD : Kina) i različite svjetske političke snage (npr. zemlje BRICS-a, progresivne zemlje u Latinskoj Americi i sl.).

Smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 (žene)/60 (muški) godina.

Za razliku od trenutnih političkih trendova za povećavanjem dobi umirovljenja, a koja je u potpuno neskladu s ogromnom nezaposlenošću, dobnu granicu umirovljenja treba smanjiti. Tako će radnici nakon višedesetljetnog radnog staža dobiti mogućnost ranijeg umirovljenja (uz veće penzije), pritom omogućujući zaposlenje mlađim radnicima.

Drakonske kazne za teške povrede javnog interesa u svrhu stjecanja osobne koristi.

Glavni problem današnjeg ekonomsko-političkog sustava nije korupcija u smislu nezakonitih postupaka radi prisvajanja određene imovine i sl. Čak i kad bi se takva krupna korupcija (npr. slučajevi Sanader ili Lovrić Merzel, a vani Berlusconi ili Sarcozy) u potpunosti uklonila, to ne bi ništa ključno promijenilo – i dalje bi u Hrvatskoj ostao isti broj nezaposlenih, zemlja bi i dalje bila deindustrijalizirana, ekonomska djelatnost bi se i dalje vršila u interesu manjine u društvu (vlasnika kapitala) itd. Samo rješavanje korupcije koja je nelegalna i po sadašnjim zakonima ne bi riješilo sistemsku korupciju koja postoji u ovakvom ekonomsko-političkom sistemu – npr. činjenicu da je uopće moguće da manjina posjeduje većinu imovine u jednoj zemlji i da ju je dobila kroz nelegitiman proces privatizacije, to da je na „demokratskim“ izborima presudan utjecaj novca (koji ima rečena kapitalistička manjina koja se obogatila kroz privatizaciju) i najvećih medija (u vlasništvu krupnog kapitala), činjenicu da se čitava ekonomska politika vodi u korist kapitala a ne rada itd.

Pa ipak, iako dakle uklanjanje površinske korupcije nipošto ne bi riješilo sve probleme, ona se ne može dopustiti i potrebno ju je riješiti. U okviru današnjeg političkog sistema je to nemoguće zbog velike premreženosti svih političko-ekonomskih subjekata koji se štite. „Borba protiv korupcije“ zapravo ne postoji – tu je tek riječ o pojedinim prividnim potezima antikorupcijske borbe do kojih dolazi ili protiv sitnih igrača (npr. nekih profesora na određenim fakultetima ili nekih nogometaša) ili protiv krupnih igrača koji su iz ovih ili onih razloga izgubili političko zaleđe (npr. Sanader, Vidošević). Pravo rješavanje takve korupcije nije moguće jer bi dirnulo u ekonomske sponzore današnje političke kaste, u samu političku elitu i u same korupcijske temelje čitave zemlje postavljene u privatizaciji. Jednostavnije rečeno – političari sigurno neće donijeti i provesti zakone koji bi njihove uske suradnike i njih same strpali u zatvore ili ostavili bez posla. Dodatan je problem što čak i kod slučajeva osuđene korupcije prekršioci nerijetko ne ostaju bez većine imovine jer su je prenijeli na rodbinu (npr. Sanader) ili bivaju kažnjeni simboličnim kaznama (npr. Čobanković). Time čak i oni kažnjeni nakon odslužene kraće kazne zapravo mogu nastaviti uživati u plodovima svoje krađe. Tako postavljenim sudskim okvirom trenutna politička elita u suštini štiti i sama sebe u slučaju da i oni jednom izgube političko zaleđe i završe na sudu. Progresivna vlast bi takve slučajeve morala kažnjavati drakonskim kaznama (npr. za slučajeve tipa Sanaderova doživotna zatvorska kazna uz potpuno oduzimanje sve imovine – bez obzira je li ona formalno na ženi, djeci ili tastu) kako bi se, osim što bi se kaznila dosadašnja djela, u budućnosti što više spriječilo slično postupanje.

Potpuna transparentnost u radu svih poduzeća i institucija; svi zapisnici, računi, izvještaji itd. moraju se automatski stavljati na internet, gdje će svi u njih moći imati trenutni uvid.

Drugi način na koji bi se, uz drakonske kazne, trebala sprječavati korupcija je radikalno povećavanje transparentnosti u radu. To znači da bi sva poduzeća i institucije (od npr. HEP-a do osnovnih škola) morala poslovati potpuno transparentno, tako što bi se svi dokumenti od značaja (zapisnici, računi, ugovori, odluke i sl.) morali automatski stavljati na internet, gdje bi čitava javnost (uključujući i radnike samog poduzeća, policiju i novinare) mogla trenutno imati uvid u njih. Tako bi se izbjegla situacija u kojoj bi, čak i u slučaju sumnje na određena kaznena djela, trebalo čekati mjesecima da policija prokopa po skrivenim računima i papirima. Ako bi se poslovalo otvoreno i javno (i pod stalnom demokratskom kontrolom samog radništva), u startu bi koruptivna djela bilo puno teže počiniti, a puno lakše otkriti. To vrijedi i za sve ugovore, dogovore i transakcije same vlasti – danas je uobičajeno da vlast sklapa tajne ugovore i dokumente kojima javnost nema pristupa ili nema informacije o svim detaljima pojedinih ugovora i sl. Takvo postupanje šteti općim interesima društva i treba ga u potpunosti onemogućiti.

4. Povećanje prava žena i neheteroseksualnih skupina

Pravo žena na besplatan abortus i kontracepciju.

Produženje trudničkog dopusta uz punu plaću.

Izbor ženskih odbora u svim poduzećima i ustanovama, uz pravo veta na sve odluke u vezi s položajem žena.

S obzirom na rodnu neravnopravnost u obavljanju kućnih poslova u ovom trenutku i na njegov tretman kao neproduktivnog rada mora postojati pravedna valorizacija neplaćenog ženskog rada u kućanstvu. U cilju smanjivanja radnog opterećivanja žena, a u skladu s postojanjem neplaćenog rada u kućanstvu, zajamčeno pravo žena da izaberu djelomično radno vrijeme bez smanjivanja plaće.

Pravo na životnu zajednicu (i sva prava koja iz toga proistječu, uključujući posvajanje) za sve odrasle ljude bez obzira na seksualnu orijentaciju. Apsolutna netolerancija na bilo koji vid nasilja nad neheteroseksualnim skupinama.

5. Zabrana utjecaja kapitala na izbore i politički život

Prava demokracija ne može ovisiti o novcu – treba eliminirati utjecaj krupnog kapitala (uključujući i velike privatne medije) na političke izbore, kampanje i referendume.

Kapitalistički parlamentarizam (zvan još i parlamentarna demokracija, liberalna demokracija, buržoaska demokracija itd.) se često izjednačava s demokracijom uopće i implicitno se smatra smatra jedinim mogućim sistemom u kojem se ostvaruju politički interesi većine. Međutim, to nije točno – osim što su mogući oblici političkog sistema koji se u puno većoj mjeri temelje na izražavanju volje većine naroda (npr. one gdje pravo odlučivanja za radne slojeve postoji i u sferi ekonomskih odnosa i/ili one gdje se mnogo više odluka donosi izravno, bez predstavnika), kod “demokracije” kakvu imamo se zapravo radi o vlasti manjine (kapitalista i njihovih saveznika političara) nad većinom koja je samo prikrivena šupljom frazom demokracije. Istina je da formalno doista postoji mogućnost da svatko glasa za koga god hoće, međutim u praksi to izgleda drugačije. Naime, na „neovisan“ politički izbor pojedinca za koga će glasati, kako jasno pokazuju mnoga istraživanja, posredno izrazito utječe novac (odnosno kapital).

Izbori se u potpunosti oblikuju kroz (najkrupnije) medije, koji su ili državni i pod utjecajem trenutne vlasti ili su privatni, tj. u vlasništvu kapitala. Mainstream mediji odlučuju koje će političke opcije predstaviti kao „realne“, „moguće“ i „prihvatljive“, tj. one između kojih će se realno odvijati izborna utrka. Politička opcija koje nema u medijima u pravilu nema puno šanse uspjeti na izborima. Kako su privatni mediji u kapitalističkom vlasništvu, posve je jasno da će zagovarati i prokapitalističku politiku, tj. one političke opcije koju zagovaraju takvu politiku, a da neće podržati nikakvu antisistemsku opciju, tj. političku opciju koja bi imala namjeru voditi politiku u interesu (radne) većine a ne u interesu kapitala. Premda postoji formalno slobodno glasanje, političke opcije će, s obzirom na prevlast kapitalističkih medija (i medija pod kontrolom trenutne vlasti), biti vrlo ograničene – priliku da budu izabrane će dobiti samo opcije koje ne ugrožavaju ozbiljno status quo jer će druge u pravilu biti ili ignorirane ili namjerno ocrnjivane. U liberalnim „demokracijama“, za razliku od otvorenih autokracija (kao što je npr. Kina), uglavnom nema potrebe za izravnom cenzurom (iako se i ona javlja), nego se cenzura odvija na puno suptilniji način – mediji znaju na koji način mogu govoriti o određenim stvarima, na bitne uredničke položaje neće doći oni koji imaju „preradikalne“ stavove, antisistemske će se ideje u javnost puštati vrlo rijetko ako i uopće itd. Na mnogo je načina ovakva prikrivena kontrola javnog mišljenja daleko efikasnija od otvorene cenzure i kontrole. Iako postoje i manji, neovisni mediji i iako čak i u velikim mainstream medijima ponegdje postoje niše koje dozvoljavaju i sporadične suštinske kritike (pogotovo u zemljama poput Hrvatske s kraćom tradicijom kapitalističke „demokracije“, gdje spontani procesi ideološke kontrole medija još nisu dovedeni do savršenstva kao u nekim zemljama s dužom kapitalističkom tradicijom), to u načelu ne mijenja puno na stvari. U svakom slučaju, potpuno je jasno da se o demokraciji u ozbiljnom smislu te riječi ne može govoriti bez potpuno slobodnih medija, a da mediji u vlasništvu (krupnog) kapitala nikako ne mogu biti neovisni i slobodni, nego nužno svijet gledaju i tumače iz perspektive i interesa kapitala.

S druge strane, istraživanja su u SAD-u (a slično je i u ostatku svijeta) pokazala da izbore u 95% slučajeva dobiva onaj kandidat koji skupi najviše novca za svoju kampanju. Naime, potpuno je jasno da je izbore u bilo kojoj liberalnoj „demokraciji“ nemoguće dobiti bez ogromnih financijskih sredstava – za propagandu (radio, TV, novine, leci, plakati po ulicama, jumbo-plakati itd.) i za kampanju općenito (javni nastupi, skupovi, štandovi, pozornice, koncerti potpore, dnevnice itd.). Taj novac u pravilu može stići samo od onih koji ga imaju u velikim količinama – od kapitalista. A ako kapital financira određenu političku opciju (a financira praktički sve veće opcije), jasno je da nema šanse da će takva opcija zastupati politiku koja bi išla protiv interesa kapitala. Isti se problemi javljaju i kod referenduma u kapitalističkim „demokracijama“ – premda je tu riječ o izravnom odlučivanju, i opet će mediji i novac nužan za kampanju imati odlučujuć utjecaj na rezultate referenduma (kao što pokazuju mnogi takvi primjeri – npr. iz Švicarske gdje nisu prolazili referendumi u interesu rada a protiv interesa kapitala). Iz toga onda proistječe i zaključak da je u sustavu u kojem su ishodi izbora uvelike određeni novcem teško govoriti o demokratičnosti u punom smislu te riječi. Zbog velikog utjecaja kapitala na kapitalističku „demokraciju“ se ona nerijetko iz kritičke perspektive naziva i diktaturom kapitala.

Unatoč izrazitoj nedemokratičnosti kapitalističkoga parlamentarizma, to ne znači da progresivne političke opcije iz strateških razloga ne mogu izabrati sudjelovati na njima. Međutim, samo sudjelovanje na buržoaskim izborima ne znači i da se smije pristati na davanje ideološkog legitimiteta istima – na izborima se može sudjelovati (iz razloga uspješnijeg širenja svojih ideja, dobivanja financijskih sredstava za daljnji politički rad, da bi se u konačnici možda i osvojila vlast itd.), no istodobno se mora neprestano ukazivati na nedemokratičnost čitavog sustava i prokazivati ga kao diktaturu kapitala budući da prava demokracija ne smije ovisiti o novcu. Naravno, unatoč svim tim zaprekama, nije apsolutno isključeno da politička opcija koja više ili manje radi u interesu radne većine a ne kapitala ipak može doći na vlast – to je ono što smo npr. u zadnjih 15-ak godina mogli vidjeti u Južnoj Americi u zemljama poput Venecuele, Bolivije ili Ekvadora (iako je tu još uvijek riječ o kapitalističkim zemljama, gdje nije došlo do pravih revolucionarnih promjena). Iz prošlosti je također poznat i primjer Salvadora Allendea u Čileu (kojeg je kapital, u suradnji s SAD-om, kasnije srušio s vlasti državnim udarom, kada to nije mogao učiniti preko izbora), a na korak do tako nečega je i SYRIZA u Grčkoj (iako tu nije riječ o pravoj antisistemskoj opciji). Dakle, unatoč svim zaprekama, nije nemoguće da i progresivna politička opcija (više ili manje radikalna) pobijedi na izborima, pogotovo ako ima masovno članstvo – iako treba biti svjestan toga da takve opcije na vlasti onda čekaju drugačija iskušenja pa nisu rijetki slučajevi, kao npr. s Radničkom partijom u Brazilu, da se takve opcije kooptiraju od strane kapitala jednom kada dođu na vlast.

No, kako god bilo, progresivne se političke opcije moraju zalagati za demokraciju u kojima novac (a onda posredno kapital) neće igrati nikakvu (a u prijelaznim fazama što manju) ulogu. Tek u takvom slučaju možemo doista govoriti o slobodnim izborima i demokraciji u punom smislu te riječi („vladavina naroda“). Stoga zakonski treba zabraniti svaki utjecaj (krupnoga) kapitala na izborne procese i svako miješanje kapitala u političke procese općenito.

Politička kampanja se vodi pod jednakim uvjetima za sve kroz javne medije i na javnim prostorima širom zemlje –potpisi za kandidate se skupljaju na internetu i javnim prostorima pod istim uvjetima za sve, a svi kandidati i stranke dobivaju jednaku količinu prostora u javnosti. Sve vidove reklamiranja i plaćenih kampanja (koje dovode do neravnopravnosti kandidata) treba zabraniti (uz drakonske kazne za prekršioce).

Izborni sustav u kojem će se radikalno smanjiti (ili čak posve ukloniti) utjecaj kapitala je zapravo razmjerno jednostavno uvesti. Problem nije u nedostatku ideja kako to učiniti ili tehničkoj neizvedivosti istih, nego u tome što trenutačni sustav odgovara postojećoj političko-ekonomskoj oligarhiji, koja iz njega izvlači materijalnu korist za sebe i omogućuje si nesmetanu reprodukciju. Ne može se očekivati da će se kapital tek tako samovoljno odreći mogućnosti da preko financiranja političkih kampanja i kontroliranja medija presudno utječe na rezultate izbora, a time i na politiku koju će izabrana vlast provoditi. Postavlja se pitanje kako omogućiti da se izbori vrše pod jednakim uvjetima za sve opcije i kandidate, bez (bar legalnog) utjecaja kapitala na njihove rezultate?

Takav proces nije potrebno skicirati do u detalje jer se on može izvesti na mnoštvo različitih načina, no ovdje ćemo naznačiti mogućnost kako bi se to moglo napraviti, tj. kako bi se mogla ukinuti nužnost novca za uspjeh na izborima. Ako pojedincu za kandidaturu za izbore treba određen broj potpisa, trenutno i to ovisi o novcu – naime, novac je potreban da bi se platili ljudi koji će potpise skupljati, štandovi na kojima će oni stajati, plakati, oprema itd. Tu nije riječ o ogromnim sredstvima, no već je tu, na samom početku, opcijama bez sponzorstva kapitala ozbiljno zapriječen put. To bi se moglo riješiti vrlo jednostavno – tako da bilo koji kandidat ili opcija može istaći svoju kandidaturu pod jednakim uvjetima (bez da ima novčano zaleđe), pod istim uvjetima predstaviti u javnosti (na internetu, u javnim medijima i prostorima itd.), i da se na koncu potpisi za sve skupljaju odjednom u jednakim uvjetima – na internetu i u javnim prostorima (u općinama i sl.) o javnom trošku. Pri tome bi svi kandidati i opcije u medijima dobivali jednake šanse da iznesu svoje argumente i programe. U toku same kampanje bi vrijedilo isto to – svi kandidati i opcije bi u jednakim omjerima imali šansu predstaviti se u medijima (npr. tome bi mogao biti posvećen i čitav jedan kanal javne televizije nekoliko mjeseci) i u javnim prostorima. Svi bi kandidati i opcije (tj. oni koji skupe određen broj potpisa za kandidaturu na početku) dobili priliku, bez obzira na financijska sredstva, nastupanja u dvoranama, na trgovima itd. širom zemlje, pri čemu bi sve troškove snosilo državno izborno vijeće (novac bi za to bio osiguran iz sredstava koja se sada koriste za subvencioniranje političkih kampanja parlamentarnih stranaka). Pri tome je jako bitno da se zabrane svi vidovi plaćenih kampanja i reklamiranja (od letaka i plaćenih koncerata do reklama na TV-u), a da se potencijalni prekršaji kažnjavaju drakonskim kaznama. Jedino se tako može postići potpuna ravnopravnost svih kandidata i opcija i jedino tako do izražaja mogu doći različiti politički programi i ideje a ne financijska potkoženost pojedinih kandidata i stranaka.

Naravno, uvođenje takvog sustava ne bi nužno odmah samo po sebi moglo u prijelaznoj fazi riješiti sve nataložene probleme – i dalje bi, unatoč promjenama izbornog sustava, tu ostao velik broj komentatora i političkih analitičara koji bi po svojoj društvenoj poziciji bili naklonjeni statusu quo, i dalje bi snage establišmenta (prije svega HDZ i SDP) zadržale svoje klijentelističke resurse (ljude čije privilegije, namještenja i poslovi ovise o pobjedi dotičnih stranaka na izborima) itd. Ti bi se problemi morali rješavati na druge načine (razbijanjem klijentelističkih mreža, političkom borbom u javnosti za prevlast antisistemske ideologije itd.), no svejedno bi određen dio problema bio riješen.

Omogućiti pravo radnih masa da svoja pitanja od neposrednog interesa rješavaju samoorganiziranjem. Poticanje i omogućavanje direktnog odlučivanja na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini kada je to u interesu radne većine. Demokratsko glasanje se ne smije zloupotrebljavati za smanjivanje već stečenih ljudskih i manjinskih prava (npr. prava etničkih ili seksualnih manjina).

Radnoj većini treba omogućiti da se, radi rješavanja pitanja od svoga interesa (npr. zaposlenja, radničkih prava i sl.), i sama izravno organizira – na općinskoj, gradskoj, regionalnoj ili državnoj razini. Tu mislimo na aktivan rad na omogućivanju, kad se za tim pokaže potreba, izravnog odlučivanja, npr. kroz plenume na razini lokalnih zajednica ili pojedinih poduzeća. U konačnici težnja mora biti na uvođenju mehanizama direktne demokracije (od plenuma do referenduma) na što više razina, no u prijelaznoj fazi, dok snage očuvanja statusa quo (koje rade protiv interesa većine, a za očuvanje privilegija uskih slojeva na vrhu) još nisu poražene, treba paziti da im se na taj način ne omogući djelovanje i sabotiranje progresivnih političkih promjena – primjerice, stranke starog poretka mogu kroz svoju još uvijek postojeću klijentelističku mrežu i još postojeće (makar i ilegalne) financijske resurse utjecati npr. na odluke lokalnih plenuma ili referenduma. Stoga ne treba patiti od ahistorijskog i apstraktnog fetišizma direktne demokracije, nego se njezini elementi trebaju uvoditi postupno i u prijelaznoj fazi isključivo u cilju sprovođenja politike koja ide u interesu (radne) većine. Također, zakonski treba onemogućiti korištenje direktnodemokratskih aparata za ugrožavanja već stečenih ljudskih i manjinskih prava – iako demokracija znači odlučivanje većine, njezin sastavni dio mora biti i zaštita manjina od potencijalnih ugroza većine.

Uvođenje demokratskog nadzora nad društvenom imovinom i kroz demokratsku koordinaciju na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini (npr. kroz metode participatornog proračuna).

Da bi se u društvu mogli u potpunosti ostvarivati interesi (radne) većine, a ne uskog sloja krupnog kapitala i političke elite, potrebno je da društvena imovina bude i pod demokratskim nadzorom te iste (radne) većine na svim razinama – od lokalne do državne. Tako se u lokalnim zajednicama može odlučivati o tome što će se u njihovom selu ili kvartu graditi ili uređivati, na što će se trošiti određena sredstva (participatorni budžet), na državnoj razini se može izravno odlučivati (npr. putem referenduma) o tome kakvoj će se ekonomskoj politici težiti itd. Osim toga, treba uspostaviti demokratsku koordinaciju različitih razina odlučivanja kako bi se moglo krenuti u smjeru razvoja čitavoga društva.

Omogućivanje besplatnog interneta za sve, puno pomaganje razvoja slobodnog softvera.

Progresivna politika mora biti moderna i služiti se modernim tehnološkim dostignućima i više od političkih snaga koje zagovaraju očuvanje postojeće situacije. Kako je danas moderna tehnologija neizbježna u informiranju, a uskoro i u zajedničkom demokratskom donošenju odluka, kvalitetan internet mora biti svima dostupan i besplatan za krajnjeg korisnika. Isto tako, progresivna politika mora podupirati sve pozitivne tendencije koje se javljaju u sferi informatike – od slobodnog softvera do dekomodifikacije (tj. prestanka naplaćivanja) određenih proizvoda na internetu (knjiga, glazbe, filmova itd.).

6. Međunarodni odnosi bazirani na ravnopravnosti i solidarnosti

Uspostava međunarodne komisije za reviziju nelegitimnog inozemnog duga. Dug Republike Hrvatske treba (djelomično ili potpuno – ovisno o mogućnostima) zamrznuti, reprogramirati i otkazati te uspostaviti, po uzoru na Ekvador i na postojeću svjetsku praksu, međunarodnu komisiju koja će ustanoviti koliki je u njemu udio nelegitimnog inozemnog duga, tj. duga koji su prethodne vlasti (u suradnji sa zajmodavcima) napravile nelegitimno, ne pitajući narod za mišljenje i ne vodeći računa o interesima većine društva.

Jedan od najvećih problema koji muči mnoge zemlje, pogotovo na periferiji svjetskog kapitalizma, je otplata dugova (u pravilu bankama, institucijama i pojedincima iz najrazvijenijih zemalja kapitalističke jezgre). Zemlje na periferiji su na zaduživanje prisiljene često upravo zbog nametanje ekonomske politike koju im, preko instrumenata kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Europska unija itd., nameću vlasti i kapital zemalja kapitalističke jezgre. Tako se, preko uspostave „slobodne trgovine“ (u kojoj uvijek pobjeđuju jači i veći) a često i ulaska „stranih ulaganja“, uništava domaća industrija, prirodni resursi i poljoprivreda zemalja periferije, a povećava uvoz i ovisnost o stranim ekonomijama. Manjak koji nastaje nakon uništavanja domaće proizvodnje se onda nadoknađuje zaduživanjem na stranom tržištu i to često na način da je dugove praktički nemoguće vratiti i da su čitave zemlje osuđene na permanentnu zaduženost, što jasno ide na korist onih koji zajmove daju jer im to, osim što se na tome bez ikakvog rada bogate, pruža oruđe za daljnji politički pritisak. To onda vodi do toga da se čitave ekonomije zemalja na periferiji, opet pod političkim pritiskom najrazvijenijih zemalja (tj. njihove kapitalističke klase), organiziraju tako da se sve podređuje (uzaludnom) vraćanju dugova ili reformama koje idu u korist stranom kapitalu, a što pak onda onemogućuje razvoj zaduženih zemalja periferije (vlade zemalja kapitalističke jezgre se također zadužuju, no u takvim slučajevima to funkcionira drugačije jer su one i njihov kapital dominantne u svjetskim odnosima moći).

Pitanje koje se tu postavlja jest je li pravedno da se vraćanje dugova šačici lihvarskih institucija i pojedinaca u najrazvijenijim zemljama pretpostavlja razvoju manje razvijenih i nerazvijenih zemalja te interesima većine društva u tim zemljama? Je li važnije npr. da pojedina zemlja ima dovoljno novca za svoje zdravstvo i školstvo ili je važnije da se Wall Streetu vrati posuđeni novac s kamatama i na vrijeme? Osim toga, postavlja se i pitanje je li legitimno nametati čitavom društvu da godinama vraća dugove koji su, među ostalim, nastali i kao posljedice ekonomske politike koju su nametali isti ti krugovi kojima se sada duguje? Je li pravedno da čitave zemlje žive u bijedi zato što je neka vlast, izabrana na tko zna kakav način, sklopila neki ugovor o pozajmici (često po nepovoljnim uvjetima) i za tko zna kakve svrhe? S obzirom da takve pozajmice u načelu nisu nikada izglasane na narodnim referendumima, može li se čitavo društvo smatrati zauvijek odgovornima za njihovo vraćanje? U konačnici – zašto bi pitanje vraćanja dugova ovisilo samo o onome tko je novac dobio, a ne i o onome tko ga je nekome posudio? Ne snosi li i onaj koji novce posuđuje određen rizik? Zašto bi čitave zemlje ostale godinama u dužničkom ropstvu samo zato što su npr. određene strane banke odlučile zaraditi posuđujući sredstva za koja su unaprijed znale da će ga dotične zemlje teško (ako i ikada) moći vratiti? Zašto bi Hrvatska još godinama morala vraćati dugove koje je napravila vlada Ive Sanadera, bivšega premijera sada u zatvoru zbog korupcije? Takva pitanja nisu samo čista teorija – u praksi i međunarodnom pravu već dugo godina postoji institucija tzv. nelegitimnog duga upravo u slučajevima o kakvima smo govorili. Ako se npr. zaključi da je novac posudila neka korumpirana vlada po namjerno nepovoljnim uvjetima i da je zajmodavac toga bio svjestan, posve je legitimno da se ta pozajmica ne vrati ili da se bar ne vrati u potpunosti.

S obzirom na to, a po uzoru na već postojeću svjetsku praksu, Radnička fronta se zalaže za uspostavu međunarodne komisije za reviziju nelegitimnog inozemnog duga Republike Hrvatske (kao što je to nedavno bio učinio Ekvador i kao što za Grčku to planira SYRIZA). Nakon dotične bi se revizije vidjelo koliko se dio (nelegitimnog) duga može, u cijelosti ili djelomično, otkazati, zamrznuti ili reprogramirati. Otkazivanje ili zamrzavanje isplate bar dijela dugova bi omogućilo preusmjeravanje sredstava u razvoj zemlje i za socijalu. Naravno, nepotrebno je posebno i napominjati i da bi i ovdje stvar trebalo izvesti realpolitički mudro, sklapajući različite taktičke političke saveze po svijetu i minimalizirajući potencijalnu štetu.

Zajednička borba s radničkim i socijalnim pokretima širom svijeta za poništavanje dugova i kamata na dugove manje razvijenih zemalja. Drastično smanjivanje unutarnjih dugova u svim zemljama, osim za sitne štediše do određene visine te upotreba tako oslobođenog novca za zadovoljenje osnovnih društvenih potreba.

Problem zaduženosti nije samo problem Hrvatske, nego i velikog dijela svijeta. Stoga se u njegovu rješavanju mora pokušati zajednički djelovati s drugim progresivnim vladama (danas su to ponajprije neke zemlje Latinske Amerike, a u budućnosti možda i neke druge), kao i s različitim progresivnim društvenim pokretima širom svijeta koji nisu na vlasti. Tako bi se zajednički odozdo (npr. putem protesta, javnih kampanja i sl.) mogao vršiti pritisak na otkazivanje dugova manje razvijenih i zaduženih zemalja. Takva borba, da bi mogla uspjeti, mora biti internacionalna.

Osim toga, probleme zaduženosti treba riješiti i unutar zemlje. U Hrvatskoj je trenutno oko 315.000 blokiranih ljudi. Dugove običnih ljudi i radnika treba trenutno poništiti i/ili smanjiti te tako olakšati život onima kojima je tako ugrožena osnovna egzistencija.

U suradnji s radničkim i socijalnim pokretima u drugim zemljama borba za izgradnju svjetskog sustava gdje visoka proizvodna tehnologija neće biti ograničena samo na najrazvijenije zapadne zemlje, nego će se sustavno i po niskim cijenama prenositi i u manje razvijene zemlje.

Borba za postkapitalistički svijet ne može biti ograničena samo na jednu zemlju. Progresivne snage u svijetu moraju zajednički surađivati da bi izgradile socijalno pravedniji svjetski ekonomski sustav koji će se temeljiti ne na konkurenciji i bogatstvu manjine a siromaštvu većine, nego na suradnji i planskom razvijanju svih zemalja. Potpuno je jasno da će u procesu biti dosta problema i da ovaj cilj neće moći biti ostvaren u bližoj budućnosti.

Trenutna EU funkcionira primarno u interesu krupnog kapitala razvijene zapadnoeuropske jezgre. Stoga je treba rasformirati i izgraditi novu ujedinjenu radničku Europu na temeljima ravnopravnosti, solidarnosti i ekonomije koja funkcionira u korist većine društva, a u suradnji s ostalim progresivnim snagama svih europskih zemalja.

Radnička fronta u pokušaju ostvarivanja svog antikapitalističkog programa čvrsto stoji na internacionalističkim pozicijama, shvaćajući da se borba protiv diktature kapitala nikako ne može odvijati u okvirima granica samo jedne zemlje. Stoga je potpuno jasno da se borba za pravednije društvo kakvom težimo ne može odvijati bez suradnje s progresivnim snagama iz drugih zemalja Evrope i, u konačnici, čitavog svijeta. Samim je time potpuno jasno da Radnička fronta nije za zatvaranje Hrvatske u svoje granice, nego da podupire ideju ujedinjene Evrope (i u širim okvirima od okvira trenutno postojeće EU) na progresivnim temeljima suradnje, solidarnosti i ekonomije koja bi funkcionirala u interesu većine društva.

No Evropska unija nije idilična unija evropskoga jedinstva koja radi na boljitak cjelokupnoga evropskoga stanovništva. EU je danas, prije svega, neoliberalni projekt, u čijem se okrilju vodi izrazito prokapitalistička politika, ponajprije u interesu krupnoga zapadnoevropskoga kapitala (iz zemalja poput Njemačke, Austrije, Skandinavije, Nizozemske itd.), a na štetu perifernih i poluperifernih zemalja (kao što su Hrvatska, Slovenija, Grčka, Bugarska, Rumunjska, ali u velikoj mjeri i veće zemlje poput Španjolske, Portugala i Italije) i općenito radne većine čitave EU. Takvo se političko usmjerenje EU potpuno jasno vidi u recentnom inzistiranju EU na mjerama štednje, u kojima se troškovi velike svjetske krize od 2007-8. godine prebijaju isključivo preko leđa radništva, dok se pogodovanja kapitalu i dalje nastavljaju. Osim toga, sve su očitije tendencije povećavanja demokratskog deficita u EU, gdje se sve više ovlasti prebacuje na mahom neizabrane strukture eurobirokracije, a zanemaruje se čak i ono malo ograničene demokratičnosti koja postoji u okvirima kapitalističke liberalne demokracije. Isto tako, institucije EU već neko vrijeme, a pogotovo od početka krize 2007-8, promoviraju politike koje teže k ukidanju stečenih radničkih prava i „fleksibilizaciji“, tj. prekarnom, nesigurnom i slabo plaćenom radu.

S obzirom na institucionalizirani neoliberalizam kakav postoji u EU, gdje EU okvirno zadaje i kontrolira fiskalnu (proračunsku), monetarnu i općenito ekonomsku politiku, potpuno je jasno da je velik dio progresivnih poteza istaknutih u ovim programatskim zahtjevima praktički nemoguće izvesti u okviru EU (unatoč primjerima poput onog mađarskoga, gdje je desnopopulistička vlada uspjela do određene mjere prkositi Bruxellesu u nekim sektorima). Također, jasno je i to da je bilo kakva reindustrijalizacija Hrvatske na potpuno otvorenom evropskom slobodnom tržištu nemoguća – kako pokazuju primjeri iz povijesti, industrijalizacija i razvoj ekonomije na otvorenom tržištu (bez protekcionizma prema industrijama u povojima) nije moguća jer na slobodnom tržištu jači (u ovom slučaju, velike zapadnoevropske industrije) uvijek pobjeđuju. To se već prilično zorno pokazalo odmah po ulasku Hrvatske u EU – unatoč tome što bi se, prema procjenama stručnjaka, na prostoru Hrvatske moglo proizvoditi hrane i za oko 25 milijuna ljudi, uvoz mlijeka je nakon 1. srpnja 2013. porastao za 90%, a već je u prvim mjesecima članstva u EU uvoz svinjetine porastao za oko 300%, a jaja za 524%. Iz svega toga je jasno da progresivna politika, unatoč svojoj nužnoj izrazito internacionalističkoj ideološkoj orijentaciji, ne može i ne smije robovati zabludama o EU kao o ostvarenju sna o ujedinjenoj Evropi – EU to nije i ne može biti. Za takvu se Evropu tek treba izboriti i to na potpuno različitim, progresivnim ekonomskim i političkim osnovama.

Napuštanje članstva u NATO-u s obzirom da ono podrazumijeva upitne moralne i političke odluke (kao vojno sudjelovanje u okupaciji različitih zemalja), nepotrebne troškove (godišnja članarina i kupovanje oružja) i povećava nesigurnost (eksplicitno svrstavanje u jedan od globalnih geopolitičkih blokova sigurno ne doprinosi sigurnosti zemlje primjerice u slučaju sukoba Zapada i Rusije ili Kine).

Članstvo u NATO-u, suprotno proklamiranim ciljevima, Hrvatskoj (kao i drugim manjim zemljama u sličnom položaju) ne donosi nikakve koristi. Hrvatska kao članica NATO-a mora sudjelovati (o svom trošku) u imperijalističkim okupatorskim „mirovnim“ misijama, poput one u Afganistanu, pri čemu se hrvatska vojska koristi za provođenje geopolitičkih interesa SAD-a i drugih velikih zapadnih zemalja. Troškovi sudjelovanja u NATO-u će se nakon 2014. još dodatno povećati s obzirom na zahlađenje odnosa s Rusijom (zahtijeva se izdvajanje 2% BDP-a na vojsku od svake od članica), a pripadnost NATO-u nikako ne povećava sigurnost zemlje. Naime, vrlo je lako vidjeti da bi u bilo kakvom budućem sukobu (npr. između Rusije i Zapada) puno sigurnije za Hrvatsku bilo kada bi se nalazila izvan čitavog sukoba, umjesto da se pozicionira u jedan od kampova. Članstvom u NATO-u Hrvatska nije sigurnija nego postaje potencijalna meta u sukobima u kojima NATO sudjeluje.

Potpuna otvorenost i dostupnost svih međudržavnih ugovora, sporazuma i diplomatskih akata i rasformiranje postojećih tajnih službi kako bi se razotkrilo trgovanje društvenim interesima pod parolom “zaštite nacionalnih interesa”.

Česta je politička praksa da se različite odluke, dokumenti i ugovori donose u tajnosti, podalje od očiju javnosti, što se pogotovo koristi kada je riječ o nepopularnim i nepovoljnim okolnostima za većinu. Neke od takvih praksi su u zadnjih par godina razotkrile tzv. Wikileaks afere. Isto vrijedi i za tajne službe, koje pod parolom „zaštite nacionalnih interesa“ zapravo rade protiv interesa većine društva, kao što se recentno moglo vidjeti s aferama koje je razotkrio Edward Snowden. S takvim praksama treba prestati – svi dokumenti itd. od javnog značaja moraju biti svima dostupni i transparentni (kroz objavu u medijima i na internetu), dok postojeće tajne službe, koje su važan alat u očuvanju statusa quo (a koji radi protiv interesa većine društva), treba rasformirati.

radnička-fronta