Jedan od prvih simptoma razočaranosti višestranačkom demokracijom u Hrvatskoj pojavio se u prvom desetljeću ovoga stoljeća. Tih su godina u politiku počeli ulaziti poduzetnici za koje se smatralo da su im motivi iskreni i autentični. Ili u konkretnijoj varijanti: oni sigurno neće krasti jer ionako već imaju dovoljno novaca. Pod tom šifrom su se i oni sami promovirali, tako su njihov angažman tumačili privrženi im birači, a skloni su joj bili i politički analitičari. Bilo je tu raznih figura, od lokalne do nacionalne razine, koji se danas pamte negdje na sjecištu političke povijesti i popularne kulture, a vjerojatno najupečatljviiji su ostali Boris Mikšić i Željko Kerum.
Ta epizoda nije isključivi izdanak lokalne dinamike: proplamsaji političke vjere u kapitaliste koji će svojim djelovanjem zaobići političku inerciju i ponuditi stvarna rješenja integralni su dio takozvanih zapadnih demokracija u posljednjih gotovo pa četrdesetak godina. Ti su kapitalisti uglavnom podijeljeni u dvije grupe. Prvi su oni koji grade imidž “narodnih kapitalista” poput Keruma ili Donalda Trumpa. Pritom se njihova “narodnost” zasniva na tome da ne dijele iste kulturne navike i ukuse kao većina pripadnika ostatka poslovno-političke elite već su im ti ukusi i navike bliži onima zamišljenog naroda. Također, krasi ih neposrednost i nepovjerenje u političke institucije i procedure koje, prema njihovom tumačenju, služe samo tome da se zamaskiraju interesi elita i narod otuđi.
Drugu grupu predstavljaju tehnokratske opcije u kojoj se preklapaju kapitalisti, menadžeri i kadrovi iz institucija poput centralnih banaka, dakle, eksperti. Oni se također reklamiraju kao figure koje zaobilaze političke institucije i procedure, ali iz ponešto drukčijih razloga. Naime, oni ne smatraju da su institucije i procedure otuđene od naroda već upravo suprotno: da su isuviše naklonjene kratkoročnim interesima naroda ili preciznije, glasača, koji za svoju podršku traže određeni tip materijalne naknade. Takav “socijalni ugovor”, mišljenja su menadžeri i eksperti, koči ekonomski razvoj i nužno ga je razvrgnuti. Različite su inačice tih “antibirokratskih” revolucija i uglavnom se zasnivaju na nižim porezima i smanjivanju javnog sektora, a iza njih prvenstveno stoji ideja da društvu i državi treba onaj tip menadžerske efikasnosti upravljanja poduzećem.
Pored ta dva tipa neposrednog ulaska kapitalista u politiku posljednjih se tjedana sve češće raspravlja i o trećem koji je, barem zasad, “metodom” drugačiji. Rasprave su motivirane kupovinom Twittera u izvedbi Elona Muska. Naime, u optjecaju su brojne racionalizacije Muskove kupnje Twittera. Poznati britanski autor i kolumnist Richard Seymour tako tvrdi da su Muskovi motivi isključivo politički i da sama transakcija nema nikakve ekonomske logike. Musk želi putem Twittera izvršiti što značajniji politički utjecaj i pomjeriti Twitter, a time i svijet, desno jer je trenutno, kako misli Musk, previše naklonjen lijevim stavovima. Janis Varufakis pak kao ekonomist u Muskovoj akviziciji vidi čistu ekonomsku logiku: putem kupovine Twittera Musk želi zakoračiti u ključnu suvremenu infrastrukturu, a to je cloud kapital, u kojem glavne uloge igraju Amazon, Google, Facebook i ostali. Taj kapital, smatra Varufakis, za razliku od zemaljskog i analognog, ne proizvodi samo proizvode već i ponašanje sviju nas putem algoritama i koristi naš “besplatan rad” na platformama. Ta se teza savršeno naslanja na donekle problematičnu Varufakisovu periodizaciju suvremenog kapitalizma kao tehno-feudalizma.
Bez obzira na to što stvarna Muskova motivacija bila, ovaj nam primjer, kao i drugi koji uključuju “vizionare” iz Silicijske doline poput Sama Bankmana-Frieda, vlasnika bankrotiranog FTX-a, ukazuje na novi tip društvenog angažmana kapitalista. On nije izravne političko-elektoralne naravi već više teološko-političke. Sama potreba za takvim tipom angažmana proizlazi iz dva razloga. Prvi se tiče apsolutne razočaranosti u političko-elektoralni sistem i samim tim zagovorom potpunog zaobilaženja politike u obliku aspolutne slobode govora, kriptovaluta ili metaversa. I ti su zagovori, kao što pregnantno objašnjava Moya Lothian-McLean, praćeni određenom teološkom vizijom svijeta, u Muskovom slučaju pronatalizmom, a u Bankman-Friedovom efektivnim altruizmom. Iz njihovog bi bogatstva, dakle, bilo prokreacijom bilo specifičnom distribucijom trebalo doći do poboljšanja stanja svijeta. Drugi razlog je više ekonomski i tiče se samih poslovnih modela u digitalnom, kripto i platformskom svijetu. S obzirom na težnju za monopolom i općenito promjenom modela proizvodnje i distribucije oni sa sobom nose širu sliku svijeta od čisto ekonomske i mogu si osigurati političku podršku i fanove koji na taj način mogu realizirati svoj politički gnjev ili aspiracije bez da ulaže u omraženo polje formalne politike.
Ovaj novi trend neće tektonski promijeniti shvaćanje politike ili odnos ekonomije i politike, ali otvorio je koridore za fantazije svima onima koje trenutni okviri sprječavaju u artikulaciji stavova ili intimnih težnji. Nekad su ti stavovi ekstremno desna propaganda, a nekad vjera u zaobilaženje klasnih prepreka ulaganjem u kriptovalute ili Kerumov karakter. U svakom slučaju, snažniji angažman kapitalista u politici, bilo da se radi o izravnom elektoralnom ili ovom “teološkom”, nikad nije spasio one koji su im se priklonili zbog razočaranja u politiku.
