Odabrao Boris Postnikov

Nijedan bliski suradnik Nobelovog komiteta nije osuđen zbog seksualnog zlostavljanja. Nitko nije demonstrativno istupio iz PEN-a. Hrvatsko Ministarstvo kulture nije izbacilo sa školskih popisa nijednog autora zbog toga što ne piše čistim hrvatskim jezikom. Ukratko, prema kriterijima uspostavljenima prošlih godina, književna 2022. bila je poprilično dosadna. Ali čim se malo bolje pogleda, nađe se i u njoj dovoljno nabrijanih čuvara nacionalnog literitorija, dovoljno seksističkih ispada i dovoljno neizbježnog kanseliranja. Slijedi top-lista najvećih skandala sezone koja, evo, upravo završava.

5. Plagijat

A što bi bila lista književnih skandala bez barem jednog angloameričkog slučaja plagiranja? Godine 2019. podigla se tako velika prašina oko hit trilera The Woman in the Window lažljivog Daniela Malloryja, alias A. J. Finna. Godine 2020. za krađu je – krivo – optužena debitantica Kate Elizabeth Russell. Godine 2021. članak “Who Is the Bad Art Friend?”, novinarska priča o sudskom prepucavanju dvaju američkih autora, postao je viralna senzacija. Nijedna od tih medijskih atrakcija nije, međutim, ni blizu raspletu ovogodišnje afere oko Jumi Bello. Izlazak njenog premijernog romana The Leaving mediji su unaprijed nahajpali, buduća zvijezda potpisala je unosan ugovor, knjigu je trebao izdati ugledni Riverhead Books: neočekivano, netom nakon objave, izdavač javlja da povlači roman iz prodaje jer je rukopis dobrim dijelom prepisan iz knjiga drugih autora. Prava priča tu, međutim, tek započinje. Bello ubrzo za portal LiteraryHub piše ispovijest pod naslovom “Plagirala sam dijelove svog debitantskog romana. Evo zašto” i ondje potanko opisuje neizdrživi pritisak očekivanja izdavačke industrije, strah od publike, vlastite probleme s mentalnim zdravljem, marginalnu poziciju mlade Afroamerikanke… A onda, još istog dana, tekst nestaje s LitHubovih stranica: uredništvo ga uklanja jer je autorica, ispostavilo se, u svome priznanju plagiranja opet plagirala tuđe tekstove, i to one dijelove koji govore o povijesti književnog plagiranja, prepisavši ih sa sajta posvećenog borbi protiv plagijata.

4. Čija je dubrovačka književnost?

Što bi bila, nadalje, lista književnih skandala bez barem jedne malene srpsko-hrvatske polemike? Posljednja se odvila još početkom godine, ali sigurno je dobro pamtite. Prvo je Skupština Republike Srbije izglasala Zakon o kulturnom nasleđu i njime među stare srpske knjige svrstala “izdanja dubrovačke književnosti koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno sa 1867. godinom”. Na to je skočila hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, proglasivši zakon “skandaloznim” i pozvavši Srbiju da napokon odustane “od posezanja za hrvatskim teritorijem i kulturnom baštinom”. Na ministričin mig, kreće tarapana: frcaju zgrožene reakcije, javni apeli, prosvjedne note i slične retoričke petarde za svakodnevnu prekograničnu zabavu. Iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje poručuju da istočni susjedi “nadopunjuju rupe u svojoj baštini jer je poznato da u 16. i 17. stoljeću Srbi nisu pisali književnom štokavštinom”. Priskače i Društvo hrvatskih književnika koje oštro osuđuje “otimački postupak uvršćivanja hrvatskih pisaca u srpski književni kanon”. S druge strane, Ministarstvo kulture i informisanja RS reagira: “Granice kulturnog prostora nije moguće svesti pod granice jednoga političkog, odnosno državnog prostora”, dodajući nešto pomirljivije: “Ovom prilikom izražavamo prirodnu težnju za uzajamno saglasnom kulturno-prosvetnom politikom, otvorenom za ravnopravnu i svrsishodnu saradnju sa kulturama drugih naroda”. Od ravnopravne i svrsishodne suradnje, međutim, ništa, jer Matica hrvatska ne popušta: “Prisvajateljima nisu sami po sebi važni ni Gundulić ni Držić, važna im je hrvatska teritorija koju nikada nisu uspjeli prisvojiti i osvojiti!” S istočne strane granice stiže decidiran odgovor: “Stav Matice srpske je javan, logičan i jasan. Književnost iz doba Dubrovačke Republike pripada i srpskoj i hrvatskoj književnosti!” I tako dalje, i tako opet, sve u krug, redaju se dobro poznati argumenti i optužbe koje zvuče kao da smo ih već bezbroj puta čuli…

Ustvari – da budem, evo, potpuno iskren – i jesmo ih već bezbroj puta čuli. Onu poruku o Srbima koji “nadopunjuju rupe u svojoj baštini” zato što nisu pisali štokavštinom, recimo, doista je poslao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ali još 2011. godine. I osudu uvrštavanja hrvatskih pisaca u srpski kanon uputili su iz Društva hrvatskih književnika točno kako smo je naveli, od riječi do riječi, ali to je bilo 2015. Srpsko ministarstvo kulture govorilo je o kulturnim granicama koje se ne preklapaju s onim državnim u svojoj “Povelji o srpskom kulturnom prostoru” iz 2019, Matica hrvatska i Matica srpska javile su se godinu kasnije… Ali zar je bitno? Koga briga? Ima li ikakve razlike? Evo, ako je bilo tko tko čita ovaj tekst primijetio da su citati zastarjeli, neka se javi redakciji i šaljemo mu za nagradu izabrana djela Ivana Gundulića, u izdanju Matice hrvatske ili Matice srpske, već prema željama.

A svi ostali, slobodno eksperimentirajte sami. Ukucajte u tražilicu “dubrovačka književnost” i pustite da vas Google nosi: mijenjaju se datumi i godine, ali blesavi srpsko-hrvatski ping-pong oko prava na Držića i Gundulića ne prestaje. Vječno isti, redovan i pouzdan, uvijek pouzdano tragikomičan: kada imate posla s čuvarima nacionalnih kulturnih vrijednosti, čak i književni skandal postaje neopisivo dosadan.

3. Štrajk

Je li skandal kada radnici pokrenu štrajk ili je skandal to što štrajk proglašavamo skandalom? Obustave rada – tradicionalno najsnažnije oružje kojim radnički pokret raspolaže u borbi za svoja prava – postale su u 2022. sve brojnije i masovnije. Štrajka se ove jeseni i zime od Velike Britanije i Francuske do Belgije i Italije, a broj štrajkova u SAD-u skočio je za skoro 40 posto. Pobuna se, jasno, prelijeva i u kulturni sektor: na popularnoj listi 100 najmoćnijih aktera umjetničkog svijeta, koju svake godine sastavlja ArtReview, prvi put su se pojavili sindikati svjetskih muzeja i galerija, zauzevši odmah visoko treće mjesto. U izdavačkoj industriji, glavna je vijest njujorški štrajk oko 250 radnika HarperCollinsa. Brojka možda ne zvuči opasno za firmu koja zapošljava skoro tri hiljade ljudi, ali riječ je o jednoj od kompanija iz famozne “velike petorke” tamošnjeg izdavaštva, pa su mediji štrajk proglasili najvažnijom radničkom akcijom unutar američkog nakladničkog sektora u posljednjih pola stoljeća. “Izdavaštvo je dugo bilo industrija s niskim plaćama i velikim radnim opterećenjem”, podsjećao je tako svoje čitaoce utjecajni New York Times, izvještavajući s prosvjeda na kojima su radnici nosili transparente s natpisima poput “Strast ne plaća stanarinu”… A onda su, koji tjedan kasnije, u štrajk krenuli i NY Timesovi novinari.

Primjećujete, naravno, da nam sve ove vijesti dolaze sa Zapada. Bit će da onda kod nas i nije tako strašno? Umjesto odgovora, evo link na tekst Dunje Kučinac, objavljen nedavno na portalu Bilten, u kojem nekolicina radnica i radnika prepričava svoja iskustva iz domaćeg izdavačkog sektora. Svi su istupili anonimno: dozvolite zato da njihove priče potvrdi autor ove top-liste. Prije petnaestak godina kratko sam radio u jednoj maloj zagrebačkoj izdavačkoj kući: skromna plaća, urednički posao koji najednom podrazumijeva prenošenje kutija s knjigama i dijeljenje letaka na ulazu Interlibera, vječna papazjanija vlasnika o tome kako u firmi radimo prvenstveno zato što volimo svoj posao… Čitam tekst Dunje Kučinac iz dvijedvadesetdruge, vidim sebe dvije i šeste: ništa se nije promijenilo. Niti je dakle štrajk skandal, niti je skandal to što štrajk proglašavamo skandalom: skandal je, izgleda, samo to što u nas svih ovih godina nikakvog štrajka nema.

2. Winnetou

A nema ni kvalitetne liste skandala bez barem jednog slučaja iz domene kulture otkazivanja: ove godine najdalje je odjeknuo onaj oko Winnetoua. Njemačka izdavačka kuća Ravensburger trebala je objaviti slikovnice za djecu s njegovim likom, ali je odustala nakon masovne pobune na društvenim mrežama, gdje su zabrinute čitateljice i čitaoci pisali o rasističkim i kolonijalnim konotacijama apaškog poglavice iz književne radionice Karla Maya. Danima i tjednima nakon toga medijima izjave su davali uvaženi profesori, pisci, urednici i komentatori opće prakse. Među njima prevladava dojam da je čitava ta stvar oko cancel culturea definitivno otišla predaleko. Reakcije je nemoguće pobrojati, a na sreću nije ni nužno: koliko god da ih ima, neizbježno se vrte oko dva ili tri opća mjesta.

Jedna struja branila je nesretnog Winnetoua u ime autonomije umjetničkog stvaranja: prilično čudna odluka, znamo li da se sama ideja umjetničke autonomije historijski konstituirala upravo kroz opreku samostalnih, “viših” vrijednosti književnosti spram komercijalno utrživog šunda i kiča. Da netko, drugim riječima, vremeplovom skokne natrag u 19. stoljeće pa dojavi Baudelaireu, Flaubertu i ekipi kako pomoću njihovih opusa danas brane nekakvog autora avanturističkih trivijalija o Indijancima, ljudi bi vjerojatno odustali od pisanja. Drugi su se zgražali nad primitivnim cenzorskim nagonom internetskih leftarda, očekivano prizivajući užase komunističkih logora: opet čudna odluka, znamo li da je cancel culture zapravo klasična kapitalistička taktika kojom nezadovoljni potrošači traže od privatnih kompanija da povuku svoje proizvode, što ovi onda učine ili ne učine, a njihov izbor zatim sankcionira tržište. Refleksno potezanje Staljina i Gulaga djeluje tako više kao projekcija zbunjenih liberalnih komentatora koji uporno brkaju otkazivanje i zabranu, ne shvaćajući kako je nešto poput kanseliranja uopće moguće na nepreglednim prostranstvima slobodnog tržišta. Treća frakcija Winnetoua je branila u ime povijesnog konteksta njegovog nastanka, podsjećajući da je May pisao u nekim drukčijim vremenima, prije sto i kusur godina: za nekoga tko toliko pažnje poklanja davnom povijesnom kontekstu takvi su neobično lako zanemarili kontekst koji im stoji pred očima, jer u otkazivanju Winnetoua – podsjetimo – uopće nije bila riječ o starim naslovima Karla Maya, nego o suvremenim dječjim slikovnicama. Nitko dakle nije planirao spaljivati knjige niti ih uklanjati iz biblioteka: pitanje je glasilo treba li se neki njemački klinac prvi put u životu susresti s kulturom autohtonih Amerikanaca preko staromodno karikiranog lika plemenitog divljaka ili bi mu za takav susret ipak vrijedilo ponuditi suvislije opcije.

Skandal oko Winnetoua, ukratko, nije nam otkrio ništa novo o kulturi otkazivanja: samo smo dobili još jedan serijal medijske histerije, samo su iznova utabane već poznate pozicije. Za utjehu, najbolje se zato okrenuti nekim suvremenim pričama na sličnu temu. One, kako već nalaže duh vremena, nastaju u novim pop-kulturnim formatima: autor ove liste preporučuje dvije sezone sjajne serije Reservation Dogs koja se, među ostalim, vrlo zabavno izruguje i nekim davnim, dozlaboga prežvakanim vinetuovskim stereotipima.

1. Književna doza seksizma

A dok su se svjetski kulturni arbitri mrštili nad barbarskim pohodima woke križara, mi smo saznali kako točno kultura otkazivanja funkcionira na domaćem terenu. Povod: verbalna dijareja uglednog književnog kritičara Velimira Viskovića na Facebooku nakon što je pročitao opremu teksta Jadranke Pintarić o svojoj novoj knjizi, iz opreme logičkim stranputicama izveo zaključak da kritičarka osobno vrijeđa njega i njegovu malu kćer pa zauzvrat odlučio razglasiti kako Pintarić, za razliku od njega, djece nema. Čemu to, zašto, s kojim ciljem i razlogom, do kraja masovnog šamaranja koje je uslijedilo na društvenim mrežama nismo saznali: vidjeli smo zato kako se na kritičarku obrušavaju odredi Viskovićevih onlajn adoranata, vidjeli smo kako on sam jednoj od sugovornica poručuje “Dušo, ti budi i dalje lijepa, u tome si najbolja” i vidjeli smo kako mu se priviđaju “ženski lobiji” i “ženske falange” koje ga progone. Standardan repertorar seksističke autoviktimizacijske fantazmagorije, reklo bi se. A u epilogu, niti je izdavaču palo na pamet da se ogradi od vlastitog autora dok ovaj vrijeđa žene, niti je knjiga nestala iz izloga, niti je, primjerice, Viskoviću izmaknuta pozicija potpredsjednika Hrvatskog društva pisaca, inače izdavača ovog portala. Toliko, ukratko, o kulturi otkazivanja.

Na repu skandala, Hrvatsko društvo pisaca se umjesto kulture otkazivanja opredijelilo za kulturu dijaloga, javio se poneki kritički glas u mainstreamu i na njegovim rubovima, Jutarnji je prikupio iskustva nekih autorica iz njihovih dosadašnjih bliskih susreta s Viskovićem i na tome je, manje ili više, priča stala. Iz perspektive ovog autora, osim zadaće čišćenja seksističkog retoričkog otpada i poučka o tome kako cancel culture funkcionira u lokalnim okolnostima, ona je donijela i zgodan primjer statusa književne kritike u nas, danas. Pisao sam o tome već na ovom portalu pa dozvolite da se, umjesto zaključka, malo autoplagiram:

“A sada da sumiramo, na primjeru uvjerljivo najutjecajnije ovogodišnje kritike, kako točno izgleda svijet psihodeličnog apsurda koji se od milja naziva hrvatskom kulturno-medijskom scenom. Za početak, tabloidni portal stavlja klikbejt opremu na književnu kritiku. Već ova rečenica obećava ludu vožnju. Zatim, klikbejt oprema, koja služi da publiku navuče na čitanje, većinu čitatelja ne vodi nikamo jer na portalu ustvari nema obećane kritike, osim za rijetke pretplatnike. U skladu s tim, ugledni bivši književni kritičar napada autoricu teksta koji ona jeste napisala, ali ga on nije pročitao, optužujući je zbog naslova koji on jeste pročitao, ali ga ona nije stavila. Da ukloni bilo kakav nesporazum, nekadašnji kritičar u svojim Facebook-istupima više puta ponavlja kako kritiku koja ga je razbjesnila ne samo što nije pročitao, nego ni ne namjerava. Ohrabrena primjerom uglednog bivšeg književnog kritičara, uskoro se čitava književna scena svađa i sukobljava oko teksta koji, po svemu sudeći, velika većina posvađanih nikada nije vidjela…”

Ili, u zbroju: utjecajna književna kritika je izuzetak, a nepročitana kritika pravilo; polemike se odavno ne vode u specijaliziranim medijima, nego na društvenim mrežama; seksizma i mizoginije, hvala na pitanju, i dalje imamo sasvim dovoljno… Ali sve to nas, naravno, ne sprečava da se polemikom i kritikom nastavimo baviti na isturenim književnokritičkim internetskim osmatračnicama poput ovoga portala.

Zato, svima koji KritikuHDP čitaju i pišu, sretna nova 2023. godina!