Na zidu stare zgrade u Maastrichtu, odmah do rijeke, piše grafit: ”Zašto dopuštate komedijašima da budu slavni (celebrities)”. Ne mislim se upuštati u filozofski doseg i dubinu te rečenice, samo primjećujem da je pojava javnog ekscentričnog ponašanja planetarna, da ludiranje ne poznaje granice.
Ne znam da li se rečenica odnosi na Donalda Trumpa, Beppe Grilla, nekog lokalnog čudaka ili je slava Milana Bandića, Zdravka Mamića i Ivana Pernara postala globalni fenomen ili pak u te kategorije spadaju tisuće znanih i neznanih likova.
Nisam čuo za kvalifikacije koje Kim Kardashian, Paris Hilton ili Simone Gotovac imaju, mada su neki atributi vidljivi. Ne govore misaone rečenice, ne žrtvuju se i ne troše vrijeme na čitanje. Novine u kojima ima više teksta nego slika za njih su dosadne.
Nevjerojatna je potreba ljudi da budu slavni, da vide svoje ime u vijestima, da vide svoju sliku na ekranu. Možda je nekad tako snažna bila potreba za vječnim životom, ali danas je važniji motiv trenutak slave.
Zato i pravo pitanje nije zašto to ljudi žele, već zašto je to potreba društva. Zašto društvo teži izmišljanju slave, zašto sasvim prosječni nekim čudom postaju poznati, zašto se mistificiraju autoriteti, zašto autoriteti šute?
Da se to manje vidi, u vijesti dolaze i heroji svakodnevnice, ljudi koji rade predano, dobro i inteligentno svoj posao, koji mogu suspregnuti svoj ego, poriv da učine nešto bizarno što će ljudi zapaziti.
Nije to lako, nije lako biti takav.
Često narastu ambicije, počneš vjerovati da tvoj poziv nije raditi svoj posao, nego se predati našem (Našem? Što to znači?) cilju, čak žrtvovati se za društvo, narod ili zajednicu. Zalutaju i u politiku i onda nauče da nemaju šanse protiv razigranih lakrdijaša koji zabavljaju narod.
Njihovi stavovi su kruti i nepopularni radilo se o smanjenju rasipnog proračuna, naknadama za prekovremeni rad službenika ili blijedim ceremonijama vlastodržaca i proslavama.
Od rasta proračuna ili rezova više pozornosti dobit će proslava (”proslava”) na Bleiburgu, primanje centralnoazijskog satrapa ili nabava mobitela.
Uostalom, ozbiljne rasprave i korisne inicijative na dnevnom redu su u kasne sate, nisu predmet ozbiljnih tekstova. Generacija novinara koja piše ozbiljne tekstove uklonjena je s javne scene.
Zato pravo pitanje i nije kako se to događa, ne treba žaliti nad tužnim sudbinama ljudi, žaliti se na mračna vremena, već razmišljati zašto je do toga došlo, čemu i kome služi stvaranje idola od petljavih neznalica i antitalenata, stvaranje uzora od djevojaka i mladića koji ništa još nisu napravili.
Stvara se sloj lažnih stvaratelja i demuiurga, praznih osoba i šeprtljavih, ali poznatih graditelja.
Pada mi na pamet da to nije slučajno.
Prvo, svatko može postati sve, dobiti titule i laskava priznanja, čak i ako ne radi, ako je prosječan ili blentav. U takvom liku se svatko može prepoznati, imati dojam da će i njega možda zadesiti ta sreća da bude primijećen i poštovan. A da bi bio primijećen, treba izvoditi budalaštine, lupati fraze i raditi sve da ga se primijeti. I najružniji muškarac može postati maneken kad se publika zasiti mišićavih atleta. Uostalom, kupci nemaju idealne proporcije.
To je naročito zavladalo politikom. Politički život sveo se na izbore i izborne kampanje, a u tome, vladajuće je mišljenje, može se obećati bilo što, izvaliti svašta, samo da je zabavno, da novinarima stvori vijest. Zato se stvara lažni dojam da je politički život izborni cirkus i igranje parlamentarnim trikovima privlačenja pažnje.
Jedini ozbiljni izbor je postati neozbiljan. Otkačiti se. Govoriti i blebetati, mijenjati mišljenje iz dana u dan. Jedan dan tvrditi da će Dunavom proteći puno vode dok se zaborave neprijateljstva (ako se dobro sjećam, vodostaj je bio nizak), nakon nekoliko tjedana tvrditi da nas sudbina veže na suradnju sa susjedima, jedan dan biti kraljica Balkana, a drugi dan zazivati progon (problematičnih) ekstremista pozivajući se na pouzdane obavještajne izvore.
Jedan dan slaviti ustaše, par dana kasnije odbacivati taj dio povijesti. Na kraju to završi time da nismo kao država vjerodostojni, da kao ljudi nismo simpatični ni pouzdani.
No odakle mi pravo da govorim protiv luda koje su tako pametne: ”Ako mudrost leži u iskustvu, ko više zaslužuje da nosi ime mudraca: da li pametan, koji se nešto iz stida, nešto iz plašljivosti ne prihvata ničega ili ludak, koga ni od jedne namjere ne odvraća ni stid (jer ga nema) ni opasnost (jer ne razmišlja)? Mudrac se zagnjuruje u knjige starih pisaca, gdje se nauči nekom pretjeranom cjepidlačenju. Ludak, naprotiv, ako se ne varam, baš stoga što neprestano učestvuje u svemu i ne haje za opasnost, stiče pravu mudrost. To je dobro uočio i Homer, iako je bio slijep, jer veli: I lud se nauči u nevolji.” (Erazmo Roterdamski, ”Pohvala ludosti”).
autograf
Ne znam da li se rečenica odnosi na Donalda Trumpa, Beppe Grilla, nekog lokalnog čudaka ili je slava Milana Bandića, Zdravka Mamića i Ivana Pernara postala globalni fenomen ili pak u te kategorije spadaju tisuće znanih i neznanih likova.
Nisam čuo za kvalifikacije koje Kim Kardashian, Paris Hilton ili Simone Gotovac imaju, mada su neki atributi vidljivi. Ne govore misaone rečenice, ne žrtvuju se i ne troše vrijeme na čitanje. Novine u kojima ima više teksta nego slika za njih su dosadne.
Nevjerojatna je potreba ljudi da budu slavni, da vide svoje ime u vijestima, da vide svoju sliku na ekranu. Možda je nekad tako snažna bila potreba za vječnim životom, ali danas je važniji motiv trenutak slave
Nevjerojatna je potreba ljudi da budu slavni, da vide svoje ime u vijestima, da vide svoju sliku na ekranu. Možda je nekad tako snažna bila potreba za vječnim životom, ali danas je važniji motiv trenutak slave.
Zato i pravo pitanje nije zašto to ljudi žele, već zašto je to potreba društva. Zašto društvo teži izmišljanju slave, zašto sasvim prosječni nekim čudom postaju poznati, zašto se mistificiraju autoriteti, zašto autoriteti šute?
Da se to manje vidi, u vijesti dolaze i heroji svakodnevnice, ljudi koji rade predano, dobro i inteligentno svoj posao, koji mogu suspregnuti svoj ego, poriv da učine nešto bizarno što će ljudi zapaziti.
Nije to lako, nije lako biti takav.
Često narastu ambicije, počneš vjerovati da tvoj poziv nije raditi svoj posao, nego se predati našem (Našem? Što to znači?) cilju, čak žrtvovati se za društvo, narod ili zajednicu. Zalutaju i u politiku i onda nauče da nemaju šanse protiv razigranih lakrdijaša koji zabavljaju narod.
Njihovi stavovi su kruti i nepopularni radilo se o smanjenju rasipnog proračuna, naknadama za prekovremeni rad službenika ili blijedim ceremonijama vlastodržaca i proslavama.
Jedan dan tvrditi da će Dunavom proteći puno vode dok se zaborave neprijateljstva (ako se dobro sjećam, vodostaj je bio nizak), nakon nekoliko tjedana tvrditi da nas sudbina veže na suradnju sa susjedima, jedan dan biti kraljica Balkana, a drugi dan zazivati progon (problematičnih) ekstremista pozivajući se na pouzdane obavještajne izvore
Od rasta proračuna ili rezova više pozornosti dobit će proslava (”proslava”) na Bleiburgu, primanje centralnoazijskog satrapa ili nabava mobitela.
Uostalom, ozbiljne rasprave i korisne inicijative na dnevnom redu su u kasne sate, nisu predmet ozbiljnih tekstova. Generacija novinara koja piše ozbiljne tekstove uklonjena je s javne scene.
Zato pravo pitanje i nije kako se to događa, ne treba žaliti nad tužnim sudbinama ljudi, žaliti se na mračna vremena, već razmišljati zašto je do toga došlo, čemu i kome služi stvaranje idola od petljavih neznalica i antitalenata, stvaranje uzora od djevojaka i mladića koji ništa još nisu napravili.
Stvara se sloj lažnih stvaratelja i demuiurga, praznih osoba i šeprtljavih, ali poznatih graditelja.
Pada mi na pamet da to nije slučajno.
Prvo, svatko može postati sve, dobiti titule i laskava priznanja, čak i ako ne radi, ako je prosječan ili blentav. U takvom liku se svatko može prepoznati, imati dojam da će i njega možda zadesiti ta sreća da bude primijećen i poštovan. A da bi bio primijećen, treba izvoditi budalaštine, lupati fraze i raditi sve da ga se primijeti. I najružniji muškarac može postati maneken kad se publika zasiti mišićavih atleta. Uostalom, kupci nemaju idealne proporcije.
To je naročito zavladalo politikom. Politički život sveo se na izbore i izborne kampanje, a u tome, vladajuće je mišljenje, može se obećati bilo što, izvaliti svašta, samo da je zabavno, da novinarima stvori vijest. Zato se stvara lažni dojam da je politički život izborni cirkus i igranje parlamentarnim trikovima privlačenja pažnje.
Zašto društvo teži izmišljanju slave, zašto sasvim prosječni nekim čudom postaju poznati, zašto se mistificiraju autoriteti, zašto autoriteti šute?
Jedini ozbiljni izbor je postati neozbiljan. Otkačiti se. Govoriti i blebetati, mijenjati mišljenje iz dana u dan. Jedan dan tvrditi da će Dunavom proteći puno vode dok se zaborave neprijateljstva (ako se dobro sjećam, vodostaj je bio nizak), nakon nekoliko tjedana tvrditi da nas sudbina veže na suradnju sa susjedima, jedan dan biti kraljica Balkana, a drugi dan zazivati progon (problematičnih) ekstremista pozivajući se na pouzdane obavještajne izvore.
Jedan dan slaviti ustaše, par dana kasnije odbacivati taj dio povijesti. Na kraju to završi time da nismo kao država vjerodostojni, da kao ljudi nismo simpatični ni pouzdani.
No odakle mi pravo da govorim protiv luda koje su tako pametne: ”Ako mudrost leži u iskustvu, ko više zaslužuje da nosi ime mudraca: da li pametan, koji se nešto iz stida, nešto iz plašljivosti ne prihvata ničega ili ludak, koga ni od jedne namjere ne odvraća ni stid (jer ga nema) ni opasnost (jer ne razmišlja)? Mudrac se zagnjuruje u knjige starih pisaca, gdje se nauči nekom pretjeranom cjepidlačenju. Ludak, naprotiv, ako se ne varam, baš stoga što neprestano učestvuje u svemu i ne haje za opasnost, stiče pravu mudrost. To je dobro uočio i Homer, iako je bio slijep, jer veli: I lud se nauči u nevolji.” (Erazmo Roterdamski, ”Pohvala ludosti”).
autograf
