Sumorni je i kišoviti listopad. Poplave ponovno prijete u cijeloj zemlji, a možda i našoj Županiji (nikad se ne zna). Grad se sprema za masovni dolazak turista na Bjeliš koji bi mogli ostati jako dugo i konačno nešto potrošiti za razliku od onih koji ostaju kratko i ne troše ništa, a ipak su nam bolji od onih koji ne dolaze nikako. Ispodprosječni Hrvati ponosnije se osjećaju dok prose pomoć u Centru za socijalnu skrb nego dok traže posao na Zavodu za zapošljavanje(i to hrvatskom) ili gledaju ponudu na Sajmu poslova Marka teretnjaka i njegovih statističara koji služe samo da bi uljepšali svakodnevnicu svojim osmjesima i ulijevanjem lažne nade očajnicima tvrdeći im da će naći posao u ovoj Županiji dok istovremeno friziraju i lažno imenuju oglase za slobodna radna mjesta. Pa tako „žensku konobaricu“ nude pod „Turistički menadžer(ica)“, a sobaricu ili čistačicu koja često puta mora raditi i one stvari nude pod „Turistički djelatnik(ca)“. Naravno, na „birou“ nemaju ništa s tim. To je do poslodavca, kažu, a njima nije sumnjivo kada ista tvrtka drži oglas za isto radno mjesto mjesecima u županiji gdje je svakim danom sve manje ne zaposlanih iz razloga što se ljudi sve više i dalje sele odvodeći pri tome i djecu u neizvjesnost ili bolji život. Kako se uzme.

U takvoj jeseni na SBPeriskopu sivilo razbija „novi kolač“ – Mirko Golovrški, koji pogađa dobro, piše vrlo dobro, a rezonira odlično glede rezultata Instituta za društvena istraživanja Zagreb o pismenosti naših osnovnškolaca. Na žalost i on je političar pa ne predlaže ništa nego bi rado vrući krumpir gurnuo u ruke 15-ogodišnjaka, da djeca pod krinkom kao da se i njih nešto pita, donesu odluku o tome treba li im građanski odgoj kao poseban predmet u školama. Naravno da oni koji su već odgojeni bi rekli da im takav predmet treba, a oni problematični, ne odgojeni i loši učenici bi u glas odgovorili :“ A što će nam to?“. Uz silne dopunske, dodatne i slobodne aktivnosti, vjeronauke, strane jezike koji su već izvučeni iz sustava redovne satnice pojavio bi se samo još jedan dodatni problem za roditelje. Sportske treninge i glazbene aktivnosti (sviranje, folklor, ples...) ne treba ni spominjati. Djeca su preopterećena (pogotovo u nižim razredima OŠ ) mnogobrojnim obvezama, neprestanim odlascima i dolascima na razne aktivnosti i sekcije . Isto je i sa učiteljima. Satnice su razbacane na dvije, tri pa i četiri škole (za one sretnike koji imaju punu satnicu) te se gubi silna energija i vrijeme kako bi se uopće počelo kvalitetno raditi. Najbolji dokaz za to je da u nekim školama još uvijek nisu podjeljeni konačni rasporedi sati. Nisu podjeljeni, jer nisu ni napravljeni, a nisu napravljeni jer ih je, doista, nemoguće kvalitetno završiti,kako bi svi bili zadovoljni, makar u manjoj mjeri.
Nekada je od prvog do četvrtog razreda bilo 6 predmeta (HJ, matematika, priroda i društvo, tjelesni odgoj, likovni odgoj i glazbeni odgoj). Sve ih je predavao jedan nastavnik, a ako je dijete nešto treniralo ili sviralo u njegov svijet uključio bi se još jedan trener ili profesor, a glavne slobodne aktivnosti su bile skupljanje starog papira, uređivanje parka oko škole (uz obavezno sađenje 88 ruža ili drvaca) te utovaranje drva i ćumura za školsko grijanje. A neki dan pita dijete:“ Tata, a što je to ćumur? - Pusti sine ćumur i gledaj da ne zakasniš na vjeronauk...“

U istom uzrastu djeca danas imaju 8 predmeta u sklopu redovne nastave. To su: HJ, matematika, priroda i društvo, likovna kultura, glazbena kultura, TZK, engleski jezik i vjeronauk. Uz to svaki učenik pohađa sat dodatne ili dopunske nastave tjedno, ovisno o napretku učenika i njegovoj trenutnoj (ne)aktivnosti. Drugi jezik (najčešće njemački) i informatika za sada su fakultativni,ali ih djeca rado odabiru često puta po naputku roditelja ili zato što će ga pohađati i najbolji prijatelj ili prijateljica, kako to obično biva. Uz vaninstitucionalni vjeronauk (u crkvi) koji je na neki način također obavezan jer ako ne dođu dragi Bog im neće udjeliti sakramente, a kumovi darove za prvu pričest i Euharistiju broj prosvjetnih radnika, pedagoga,duhovnika i trenera koji sudjeluje u odgoju djeteta nižih uzrasta penje se na 4-5 ovisno o tome predaje li glazbenu kulturu razrednik ili pridošlica sa HZZ-e kojiemu se štima da popuni satnicu pa ga dovode u OŠ da dodatno opterećuje djecu sa osminkama, četvrtinkama i polovinkama. Uz barem jednu „sekciju“ i poneku izvanškolsku aktivnost dječji raspored postaje prenatrpan, a broj stručnjaka koji sudjeluje u odgoju djeteta sasvim dovoljan da ne treba uvoditi novi predmet pa makar se zvao i građanski odgoj.

Osamdeset i osam ruža, doduše, djeca ne moraju više saditi, ali sramota je kad učitelji moraju skupljati i razvoziti stari papir jer nemaju svi roditelji automobil. Oni koji nemaju automobil imaju tačke, kariole ili šubkare,reći će čitalac. Ali oni opet namaju vremena za takve i slične akcije jer moraju raditi, a djeca nemaju vremena jer uz spomenute školske i izvanškolske obveze moraju pratiti Farmu, BB, Horvatove, Kud puklo da puklo, Zvijezdice, Tvoje lice zvučin poznato i ludog Izeta (Mustafa Nadarević) iz serije LZN koji ih je izgleda i zbunio sa onim ćumurom. Uz hrpu crtanih filmova, CD-ove i društvene mreže koji se nameću sa svih strana , a roditelji nemaju mehanizme da to sve iskontroliraju i zabrane krajnje vrijeme da se uvede cjelodnevni boravak djece u školama, zabrani nošenje mobitela i najozbiljnije razmisli o obvezi nošenja radne kute (kao nekada) te na taj način pokuša djecu građanski odgajati. U sklopu nastave u prirodi ponekad ih se može odvesti na OPG da se upoznaju sa starim narodnim običajem i tradicijom svinjokolje jer na našim prostorima klanja je uvijek bilo i ne treba se toga stidjeti.

Golovrški sve to jako dobro zna, a pohvalna je činjenica da mu se da o tome pisati odnosno dijeliti znanje sa drugima. Ono što nije za pohvalu je to da je usamljen, odnosno zakočen zahvaljujući politici kojom se bavi i koja ga sputava da nešto i učini po pitanju reorganizacije obrazovanja djece u našem kraju . Iako ne poznam čovjeka vjerujem da kada bi mu netko dao odriješene ruke sa još nekoliko stručnjaka njemu ravnih bio bi u stanju povesti diskusiju iz koje bi se iznjedrila rješenja za mnoge probleme koje opterećuju današnje školstvo u Hrvata unatoč tome što posljednji popis stanovništva još nije gotov pa mi točno ni ne znamo koliko nas ima školovanih, a koliko nepismenih, koliko građanski, a koliko seljački odgojenih? O iseljenima, crvenima, crnima i postojanju dugoročne strategije geopolitičkog i demografskog razvoja u čijoj bi školstvo, i građanski odgoj u njemu, bilo svrsi bolje i ne govoriti.

Ono što Golovrški ne zna i ne može znati su 2 paradoksi današnjeg odgoja djece doživljena na vlastitoj koži. Neki dan mi se starija klinka vrati sa cjelodnevnog školskog izleta u Zagrebu sva tužna i depresivna. Na pitanje zašto je ljuta briznula je u plač jer svi su ostali cijelim putem igrali igrice na mobitelu, samo ona nije mogla jer joj ja nisam htio instalirati. Nije me rastužila ni najmanje jer sam upravo zbog njenog mobitela se odrekao „Jegera „ i prešao na pelinkovac, a ako se situacija ne popravi završiti ću na rumu za kolače (ima ga u špajzi, vidio sam). Naravno, da to nije djetetova briga ni malo, a da je odobrovoljim priupitam je onako očinski i pedagoški da mi ispriča kako je bilo i što je sve vidjela u Zagrebu. Osmijeh joj se vratio na lice pa će na prvu: “ Vidjeli smo Boruta iz „Šoping kraljice“ kako ulazi u trgovinu parfemima.“ Pa sad ti građanski odgajaj. Ali možda je bolje i to nego onaj mali što je na isto pitanje odgovorio.“ Pojo sam cjelo kiflo i još tri sendviča.“ Nisu djeca kriva.