O Zagreb Prideu i incidentima koji su se zbili protiv LGBTIQ osoba već je dosta pisano, ali još uvijek ne dovoljno. Incidenti koji su se dogodili prošle subote, prvi puta od 2011. godine, zaslužuju itekako dodatnu pažnju političke javnosti.
Ne samo zbog događaja koji zaslužuju, doista, kako se ističe i u javnoj izjavi organizatora Zagreb Pridea, da budu tretirani od policije i državnog odvjetništva kao prekršaji remećenja reda i mira, već kao zlodjela iz mržnje motivirane spolnom orijentacijom.
Već i zbog toga što su tim događajima, udarcima, poniženjima i paležu pridonijele i nedavne izjave zastupnika Nikole Grmoje i Bože Petrova, koji su u svojim istupima ”širili netrpeljivost, homofobiju, poticali podjele i mržnje”, kako se ističe u priopćenju Zagreb Pridea.
Ne samo što su na te događaje reagirali, između ostalih, politolog Boško Picula, novinar Drago Pilsel i spisateljica Ivana Bodrožić, pa bi moglo izgledati kao da je to dovoljni znak kritike javnosti prema očitovanom fizičkom nasilju i njegovom izazivanju, već je na to reagirao i premijer Andrej Plenković koji je izjavio da je nedopustivo i huškanje na nasilje, za što je optužio Božu Petrova i Nikolu Grmoju, korifeje Mosta.
I doista, Petrovljeva izjava naišla je na nepodijeljenu osudu progresivne javnosti, one koja nije zadojena nacionalističkim ili ultrakonzervativnim pijetizmom, kao i retrogradnom patrijarhalnom ideologijom dostojnog prošlog, a ne ovog stoljeća.
Ivana Bodrožić je Petrovljev istup okarakterizirala kao fašistoidnu retoriku, i ako ponovo pročitamo Petrovljevo očitovanje na društvenim mrežama, u kojemu poziva LGBTQ populaciju da se ”moraju probuditi u svojoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to”, onda se možemo složiti s njom da se tu zaista radi o totalitarnom diskursu.
Riječ je o oktroiranoj toleranciji, zapravo o represivnoj toleranciji gdje se sa stajališta moći poručuje manjini, u ovom slučaju LGBTQ manjini, da ona mora shvatiti gdje joj je mjesto – i da njoj većina tolerira to što je ona uopće manjina u ”svojoj Hrvatskoj”, čime se koristi i nacionalistička retorika prijetnje izopćenjem iz te ”svoje Hrvatske”.
Nema eklatantnije izjave kojom se demantira ta ista tolerancija – ona se velikodušno koncedira, ali samo pod pretpostavkom da ta manjina, na koju se ova tolerancija odnosi, shvati da je manjina i da je – tolerirana.
Tipičan slučaj represivne tolerancije, kako ju je svojedobno nazvao Herbert Marcuse. To znači da se s pozicija sile zastrašuje manjina dajući joj do znanja da ona jest manjina, dok je genuini smisao tolerancije baš da se manjina emancipira od podređenog osjećanja manjine i da se, oslobođena ovog pritiska, počne ponašati kao ostali pripadnici društva, bez kompleksa i strahova.
Petrovljev stav u direktnoj je suprotnosti i s Deklaracijom načela tolerancije koju je usvojio 1995. UNESCO: ”Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi”.
Tolerancija je zasnovana na znanju otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima – ističe se u Deklaraciji o toleranciji UNESCO-a.
”To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev… Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili popustljivost. Tolerancija je, iznad svega, aktivan stav potaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih”.
I dalje, Deklaracija ističe da je tolerancija odgovornost koja nosi ljudska prava, demokraciju i vladavinu zakona.
”Ona znači odbacivanje dogmatizma i apsolutizma… znači dosljedno poštovanje ljudskih prava, znači biti slobodan, znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu”.
Možda bi bilo korisno da se svim zastupnicima u Saboru podijeli ova UNESCO-va Deklaracija o načelima tolerancije, da se upoznaju da tolerancija ne može biti oktroirana, nametnuta od strane većine na način da se manjina mora osjećati zahvalna što joj je dopušteno da uopće bude manjina, već je to njeno osnovno ljudsko pravo.
Koje, očito, neki zastupnici koji vole držati moralne prodike ne znaju, iako bi njihovo obrazovanje (Petrov je psihijatar, a Grmoja je studirao povijest i sociologiju) moralo upućivati na drukčije zaključke.
autograf
Ne samo zbog događaja koji zaslužuju, doista, kako se ističe i u javnoj izjavi organizatora Zagreb Pridea, da budu tretirani od policije i državnog odvjetništva kao prekršaji remećenja reda i mira, već kao zlodjela iz mržnje motivirane spolnom orijentacijom.
Već i zbog toga što su tim događajima, udarcima, poniženjima i paležu pridonijele i nedavne izjave zastupnika Nikole Grmoje i Bože Petrova, koji su u svojim istupima ”širili netrpeljivost, homofobiju, poticali podjele i mržnje”, kako se ističe u priopćenju Zagreb Pridea.
Ne samo što su na te događaje reagirali, između ostalih, politolog Boško Picula, novinar Drago Pilsel i spisateljica Ivana Bodrožić, pa bi moglo izgledati kao da je to dovoljni znak kritike javnosti prema očitovanom fizičkom nasilju i njegovom izazivanju, već je na to reagirao i premijer Andrej Plenković koji je izjavio da je nedopustivo i huškanje na nasilje, za što je optužio Božu Petrova i Nikolu Grmoju, korifeje Mosta.
O Zagreb Prideu i incidentima koji su se zbili protiv LGBTIQ osoba već je dosta pisano, ali još uvijek ne dovoljno. Incidenti koji su se dogodili prošle subote, prvi puta od 2011. godine, zaslužuju itekako dodatnu pažnju političke javnosti
I doista, Petrovljeva izjava naišla je na nepodijeljenu osudu progresivne javnosti, one koja nije zadojena nacionalističkim ili ultrakonzervativnim pijetizmom, kao i retrogradnom patrijarhalnom ideologijom dostojnog prošlog, a ne ovog stoljeća.
Ivana Bodrožić je Petrovljev istup okarakterizirala kao fašistoidnu retoriku, i ako ponovo pročitamo Petrovljevo očitovanje na društvenim mrežama, u kojemu poziva LGBTQ populaciju da se ”moraju probuditi u svojoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to”, onda se možemo složiti s njom da se tu zaista radi o totalitarnom diskursu.
Riječ je o oktroiranoj toleranciji, zapravo o represivnoj toleranciji gdje se sa stajališta moći poručuje manjini, u ovom slučaju LGBTQ manjini, da ona mora shvatiti gdje joj je mjesto – i da njoj većina tolerira to što je ona uopće manjina u ”svojoj Hrvatskoj”, čime se koristi i nacionalistička retorika prijetnje izopćenjem iz te ”svoje Hrvatske”.
Nema eklatantnije izjave kojom se demantira ta ista tolerancija – ona se velikodušno koncedira, ali samo pod pretpostavkom da ta manjina, na koju se ova tolerancija odnosi, shvati da je manjina i da je – tolerirana.
Tipičan slučaj represivne tolerancije, kako ju je svojedobno nazvao Herbert Marcuse. To znači da se s pozicija sile zastrašuje manjina dajući joj do znanja da ona jest manjina, dok je genuini smisao tolerancije baš da se manjina emancipira od podređenog osjećanja manjine i da se, oslobođena ovog pritiska, počne ponašati kao ostali pripadnici društva, bez kompleksa i strahova.
Petrovljev stav u direktnoj je suprotnosti i s Deklaracijom načela tolerancije koju je usvojio 1995. UNESCO: ”Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi”.
Tolerancija je zasnovana na znanju otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima – ističe se u Deklaraciji o toleranciji UNESCO-a.
Petrovljeva izjava da LGBTQ populacija mora shvatiti da je manjina i da je ”mi toleriramo” naišla je na nepodijeljenu osudu progresivne javnosti, one koja nije zadojena nacionalističkim ili ultrakonzervativnim pijetizmom, kao i retrogradnom patrijarhalnom ideologijom dostojnog prošlog, a ne ovog stoljeća
”To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev… Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili popustljivost. Tolerancija je, iznad svega, aktivan stav potaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih”.
I dalje, Deklaracija ističe da je tolerancija odgovornost koja nosi ljudska prava, demokraciju i vladavinu zakona.
”Ona znači odbacivanje dogmatizma i apsolutizma… znači dosljedno poštovanje ljudskih prava, znači biti slobodan, znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu”.
Možda bi bilo korisno da se svim zastupnicima u Saboru podijeli ova UNESCO-va Deklaracija o načelima tolerancije, da se upoznaju da tolerancija ne može biti oktroirana, nametnuta od strane većine na način da se manjina mora osjećati zahvalna što joj je dopušteno da uopće bude manjina, već je to njeno osnovno ljudsko pravo.
Koje, očito, neki zastupnici koji vole držati moralne prodike ne znaju, iako bi njihovo obrazovanje (Petrov je psihijatar, a Grmoja je studirao povijest i sociologiju) moralo upućivati na drukčije zaključke.
autograf
