Imam dobrog poznanika, simpatičnog i inteligentnog s kojim se povremeno nađem na prijateljskim okupljanjima. On je nesumnjivo inteligentan i dobar čovjek, no kod mene za čas može izazvati burnu reakciju čim započnemo razgovor o politici.

Njemu su svi isti, politika je dosadna, ljudi su povodljivi. Smatra da nisu dobri ni ovi ni oni. On je iznad toga.

Mnogim dobrim ljudima je politika odvratna. Odvratna! Misle da se politika njih ne tiče, da su svi isti, i da ispod kratkotrajne pozlate na svjetlo dana izbija hrđa i grijesi: oni koji se bave politikom kradu, pa onda lažu, oholi su i nemaju nikakve ideale niti ozbiljno vjeruju i ono što zagovaraju.

U svom insuliranom svijetu, pretvoreni u društvene otoke, izolirani u nekom zaustavljenom trenu mladosti. Iako preziru političare vole govoriti o politici, ne znam što me više smeta; njihov oholi stav moralne superiornosti, ili njihova obijesna ignorancija.

Vole naći zamjerku svakome, svatko je sumnjiv i moguće nečastan. Vole se podrugivati za sitne tuđe grijehe. Oni su moralno neutralni, rade svoj posao i ne žele se prljati uz političare. No jesu li takvi dobri i ispravni ljudi?

Problem je u tome što misle da su u pravu, ne vide da su zapravo egoistični i usmjereni na sebe, da nanose štetu mnogima, da ne vide patnju, strah i strepnje drugih, da i sebi štete šireći toksine malodušja i sebičnosti.
Ta malograđanska poza, sve znati – ništa napraviti, misliti si svoje u javnosti, a paradirati smjelim idejama u četiri zida, poza biti iznad ideologija i ne pitati što je njihov sadržaj – politički je stil. Poput ameba umnožavaju se, u stvarnosti odijeljeni u svoje privatne živote. Budući da se ni u šta ne miješaju, ostaju gospoda i domoljubi

Ta malograđanska poza, sve znati – ništa napraviti, misliti si svoje u javnosti, a paradirati smjelim idejama u četiri zida, poza biti iznad ideologija i ne pitati što je njihov sadržaj – politički je stil. Poput ameba umnožavaju se, u stvarnosti odijeljeni u svoje privatne živote. Budući da se ni u šta ne miješaju, ostaju gospoda i domoljubi.

Evo na takvim ljudima počiva i ugodno se ljuljuška vlast. Vlada ne mora ni za šta odgovarati, sve može zataškati. Postoji prešutni sporazum vlasti i njenih klijenata (naroda?), vi ne pitajte što mi radimo, mi nećemo pitati koliko ste utajili, uzeli alata iz radionice i bunt papira iz ureda.

Vlast želi da na izbore izađe što manje glasača, a od tih da što više bude njihovih. Neka narod spava i šuti, neka ne misli, neka se da varati u sjećanjima, neka pada u dugove. Kad izbori prođu više se ne govori o izlaznosti, o broju glasova, već o mandatima i većini.

Koji je legitimitet izabranih ako je na izbore izašlo 29,85% glasača, a stranka koja se umalo proglasila pobjednikom izbora dobila je 6,6% glasača ? Slovima malo više od šest posto glasača.

Na parlamentarnim izborima HDZ 2016. dobije 19,33 posto glasova glasača, ali zbog niske izlaznosti i kupnje mandata pretvori u parlamentarnu većini. Ne mislim na to da su mandat dobili neki idioti, kradljivci i obiteljski nasilnici, već na to koliko glasova stoji iza njihovih mandata. Malo ih je, malo.

Tvrde da su dobili većinu. Nisu. Šire stav da se ništa ne mijenja, da su svi isti. Tvrde da se nema za koga glasati i da je ovako najbolje: ostati kod kuće. Tvrde ”zna se”, dakle da oni znaju, a promoviraju one koji ne znaju, koji su loši đaci ali dobri dugoprstići. Prodaju pod stavom prevrtljivost, pod ideologijom obični kič.

Izmišljaju povijest i računaju da će stari zaboraviti, a mladi vjerovati propagandi i dogmama o najljepšoj zemlji, vrijednim ljudima i patriotskoj vlasti. Postrojavaju jedinice, neke u lakejskim uniformama, i izmišljaju povijesne pobjede (za strane vladare!).

U stvarnosti zemlju prodaju i uništavaju ljepote, vrijedne ljude smatraju stokom za deranje kože, a patriotizam su hodočašća i krunice na retrovizoru. Svi su isti, moralno pokvareni, ali oni imaju rezultate.

Vlast na hrvatskim izborima vlast je bez podrške, izbori su namještena farsa.

Mase je lako zaludjeti. Oni koji su se kleli u druga Tita danas ga preziru, oni koji su ljetovali u odmaralištima svojih poduzeća danas se toga sjećaju kao mračnog doba ponižavanja. Žive u stanovima koje su dobili stanarskim pravom pa otkupili, a komunjarama i udbašima smatraju one koje nisu imali pravo otkupiti stan i sad žive u neizvjesnosti.

Mrzili su narodne pjevače i cajke, a danas hrle na njihove koncerte i pjevaju u glas. Sramotom su smatrali i kleli se da nikad neće pjevati u Beogradu, a danas se toga ne sjećaju.

Televizija ponavlja utakmice stare i deset godina u kojima naši timovi pobjeđuju. Ne vidim razloga za sport u kojem se zna tko će pobijediti.

U školi se uči o Maksu Luburiću i Juri Francetiću kao o herojima. Ne slavi se 1. maj. Dan oslobođenja naziva se danom okupacije. Na društvenim mrežama omiljen sport je vrijeđanje. Ne žele ulicu Mike Tripala. Tvrde da je hrvatska himna bila zabranjena. Zaboravili su da je pravilo bilo da najveća plaća ne smije biti veća od četiri puta uvećane najmanje.

U Domovinskom ratu puštala se glazba Scorpionsa, a ne Thompson. U rat se išlo za demokraciju, a protiv šovinizma. Bili smo napadnuti, branili smo demokraciju i nacionalnu slobodu. Danas to ne izgleda tako. Danas kao da je Domovinski rat produžetak svjetskog. Ignorancija se predstavlja vrlinom.
Mnogim dobrim ljudima je politika odvratna. Odvratna! Misle da se politika njih ne tiče, da su svi isti, i da ispod kratkotrajne pozlate na svjetlo dana izbija hrđa i grijesi: oni koji se bave politikom kradu, pa onda lažu, oholi su i nemaju nikakve ideale niti ozbiljno vjeruju i ono što zagovaraju

I naravno objašnjenje je i strah. U društvima rastrganima između idealizirane ili iskrivljene prošlosti i nesigurne budućnosti, neizvjesnost i tjeskoba tek se privremeno uspavaju. Ovdje vlada endemska patologija straha. Naši preci i obitelji često su nastradali sasvim slučajno, bez krivnje, bez znakova najave strahota, bez osjećaja da će silnice.

Nismo mi rasli uz priče o vukodlacima već uz žive i zastrašujuće ptiče o pretku koji je pred žandarom krivo rekao da su muhe posrale kraljevu sliku, o susjedu koji je krivo pozdravio policajca. Kod nas partijske i stranačke iskaznice predstavljaju obiteljsku ostavštinu flekavu od krvi.

Ne, nas se oduvijek uči da se bojimo isticanja. Kod nas žive priče kako su nastradali oni koji su u logoru prijavili da sviraju harmoniku, kako su stradali oni koji su kod glasanja krivo podigli ruku. Kod nas se zatvaraju prozori kad se govori o politici.

Sve potiho i u strahu. Strah od smrti žive drži u pokornosti. Ljudi se povlače u javne šutnje, ne žele da ih se primijeti ili čuje. I onda zaključak – ne bavi se politikom, ne misli, ako misliš šuti.

Povremeno nastupe razdoblja hrvatske šutnje. Tada se heroji primire, kritičari prepadnu.

”Tada su nastupila ona vremena u kojima svak nastoji da bude malen i nevidljiv, svak traži zaklona i skrovišta, tako da se tada u čaršiji govorilo da i mišja rupa vredi hiljadu dukata. Strah je legao na Travnik kao magla pritisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vreme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave.

Tada mnogi ljudi, obnevideli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije neograničena.

I tako, prevareni trenutnom mađijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ni ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha.” (Ivo Andrić, Travnička hronika).

Sad se ništa ne mijenja. Vlast bira trenutak izbora kad se još neće vidjeti propusti, misle da će narod birati pobjednike. No istraživanja mnijenja ne pokazuju dubinu promjena. Simboli HDZ-a neće biti predani liječnici već nestručni ravnatelji. Nisu ljudi slušali upute stožera niti ponovno više vole Plenkovića.

Ljudi su se prestrašili: zaraza od koje se umire, potres, snijeg, strah za posao. Sve odjednom. Boje se nemira, mahanja zastavama i topa pred knjižnicom. Da bi se strah prikrio ili usmjerio, izmislit će se lažni lijekovi za virus, svašta će se izmisliti samo da se zadrži strah. Ljudi se boje da će Beroš pročitati njihovo ime.

Carevo novo ruho svakodnevno dobiva nove zakrpe. Ova vlast je klimava, sakriva svoj strah i promašaje. Je li izgradila bolnice, je li dignula nasipe, je li gradila industriju, je li gradila škole, hotele?

Posljednje čega se sjećamo je izgradnja autocesta, no i to nije prošlo bez afera i pitanja cijene. Možda će netko spomenuti fontane? Osjeća se gnjilež sistema koji se jedva drži. Pažnja se skreće na marginalne probleme, razmimoilaženja se prikazuju kao osobni sukobi ili ideološki sukob (ma kojih ideologija?).

Ljude je sve češće sram da kažu da su u HDZ-u. Oklijevanja se vidi javno, a prijateljima kad to priznaju, uz puno sućuti dopustiš da promjene temu. Ljude je zaista sram, iako svi znaju da nisu krivi oni koji imaju formalne članske iskaznice, već oni koji smatraju da je članska karta za društveni uspon, zaposlenje ili imunitet od odgovornosti.

Vlast u svemu oklijeva i odgađa se suočiti s pravim problemima. Vlast hotimično dopušta eroziju vladavine prava, štiti svoje od optužbi za krađe, nasilje, čak opravdava obične budalaštine. Čak i presuđeni zločinci odgađaju kazne.

Ova vlast je tigar od papira. Uskoro je neće slušati ni njeni janjičari. Njena moć je privid. Što započne ne završi, planove reformi donosi pro forme. Zaziva izbore, ali ne kaže kada. Kad prestane zaraza? A kada prestaje? Bit će starih trikova i laži tko voli crvenu zvijezdu i koje je boje prva kockica na hrvatskom grbu, bit će emisija posvećenih ”genijalnom strategu” Gojku Šušku (TV kalendar 3. svibnja 2020.).
Na parlamentarnim izborima HDZ 2016. dobije 19,33 posto glasova glasača, ali zbog niske izlaznosti i kupnje mandata pretvori u parlamentarnu većini. Ne mislim na to da su mandat dobili neki idioti, kradljivci i obiteljski nasilnici, već na to koliko glasova stoji iza njihovih mandata. Malo ih je, malo

Bit će podmetanja laži i lažnih istina. Do kada ustaše i partizani? Dosta je. Lako je varati druge, teško je izmisliti stvarnost. Istina je da su ”vladajući” slabi i da se poput pauna šepire svojim lažnim uspjesima i sad se u ekonomiji uspoređujemo s Albanijom i Bugarskom, ne više ni s Češkom i Poljskom, a u razvijenosti demokracije ugledamo se na Orbana.

Istina je: dobrim ljudima je politika odvratna. Odvratna! No oni svojom indignacijom pomažu taj sistem. Misle da se politika njih ne tiče, ali ona se zapravo na njih oslanja. Nisu svi isti, od birača se ne traži da preuzmu odgovornost za ono s čime se ne slažu, da biraju one s kojima se u svemu slažu: od njih se traži da od ponuđenih izaberu bolje i kazne lošu vlast.

Sretni su oni koji biraju nabolje, ali od birača se traži da odaberu, ne da snose odgovornost, već sude. To je realnost, ali ako želimo živjeti u boljem društvu na nama je obaveza da odlučimo.

Ova je vlast klimava, neuvjerljiva i nespremna za izazove pred nama. Živi od dojma da je stručna i efikasna, da poštuje prava i slobode. No iza te kulise je navika zloupotreba položaja za stranačke i osobne dobitke, cinizam i prezir prema narodu koji sve zaboravlja, previše oprašta i misli da se ništa ne može promijeniti. Dosta straha, dosta isprika.

”Najtoplije mjesto u paklu predviđeno je za one koji se drže neutralni u vremenima moralne krize.” I posti più caldi dell’Inferno sono riservati a coloro che nei momenti di grande crisi morale mantengono la loro neutralità. (Dante Alighieri).

autograf