Da nisu napravili zla koliko su napravili, najzapaljivije hrvatske nacionaliste trebalo bi smatrati beskrajno zabavnim tipovima. Digli su se na stražnje noge zbog navodnog progona latinice u bunjevačkim krajevima u Srbiji i u tome ih ni trunku, baš ni trunku, ne ometa što oni već mjesecima rade isto s ćirilicom u Hrvatskoj. Naravno, njihova uvrijeđena zblenutost deplasirana je i kada se stavi u okvire političkih principa. Ako su oni u ovih dvadeset i kusur godina nešto čvrsto usvojili i u tome postigli suglasnost i sa srpskim nacionalistima, to je da svoje međusobne odnose rješavaju na načelu reciprociteta. Najkraće rečeno, to znači da će postupati prema pripadnicima nacionalnih manjina u skladu s onim kako postupa druga strana, pa ako njen postupak bude loš, bit će loš i njihov, a tek ako bude dobar, razmotrit će da li će i njihov biti dobar.
Naravno da princip reciprociteta ništa ne valja. U dobro uređenim državama, što je, doduše, usamljena vrsta, štite se prava manjina po najvišim standardima i ne izvija se vrat prema susjedima da se vidi kako oni to rade, niti se time išta uvjetuje. To u slučaju Hrvatske i Srbije nije tako, niti može biti tako. Jednostavno, položaj srpske manjine u Hrvatskoj okvirno određuje položaj i hrvatske manjine u Srbiji i obratno, i na to su nas nacionalisti s ove i one strane Dunava toliko navikli da se već uzima kao nešto samorazumljivo.
Pa ipak, ovih dana izbila je ova afera s Bunjevcima, s tim da se s hrvatske strane nju još i krivo interpretira, pa je sve dobilo i dodatni nepotrebno dramatični zaplet. Afera je naime izbila kada je srpski predsjednik Tomislav Nikolić donirao bunjevačkoj djeci udžbenike na ćirilici, zbog čega su najviše HDZ i Tomašićkin HSP, ali ne samo oni, digli graju da se time srbizira Hrvate u Srbiji. To bi možda i stajalo da nije jedne vraški nezgodne činjenice, a to je da Bunjevci sebe – ne smatraju Hrvatima. Jesu katolici, jesu i ikavci, a ni jednog ni drugog nema među Srbima u Srbiji, ali oni, eto, sebe ne smatraju Hrvatima koliko ni Srbima. Tako su se izjasnili i od toga ne odstupaju. Zbog toga se u Hrvatskoj prema njima kao srpskim prelivodama razvila jedva prikrivena omraza, ali kako su ovi dali do znanja da neće primati savjete, još manje naredbe iz Zagreba, glavna su meta srpska vlast i Nikolić, od kojih se valjda očekuje da nekim ukazom vrate zabludjele Bunjevce u hrvatsko nacionalno stado.
Naravno da to ne ide, što je, uostalom, jasno i Karamarkovoj stranci, jer se učvrstilo kao princip i jednim presedanom koji se dogodio u samoj Hrvatskoj. Kada je prije nekoliko godina vodstvo ovdašnje bošnjačke stranke (SDA) zatražilo od službenog Zagreba da Muslimane u Hrvatskoj, a takvih je bila većina, preimenuje u Bošnjake, baš je tadašnja HDZ-ova vlast to odbila. I dobro da je odbila, jer takvo što jednostavno se ne može, ne smije prihvatiti. Ali sada se oko Bunjevaca to očito namjerno zaboravlja, a sasvim je lako proniknuti i zašto. Približavaju se izbori i u Karamarkovoj stranci očito su odlučili zaigrati na staru nacional-regrutacijsku kartu iz devedesetih.
Tada se smatralo, lako ćete se sjetiti, da su Hrvati istesani iz jednog komada, “gdje god bili”, pa se Tuđmana nazivalo “predsjednikom svih Hrvata”, a Katolička crkva važno si je nadjenula ime “Crkva u Hrvata”, kako sebe i danas naziva. I eto, sada to opet gledamo, jer je Karamarko, okupivši na desnici sve što se dalo okupiti, valjda procijenio da i on treba zaigrati na kartu Hrvata preko granice, dajući očito namjerno problematičnu izjavu o novom “miješanju u BiH”. Drugim riječima, dao se u veliku obnovu, mislilo se, odumrlog Tuđmanovog svehrvatskog, panhrvatskog programa, iz kojeg mu, istinabog, odmah na početku ispadaju kao iz loše zakopčanog kufera neposlušni Bunjevci, ali što da se radi, idemo dalje, poslije ćemo vidjeti što s tim.
I u suparničkom izbornom taboru traje užurbana mobilizacija, jednako opterećena imperativom pobjede kao HDZ-ova, ali i s jednako velikim brojem ishitrenih koraka i sapletanja o vlastite noge. Ivo Josipović pojavio se s čudačkom idejom da bi mu izborni program mogao biti novi ustav, koji međutim taji i objavit će ga tek nakon predsjedničkih izbora, a zaboravio je i da se u funkciji ustavotvorca mogu pojaviti samo rijetki državnici s neupitnim autoritetom. Takav je recimo bio De Gaulle, ali avaj, takav nije on. Nije čudno što je Zoran Milanović sve donedavno odbijao od sebe kao zunzaru Josipovićevu ideju o novom ustavu, ali u posljednje vrijeme taj je otpor ipak popustio, očito logikom zbijanja redova uoči izbora. Sada se već kroz medije pušta glas da će Josipović postati privremeni predvodnik lijevo-liberalnog bloka, koji bi trebao onemogućiti dolazak HDZ-a na vlast i tako spriječiti novu opasnu desnu radikalizaciju zemlje.
Blok je navodno nazvan Razumna Hrvatska, što je tipični idiotizam postmoderne politike. Kažem idiotizam zato što se time u pravilu prikriva potpuna ispražnjenost od realnog političkog sadržaja, kojeg zaista i nema. Naime, nije razumno pretpostaviti da će se spomenuta desna radikalizacija spriječiti kada je ona eksplodirala baš za Josipovićevog mandata, iako se on želio svidjeti svima. Još gore, on je u tome bio puno manje uspješan od svog prethodnika Mesića koji nije izbjegavao konfrontacije, a ipak je uspijevao držati radikalnu desnicu pod kontrolom (tu se obično spominje primjer umirovljenja pobunjenih generala, ali on je prizemljio i dio crkvenih jastrebova, te na posebno upečatljiv način sinjske alkare, koji su mu čak pokajnički dolazili na noge). Uostalom, što dalje da pričamo, sve ovo već se na startu potvrdilo. Koalicija “razumnih” reagirala je na podjelu ćiriličnih udžbenika bunjevačkoj djeci isto kao Karamarkova stranka, proglasila je to perfidnom srbizacijom hrvatske nacionalne manjine, pa se postavlja pitanje gdje je tu alternativa novom nacionalističkom ludilu HDZ-a. Nema je, kao što je u punom smislu nikada nije ni bilo. Da se krivo ne razumijemo, nemam namjeru sasvim omalovažiti naše nove razumaše ni samog Josipovića, jer su neke njegove zamisli oko ustavnih promjena dobre, prvenstveno one koje bi reformirale sudstvo, političke stranke i izborni sistem u koji bi se uvelo tzv. preferencijalno glasanje. Ali baš je ovo posljednje indikativno jer je takvo glasanje debelo precijenjeno, ono možda jeste jamstvo da će se dobiti bolje političare, ali ne i suštinski drukčiju politiku.
A to na upravo amblematski način govori kako izgleda sadašnji spor hrvatske desnice i ljevice – izgleda kao sraz dva ovna koji ljutito izlaze na brvno, ali su zaboravili ponijeti rogove.
novosti
