Japanski grad Hirošima prva je žrtva, a nakon toga desetljećima, sve do danas, simbol nuklearnog rata, točnije: upotrebe nuklearnog oružja u ratnom sukobu. To je nekada znalo svako dijete, valjda – nadajmo se – znaju to i oni koji se školuju ‘po Bologni’. Ako je, dakle, Hirošima simbol užasa nuklearnog rata (a jest!), onda bi bilo logično očekivati da, ako se već neki međunarodni skup tamo održava, s njega biti poslane poruke mira. I ništa drugo, baš ništa!
Ovih je dana u Hirošimi održan sastanak skupine G-7 (kojoj je, dok je nisu izbacili, pripadala i Rusija). Već davno te zemlje, mada je među njima i Amerika, nisu dominantne ni po ukupnom broju stanovnika, a ni po nacionalnom bogatstvu, odnosno ekonomskoj moći. Ipak, njihovi se summiti smatraju važnima, one same sebe smatraju važnima, pa se osluškuju i poruke što dolaze s tih sastanaka.
Prva je karakteristika skupa G-7 u Hirošimi ta da je ta grupacija nastupila, prividno, obogaćena s desetak pozvanih gostiju iz Afrike, Azije i Latinske Amerike. U stvarnosti G-7 pokazuje da se razvodnjava, da gubi svoje dosadašnje mjesto i ulogu, ali i važnost. Druga je karakteristika, usko povezana s ovom prvom, pokušaj unošenja razdora u skupinu ‘rastućih gospodarstava’, tzv. BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika). U Hirošimu su bili ‘pripušteni’ samo Brazil i Indija, s jasnom namjerom da ih se uvuče u klub podržavatelja Ukrajine, dok su za Rusiju – očekivano – ali i za Kinu – sve manje iznenađujuće – čelnici G-7 imali samo riječi osude, odnosno kritike i upozorenja. S time da BRICS uopće nije spomenut. Kao da ne postoji.
Cijeli golemi završni dokument kojega teško da će ikada itko integralno i s pozornošću pročitati razdijeljen je u – slovom i brojem – 66 točaka, vrvi formulacijama tipa ‘izražavamo privrženost’, ‘radit ćemo sve kako bismo’, ‘potvrđujemo’; a pokriva, barem prividno, sve o čemu se uopće razgovarati može – u sklopu međunarodnih odnosa, naravno: od klimatskih promjena, preko iranskog nuklearnog programa, pa do odnosa Beograda i Prištine. Ostat će, međutim, zapamćen po tri stvari.
Prvo, Francuska je, djelujući kao zračni prijevoznik u službi ukrajinskog predsjednika, ‘isporučila’ u Hirošimu Volodimira Zelenskog. Za razliku od summita Arapske lige na kojemu je izravno napao neke od prisutnih država, optužujući ih zbog toga što ne podržavaju njegovu zemlju u ratu s Rusijom, u Hirošimi Zelenski (kojemu objektivno ni po kojem kriteriju tamo nije bilo mjesto) bio je umjeren. Očekivano, pozvao je na podrška svojoj zemlji i demantirao (koliko utemeljeno, to ostaje da se vidi) ruske tvrdnje da su napokon zauzeli Bahmut.
Drugo, skupina G-7 nije ostavila ni traga sumnji oko politike prema Rusiji. Podržavat će, rečeno je i napisano, Ukrajinu u obrani od ‘ilegalne ruske agresije’ (postoji li uopće legalna agresija?) tako dugo, dok bude potrebno. Dakle, Hirošima je (zlo)upotrijebljena da bi iz nje bio odaslan poziv na nastavljanje rata za kojega, čak i na Zapadu, sve više objektivnih analitičara tvrdi da ne samo što je tzv. predstavnički rat u kojemu Ukrajinci ginu za interese Zapada (a to je – oslabiti Rusiju), nego i da je dugo pripreman – i to ne u Moskvi, nego upravo na Zapadu. Kanadskom premijeru možda se ‘omakla’ opaska o tome kako njegova zemlja obučava ukrajinske vojnike još od godine 2015. (!).
I treće, mada ne s tako oštrim formulacijama kao u odnosu na Rusiju, G-7 skupina najavljuje mjere protiv izazova što ih predstavljaju ‘kineska netržišna politika i praksa, a koje remete globalno gospodarstvo’; potom izražava snažno protivljenje unilateralnim potezima usmjerenim na ‘mijenjanje postojećeg stanja’, neizravno optužujući Kinu da namjerava napasti Tajvan i potpuno ‘zaboravljajući’ sve one poteze kojima Sjedinjene Države, ali ne i samo one, podržavaju snage na Tajvanu koje teže proglašenju samostalnosti (što je u evidentnoj suprotnosti s politikom ‘jedne Kine’ kojoj su zemlje G-7 navodno i dalje privržene). Pa je i ovdje Hirošima zloupotrijebljena da bi se odatle najavila konfrontacija s Kinom, na što je Peking trenutno i vrlo oštro odgovorio.
A čega u golemoj završnoj izjavi nije bilo? Jer, koliko god prividno sveobuhvatna, ta je izjava u svojim ključnim dijelovima ogledni primjer cinizma, dvostrukih mjerila i licemjerja.
Da krenemo od vlastitoga praga. Ako se već spominju odnosi Srbije i Kosova, kako se može prešutjeti stanje u Bosni i Hercegovini? Tek pitamo.
Ako se govori o potrebi razoružanja, može li se to svesti samo na iranski nuklearni program, a potpuno zanemariti do sada neviđenu utrku u naoružanju što se vodi pod plaštem obrane Ukrajine od ruske invazije? Može li se zatvoriti oči pred naglom militarizacijom Njemačke, a još i više – Poljske? Pitamo, ništa drugo.
Ako se govori o opasnosti od terorizma, kako se može zatvarati oči pred rastućim plimnim valom desnoga ekstremizma što je svakim danom sve evidentniji u Evropi (pokazatelji su toga trenda, da ostanemo na domaćem terenu, i javna rasprava o tome je li 8. svibnja/maja dan oslobođenja, ili dan okupacije Zagreba, baš kao i zamatanje u plastiku spomenika Titu u Kumrovcu uz već zaista dosadno recikliranje priče o jednome od najvećih mega-zločinaca 20. stoljeća). Treba li ponoviti? Pitamo…
Kako se može ‘najsnažnije osuđivati ruski agresivni rat protiv Ukrajine’, kako se može osuđivati okupacija tuđega teritorija, a zanemariti pri tome ratove i ratne pohode što ih je Zapad (SAD i NATO) vodio širom svijeta, a bez mandata Vijeća sigurnosti UN, ‘zaboraviti’ činjenicu da Sjedinjene Države danas drže pod okupacijom dio teritorija suverene države Sirije, gdje bez ikakvih skrupula crpe naftu iz (sirijskih) naftnih izvora? Ima li netko odgovore? Jer mi samo pitamo.
Kako se može potvrđivati privrženost slobodnoj trgovini, a prešutjeti da su ne samo načela slobodne trgovine, nego i neprikosnovenost privatnog vlasništva dovedeni u pitanje sankcijama što ih SAD i EU nameću Rusiji? Kako se može govoriti o energetskoj krizi, o krizi hrane i optuživati za to isključivo Rusiju, kada je više nego očito da su to posljedice sankcija protiv Rusije, a ne ruskih jednostranih i ničim izazvanih poteza? Pitamo, pitati se valjda još smije, pri čemu činjenicu da ruski upad u Ukrajinu predstavlja povredu međunarodnog prava ni na koji način ne dovodimo u pitanje.
Kako se može izražavati podrška medijskim slobodama i osuđivati medijske manipulacije i dezinformacije, a ne reći ni jednu, jedinu riječ o totalnoj blokadi ruskih medija i o usklađenom i usmjeravanom propagandnom naporu antiruske koalicije u koji su, svim kanonima slobodnih medija usprkos, uključeni i u čemu zdušno sudjeluju praktično svi mainstream mediji zapadnih demokratskih zemalja, dok se disidentski glasovi u tim zemljama (a ima ih sve više) jedva probijaju do javnosti preko internetskih portala i blogova? Treba li uopće pitati?
Kako se može kinesku diplomaciju pozivati da se pridržava Bečke konvencije o diplomatskim i konzularnim odnosima, a potpuno zanemariti činjenicu (a i ta je poznata iz našeg neposrednog susjedstva, ali iz rijetkih ‘neposlušnih’ evropskih zemalja), da američki ambasadori istupaju flagrantno kršeći te dokumente i više nego otvoreno miješajući se u unutarnje poslove država u kojima su akreditirani? Kako se to može reći, a u istome dahu ‘tražiti’ od Kine da izvrši pritisak na Rusiju, ne bi li prekinula rat u Ukrajini? I zaboraviti, naravno, kako ni G-7, ni itko sličan, nikada nije pozvao neke svoje članice da prekinu ratove što su ih vodile protiv drugih država, odnosno u tim državama. Smije li se sve to naprosto zanemariti?
Kako se može s ‘velikom zabrinutošću’ registrirati pojačanu opasnost za sigurnost i sve težu humanitarnu i gospodarsku situaciju u Afganistanu, a potpuno prešutjeti vlastitu odgovornost za stanje u toj zemlji koju je Zapad (NATO) dva desetljeća praktično držao pod okupacijom, da bi onda – od danas na sutra – na čelu sa Sjedinjem Državama iz Afganistana naprosto pobjegao, prepuštajući ga talibanima. Nije li to izražavanje velike zabrinutosti krajnje licemjerno? Nije? Nama se čini da jest.
Kako se može inzistirati na tome da ‘humanitarna pomoć bude dostupna svim Sirijcima’ i ‘zaboraviti’ kako su nedavno, nakon katastrofalnog potresa što je pogodio Tursku i sjever Sirije, Sirijci danima čekali na bilo kakvu pomoć, sve dok se Amerika nije ‘smilovala’ i dala zeleno svjetlo za spuštanje aviona iz zapadnih zemalja na sirijske aerodrome (a što je inače, zbog sankcija kojima se još uvijek pokušava rušiti Asadov režim, zabranjeno). Eto, samo pitamo.
Pitamo, jer odgovora nemamo. Jer nitko tko je sačuvao ma i malo zdravog razuma i sposobnosti logičnog razmišljanja na ta pitanje ne može odgovoriti. Kao i na ono ključno iz naslova ovoga teksta: pa zar baš iz Hirošime? Grad-žrtva i grad-simbol zaslužio je bolje. Zaslužio je da bude svjetski centar borbe za mir. Skupina G-7, svojom voluminoznom i često frazerskom završnom izjavom ni na koji način ne potvrđuje kako su oni koji su se u Hirošimi okupili, mada su protokolarno odali počast žrtvama atomske bombe iz godine 1945., toga svjesni. Upravo suprotno: zloupotrijebili su Hirošimu da bi odatle odaslali uznemirujuće poruke s pozivima na nastavljanje rata u Evropi i nagovještajima konfrontacije s Kinom. Jednom riječju: zahvaljujuću summitu G-7 iz Hirošime dolazi nagovještaj daljeg zaoštravanja i destailizacije u svijetu. A što je kulminacija zaoštravanja i destabilizacije, to ljudi u Hirošimi dobro znaju. I pamte.
‘Veliki i mudri’ koji su se tamo okupili niti znaju, niti pamte. Pa nam je zato tako, kako jest. A kako će biti? Je li to zaista tako teško predvidjeti?
