Povijest je groblje aristokracija.
Tim riječima je Vilfredo Pareto opisao dramu smjena društvenih slojeva i grupa na vlasti upozoravajući da se elite ustručavaju obnoviti talentiranim i nadarenim pojedincima iz nižih slojeva, zatvarajući se i dopuštajući polaganu degeneraciju sposobnosti elite da vlada. On je bio zagledan u povijest kada su rezovi između društvenih slojeva bili grubi, a promjene spore.
Danas su promjene brze, a rezovi i razlike razbijene u stotinama prijelaznih oblika.
No ako i jest tako, činjenica da su na vlasti manjine, da vladaju nad manje organiziranim, zastrašenim i povodljivim masama uklopila bi se u njegovu konzervativnu i nazadnu teoriju.
U posljednje vrijeme raširila se ideja da nastupa doba buđenja masa, pobune protiv establišmenta (ma što to bilo i ma tko ga činio), pobune protiv otuđenih elita koje su zanemarile brigu o običnom i prosječnom čovjeku.
Mase su većina. Pobjeda DonaldaTrumpa objašnjava se time, premda je Hillary Clinton dobila dva milijuna glasova više. Pegida, Nova Zora, poljski nacionalizam, Viktor Orban i Fidesz, Nordica Resistance Movement ili Wilders i Rita Verdonk, Brexit… sve se to tumači pobunom šutljive većine koja se osjeća gubitnički u valovima globalizacije, internacionalizacije i multikulturalnosti.
Tu tihu većinu, neprekidno i dan za danom, navodno je razjarilo ignoriranje njihovih strahova, predrasuda i realno osiromašenje.
Provala primitivizma na našoj političkoj sceni, javno veličanje sasvim intelektom prosječnih, često neobrazovanih ljudi koji odjednom dobivaju mogućnost i hrabrost reći ”istine” koje razuman čovjek teško prihvaća, ali se povlači pred lavinom mržnje, izmišljanja, agresivnosti i prostačkog rječnika.
Teško je čitati zastrašujuće komentare ispod tekstova. Više se ne radi o izuzetku. Ne možemo se zavaravati da se radi o bolesnim ljudima, već o masovnoj pojavi zastrašivanja, prostačenja i vrijeđanja.
To je posljedica dvije važne okolnosti. Prvo, elita se rastočila. I desno i lijevo, u centru i na periferiji politike pojavljuju se ljudi kojima godi da ih se smatra elitom iako ni po čemu to ne zaslužuju.
Politika se smatra zaposlenjem, a ne pozivom. Elita i glamur prikazuju se kao jedno. Dokolica je obilježje elite, kao rasipnost, površnost i gubljenje vremena u hedonizmu.
Važno je makar na čas biti u medijima, a razmetanje trivijalnim iskustvima prikazuje se kao duboka promišljenost. Zlatna mladež ne prima u svoje redove nekoga tko se istaknuo svojim postignućem – važni su banalnost ili porijeklo.
Biti ništa ne znači da treba biti i nitko; elitu popunjavaju ljudi bez zasluga, sposobnosti i znanja; dovoljno je da postanu poznati i da su u medijima.
To posebno vrijedi za političku elitu. Intelektualna elita je decimirana inflacijom diploma i titula, kulturna elita komercijalizacijom i masovnom kulturom, tehnička srozana na razinu dodatka stroju, tretira ih se kao zaposlenike, ne postaju direktori i kreatori ekonomske politike.
Politička elita rastočena je političkim diletantizmom, shvaćanjem da većina vlada, da se mase lako pridobiju, da su programi formalnost, ideali za budale, a idealizam zastarjela romantična perspektiva.
Na političkoj sceni šepure se ljudi bez ideja, bez prošlosti koji ništa veliko nisu čak ni upropastili jer nisu imali šansu. No ako su blijedi, beskrvni i bez profila, to ne znači da nemaju važne kvalitete. Šutljivi su i nemaju mišljenje, ponavljaju besadržajne fraze, glume vođe, žrtve i karizmatike.
Onaj tko misli da se u politici, lakše nego drugdje, može prikriti nedostatak ideja, inteligencije, znanja i iskustva, i to na dugi rok i uspješno, nažalost je potpuno u pravu. Moć prikriva budalaštinu, razmišlja se što stoji i kakvi su planovi iza ishitrenih fraza, a važna dužnost stvara dojam stvarne izuzetnosti. Sancta simplicitas, oportunizam, ustrašena šutnja i fleksibilna načela su u hrvatskoj političkoj praksi evolutivna prednost. Opstaju samo najbolji u tome.
Kakva je to karikatura elite!
Noblesse oblige! Zaboravilo se da elita, odabrani i moćni nemaju samo prava nego da imaju obavezu ponašati se dostojno svom položaju.
Rimski aristokrati svoje su vrline (virtu) morali dokazivati stalno: hrabrost dobrovoljnim odlaskom u rat i na opasna mjesta, milosrđe plaćanjem izbora, kruha i igara iz vlastite riznice, pamet načitanošću i pisanjem. Poštujući te nepisane obaveze, stjecali su povjerenje i odanost, vladali su s unutarnjim uvjerenjem u superiornost.
To danas izgleda anakrono, zapravo budalasto. Ali državnik ne postaje nitko tko nema osjećaj obaveze i odgovornosti. No opet zastarjelo i daleko od stvarnosti naših vladara i upravljača. Vole pravo, ne vole odgovornost.
”Mi razlikujemo izvrsnog čovjeka od običnog govoreći da je izniman onaj tko postavlja veće zahtjeve prema sebi, a prosječan onaj koji prema sebi nema zahtjeva” (José Ortega y Gasset).
Ne, ja baš i ne vjerujem u dobrostivost robovlasnika i vlastele. No vjerujem da su barem glumili svoju brigu za podanike, da su se kleli u svoju plemenitost i da su pazili na to kako izgledaju u očima drugih.
Današnje aristokracije u tome zakazuju. Poslije govora o brizi za stare i nezaposlene odlaze na raskošni ručak, razumiju poplavljene jer je i njima puknula cijev, osuđuju nepotizam, a za vrhunskog stručnjaka za vode dovode građevinca s višom spremom, posjećuju seoske derneke i glamurozne prijeme, tvrde da su diplomati ako su bili na koktelu, smatraju se modnim uzorima i ne primijete sarkazam u komentiranju stila, u kosu stavljaju umetke kao da su ćelavi.
Čak i ne pokušavaju glumiti jer misle da im je sve dozvoljeno, da imaju prava, ali ne i dužnosti. Misle da su lijepi jer im to ulizice kažu. Misle da su poželjni, no ne misle da su odgovorni.
Nestankom elite gomile dobiju snagu i uvjerenost. Ako predsjednicom može postati jednostavna službenica bez znanja i karizme, ako najveći publicitet dobiva neznalica najdužeg jezika, nestrpljiv da pokaže diletantizam, ako premijerom vlade stručnjaka postane netko tko ne zna što piše u Ustavu, ako na izborima pobjeđuju prononsirani kriminalci, kako dobrodušnoj ili agresivnoj budali iz mase postaviti granice ambicije i arbitriranja.
Kada su kriterij vanjske politike kavanska nagađanja i predrasude, kada ekonomsku politiku vode loši đaci, a zakone donose oni koji ih i ne pročitaju, nezaustavljivo nastupa erozija povjerenja i loša vlast.
Koga bi trebalo slijediti i kome vjerovati i dati glas? Ruku pod ruku liberali i demokrati, socijalisti i narodnjaci straše govoreći o ukidanju socijalnih prava, micanju zaštitne mreže koja je gubitnike spašavala od pada na ekonomsko dno.
Podjednako svi stišću obrazovanje, ukidaju selekciju prema obrazovanju i znanju, zatvaraju jedina preostala vrata za napredovanje onih koji se nisu rodili sa srebrnom žličicom u ustima.
Neće biti prevrata, revolucija i šanse sposobnima da zadovolje ambicije i napreduju – što toliko treba društvu – zatvaraju se i s te strane. Koja je stvarna razlika ljevice i desnice? U stvarnosti ista politika vlada sa različitim predznakom.
Tu prestaje politika i počinju manipulacija i obračun. No vojske, generali i vojnici krivo su se svrstali. Kako piše Habermas ”Prema mojoj procjeni domaći političar su se postavili pogrešno prema desničarskom populizmu. Pogreška vladajućih stranaka leži u priznanju da je crta bojišnice, koju definira desnica: MI protiv sistema”.
Razumnom čovjeku teško je razumjeti da milijarder poziva radničku klasu Amerike da glasa za njega, a time protiv elite i vladajućih iza kojih, tvrdi, stoji zavjera bogataša. A da radnici doista i glasaju za njega.
Da je povijest groblje aristokracija, ne vidi se na Mirogoju, nego u dnevnim novinama.
autograf
Tim riječima je Vilfredo Pareto opisao dramu smjena društvenih slojeva i grupa na vlasti upozoravajući da se elite ustručavaju obnoviti talentiranim i nadarenim pojedincima iz nižih slojeva, zatvarajući se i dopuštajući polaganu degeneraciju sposobnosti elite da vlada. On je bio zagledan u povijest kada su rezovi između društvenih slojeva bili grubi, a promjene spore.
Danas su promjene brze, a rezovi i razlike razbijene u stotinama prijelaznih oblika.
No ako i jest tako, činjenica da su na vlasti manjine, da vladaju nad manje organiziranim, zastrašenim i povodljivim masama uklopila bi se u njegovu konzervativnu i nazadnu teoriju.
U posljednje vrijeme raširila se ideja da nastupa doba buđenja masa, pobune protiv establišmenta (ma što to bilo i ma tko ga činio), pobune protiv otuđenih elita koje su zanemarile brigu o običnom i prosječnom čovjeku.
Važno je makar na čas biti u medijima, a razmetanje trivijalnim iskustvima prikazuje se kao duboka promišljenost. Zlatna mladež ne prima u svoje redove nekoga tko se istaknuo svojim postignućem – važni su banalnost ili porijeklo. Biti ništa ne znači da treba biti i nitko; elitu popunjavaju ljudi bez zasluga, sposobnosti i znanja; dovoljno je da postanu poznati i da su u medijima
Mase su većina. Pobjeda DonaldaTrumpa objašnjava se time, premda je Hillary Clinton dobila dva milijuna glasova više. Pegida, Nova Zora, poljski nacionalizam, Viktor Orban i Fidesz, Nordica Resistance Movement ili Wilders i Rita Verdonk, Brexit… sve se to tumači pobunom šutljive većine koja se osjeća gubitnički u valovima globalizacije, internacionalizacije i multikulturalnosti.
Tu tihu većinu, neprekidno i dan za danom, navodno je razjarilo ignoriranje njihovih strahova, predrasuda i realno osiromašenje.
Provala primitivizma na našoj političkoj sceni, javno veličanje sasvim intelektom prosječnih, često neobrazovanih ljudi koji odjednom dobivaju mogućnost i hrabrost reći ”istine” koje razuman čovjek teško prihvaća, ali se povlači pred lavinom mržnje, izmišljanja, agresivnosti i prostačkog rječnika.
Teško je čitati zastrašujuće komentare ispod tekstova. Više se ne radi o izuzetku. Ne možemo se zavaravati da se radi o bolesnim ljudima, već o masovnoj pojavi zastrašivanja, prostačenja i vrijeđanja.
To je posljedica dvije važne okolnosti. Prvo, elita se rastočila. I desno i lijevo, u centru i na periferiji politike pojavljuju se ljudi kojima godi da ih se smatra elitom iako ni po čemu to ne zaslužuju.
Politika se smatra zaposlenjem, a ne pozivom. Elita i glamur prikazuju se kao jedno. Dokolica je obilježje elite, kao rasipnost, površnost i gubljenje vremena u hedonizmu.
Važno je makar na čas biti u medijima, a razmetanje trivijalnim iskustvima prikazuje se kao duboka promišljenost. Zlatna mladež ne prima u svoje redove nekoga tko se istaknuo svojim postignućem – važni su banalnost ili porijeklo.
Biti ništa ne znači da treba biti i nitko; elitu popunjavaju ljudi bez zasluga, sposobnosti i znanja; dovoljno je da postanu poznati i da su u medijima.
Na političkoj sceni šepure se ljudi bez ideja, bez prošlosti koji ništa veliko nisu čak ni upropastili jer nisu imali šansu. No ako su blijedi, beskrvni i bez profila, to ne znači da nemaju važne kvalitete. Šutljivi su i nemaju mišljenje, ponavljaju besadržajne fraze, glume vođe, žrtve i karizmatike
To posebno vrijedi za političku elitu. Intelektualna elita je decimirana inflacijom diploma i titula, kulturna elita komercijalizacijom i masovnom kulturom, tehnička srozana na razinu dodatka stroju, tretira ih se kao zaposlenike, ne postaju direktori i kreatori ekonomske politike.
Politička elita rastočena je političkim diletantizmom, shvaćanjem da većina vlada, da se mase lako pridobiju, da su programi formalnost, ideali za budale, a idealizam zastarjela romantična perspektiva.
Na političkoj sceni šepure se ljudi bez ideja, bez prošlosti koji ništa veliko nisu čak ni upropastili jer nisu imali šansu. No ako su blijedi, beskrvni i bez profila, to ne znači da nemaju važne kvalitete. Šutljivi su i nemaju mišljenje, ponavljaju besadržajne fraze, glume vođe, žrtve i karizmatike.
Onaj tko misli da se u politici, lakše nego drugdje, može prikriti nedostatak ideja, inteligencije, znanja i iskustva, i to na dugi rok i uspješno, nažalost je potpuno u pravu. Moć prikriva budalaštinu, razmišlja se što stoji i kakvi su planovi iza ishitrenih fraza, a važna dužnost stvara dojam stvarne izuzetnosti. Sancta simplicitas, oportunizam, ustrašena šutnja i fleksibilna načela su u hrvatskoj političkoj praksi evolutivna prednost. Opstaju samo najbolji u tome.
Kakva je to karikatura elite!
Noblesse oblige! Zaboravilo se da elita, odabrani i moćni nemaju samo prava nego da imaju obavezu ponašati se dostojno svom položaju.
Rimski aristokrati svoje su vrline (virtu) morali dokazivati stalno: hrabrost dobrovoljnim odlaskom u rat i na opasna mjesta, milosrđe plaćanjem izbora, kruha i igara iz vlastite riznice, pamet načitanošću i pisanjem. Poštujući te nepisane obaveze, stjecali su povjerenje i odanost, vladali su s unutarnjim uvjerenjem u superiornost.
Onaj tko misli da se u politici, lakše nego drugdje, može prikriti nedostatak ideja, inteligencije, znanja i iskustva, i to na dugi rok i uspješno, nažalost je potpuno u pravu. Moć prikriva budalaštinu, razmišlja se što stoji i kakvi su planovi iza ishitrenih fraza, a važna dužnost stvara dojam stvarne izuzetnosti
To danas izgleda anakrono, zapravo budalasto. Ali državnik ne postaje nitko tko nema osjećaj obaveze i odgovornosti. No opet zastarjelo i daleko od stvarnosti naših vladara i upravljača. Vole pravo, ne vole odgovornost.
”Mi razlikujemo izvrsnog čovjeka od običnog govoreći da je izniman onaj tko postavlja veće zahtjeve prema sebi, a prosječan onaj koji prema sebi nema zahtjeva” (José Ortega y Gasset).
Ne, ja baš i ne vjerujem u dobrostivost robovlasnika i vlastele. No vjerujem da su barem glumili svoju brigu za podanike, da su se kleli u svoju plemenitost i da su pazili na to kako izgledaju u očima drugih.
Današnje aristokracije u tome zakazuju. Poslije govora o brizi za stare i nezaposlene odlaze na raskošni ručak, razumiju poplavljene jer je i njima puknula cijev, osuđuju nepotizam, a za vrhunskog stručnjaka za vode dovode građevinca s višom spremom, posjećuju seoske derneke i glamurozne prijeme, tvrde da su diplomati ako su bili na koktelu, smatraju se modnim uzorima i ne primijete sarkazam u komentiranju stila, u kosu stavljaju umetke kao da su ćelavi.
Čak i ne pokušavaju glumiti jer misle da im je sve dozvoljeno, da imaju prava, ali ne i dužnosti. Misle da su lijepi jer im to ulizice kažu. Misle da su poželjni, no ne misle da su odgovorni.
Nestankom elite gomile dobiju snagu i uvjerenost. Ako predsjednicom može postati jednostavna službenica bez znanja i karizme, ako najveći publicitet dobiva neznalica najdužeg jezika, nestrpljiv da pokaže diletantizam, ako premijerom vlade stručnjaka postane netko tko ne zna što piše u Ustavu, ako na izborima pobjeđuju prononsirani kriminalci, kako dobrodušnoj ili agresivnoj budali iz mase postaviti granice ambicije i arbitriranja.
Kada su kriterij vanjske politike kavanska nagađanja i predrasude, kada ekonomsku politiku vode loši đaci, a zakone donose oni koji ih i ne pročitaju, nezaustavljivo nastupa erozija povjerenja i loša vlast.
Koga bi trebalo slijediti i kome vjerovati i dati glas? Ruku pod ruku liberali i demokrati, socijalisti i narodnjaci straše govoreći o ukidanju socijalnih prava, micanju zaštitne mreže koja je gubitnike spašavala od pada na ekonomsko dno.
Ako predsjednicom može postati jednostavna službenica bez znanja i karizme, ako najveći publicitet dobiva neznalica najdužeg jezika, nestrpljiv da pokaže diletantizam, ako premijerom vlade stručnjaka postane netko tko ne zna što piše u Ustavu, ako na izborima pobjeđuju prononsirani kriminalci, kako dobrodušnoj ili agresivnoj budali iz mase postaviti granice ambicije i arbitriranja
Podjednako svi stišću obrazovanje, ukidaju selekciju prema obrazovanju i znanju, zatvaraju jedina preostala vrata za napredovanje onih koji se nisu rodili sa srebrnom žličicom u ustima.
Neće biti prevrata, revolucija i šanse sposobnima da zadovolje ambicije i napreduju – što toliko treba društvu – zatvaraju se i s te strane. Koja je stvarna razlika ljevice i desnice? U stvarnosti ista politika vlada sa različitim predznakom.
Tu prestaje politika i počinju manipulacija i obračun. No vojske, generali i vojnici krivo su se svrstali. Kako piše Habermas ”Prema mojoj procjeni domaći političar su se postavili pogrešno prema desničarskom populizmu. Pogreška vladajućih stranaka leži u priznanju da je crta bojišnice, koju definira desnica: MI protiv sistema”.
Razumnom čovjeku teško je razumjeti da milijarder poziva radničku klasu Amerike da glasa za njega, a time protiv elite i vladajućih iza kojih, tvrdi, stoji zavjera bogataša. A da radnici doista i glasaju za njega.
Da je povijest groblje aristokracija, ne vidi se na Mirogoju, nego u dnevnim novinama.
autograf
