Na javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Armin Pohara.
VLAK BEZ VOZNOG REDA!
Mi se još uvijek vozimo onim dotrajalim uskotračnim kolosjekom prema
Bosni.
Ćiro se uspuhao i stenje kao malaksalo magare i kao da će svakog trena
da ispusti dušu.
Na sve stanice smo odavno zakasnili, pa su nam i vozni red ukinuli da
bez razloga ne dižemo bune i opet budimo pjanog konduktera.
Ponekad stojimo u zaraslim neobranim kukuruzištima i zurimo
beznadežno u daljinu, čekajući starog skretničara da nam promjeni
smijer.
Nije nam više ni bitno da li
ćemo i kada stići...
Sjedimo u zadimljenim vagonima što smrde na znoj i rakiju...
Ćutimo i čekamo da sve ovo već jednom prođe! Sve više nam se čini da
i ne znamo gdje smo i zašto krenuli!
Stari očev sat je odavno stao i samo je dah iz usta, što se magli na
prozorima, dokaz da smo zapravo još tu!!
BOSANSKI ZABORAV!
Zaboravljam zoru
kad su nam se ruke
u ništa otele
brate...
Zaboravljam kletvu
pod stećkom
zakopanu
i suzu majčinu
i onaj sjaj oka
kad si
konja uzjahao
i otišao
brate....
Zaboravljam molitvu
kojom sam od boga
tražio
da nas na miru
ostavi
dok sve vojske
Bosnom
presahnu,
a ti da živ ostaneš
u svili istine
sakriven brate.
Zaboravljam
jezik kojim sam te volio
brate
dok gledam požar
po Ustikolini.
Zaboravljam
riječi i pjesmu zaboravljam
dok me jastrebovi
niz polje
proklinju...
brate.
i ime ti zaboravljam,
ono ime što ti otac na samrti dade...
I ono drugo što ti sebi dade
da me spasiš,
onog jutra kada smo gazili rijeku...
a oni tog jutra rijeku gazili
Zaboravljam sve brate...
Koliko raznih bogomolja
primih kao svoje
samo da onu suzu
tvoju sačuvam
što ti u oku
zauvjek ostade
dok nam se djetinjstvo
gasilo u uzaludnom bijegu
kroz nepokošene bježanije.
Zaboravljam
koliko je mudraca selima projahalo
koliko sablji i mundira,
I kojim sam bolja sluga bio.
Koliko knjiga božijih
toliko carevina.
Brate...
Brate...
Brate...
Samo ti glas
pamtim brate
što ga u povelju srca uklesah
da ga ne zaboravim
kad sve zaboravim.
Samo glas
brate kojim me zivotom prokle
kad se zauvjek u šumske sjenke maskirasmo,
za hajduke i ljubavi zabranjene!
I one pećine tajne za sve duše bogumilske.
Samo glas
koji kao sveti zavjet
u kamen istine sakrivam..
Kad sve zaboraviš brate i poslije...
našim te bogom kunem...
ne zaboravi da smo braća - brate
USAMLJENO DOMOLJUBLJE
U mome domu
u mojoj domovini
rastu barske trave
i divlje ruže rastu
i bezbrižno krekeću žabe
U mome domu
u mojoj domovini
žive rijetke ptice
i insekti žive
Žive mirisi uljanih boja
u izgorjelim platnima
njenih golih leđa...
zgažena igla gramofona
na podu
sanja Buldožder
U mome domu
u mojoj domovini
usamljen osmjeh djeteta
kraj rupe za prozor
igra se cora bake
broji do deset
i uzalud trazi skrivene drugare
U mome domu
u mojoj domovini
čuju se, kažu,
ponekad otkucaji šahovskog sata
I pepeo cigarete sto trazi pepeljaru
tulumari uokolo i sanjari
majku vatru što ga porodi
U mome domu
u mojoj domovini
vijore se ćutljive zastave
naših života
I nesto se domunđavaju
sa zastavama
iz drugih domova
po ulici na koju se srušilo nebo
U mome domu
u mojoj domovini
niko živ ne pise pjesme
niko živ…
U mome domu
u mojoj domovini
ponekad zaluta
vjetar nepoznatih kontinenata
I donese prašinu
usamljenog
domoljublja
DOGOVOR S BOGOM!
Poljubi me
još jednom svojim toplim kišama...
Nasloni glavu na rame starog jasena u ritu...
Čapni mi na uho maglu Slavonije
Šapni mi njene prve uzdahe
Pusti Savu
da me odnese tamo daleko
sve do Srbije i Crnog mora...
Pa da izgorim u toj vodi
ne presahlih sjećanja.
Nahrani somove mojim očima
nahrani i male ribe bjelice
pa da trajem po koritima
školjka riječna da postanem
na adama i plažama.
Da bosonogim vilama osmjehe
mamim kad ih tuge umore...
Baci me u Izvor Bosne
kad ezani utihnu
kad zvona onemognu
i kad mjesec zaboravljene mrakove u riječi rastjera.
Baci me ko plosnati kamičak
što radosno poskakuje
prije no što slavno potonem.
Nahrani me sevdahom ko molitvom...
Molitvom
svih naših bogomolja po kojim se u tebi
tebi molismo!
Oče nas koji jesi
i majko naša koja jesi...
Pod onaj stećak na tromeđi
me zakopaj u šarenoj marami od svile.
I sve mi uzmi na rastanku
I sat...i pero...i prozor sa krajolikom
Sve...
Ni meni ni drugima
ovdje više nista ne treba.
Sve mi uzmi
samo mi jezik ostavi
da te znam
u njemu prepoznati
kad navratiš raspjevan ovim stazama
vječnim
na gizdavim vrancima ljubavi
Bože!
Da ti se opet kao dijete radujem.
PRATI ME MOJ GRAD!
Kao sjenka,
kao srdačni špijun
prati me moj grad…
To malo neobjašnjeno čuđenje
stisnuto u šaci vječitog djeteta.
Prate me njegove ulice i sokaci
toliko puta pretrčani
bosonogom bezbrižnošću.
Prati me ona
naherena drvena bandera
i ono gnijezdo
što rodu čeka…
I ona mala komšijina
sa frizurom paža..
I njena drugarica
sa zlatnim kikama!
I onaj ludi pas ćopavi
pred kinom Zora..
I onaj šašavi Čaplin
sa nedeljnih matineja,
i Tarzan gospodar dzungle!
Prati me naš grad druže,
šunja se posvuda
čistom ljubavlju naoružan
i nešto mi govori nepoznatim jezikom
ranjenih.
A ja sam ranjeni student nepoznatih jezika
na popravnom iz osluškivanja…
Puštam ga noću
dok se pretvaram da spavam
da se u meni naseli..
da u meni glasno ćutimo
dok se uspinjemo
po nježnim vrbama žalosnim.
Pšstam ga da me djeli
sa svima
koji mu vole krovove
i prošlost dijele
kao otac kad djeci pogaču kida
pravednom rukom
strogih ljubavi.
Puštam ga da radi što hoće
moj dobri drug grad,
i da mi stražu čuva
dok pod nasipima savskim
ljubim njene oči...
i prkosim
slatkim bjesom slobodnih!
Da...
Prati me moj grad
kroz ovaj opasni maskenbal
kroz život razbacanih
poluodsanjanih snova
i ispruženih ruku
željnih zagrljaja.
Ćutljiv i tužan
je grad
dok se na nove klince navikava,
čekajuci na zidare
na sanjare
i cure...vragolice
sa zvonkom štiklom pobjednica,
i osmjehom zvjezda repatica
Prati me moj grad,
čujem mu korake
u aleji aligatora
i šapat mu čujem
kroz palme
meksičkog zaljeva.
Čujem ga
zaboravljenim jezikom mladosti
se dovikujemo
kroz oluje tropske.
Reci grade...reci ...bit će nam svima lakše
kad nam se baloni od snova pred nosom raspadnu
a iz njih laste razlete
nad onom našom ravnicom
kroz šaš i izmaglice.
Reci mi ono što znam
što mi na lijevoj strani srca
plamenom ljubavi ti sam jos odavno
ugravira.
Ti se ne možeš ni od nikoga oslobađati...
Ti se možes samo voljeti i braniti!
Šetamo bez riječi
kroz izmaglice
na napuštenoj palubi Broda
moj grad i ja!
RAT JE U MENI ZAVRŠEN
Odjednom
Usred podbuhlog rata
i razigrane smrti
dok se svima živima smrkavalo
meni budali svanu.
Pucalo je sa svih strana
i na svim stranama.
Čak je i smrt
kao pravi domaćin svakog ludila
od mene izgleda digla ruke...
Uzalud se pravim da je ne vidim
i da je se ne bojim...
Ona radi vrijedno i prekovremeno
u ovoj zemlji podivljalih proletera
Stid je na licu
zašio masku hrabrosti
da sakrije strah u kostima
blijedog junaka
Zacakli se istina ko bol podmukli u malom uhu.
Pogođen preciznim rafalom nikom potrebne spoznaje
smrtno ranjen besmislom
pokidah činove
i orden zaslužnog
za ništavilo
sa zlatnim vjencem,
raskopčah dugmad košulje
sve do pupka
i udahnuh zaboravljeni zrak istine.
Zujali su meci kao barski insekti
i sa prijateljskih i sa ne-prijateljskih položaja.
Sahranih po stoti put
školske drugare
pod brusnicama mjesečine ,
po ritovima i kolibama.
Sahranih te zbunjene gradske vojnike
u jeftinim farmericama iz Trsta
što naprasno nestaše
bez riječi
bez pozdrava...
Sjetih se
bog zna zašto
Ljube Tadića
i završne scene filma Marš na Drinu
al ne opsovah mater ni krivoj rijeci
ni velikim silama.
Rat svuda bjesni
a samo u meni stao i nestao.
Naprasno kako me i zatekao...
Rat u koji sam pošao nije rat iz koga izlazim...
Što smo više pucali jedni po drugima
sve smo više jedni na druge ličili
Svaka pobjeda
samo je još jedan korak bliže
strašnom porazu!
A nema se kud...
A nema se zašto...
Neko je vješto promjenio rat
dok sam čistio barut
po bratoubilačkim cjevima!
Logističari ljubavi su prvi stradali čim je zagužvalo.
Odlazem oružje
u skladišta uzaludne municije.
Bosna u meni Bosnom svanula!
Ljepa,
prelijepa za ovakve prostake.
Prebrojavam brojno stanje želja,
tražim izgovor
tražim razlog za snove.
Tražim Boga
ako ga još ima...
i most tražim
preko sjećanja..
preko svih ponora...
I njene ruke tražim
da me prime nazad
da me prepoznaju
da me opet prepoznaju
ako se ikad vrati ovo malo
što od mene je ostalo.
U maglama umorne Save
na obalama nestalog grada
izmišljam nadu
Dok se svima živima smrkavalo
meni budali svanu.
Rat je u meni završen...