BILJEŠKA O PISCU: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Zoran Bognar, srpski pjesnik, esejista, prozni pisac, književni kritičar i antologičar. Rođen je 30. siječnja 1965. godine u Vukovaru (Hrvatska). Na Javni poziv pažnju mu je skrenuo urednik SBPeriskopa, negov dugogodišnji prijatelj.

Objavio je dva romana: “Noć praznih ruku” (1989) i “Budno stanje sna” (1993); desetak knjiga poezije od kojih su nesumnjivo najznačajnije dve poetske trilogije: “Elizejska trilogija” (2000) i „Albedo, aura, alhemija” (2009); tri knjige poetsko-fenomenoloških mikroeseja: “Fotografije glasova” (1997), “Ejdetske slike” (1998) i „Fotografije glasova” II (2002); kao i dve antologije: „Novo raspeće”, antologija savremenene srpske poezije kraja XX veka (2001) i „Tečni kristal”, antologija srpskog mikroeseja XX veka (2006).

Poezija Zorana Bognara prevođena je na italijanski, francuski, engleski, njemački, mađarski, švedski, slovenački, makedonski, turski, jermenski, bugarski, holandski, friski, grčki, poljski, rumunski, arapski i španjolski jezik.
O književnom djelu Zorana Bognara objavljeno je preko 200 eseja, kritika i studija, kao i jedna monografija (Vladan Panković i Nikica Banić: Atletsko hodočašće nad jelisejskim vodama i poljima Zorana Bognara, Užice, 2002). O poeziji Zorana Bognara pisali su mnogi veliki domaći i strani književni kritičari i pisci poput Ivana V. Lalića, Brane Petrovića, Ljiljane Šop, Bogdana A. Popovića, Zorana Gluščevića, Petera Handkea, Lorensa Ferlingetija. Lilian Her, Antonia Porpete i mnogih drugih...
Dobitnik je mnogih nacionalnih književnih nagrada od kojih izdvajamo “Pečat varoši sremskokarlovačke” (1993), “Matićev šal” (1994), “Stevan Pešić” (1994), “Rade Drainac” (1999), “Isidora Sekulić” (1999), “Srboljub Mitić” (2000), “Milutin Uskoković” (2003), „Milan Bogdanović” (2009), „Dimitrije Mitrinović” (2010), Nagrada Akademije „Ivo Andrić” (2010), „Kočićevo pero” (2013), Nagrada ULUPUDS-a (2013), „Zlatni beočug”, „Vasko Popa” (2013); tri internacionalne: “Vannelli” (Italija, 1997), “Mediterranean Lion” (1998, Crna Gora) i “Hubert Burda Prajs” (1999, Njemačka) za najboljeg mladog pesnika iz Istočne Evrope; kao i prestižne stipendije fondacije Ville Waldberte (Nemačka, 2002), jedne od najetabliranijih evropskih kuća pisaca u kojoj su boravili i stvarali mnogi svetski priznati pisci kao što su Tomas Man, Zbignjev Herbert, Hlebnjikov, Mihael Kriger, Ištvan Erši i mnogi drugi.
Član je Udruženja književnika Srbije i počasni član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Takođe, počasni je član i PEN-a Bosne i Hercegovine.

Živi u Beogradu kao profesionalni književnik. Urednik je u jednom od vodećih srpskih izdavača „Dereta” (www.dereta.rs). Predsjednik je Fonda „Ars Longa” za očuvanje lepih umetnosti...

DO POSLEDNJEG ČOVEKA,
 DO POSLEDNJEG IMENA


Mnogo je oko nas
malignih propovednika – kloniranih apostola
koji nemaju nikakvu potrebu za samoposmatranjem.
Tako je oduvek bilo i tako će zauvek biti
do poslednjeg čoveka,
do poslednjeg imena...


Mnogo je oko nas
onih koji lakomisleno i brzopleto,
poput ishitreno izgovorenih misli,
traže svoju ulogu u novom logu,
zaboravljajući pri tom da tajna
zauvek ostaje u ušima slušalaca;
zaboravljajući pri tom da je mudrost besednika
istorija introvertnog sveta...
Reči se izgovaraju naizgled prikočenim ritmom
i postaju točak kome je dosadio obrt
ili pak tkanina bačena s nepregledne visine,
čija vlakna ne mogu naći tlo...


Mnogo je oko nas
proždrljivih pijavica i parazita
koji život doživljavaju kao kontinentalni doručak:
znaju da ne mogu da biraju,
a dobijaju od svega pomalo...
Tako je oduvek bilo i tako će zauvek biti
do poslednjeg čoveka,
do poslednjeg imena...


Mnogo je oko nas
onih kojima ništa nije sveto,
koji ne priznaju nikakve zakone,
ni ovostrane ni onostrane,
a ipak su miljenici Vrtova Sunca.
I ko su zapravo oni?
Jesu li odista deca sreće i blagostanja
ili su samo kopilad iz tog braka...


                                                                                   

       LJUBIM SVA ISKUŠENJA
KOJA SU MI SUĐENA


Kažem: ljubim sva iskušenja
koja su mi suđena.
Njihove žrtve čine me slobodnim
iako ne znam
ni gde su im logori,
ni gde su im grobovi,
ni ko su bili robovi,
a ko bogovi…
Ljubim sva iskušenja
koja su mi suđena
u slavu stvarnog života
koji se svakodnevno,
i božanski i satanski,
obrušava na nas.


                                                                                                                                                                                                                                          


STID


I opet kažem:
snažne izjeda stid,
a slabe strah...
Stid je najveća tajna
koju skrivamo,
zato što ni bes,
ni strah,
ni najbolje skrivena izdaja
ne dolaze iz požude,
ni iz pohlepe,
ni iz slabosti,
već iz stida...


Stid je poput
najudaljenije zvezde (u sazvežđu),
svetli, a ne greje...
Stid možda nikada
nećemo moći da razumemo,
ali smo više nego svesni
njegove moći nad nama...
Kamen koji je godinama u vodi,
iznutra je suv...
(i) voda nije prodrla u njega...
Tako je i sa ljudima
koji su vekovima ophrvani stidom:
iznutra su još uvek nekako živi,
ali svetlost ne može da prodre u njih.
Osakaćeni su time
isto kao da su bez sluha ili vida...


Šta tek reći o onima koji nemaju
ni straha, ni srama, ni stida...


                                                                                                                                                                                                                                 


STRAH OD PEDESETE


Još od dana kada je Erika Džong
deklarisala tada još samo ličnu
a danas već sveobuhvatnu fobiju
u kontekstu iščašene mitologije stvarnosti,
posmatram ovaj svet
koji ne prestaje da ludi:
eskplozivno, sarkastično, ubedljivo i gorko...


Mozak se trudi da pobedi
sve ono što je srce propustilo...
Ipak,
čudno (je) kako vreme provodite
bežeći od onoga što jeste,
kako želite sve
i kako (to) želite odmah...


U magnovenju uzdrmanih čula i slika,
loših sudbina i nezadovoljavajućih biografija
neće vam ni anticelulitni program,
ni otklanjanjane strija, bora i podbradaka,
zameniti peti element
i doneti sreću, blagostanje i mir...


U tom ropstvu straha od pedesete,
u tom odsustvu emocionalne inteligencije,
ni ubrizgavanje botoksa, ni ugradnja kose,
ni ostvarenje silikonskog sna,
ni to što vam većina organa neće biti isto godište,
neće vam doneti ništa
osim mikrosižea živopisne bede,
tužne raskoši i pustinje u grudima...


 

ZLI JEZICI, ZLI DUSI


Eto, stigli smo i do vremena
kada je svet postao pogrešno postavljen:
čitavog života se trudiš
da izgradiš svoj mikrokosmos,
da doživiš duhovni mir,
da ostvariš harmoniju...
I taman kad (po)misliš
da si veoma, veoma blizu,
da si bezmalo uspeo,
uvek se, gotovo neizbežno,
pojave
zli jezici, zli dusi
sa svojim arsenalom loših namera
i poganih reči,
sa svojim spletkarenjem
i ogovaranjem iza leđa...
Ljudska glupost i oholost
veće su i od (samog) kosmosa...


Neka te to ne uznemirava,
naprotiv... i dalje budi srećan...
sada baš u inat njima...
Neka ih prži tvoja sreća...
I uživaj u tome kada ti pričaju iza leđa,
jer to je samo dokaz
da si uvek bar korak ispred njih...