foto: net.hr
Ako smo mi braća, kese nam nisu sestre – znani je poslovičan pučki suverenizam kojega se mađarski premijer Viktor Orbán drži kao pijan plota već dugo se ne libeći pokazati mišiće ni Bruxellesu – a bahato mu u energetskom oktogonu oponira CRO kolega Andrej Plenković: „Iza bezobraznih mađarskih optužbi o navodnoj skupoći i nedovoljnim kapacitetima Janafa stoji činjenica da je Budimpešta dogovorila s Moskvom nižu cijenu nafte i plina nego što ju plaća ostatak Europske unije (EU), koja ne želi financirati ruski ratni stroj“.
Plenković je okrenuo pilu naopako i izbjegava reći istinu. Mađari su se, naime, energično pobunili protiv navodno već petog nakon početka rata u Ukrajini poskupljenja transporta ruske nafte Janafom u njihovu zemlju i to ocijenili hrvatskim ratnim profiterstvom. Plenković je uzvratio Orbánu protuoptužbom za ratno profiterstvo budući da, rekao je, „Mađarska, za razliku od svih nas u Uniji, profitira opskrbljujući se jeftinijim energentima iz Rusije“.
To čini i Slovačka. Potajno i još neke EU ekonomije, ali u bitno manjim količinama no prije ukrajinskog rata, tako da je neki dan novi/stari američki predsjednik Donald John Trump oštro zaprijetio Bruxellesu: „Smjesta prestanite kupovati ruske energente, jer će SAD u protivnom sasvim dignuti ruke od vas!“ I, gdje Trump okom, nova/stara šefica Europske komisije Ursula Röschen/Ružica von der Leyen skokom. Je li, dosljedno kapitulantskom slovu/duhu ponižavajućega za Stari kontinent SAD – EU trgovinskog sporazuma.
Privođenje susjeda pameti
A gdje „draga Ursula“ (iz službene prepiske) skokom, baš na svaki bruxelleski aport danonoćno spreman CRO Plenković – troskokom. Pa, ako je Viktor Orbán i izboksao kratkoročnu EU dopusnicu za nastavak još neko vrijeme opskrbe puno jeftinijim od američkih i inih na zapadnu tržištu ugljikovodičnih energenata, misli si ekstremno proturuski svjestan CRO premijer, „tu smo mi Hrvati da uvjerljivim poskupljenjem njihova transporta Janafovim cjevovodima privedemo sjevernog susjeda pameti“.
Zašto je Plenkovićeva pila naopako u srazu s Orbánovim argumentima? Budimpešta, za razliku od Zagreba, kupnjom višestruko jeftinijih ruskih energenata od američkih i inih na zapadnom tržištu uštedi mađarskom gospodarstvu i žiteljima cca 18 milijarda eura godišnje. A Hrvatska gubi milijarde eura godišnje kupujući američke, deset puta skuplje energente. HDZ-Plenkovićev RH je već prije dvije godine povećao uvoz iz SAD-a osam puta, u čemu je više od 91 posto LNG, ukapljeni prirodni plin iz škriljevaca. CRO premijer nije nikad izvijestio građane koliko su milijarda eura prisiljeni dublje posegnuti u svoje poluprazne džepove za namiriti razliku između cijene jeftinijeg ruskog prirodnog plina i američkog LNG-a.
Hrvatska je među zemljama s najnižim životnim standardom u Uniji, ali premijeru Plenkoviću – koji si je lanjskog kolovoza 84 posto povećao plaću (na 6000 eura mjesečno plus domaće i inozemne dnevnice etc., višestruko više od godišnjeg rasta plaća i mirovina zajedno) – ne pada na um objasniti građanima zašto je tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj korisno/perspektivno odreći se jeftinijih na tržištu energenata i kupovati puno skuplje. Nema logike.
Već kao premijera u drugomu mandatu, kada je buknuo ukrajinski rat, nitko s makar dva ekonomska zrna soli u glavi (temeljno je pravilo, je li, razumne tržišne ekonomije: kupi jeftinije, prodaj skuplje) nije mogao uvjeriti u to da je ekonomski isplativo građanima i gospodarstvu skupo.
À propos, u jeku Drugoga svjetskog rata, kada su prve rakete u svijetu, V-1 i V-2, uvjerenog nacista, inženjera Wernhera von Brauna (poslije rata otac američkoga svemirskog programa, sic transit), razarale London i masovno sijale smrt, nacistička je Njemačka kupovala visokokaloričan ugljen antracit od Velike Britanije. Kad su ekonomski interesi u pitanju, onda Grimmove bajke o tomu tko je koga „napao ničim izazvan“ ili pak izazvan s razlogom, kao u ukrajinskom slučaju – ne drže vodu.
Mađari i Slovaci, pa potajno još i neki drugi Europljani, ne žele si pucati u ekonomsku nogu kako je to programirao još Trumpov prethodnik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr., a Washington sada uvjetuje Ursuli von der Leyen. Tzv. demokršćanska Njemica, državljanka europske tzv. razvojne lokomotive iliti EU zemlje tzv. prve brzine već drugu godinu u recesiji zbog energetske krize i sudjelovanja u ukrajinskom ratu, voajerski gleda sa sljemena bruxelleskog staklenjaka propucane europske ekonomske noge. Inflacija čini svoje, ali toksične EU politike inducirane rusofobije.
HDZ-Plenkovićev zapadnobalkanski kiflić, razvojno na repu Unije, srca kamenoga prema svojim žiteljima i gospodarskim restlovima nekad treće industrije u srednjerazvijenoj Europi, već tri godine neodgovorno pretvara hrvatski razvojni interes u – proturusko oružje. Tipa praćke za vrapce na visokoj dalekovodnoj žici. Naime, Putinov ratni stroj nije osjetio hrvatsko odricanje od deset puta jeftinijih ruskih energenata ni kao dnevnu nakupinu prašine koliko energetska hrvatska se hrusti šaka mala jest nepotrebno izbila novca iz siromaških džepova tzv. običnih/malih CRO ljudi i životni im standard gurnula u slobodni pad.
À propos, hrvatski će žitelji od 1. listopada do 31. prosinca 2025. godine plaćati devet posto skuplju električnu struju, a ta će cijena od 1. siječnja 2026. narasti na dvoznamenkasti iznos. Najmanje 12 posto. Slično je s plinom. Nafta i naftni derivati na benzinskim crpkama već su poskupjeli i prepušteni su tržišnoj regulaciji tzv. ponude i potražnje. Taj energetski udar na životni standard građana i gospodarstvo već je domino efektom povukao osjetna poskupljenja gotovo svih proizvoda i osobito usluga, što znači da od prvog dana sljedeće godine životni troškovi opet lete u nebo.
Kako zaustaviti ratni stroj?
Europska ratnohuškačka mantra o ruskoj „ničim izazvanoj vojnoj agresiji na Ukrajinu“ (sic transit) – što je drugo ime (i) za predatorski monopol pod lažnim nazivom tzv. diversifikacije dobavnih pravaca nafte i plina, ali i „zaustavljanja ruskoga ratnog stroja“ – jest izbacila Moskvu s najvećeg dijela europskog tržišta, ali to nije ni približno zaustavilo ukrajinski rat. Dapače, Rusija ga je intenzivirala i zauzela četvrtinu te najveće zemlje na Starom kontinentu i napreduje na bojišnici.
Ne zaustavljaju Moskvu ni već 19 EU paketa tzv. sankcija i dodatne milijarde eura kešovine, otimanje ruske na Zapadu zamrznute imovine, NATO-ove i prijetnje tzv. koalicije voljnih, dostava Kijevu američkih projektila „Patriot“ (jamačno je zato upravo sletio u Tel Aviv ukrajinski transportni zrakoplov) u zamjenu za eksploataciju rijetkih metala…
Iste energente što ih Unija „više ne želi dok Rusija ne zaustavi rat, vrati sav okupirani teritorij i plati ratnu odštetu“, Moskva unosno prodaje na trećim tržištima. Paradoks nad paradoksima: čak prerađene izvozi u SAD, sic tranzit. Unija ima tržište s pola milijarde potrošača, a samo Kina i Indija, koje su ustostručile uvoz ruskih energenata, raspolažu tržištem s tri milijarde potrošača. Više od trećine svijeta. Ugovori o opskrbi nisu od danas do sutra, nego dugoročni. Grade iks milijardâ vrijednu zajedničku dobavnu infrastrukturu tako da je i drčni Trump stavio prst na čelo.
Stoga političko-polemički meč Orbán – Plenković u energetskom oktogonu sliči buri u čaši vode i nije dobrodošao među dvjema susjedama, je li, prijateljskim EU/NATO-ovim zemljama, povijesno upućenima jedne na drugu. Čija budućnost također ima biti u prijateljstvu i dobrosusjedstvu.
„Opskrba plinom i naftom iz Rusije zajamčena je Mađarskoj, a svaki drugi izvor energenata nepouzdan je i skuplji (nije tzv. diversifikacija dobavnih pravaca odricanje od ruskog monopola i prihvaćanje puno skupljeg američkog, opet monopola, op. a.)“, tvrdi premijer Orbán nakon što mu je CRO kolega odgovorio na optužbu o ratnom profiterstvu na ukrajinskom ratu. „Nitko razuman ne bi mijenjao nešto dano za nešto neizvjesno i puno skuplje. Kad bi Mađarska kupovala skuplju naftu i plin iz drugih država, morala bi više naplaćivati svojim stanovnicima, a to ne bi bilo pošteno.“
Mađarski pak ministar vanjskih poslova i trgovine Peter Szijjarto također optužuje RH za ratno profiterstvo, Plenkovića naziva lažljivcem te tvrdi da Janaf nema kapacitete za urednu/stalnu dobavu njegovoj zemlji potrebnih količina nafte:
„Koliko god hrvatska vlada to poricala, sigurno žele profitirati od rata u Ukrajini. Znatno su povećali tranzitnu naknadu za pošiljke nafte kroz Hrvatsku od izbijanja rata, a sada žele onemogućiti našoj zemlji kupnju ruske nafte kako bi stekli monopol nad nama i tako zaradili još više novca – na nama.“
Hrvatska strana pobija te tvrdnje objavom da Janaf raspolaže dovoljnim kapacitetima za dostavu potrebnih količina nafte Mađarima, a cijene su formirane korektno, primjereno cijenama koje za takve poslove vrijede u svijetu. Odnosno, da nije riječ ni o kakvom ratnom profiterstvu, pa…
E sad, poznato je da su Mađarska, Slovačka i Češka dobile u Bruxellesu privremeno izuzeće od europskih tzv. sankcija na uvoz ruske nafte i plina te da, unatoč tomu, Von der Leyen nije mrdnula malim nožnim prstom na ukrajinsko bombardiranje ruskog naftovoda Družbe čijim cijevima teče crno zlato u Mađarsku. Nije nemoguće da u SAD/EU-ovom pritisku na Orbána, konspirativno, ne sudjeluje i hrvatski tzv. mali od bruxelleske kužine nabildanim cijenama transporta ruske nafte iz Omišlja na Krku.
Nedavno je sličan spor – navodno je istekao ugovor o transportu ruske nafte – izbio i s Naftnom industrijom Srbije (NIS), koja također uvozi „zabranjeni“ ugljikovodik bivšim Jugoslavenskim naftovodom, danas pak Jadranskim naftovodom (Janaf), do rafinerije u Pančevu. Inače, tvrde u CRO vladi, nema problema s transportom i nafte i plina s Krka bilo komu ako ti energenti nisu iz ruskih izvora.
Bruxelleski hodočasnik
Podlost i kukavičluk ne bi smjeli biti dijelom toga uslužnog posla budući da na novčanicama nema političke, etničke, svjetonazorske ili ine kontaminacije. Pogotovo ne među prvim susjedima. Plenković je za SAD/EU-ove predatorske babe zdravlje zaboravio koliko su Mađari – dok si je on, izbjegavši 1991. – 1995. godine puškom braniti zemlju, pumpao diplomatsku karijeru – pridonijeli Hrvatskoj u Domovinskom ratu ne samo oružjem i humanitarnom pomoći već i zbrinjavanjem u Mađarskoj tisuća hrvatskih prognanika i izbjeglica.
Naprotiv, CRO premijer Plenković je arogantno upogonio svoje ministre – vanjskopolitičkoga Gordana Grlića-Radmana, pa gospodarskog Antu Šušnjara iz DP-ove koalicijske kvote i policijskog Davora Božinovića – da bezobrazlukom odgovore Szijjartu i premijeru Orbánu: „Ako ste češće u Moskvi nego u Bruxellesu, gubite moralno pravo prozivati druge za ratno profiterstvo. Sve zemlje članice EU-a odbijaju financirati ruski rat, vrijeme je da Mađarska učini isto.“ Ipak, na neformalnom sastanku čelnika 27 zemalja EU-a neki dan u Kopenhagenu, Plenković i Orbán su uzeli u ruke lulu mira, pa zadužili svoje polit-energetske suradnike da riješe problem, te predstoji vidjeti što će se i kako dogoditi.
Plenkovićev energetsko-diplomatski autogol zvuči smiješno. Valjda nitko od preostalih 26 čelnika zemalja EU-a nije češće, neuspješnije i poniznije u sjedištu Unije od Andreja Plenkovića. Zbog te je nezajažljive potrebe svidjeti se prvim činovnicima na sljemenu bruxelleskog staklenjaka stalni predmet izrugivanja u vlastitoj zemlji, koja nema nikakve koristi od takve opčinjenosti buljukom najnesposobnijih birokrata u povijesti Unije.
