Sudeći po ponudi kratkih video zapisa na Youtubeu, Slavonski Brod ne može se pohvaliti da su ga prije trajućeg povijesnog razdoblja u kome dominira sveprisutna mogućnost korištenja digitalnih kamera i mobitela – snimali amateri. Inače, da nije bilo zagrebačke televizije koja je povremeno dolazila u provinciju i snimala uglavnom korzo i „Đuru“, o Brodu bi postojale zaista rijetke pokretne slike. Šezdesete i sedamdesete godine ostale su zabilježene u tek nekoliko reportaža iz industrijskih giganata, mjesne politike i kulture. Amaterski filmovi sigurno postoje, ali na Mreži ih se ne može pronaći. Zlobnici kažu da je brodskih sadržaja koje je trebalo zabilježiti za jugoslavensku javnost bilo upravo onoliko koliko ih se nudilo. Kao i danas.
Krajem osamdesetih godina Jugoslaviju preplavljuju videorekorderi i kamkorderi. Broj kratkih filmova, snimljenih rukama zaljubljenika bez posebne naobrazbe za njihovo pravljenje, gomila se u brzorastući opus, ali to je ipak neusporedivo s razvijenim zemljama Zapada gdje većina obitelji još od pedesetih godina snima svoju djecu kako se igraju, plaže, automobile, svoj kvart…, stvarajući uspomene – filmove u kojima su oni glavni glumci. Danas su u Hrvatskoj doslovce svi koji imaju mobitele postali kamermani, režiseri i arhivari (privatnog) vremena koje se mijenja preko noći.
Prije nekoliko tjedana, zahvaljujući Brođaninu Tomislavu Toci Županu, ugostiteljskoj legendi, pojavilo se na Youtube-u nekoliko videa s prizorima iz Slavonskog Broda s kraja osamdesetih godina, iz doba njegovog mladenaštva. Na oduševljenje Brođana, posebno onih koji se mogu prepoznati, pojavili su se uvjerljivi „dokazi“ da su postojali sretni dani njihove mladosti. Ostaje pomalo nejasno zašto je Toca sve do sredine 2015. godine snimke držao u svom privatnom bunkeru. No, to je zapravo nevažno, najvažnije je da smo dobili priliku pogledati ih i usporediti Brod i Brođane nekad i danas. Filmići su snimljeni pomalo nesigurnom rukom, bez posebnog plana, ali s izvanrednim spontanim osjećajem za dokumentarnost, s potrebom da se na videotraku uhvate trenuci iz života jednog grada, koji će posvjedočiti da dimnezije vremena i prostora povezuju ljudi u “nadddimenziju” – duh vremena.
Tomislav Župan Youtube
Posebno je intrigantan film „Slavonski Brod korzo dan i noć“ (na uratku radili Toca i njegova Bada).
Toca, iz pozicije promatrača, lafova koji bi na korzu škicali i dobacivali, snima mlade Brođanke i Brođane u šetnji po korzu, šetnji koja se sastojala od beskrajnih krugova. Sve do rata korzo je bilo kultno mjesto, okupljalište mladih, nezaobilazna točka njihovih interesa, mjesto razmjene erotske energije, podloga za vrevu koja se neupućenima činila kaotičnom, a upućeni su točno znali poredak stvari. Korzo je raspoređivalo pojedine uloge šetača, načine prilaženja simpatijama, a bilo je i polazna točka za avanture u drugim dijelovima grada. Korzo je bilo svojevrstan stimulativan način za samoizražavanje klinaca i klinki, posrednik ljubavi, poligon na kojem se smijeh rasprodavao u bescijenje.
Gledamo ozarena lica šetača koji ni u najcrnjim noćnim morama nisu mogli zamisliti da će za četiri godine na korzo padati granate, da će Sava – granica korza, postati državna granica, da će prestati kruženje za odmor i razonodu, i da će sve postati jedna ravna linija besmisla. To što korzo ne funkcionira kao nekad, ozloglašeni je neuspjeh naivnosti, nevinosti, a pobjeda komercijalnosti i turističkih fuliranja. Gledamo kako su bezbrižni šetači nabacili novo perje, a pored njih teče promet, što je danas nezamislivo. Stojadini, spačeki i fiće dolaze iz Široke, usporavaju već pored „Vesne“, žmigavci im trepću, skreću u Mesićevu. Poput inventara su na koji šetači ne obraćaju previše pažnje.
Poslije rata Slavonski Brod, opterećen općim rastrojavanjem i pridošlištvom koje je donijelo nove smjerove i ciljeve, odustao je od korza, od jednog dijela sebe, od svog istinskog provincijalnog karaktera. Ali, sve je to čudnovat privid kojim želi zakriliti upravo ono što je bilo jedino dobro u njegovom “genetski” ograničavajućem palanaštvu – prilika za sve, jednake šanse za jednakost, slobodu i bratstvo, ma koliko to patetično zvučalo.
Na svim svojim razinama Tocin filmić o korzu kod generacije pobuđuje volju za valjanjem u nostalgiji- sentimentalnim žaljenjem za minulim, za narkotičkom romantikom prepunom slatke melankolije. A možda će neke druge navesti na podsmijeh, na prezir prema vremenu koje nije izdržalo svoj vlastiti teret i koje je bez otpora dopustilo da (ga) se iskvari do samouništenja, vremenu koje je zamijenilo sadašnje vrijeme koje neelegantno klizi u vlastiti nestanak. U svakom slučaju ovi snimci, dvadesetosam godina stari, nikoga neće ostaviti flegmatičnim.
Toca, hoćemo još.
