Ustavni sud, po svoj prilici, odlučivat će o pravnoj utemeljenosti akcije “Thompson na dočeku”, akcije koju je premijer Andrej Plenković poduzeo kad je Grad Zagreb otklonio ultimativni zahtjev brončanih rukometaša – ili nastup Marka Perkovića na dočeku ili ništa od dočeka, premda su detalji tog događaja već bili usuglašeni između Grada i Hrvatskog rukometnog saveza, i premda je dogovoreni program uključivao nastup grupe Hrvatske ruže s pjesmom “Ako ne znaš šta je bilo”, neformalnom himnom rukometne reprezentacije.
Veći broj pravnih eksperata ne dvoji da se Vlada, u potpunosti zaobišavši Grad, ogriješila o Ustav i zakone; manji broj njih ne nalazi ništa sporno u premijerovoj kabadahijskoj intervenciji, opravdavajući je svehrvatskim značajem događaja, zdravim domoljubnim razumom, hipotetskim situacijama i promašenim usporedbama s jednom odlukom Milanovićeve vlade iz 2012. godine.
Lako je moguće da će Ustavni sud u aktualnom sastavu pronaći način da ovako ili onako stane na stranu Vlade, ali u tom slučaju odluka bi morala pasti najkasnije u travnju, kad istječe – već maksimalno produženi – mandat trojici ustavnih sudaca, od kojih su dvojica (Miroslav Šeparović i Mato Arlović) iz HDZ-ove kvote: bez Šeparovića i Arlovića, u Ustavnom sudu nema HDZ-u sklone većine.
Odluka Ustavnog suda, kakva god da bude, svakako neće biti nebitna u raznim pogledima, ali teško da može imati znatnijeg utjecaja na političke stavove birača o Thompsonovu nastupu na Trgu bana Jelačića u režiji premijera Plenkovića, mimo neophodnih dozvola gradske vlasti. Sve se već dogodilo, stavovi su formirani i korekcije su moguće samo iznimno. Pogledajmo, dakle, kakav je politički ishod ove priče kad je riječ o njezinim glavnim akterima.
Andrej Plenković
Nema tko nije nahvalio premijerovu poduzetnost i energičnost u ispunjavanju muzičko-političkih želja trećeplasiranih rukometaša, ako ne i cijelog hrvatskog naroda u domovini i u tuđini: tako se to radi; kakvi zakoni i administrativne tričarije; neće se valjda Ustav i nekakva lokalna samouprava ispriječiti između rukometaša i naroda s jedne strane te neotuđivog prava na thompsonovsko veselje, s druge; zar je trebalo mirno gledati kako rigidni ljevičari zabranjuju Hrvatima da se okupljaju i raduju uz pjesme domoljubnih izvođača…
Realno, puno buke za nevelik trenutačni dobitak, pri čemu valja imati na umu da su tek za dvije godine prvi sljedeći redovni izbori bilo koje vrste. Plenkovićev potez nesumnjivo je ushitio članstvo i tradicionalno biračko tijelo HDZ-a te dio birača stranaka nominalno desnijih od HDZ-a, no sigurno je (privremeno?) izgubio dio centrističkih glasača koji su – zahvaljujući neuvjerljivosti SDP-a i Plenkovićevu proeuropskom umjerenjaštvu – bili prevaga u korist HDZ-a na posljednjim trima parlamentarnim izborima.
Može li Plenković računati na to da će zadržati relativno respektabilan broj glasača i simpatizera ekstremne desnice koje je osvojio dovođenjem Thompsona na Trg bana Jelačića, kao i demonstracijom kontrole Thompsona koji nije pjevao “Bojnu Čavoglave” i uzvikivao “Za dom spremni”? To će donekle ovisiti i o partijama s tog kraja političkog spektra, ali teško da će aktualni šef HDZ-a uspjeti u tom naumu.
Može li Plenković računati na to da će zadržati relativno respektabilan broj glasača i simpatizera ekstremne desnice koje je osvojio dovođenjem Thompsona na Trg bana Jelačića, kao i demonstracijom kontrole Thompsona koji nije pjevao “Bojnu Čavoglave” i uzvikivao ZDS?
Ustašofilni desničari u potrazi su za idolom, čime je u jednoj mjeri objašnjiv i Thompsonov fenomen, a Plenkovićeve šanse da se domogne te uloge nisu velike. Previše je elemenata u njegovoj biografiji i političkoj karijeri koji ga, iz perspektive tog svijeta, diskvalificiraju i kompromitiraju.
Uvriježilo se mišljenje, koje smo iznosili i na ovim stranicama, da je Plenkovićeva podešnjelost motivirana taktičkim postavljanjem prema pritisku autentične i tvrde unutarstranačke desnice, to jest pokušaju da, na njihovu terenu, otupi onu frakciju u HDZ-u koju smatra prijetnjom, a čiji je neformalni predvodnik Ivan Anušić, potpredsjednik Vlade i ministar obrane.
Rečeno mišljenje vjerojatno je točno ili je blizu istini, ali treba ipak ostaviti malo prostora za mogućnost da je Plenković u relativno nedavnoj prošlosti doživio vjersko i domoljubno prosvjetljenje, koje je izbrisalo sve što je bilo prije: možda se time može objasniti njegovo učestalo ukazivanje na opasnost od nepostojeće projugoslavenske i komunističke ljevice, pri čemu ponajprije misli na Možemo! Tako se predsjednik HDZ-a pretvara u neku varijantu Tomislava Karamarka, svog prethodnika na toj funkciji, a poznato je kako je prošao Karamarko.
Tomislav Tomašević
S obzirom na to da je vrlo ozbiljno shvatio zaključak Gradske skupštine kojim je obavezan da onemogući veličanje ustaštva i klicanje ustaškog pozdrava u objektima kojima upravlja Grad (ili samo u Areni Zagreb?), gradonačelnik Tomislav Tomašević nije imao izbora nego da odbije ultimatum rukometaša koji nisu htjeli doček bez Thompsona. Time je ispunio očekivanja svojih birača i politički logično reagirao na provokaciju: dakle, otprilike isto ono što je, iz HDZ-ove i desne perspektive, učinio i Plenković, s tom razlikom da se Tomašević nije upuštao u kršenje zakona.
To, naravno, ne znači da se ne može razgovarati o pravnoj maglovitosti i skliskosti onog zaključka Gradske skupštine, primjerice: jesu li u gradskim prostorima zabranjeni nastupi neosuđivanom Thompsonu, koji u jednoj od pjesama pozdravlja sa “Za dom spremni”, ili je zabranjeno izgovaranje tog pokliča, ili i jedno i drugo?
Očito je da će se HDZ-ova politička strategija ubuduće sastojati od intenzivnog optuživanja platforme Možemo! za antihrvatstvo i protunarodnu djelatnost, dok će se istovremeno odnos prema SDP-u bazirati na ignoranciji, omalovažavanju i ismijavanju te na slanju poruke “s kim si – takav si”, s obzirom na to da je izvjesno sklapanje predizborne koalicije SDP-a i stranke koju vode Tomislav Tomašević i Sandra Benčić.
Stvarajući dojam da je Možemo! pravi gazda u tom savezu i da je SDP, iako najmanje dvostruko jači, junior-partner u toj vezi, HDZ također nastoji i posijati sjeme razdora u odnosima svojih glavnih suparnika, jer Plenković itekako ima razloga da se boji zajedničkih izbornih lista spomenutih dviju stranaka.
Možemo! vjerojatno neće imati štete od HDZ-ovih sumanutih napada, jer ima lojalnu i homogenu biračku bazu, ali neće se usrećiti ako se zadovolji samo time te ako nastavi ignorirati važnost stvaranja kakvih-takvih organizacija širom Hrvatske i privlačenja novih lica u svoje redove.
Desnica
Plenkovićev manevar s Thompsonom, više-manje, ostavio je bez riječi kritike stranke desnije od HDZ-a: uz neka stilska odstupanja Marije Selak Raspudić, Nikole Grmoje i Tomislava Jonjića, svi su pozdravili premijerov potez, ne propitujući ustavnost i zakonitost te intervencije, te osudili Tomaševićevu domoljubnu neosjetljivost, iznova dovodeći u pitanje pravnu potkrijepljenost i suvislost zaključka Gradske skupštine o zabrani ustašluka i Thompsona. Njihova retorika o zagrebačkoj gradskoj vlasti suštinski se ne razlikuje od HDZ-ovih optužbi, s tim da su ponekad živopisnije pozdravljeni s pameću i stvarnošću.
Desna opozicija dovela se u začarani krug: okrivljujući Možemo! i SDP za jugoslavenstvo i protuhrvatstvo, definitivno sebi zatvaraju vrata za svaki oblik potencijalne koalicijske suradnje s tim strankama poslije izbora, što znači da do vlasti mogu doći samo združeni s HDZ-om, a glasove na izborima neće dobiti ako se ne budu konfrontirali s HDZ-om.
Desna opozicija dovela se u začarani krug: okrivljujući Možemo! i SDP za jugoslavenstvo i protuhrvatstvo, zatvaraju si vrata za potencijalnu koalicijsku suradnju s njima poslije izbora, što znači da do vlasti mogu doći samo združeni s HDZ-om, a glasove na izborima neće dobiti ako se ne budu konfrontirali s HDZ-om
Grmojin Most pokušava se iskobeljati iz te političke klopke kritikom HDZ-a u području korupcije i vanjske politike, no ako nema ni minimalnog otvaranja prema ljevici, onda je to recept za vegetiranje u opoziciji, to jest za daljnje parazitiranje na antisrpskim i ustašofilskim sentimentima jednog dijela desnih glasača.
O kakvom se mentalnom sklopu radi dobro ilustrira prošlotjedna Grmojina izjava: “Dok vlada Andreja Plenkovića i njezin koalicijski partner Domovinski pokret tvrde da za Gredelj nema novca, činjenica je da su upravo oni Srpskom narodnom vijeću u ovom mandatu osigurali gotovo sto milijuna eura javnog novca.”
Siniša Hajdaš Dončić
Nasrtaji HDZ-a na Možemo!, rekosmo, neće naškoditi stranci koja posljednjih pet godina upravlja Zagrebom, ali mogli bi se negativno odraziti na SDP, što je i smisao HDZ-ove prljave operacije, prljave jer se zasniva na podvalama i na širenju opasnih izmišljotina.
Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić stao je uz Tomaševića u Thompsonovu slučaju, što je politički logično i ispravno, ali izborni uspjeh koalicije SDP-Možemo! dominantno će ovisiti o sposobnosti SDP-a da iskoristi HDZ-ovo pomicanje udesno, to jest da iskoristi HDZ-ovo zanemarivanje centrističkih birača i Plenkovićevo pristajanje na thompsonovsko hrvatstvo, na domoljubnu paranoju i nježne osjećaje spram NDH kao mjeru ljubavi prema Hrvatskoj.
Premda se parlamentarni izbori značajno razlikuju od predsjedničkih i premda Siniša Hajdaš Dončić nije Zoran Milanović, aktualni predsjednik Republike pokazao je u dva navrata da se mogu dobiti glasovi na centru, pa i malo desnije od centra, a da se ne izgube glasovi na ljevici, ili barem da ih se ne izgubi puno.
Milanovićev recept ne može se doslovno kopirati i primijeniti, jer je stranka složeniji mehanizam, zahtijeva delikatniji pristup i podrazumijeva određenu fleksibilnost koalicijskih partnera, no to jest neka vrsta putokaza ako se konačno želi pobijediti HDZ i formirati vlast.
