Populizam je tema dana. S razlogom. Logika populizma je demagogija i njegovo prirodno tlo nije demokracija.
Je li populizam vlast naroda, ideologija sloge i solidarnosti? Nije. To je način i tehnologija manipulacije radi postizanja političkih ciljeva.
U politici su važni interesi ne riječi. Riječi i parole su maske i sjeme lažne svijesti, krivih uzora i nesadržajnih obećanja. ”Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta. To vam obećavam ovdje večeras”. Pomozite, ne mogu se sjetiti autorice izjave.
Populizam se voli pokazati odlučnim, a ne opasnim. On koristi demokraciju, ali je njen neprijatelj. On nije otpor naroda velikim tehnokratski nametnutim, profitom vođenim projekatima, nametanju uvezenih vrijednosti i stilu života. On je način otimanja vlasti, održanja vlada i političke elite.
Populizam je neodvojiv od političke obmane i skretanja pozornosti mnoštva na banalne teme ideoloških i vrijednosnih razračunavanja.
Populizam zastrašuje slobodne pojedince koji se straše kontrolirane slobode u ime višeg cilja.
Što bi uopće bila kontrolirana sloboda? Izostanak prava na vlastito mišljenje, odluku o stilu života, ne biti slobodan ako si manjina.
Populizam smatra da moramo biti jedinstveni. A to im znači da narod treba biti jedinstven u vjerovanjima i idejama, da sloboda i različitost šteti čak i kada nikoga ne ugrožava, da stupati treba istim ritmom dizanja noge i da je kriva svaka pomisao koja ne odgovara samoproglašenom pokretu ili izabranoj većini.
U ime čega? Naroda, revolucije, vjere, rasne čistoće, porijekla, kulturnog identiteta, suverenosti države? U ime vrijednosnih nazora koji ne trpe pogovor, ne cijene toleranciju, a ne isključuju silu kao argument.
Populizam ne voli različitost, a kada je i objektivno nema, sitne razlike povod su za mržnju i netrpeljivost.
Populizam nije ideologija, on je tehnologija loše vlasti. Vode se rasprave o tome kakva je ideologija populizma i onda zaključuje da takve nema, da se ne nastoji formulirati i da su važni samo osjećaji (jel’ nekog voliš ili ne) i da se razum ne pita.
Stvarno ideologije i nema jer nije napisana. Ne postoji ni sveto pismo ideologije populizma, ona se temelji na glasinama, predrasudama i kontradikcijama i ne može biti napisana.
Napisane i bez zaraznih parola i klicanja djeluju atonično, nedomišljato i banalno.
Populističke ideologije mogu se izraziti uzvikom, tweetom ili grafitom, ali ne i logičkim, razvedenim iskazom koji traži promišljanje, tumačenje ili znanje. One postoje skrivene i razbacane po zakutcima društvene svijesti, dok odjednom u nekoj čudnoj i zloj konstelaciji ne postanu opake i pogibeljne.
Populizam je oruđe ljudi beskrajno predanih svojim opsesijama, ambicijama i ciljevima, čije se vođe (i neki sljedbenici) mogu odreći hrane, sna i seksa, tihe poniznosti ili kritičkog razuma i predati se mahnitosti frustracija predrasuda. Žrtva se, istina, obično traži od sljedbenika, ne od vođa, ali askeza i fanatizam idu zajedno.
Populizam živi u svakom društvu, kao što i virusi (herpes) i bakterije (dobre i loše) žive u našem tijelu, povremeno kod pada imuniteta izbiju i postanemo bolesni.
Tako je i populizam latentan u svakom političkom sistemu i u slučaju pada imuniteta pokazuje svoje ružno obličje. ”Svijet je na točki zaraze , vođen starim podjelama i novim mržnjama…. Ako dovedemo u pitanje napredak koji smo učinili u proteklim desetljećima i prekršimo naša načela zbog straha i neizvjesnosti … zapravo podržavamo ljude koji kažu da demokracija ne djeluje, da su ograničenja slobode izražavanja nužna i da se netolerancija i tribalizam organiziraju po etničkim linijama te da su odgovor na današnje izazove .. liberalni poredak ne temelji se na vojnim savezništvima i nacionalnim slaganjima, nego na načelima, na vladavini prava, na ljudskim pravima, na slobodama pojedinca, na razumijevanju preko granica kulture — I to je naš jedini izbor. Oni od nas koji vjeruju u te vrijednosti i vjeruju u demokraciju o tome trebaju govoriti iz uvjerenja. Trebamo slušati , trebamo priznati i nepotpune informacije. Mi nemamo monopol na razum , ali trebamo govoriti i u ime onih stvari za koje znamo da su istine i ispravne jer su na našoj strani i povijest i činjenice.” (Barack Obama, 7. lipanj 2017.).
Populizam je posebna strategija koja za cilj ima stjecanje i održanje moći i koja se može kombinirati s gotovo bilo kojom sadržajnom orijentacijom.
Za one koji vode pokret ciljevi subjektivno nisu nevažni, često im se predaju čista srca i spremni na osobnu žrtvu.
Populizam može stvarati istine prema volji i podršci, a ne prema točnosti. Izmislit će se pojam rodna ideologija (ideologija? nepoznat i neodređen pojam rijetko korišten prije 2000.), opasnost od iluminata, masona i Trilateralne komisije, homoseksualci proglasiti demografskom katastrofom, bankarima prigovoriti da posuđuju novac – masoni, Židovi, Hrvati, pravoslavci, Romi ili udbaši postat će primordijalna opasnost koja se ne treba dokazivati, a pravi vjernici je snažno osjećaju, vide jasno.
Populisti nemaju političku orijentaciju, ciljevi Huga Cháveza i Donalda Trumpa, različiti i suprotstavljeni, imaju isti cilj. Dobiti političku podršku u magli zanesenosti prividom, čak otvorenim lažima, skrećući pažnju sa stvarnih problema i jadnog položaja ljudi.
Uvijek me razveseli srpska reklama mineralne vode: ”Knjaz Miloš nije mineralna voda, ona je naš ponos”.
Zbilja? Ma daj, kako prizemno nastojanje da se proda voda. No u tuđem oku se lakše vide treščice.
Populizam voli velika obećanja i projekte. I ne pita se za cijenu, tehničke i ekonomske elemente, ne računa se korist i šteta. Koliko košta autocesta na kojoj nema prometa, dva mosta udaljena kilometar, spomenik ili fontane.
Nitko takve stvari ne smije pitati. One imaju vrijednost simbola, prestiža i ponosa. Ne cijenu.
Zato se rasprava zabranjuje, postaje tabu i sveto pitanje identiteta, a svatko tko kritizira to radi kao zaslijepljeni izdajnik, vjerolomnik ili mrzitelj svega hrvatskog.
Populizam i karizma su dva lica iste pojave.
Populizma nema bez vođe, vođe nema bez želje masa da ih se vodi, da se pojavi spasitelj i vođa. U kratkom tekstu koristio sam riječ populizam gotovo dvadeset puta. To zato jer ima mnogo osobina i pojavnih oblika.
I samo jednu nespornu posljedicu – razara demokraciju i razjeda društvo.
Populizam je maligna inačica demokracije u kojoj latentno postoji. A protiv bolesti treba se cijepiti na vrijeme. Odmah. Dosta mi je populizma – zvučne riječi i jadne politike.
autograf
Je li populizam vlast naroda, ideologija sloge i solidarnosti? Nije. To je način i tehnologija manipulacije radi postizanja političkih ciljeva.
U politici su važni interesi ne riječi. Riječi i parole su maske i sjeme lažne svijesti, krivih uzora i nesadržajnih obećanja. ”Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta. To vam obećavam ovdje večeras”. Pomozite, ne mogu se sjetiti autorice izjave.
Populizam se voli pokazati odlučnim, a ne opasnim. On koristi demokraciju, ali je njen neprijatelj. On nije otpor naroda velikim tehnokratski nametnutim, profitom vođenim projekatima, nametanju uvezenih vrijednosti i stilu života. On je način otimanja vlasti, održanja vlada i političke elite.
Populizam je neodvojiv od političke obmane i skretanja pozornosti mnoštva na banalne teme ideoloških i vrijednosnih razračunavanja.
Populizam zastrašuje slobodne pojedince koji se straše kontrolirane slobode u ime višeg cilja.
Što bi uopće bila kontrolirana sloboda? Izostanak prava na vlastito mišljenje, odluku o stilu života, ne biti slobodan ako si manjina.
U politici su važni interesi ne riječi. Riječi i parole su maske i sjeme lažne svijesti, krivih uzora i nesadržajnih obećanja. ”Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta. To vam obećavam ovdje večeras”. Pomozite, ne mogu se sjetiti autorice izjave
Populizam smatra da moramo biti jedinstveni. A to im znači da narod treba biti jedinstven u vjerovanjima i idejama, da sloboda i različitost šteti čak i kada nikoga ne ugrožava, da stupati treba istim ritmom dizanja noge i da je kriva svaka pomisao koja ne odgovara samoproglašenom pokretu ili izabranoj većini.
U ime čega? Naroda, revolucije, vjere, rasne čistoće, porijekla, kulturnog identiteta, suverenosti države? U ime vrijednosnih nazora koji ne trpe pogovor, ne cijene toleranciju, a ne isključuju silu kao argument.
Populizam ne voli različitost, a kada je i objektivno nema, sitne razlike povod su za mržnju i netrpeljivost.
Populizam nije ideologija, on je tehnologija loše vlasti. Vode se rasprave o tome kakva je ideologija populizma i onda zaključuje da takve nema, da se ne nastoji formulirati i da su važni samo osjećaji (jel’ nekog voliš ili ne) i da se razum ne pita.
Stvarno ideologije i nema jer nije napisana. Ne postoji ni sveto pismo ideologije populizma, ona se temelji na glasinama, predrasudama i kontradikcijama i ne može biti napisana.
Napisane i bez zaraznih parola i klicanja djeluju atonično, nedomišljato i banalno.
Populističke ideologije mogu se izraziti uzvikom, tweetom ili grafitom, ali ne i logičkim, razvedenim iskazom koji traži promišljanje, tumačenje ili znanje. One postoje skrivene i razbacane po zakutcima društvene svijesti, dok odjednom u nekoj čudnoj i zloj konstelaciji ne postanu opake i pogibeljne.
Populizam je oruđe ljudi beskrajno predanih svojim opsesijama, ambicijama i ciljevima, čije se vođe (i neki sljedbenici) mogu odreći hrane, sna i seksa, tihe poniznosti ili kritičkog razuma i predati se mahnitosti frustracija predrasuda. Žrtva se, istina, obično traži od sljedbenika, ne od vođa, ali askeza i fanatizam idu zajedno.
Populizam je maligna inačica demokracije u kojoj latentno postoji. A protiv bolesti treba se cijepiti na vrijeme. Odmah. Dosta mi je populizma – zvučne riječi i jadne politike
Populizam živi u svakom društvu, kao što i virusi (herpes) i bakterije (dobre i loše) žive u našem tijelu, povremeno kod pada imuniteta izbiju i postanemo bolesni.
Tako je i populizam latentan u svakom političkom sistemu i u slučaju pada imuniteta pokazuje svoje ružno obličje. ”Svijet je na točki zaraze , vođen starim podjelama i novim mržnjama…. Ako dovedemo u pitanje napredak koji smo učinili u proteklim desetljećima i prekršimo naša načela zbog straha i neizvjesnosti … zapravo podržavamo ljude koji kažu da demokracija ne djeluje, da su ograničenja slobode izražavanja nužna i da se netolerancija i tribalizam organiziraju po etničkim linijama te da su odgovor na današnje izazove .. liberalni poredak ne temelji se na vojnim savezništvima i nacionalnim slaganjima, nego na načelima, na vladavini prava, na ljudskim pravima, na slobodama pojedinca, na razumijevanju preko granica kulture — I to je naš jedini izbor. Oni od nas koji vjeruju u te vrijednosti i vjeruju u demokraciju o tome trebaju govoriti iz uvjerenja. Trebamo slušati , trebamo priznati i nepotpune informacije. Mi nemamo monopol na razum , ali trebamo govoriti i u ime onih stvari za koje znamo da su istine i ispravne jer su na našoj strani i povijest i činjenice.” (Barack Obama, 7. lipanj 2017.).
Populizam je posebna strategija koja za cilj ima stjecanje i održanje moći i koja se može kombinirati s gotovo bilo kojom sadržajnom orijentacijom.
Za one koji vode pokret ciljevi subjektivno nisu nevažni, često im se predaju čista srca i spremni na osobnu žrtvu.
Populizam može stvarati istine prema volji i podršci, a ne prema točnosti. Izmislit će se pojam rodna ideologija (ideologija? nepoznat i neodređen pojam rijetko korišten prije 2000.), opasnost od iluminata, masona i Trilateralne komisije, homoseksualci proglasiti demografskom katastrofom, bankarima prigovoriti da posuđuju novac – masoni, Židovi, Hrvati, pravoslavci, Romi ili udbaši postat će primordijalna opasnost koja se ne treba dokazivati, a pravi vjernici je snažno osjećaju, vide jasno.
Populisti nemaju političku orijentaciju, ciljevi Huga Cháveza i Donalda Trumpa, različiti i suprotstavljeni, imaju isti cilj. Dobiti političku podršku u magli zanesenosti prividom, čak otvorenim lažima, skrećući pažnju sa stvarnih problema i jadnog položaja ljudi.
Uvijek me razveseli srpska reklama mineralne vode: ”Knjaz Miloš nije mineralna voda, ona je naš ponos”.
Zbilja? Ma daj, kako prizemno nastojanje da se proda voda. No u tuđem oku se lakše vide treščice.
Populizam se voli pokazati odlučnim, a ne opasnim. On koristi demokraciju, ali je njen neprijatelj. On nije otpor naroda velikim tehnokratski nametnutim, profitom vođenim projekatima, nametanju uvezenih vrijednosti i stilu života. On je način otimanja vlasti, održanja vlada i političke elite
Populizam voli velika obećanja i projekte. I ne pita se za cijenu, tehničke i ekonomske elemente, ne računa se korist i šteta. Koliko košta autocesta na kojoj nema prometa, dva mosta udaljena kilometar, spomenik ili fontane.
Nitko takve stvari ne smije pitati. One imaju vrijednost simbola, prestiža i ponosa. Ne cijenu.
Zato se rasprava zabranjuje, postaje tabu i sveto pitanje identiteta, a svatko tko kritizira to radi kao zaslijepljeni izdajnik, vjerolomnik ili mrzitelj svega hrvatskog.
Populizam i karizma su dva lica iste pojave.
Populizma nema bez vođe, vođe nema bez želje masa da ih se vodi, da se pojavi spasitelj i vođa. U kratkom tekstu koristio sam riječ populizam gotovo dvadeset puta. To zato jer ima mnogo osobina i pojavnih oblika.
I samo jednu nespornu posljedicu – razara demokraciju i razjeda društvo.
Populizam je maligna inačica demokracije u kojoj latentno postoji. A protiv bolesti treba se cijepiti na vrijeme. Odmah. Dosta mi je populizma – zvučne riječi i jadne politike.
autograf
