Od samog početka postojanja, iz medijsko-propagandnih oblaka slavonskobrodskog KUL centra, izljevale su se po javnosti obilne padaline samodopadnosti, a bez punog pokrića u učinjenom i stvorenom, i izvan konteksta društvene i kulturne stvarnosti i njenih anomalija, naročito u Slavonskom Brodu. Kišobran samoobrambene kritike otvorio sam izazvan Danima otvorenih vrata KUL centra, tek kad se dogodio taj pravi sljavljenički prolom oblaka narcističkih poremećaja sa svim neugodnim oborinskim pretjeranostima. Nezadovoljničku (narančastu?) ambrelu nazvao sam: Kul centar: Nice lemonade za slavuje. Umjesto iskazivanja očekivanog povlađivanja jatu slavuja, kako sam nazvao organizatore aktivnosti, voditelje radionica i šefove dubokog i skrivenog javno – civilnog partnerstva u kulturi u Slavonskom Brodu, njihove kulturne igrice označio sam kao limunadu. Uvjeren sam da sam s pravom tim pojmom opisao ukupnost postojećih vrijednosti ujedinjene udruge, s obzirom da KUL centar, u okviru udruženih korisničkih ringišpila, poslužuje slatko-kiselo radioničko osvježenje za dokone, umjesto alternativnu, gorku i ljutu medicinu za jačanje kulturnog zdravlja mladih, sa svrhom jačanja njihovog otpora bolesnom okruženju.
Planet majmuna: Postanak
Tekst ima četiri bešavno spojene komponente:
- Isticanje neumjerene samohvale i podcijenjivačko-segregacijskog odnosa prema lokalnim medijima.
- Tražanje odgovora o financijama i imenovanju upravljača milijunskim iznosima dobivenog novca.
- Konstatacije da su korisnici i polaznici KUL centra marketinški zanemareni u odnosu na birokratski sloj.
- Definiranje nezadovoljstva svrhom postojanja KUL centra; postavljanje pitanja o nužnosti prelaska na novi smisao djelovanja.
Najodgovorniji zastupnici i šefovi KUL centra, kreatori njegove strategije, na javnu kritku nisu reagirali ni jednom jedinom riječju, niti su se očitovali na prozivanje. Ignoranti, kalkulanti, insuficijentni kritičkim refleksima i potrebom polemiziranja u cilju boljitka, čuvari vlastitih pozicija, kukavelji, zimogrozni do jadne drhtavice dok ih ne grije blizina vatrice gradskih vlasti... oni su (zasada) odšutjeli prozivanje kao zaliveni. Nietzshe u Sumraku idola kaže: ...“čekićem postavljati pitanja i možda kao odgovor čuti onaj poznati šuplji ton koji ukazuje na nadute utrobe...“. Da, neskromno priznajem da sam se, u nitzscheanskom smislu, mašio za čekić, na što su se oni pokazali kao šuplje, nadute utrobe. Kao na planeti majmuna, odjekuje javnim prostorom zvuk njihove praznine. Na zastavi KUL centra kao da piše: čitaj, recitiraj, glumi, sviraj... šuti iili pjevaj dok ulicama (i kružnim tokovima) galopira tragedija i zavijaju sirene vatrogasnih kola.
Huston, imamo problem!
Ali, zato se javio jedan od voditelja, Vlatko Balošić, zvan „najslabija karika“, tekstom: Vlatko Balošić odgovara kritičarima brodskog Kul centra: “Ljubi li vas tko? Je li vas voljela mama, tata … bar jedna žena … al’ ono – pravo, iskreno?”
Krleža je nekim povodom rekao otprilike ovo: da je u mladosti žalio što nema boljih uzora, a u zrelim godinama za boljim protivnicima. Zar od svih imena u KUL centru nemam boljih protivnika od Vlatka Balošića? Preciznije, onakvog Balošića kakvim se pokazao u svom rečenom očitovanju spram mog neslaganja s dostignutim i postignutim u KUL centru? Patetično, s pogrešnim rezonima na temelju krivo shvaćenih tvrdnji, s oskudnim znanjem o svemu što je spomenuo, spremnim za ne talasaj zapovijedi, sentimentalno, vulgarno, plitko(umno), zlobno, klišetizirano, zasužnjenog uma rešetkama floskula o mojoj navodnoj nenormalnoj psihološkoj motivaciji i pakosnom podrivanju uspjeha kulturnih voditelja, spontano u pravcu groteske, na način fanatičnih propovjednika iz američkog biblijskog pojasa, na način pomaknutog psihologa amatera, na način molitelja ispred bolnica za nerođenu djecu i protiv abortusa, Balošić diletantski simplificira, upravo glupavo svodeći moje prosudbe, stavove i mišljenje na pljuvanje, nečasnost, lijenost, nesposobnost uočavanja ničeg lijepog i uvrijeđenost. Mogao bih ga šejmati kao ograničenog navođenjem i komentiranjem njegovih rečenica koje su na razini učenika viših razreda osnovne škole, ali ne želim ga dodatno javno sramotiti. Ipak izdvajam dvije njegove misli. Prva je na tragu moje kritike. Balošića, koji priznaje da ipak nešto nije u redu s KUL centrom, djelomično izvlači iz žitkog poltronskog gliba u koji je upao:
- KUL centar ima bezbroj propusta i mana – od one financijske, preko upravljačke do provedbene sfere … I ‘da sam ja netko’ puno toga bih drugačije …
Pa budi netko, Balošiću! Kad, ako ne sad?! Tko, ako ne takvi (inside-ri) kao ti?! Puno je to bezbroj propusta i mana! Bavi se njihovim smanjivanjem.
U drugoj, Balošić podmeće, žigoše i priziva zle duhove prošlosti.
- I? Što zapravo Radite? Virtualnu verbalvan revoluciju???
Balošić etiketira i diskvalifikatorski svrstava svoje oponente - u balvan revolucionare. A vrlo dobro!!! (služimo hrvatskom narodu!!) zna se koje su asocijacije u RH na ovu sintagmu. Nepošteno Balošiću! Huston, imamo problem! Ne možemo aterirati tako nisko, na visinu Balošića, možemo samo do visine uspravnih ljudi. On puže oko nogu gradskih vlasti kao da je član slavonskobrodskog notornog i nepotrebnog Savjeta mladih.
O suštini, Kul centre, da ti pojem
U čemu je problem? S čim se ne slažem? Problem je u tome što KUL centar ignorira mogućnost i istinske interpretacije postojeće zbilje, i njeno odgovarajuće mijenjanje u skladu s interesima mladih. KUL centar se sveo na organizirano funkcioniranje poluprivatnih radionica na kojima se rasprave tematiziraju iz utrobe, a ne na temelju provedenih demoskopija. Nije provedeno niti jedno prethodno sociološko istraživanje o statusu mladih, o njihovim istinskim kulturnim potrebama, o stavovima o praktičnoj politici, društvenoj nejednakosti, zapošljavanju po babu i stričevima, odnosa prema manjinama, iseljavanju...kako bi se potom, na temelju rezultata istraživanja, donijele odluke o smjeru rada, korisnim projektima, odgovarajućim radionicama s važnim životnim temama i kulturnim oblicima iskazivanja. Razumijem gradonačelnika, šerifa Dusparu, jer ga pri donošenju odluka ispitivanje javnog mijenja apsolutno ne interesira, koji želi status quo dok ne pozapošljava svu rodbinu i djecu odanih stranački i kolicijskih prijatelja, ali ne želim razumijeti KUL centar, njegovu dramatičnu pasivnost u vezi društvenih nepravdi. KUL centar mora učiti mlade o pravu na grad.
Nije KUL centar, koliko znam nikada, organizirao okrugle stolove i diskusije o kontekstu, o društvenoj sredini koja stvara kulturu i u kojoj se kultura stvara, o sredini promišljanja izvornih vrijednosti. Korača se uporno utabanom stazom, ide jed(i)nim putem pa makar ovaj vodi(o) u zabit i bezizlaz. Podražavaju se trikovi domintne kulture koja je u službi poretka koji mladima ne pruža nadu. Takvim pristupom KUL centar (p)ostaje efikasno sredstvo apsorbiranja i razmekšavanja bunta mladih, koji samo trebaju sjediti i slušati autoritete, s amaterskim kreativnim pokušajima, umjesto da im se zorno i atraktivno pokuša objasniti tko su oni u hijerahiji društva i zajednice i kako mogu mijenjati svoj položaj. KUL centar potiče mlade na inkluzivnost, umjesto da se usredotoči na prepbrazbu svega postojećeg i prevrednovanje vrijednosti. Na djelu je dehumaniziranje društva na svim razinama, tehnološkom, ideološkom, političkom, a KUL centar nastoji povratiti vjeru u lijepo, u umjetnost, u moć kreativnosti u vlastitoj sobi. Ali to je kao brisanje prašine u stanu punom rupa, štakora, propuha, maltretiranja stanara, razbijenih stakala, polomljenog namještaja. Treba stan srediti.
Potrebno je drukčiji stav zauzeti, potrebno je više! Kul je na pola puta, vrti se u mjestu, zapeo u blatu "kreativnih banalnosti", a trebalo bi se odlučiti. On bi bio i dopadljiv i pošten. U redu, neka bude, ali onda neka ne stigmatizira, uz malu pomoć svojih balošića, one druge koji ukazuju na nepodnošljivu lakoću i ružnoću postojanja, na epidemiju bolesti koja napada slobodu, bratstvo, jednakost mladih. Naravno da KUL centar u tom smislu nije perverzno neaktivan kao Savjet mladih, ali je, sudeći po neiskorištavanju prilika za promjenom, iz istog inkubatora u kojem se uzgajaju bića koja se slažu sa svime i koja povlađivački klimaju glavama političkim i ekonomskim izrabljivačima. KUL centar nema stavove o uzrocima proliferacije tumorske korupcije, o prijetećem starenju populacije zbog emigriranja mladih, o državi prepunoj uhljeba, parazita, vjeronauka i učenja vječne zahvalnosti povijesno zaslužnima. KUL centar ravnodušno gleda patnju, beznađe. Cilj rada KUL centra mora biti aktivnost, a ne samo aplaudiranje jedni drugima. KUL centar ne smije odustati od utopizma, vizionarstva. Ako to zanemari onda se ne radi samo o slavujima, nego o papagajima koji imitirajuće glume, plešu, singaju i slikaju. KUL centar treba urgentno redefinirati i proglasiti poligonom za raspravu o sadašnjosti i budućnosti kulture mladih. KUL centar treba pripomoći progresivnim snagama društva u nastojanju da se oslobode „ljudska bića od okolnosti koje ih čine robovima".
