„Živim u granicama krajnjih mogućnosti
Okrenut k sjajnijoj budućnosti
Koje nema, nema
Koje nema, nema, nema“
Nebojša Antonijević, Zoran Cane Kostić
Ovog sam vikenda sudjelovao u predstavljanju „Razduživanja“, dnevničkih opažanja Željka Stipića, dugogodišnjeg čelnika školskog sindikata Preporod. Knjiga govori o pregovorima, prosvjedima, pobjedama, razočaranjima. A možda, i više no što je autor namjeravao, o demokraciji. Ne svečarskoj, ceremonijalnoj, koja završava proglašenjem pobjednika, već sasma svakodnevnoj, demokraciji u kojoj se radi i s onima i za one koji su glasali protiv, birali druge. U odlukama demokracije netko bude nezadovoljan. Možda razočara i one koji su je podržavali. I da, demokracija je uvijek privlačnija kao obećanje no kao stvarnost postupanja.
Istog je vikenda u Srbiji poražena vlast Aleksandra Vučića. Velika promjena. Bitan pomak. Studentski pokret, izrastao iz novosadske tragedije, uspio je u onom što godinama opoziciji nije polazilo od ruke. Studenti su pokazali i da se izbori mogu dobiti bez velikog lidera. (To bi trebalo zabrinuti velikog Plenkija. Možda još više naše opozicionare. Osobito one koji misle da im za pobjedu nedostaje samo veliki lider.) Nisam stručnjak za izbornu dijalektiku, još manje za političke okolnosti našeg istočnog susjeda, no pisat ću o tome. U stvari „i“ o tome. Nekoliko mjeseci ranije Péter Magyar pobijedio je Viktora Orbána u Mađarskoj. Društveni poreci izgrađeni oko državnih resursa i mreža lojalnosti, na „kultu vođa“ izgubili su političku većinu. Možda dovoljno za slavlje. No ne i za ono zbog čeg se slavilo. Jer birači nisu tražili samo nove ljude u starim ulogama. Oni očekuju da se promijeni i ono što se uistinu događa.
Između tih pobjeda postoji gotovo statistička podudarnost u broju skupštinara. No uz sličan broj različite su mogućnosti. Magyar s većinom kojom može mijenjati i Ustav. Studentska lista s običnom, dovoljnom za donošenje zakona, ne i za promjenu Ustava. Srpski Ustav iz 2006. nije Vučićev, mađarski baš Orbánov. Pitanje je svejednako isto, kako promijeniti sustav čija su pravila i institucije omogućavali baš njegovu dugotrajnost? Iskušenje se u Mađarskoj već iskazalo. Magyar ne mora tražiti kompromis s poraženima. I iskoristio je tu većinu već da okonča mandat predsjednika Republike Tamása Sulyoka. Također da promijeni pravila o mandatima ustavnih sudaca. Uz obrazloženje o obnovi demokracije, mada kritičari upozoravaju kako se mandat ne bi trebao prekidati mijenjanjem pravila samo zato što nositelj ne odgovara većini. Razvidna je potreba da se prekine politička kontrola institucija, no teže je objasniti zašto bi njeno uklanjanje trebalo početi postupkom koji podsjeća na logiku njena nastanka. Ustavna većina može mijenjati Ustav. No ne može zajamčiti da bi svaka takva promjena bila i opravdana.
Studenti su pokazali i da se izbori mogu dobiti bez velikog lidera. To bi trebalo zabrinuti velikog Plenkija. Možda još više naše opozicionare
U Srbiji napast će biti posve druga. Pobjednici će zateći institucije koje ne mogu mijenjati po volji bez šire većine i bez obzira na izbornu pobjedu. Imat će vlast, formirati vladu, no pitanje je hoće li imati dovoljno instrumenata za sva obećanja. A tad, uz obećanjima podignutu ljestvicu očekivanja, odgovarat će za državu u kojoj dio moći ostaje izvan njihove ruke. Razočaranje. Ono može biti neželjen suputnik velikih obećanja. Olako obećane brzine, naslova knjige o jednoj drugoj Srbiji od prije četrdesetak godina. Građani su glasali za promjene, a oni koji su ih obećavali možda će vrlo skoro morati objašnjavati kako moraju poštovati pravila koja ih usporavaju. Jer nisu birali stručnjake za ustavno pravo da im objašnjavaju zašto nešto nije moguće. Birali su ljude od kojih ih traže. I očekuju.
Vlast koja demokratski osvojenu većinu koristi za koncentraciju moći može biti učinkovita u prilagođavanju institucija sebi. Pa smanjuje nadzor, bira lojalne, mijenja ovlasti, isprepliće javne i privatne interese. Nerijetko posve ustavno i zakonito. Onima koji, pak, dođu kasnije, posao je složeniji. Izabrani da sustav razmontiraju, moraju to činiti zakonito, ustavno, demokratski, uz poštovanje prava protivnika, sigurnosti mandata, neovisnosti sudova, zabrane proizvoljnosti. Ne mogu poništiti sve što su prethodnici napisali ni smijeniti sve koje su imenovali. Političkim uvjerenjem o nečijoj krivnji ne mogu zamijeniti sudsku presudu. Ono što se godinama gradilo uz slabljenje kontrola, treba uklanjati uz njihovo jačanje. Izabrani da razgrađuju, moraju graditi. I još bi bilo poželjno da to učine prije sljedećih izbora. Iz izborne aritmetike proizlazi politička asimetrija.
Ustavne kočnice nisu samo tehnička smetnja koju se nakon pobjede može isključiti. Postoje upravo da pobjednici ne bi imali pravo na sve. Mandat suca ne prestaje jer je omražena vlast koja ga je imenovala. Vlasništvo ne nestaje jer je stečeno uz političku moć. Oduzimanje traži dokaze i sud. No ni pozivanje na zakonitost ne može trajno opravdavati zlouporabe. Institucija zarobljena politikom ne postaje neovisna samo time što se promijeni politički titular. Ne postaje neovisna ni ako se njena zarobljenost proglasi nedodirljivom. U ime stabilnosti, jasno. Ta obnova traži tri stvari koje se teško usporedo ostvaruju. Brzinu, učinkovitost i pravni put.
Poljska je nakon smjene vlasti 2023. godine pokazala kako oslobađanje institucija zapinje na pravilima koja ih drže pod kontrolom. Ako vlast postupi brzo i zaobiđe procedure, dovodi u pitanje vlastita obećanja. Ako slijedi propisano, može ostati bez rezultata. A ako oni izostanu, birači neće utvrđivati je li zastoj nastao u sudu ili gdje. Lako će ga pripisati neodlučnosti pobjednika. Ili nesposobnosti. Možda i lažljivosti. Konačno, sustav se ne demontira samo promjenom propisa. Mreže zapošljavanja, usluga i osobnih dugova imaju nevjerojatnu sposobnost preživljavanja izbornih noći. Tko je jučer znao pravog čovjeka u ministarstvu, sutra će upoznati novoga. Javna poduzeća, lokalne uprave, poslovni interesi neće promijeniti „ploču“ kada stigne novi muzikant. A nova vlast može otkriti i da joj naslijeđeni aparat, protiv kojega je govorila, postaje koristan. Tad nije presudno ono što ne može promijeniti, već ono što se ne isplati mijenjati.
A dok se pobjednici bave arhitekturom države, građani u njoj žive. Zanimaju ih plaće, bolnice, škole, cijene. Ustavna demokracija nije supstitut za socijalnu i gospodarsku politiku. Institucionalna obnova može biti stvarna, a život nimalo lakši. Pošteni natječaji, neovisni sudovi i odgovorna uprava mogu dati manje vidljive rezultate od političkog naloga. Prijašnja vlast možda je pokazivala moć odlukom. Nova je tek mora pokazati time što neće odlučivati o svemu. Teško je s time izići pred ljude koji očekuju promjene.
U Hrvatskoj smo tu lekciju dvaput platili. Godine 2000. smijenjena je HDZ-ova vlast, Račanova koalicija promijenila je ustavni poredak. Nije da se ništa nije dogodilo. No ostali su odnosi moći, privatizacijske sjene, klijentelizam.
Iznevjerena su očekivanja da će odlazak jedne stranke značiti brisanje načina na koji se upravljalo državom. Demokratska promjena uspjela je više nego što joj priznajemo, a ipak manje no što su birači očekivali. HDZ se vratio 2003. godine. Dva mandata potom ponovila se nada da će izborna pobjeda donijeti raskid s praksama kompromitirane vlasti. Kukuriku koalicija nije morala rušiti polupredsjednički sustav. Hrvatska je bila pred ulaskom u EU. No imala je druge, gospodarske prepreke. Pa su se obećanja sudarila sa skromnijim učinkom, otporom naslijeđenih struktura, vlastitim slabostima. HDZ se vratio početkom 2016. Nije dokazano da je to bila kazna za neprovedeno „razmontiranje“. No teško je previdjeti obrazac razočaranja nakon obećanja velikog početka.
To ne znači da su Hrvatska 2000. i 2011. bile ista priča, a još manje da će Srbija i Mađarska završiti isto. Znači da pobjednici ne mogu vječno živjeti od činjenice da su pobijedili. Nekim promjenama pravo doista stoji na putu. Druge izostaju zbog neodlučnosti. Treće zato što za njih više nema političke volje. Birači vide rezultat, ne trebaju izlike ni objašnjenja. Poraženi ne moraju odmah ponovno osvojiti većinu. Dovoljno je da se onima koji su se nadali promjeni učini kako se izborima ništa bitno ne mijenja.
Zato je demokracija najteža nakon pobjede. Ne samo zato što pobjednicima postavlja granice, već zato što od njih očekuje da te granice pretvore u uvjet promjene, a ne u izgovor za njezin izostanak. Razmontirati mrežu vlasti ne znači razmontirati demokratske zaštite. No ni graditi institucije ne znači ostaviti netaknutim sustav koji ih je pretvorio u dekor. Izborna pobjeda početak je posla koji se ne smije obaviti sredstvima protiv kojih se ustalo. I koji se, zbog onoga što ne smiju ili ne žele učiniti, možda neće dovršiti prije nego što se vrate oni protiv kojih se ustalo.
