(Pre)tijesna koža

Valjda nitko pri zdravoj pameti ne bi ovih dana želio biti u (pre)tijesnoj premijerskoj i koži predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, kojega je jamačno ta neudobnost natjerala bahato/inatljivo obrecnuti se iz Bruxellesa na prosvjetne štrajkaše u zemlji za koju je, tvrdi, preuzeo odgovornost.

Rekao je da dnevno radi 15-16 sati i "ne žalim se ni na što niti bih želio da me itko žali". A zašto bi se žalio ili bi ga itko trebao žaliti? Em mu je gola plaća pet puta veća od profesora pred mirovinom, em mu svaka faza tzv. porezne reforme namakne još cca 50 posto profesorske, em baražno ubire kunske/devizne dnevnice...

Drugi je par rukava - a to će se vagati na izborima - jesu li premijerova postignuća u obnašanju preuzete odgovornosti prispodobiva njegovim postignućima u tih 15/16 sati, mjesečno. Kojem se, pogotovo sada s drastično većim obavezama u tzv. školi za život, radni angažman prosječno penje i iznad 10 sati dnevno.

U okolnostima kad se iznimno radišan i samonežaleći političar već jako loše i sve lošije osjeća u premijerskoj koži - najmanje zbog štrajkaškog bunta po cijeloj odgojno-obrazovnoj piramidi, od pučke škole do fakulteta - taj još radišniji radiša upravo ga bolno priteže novim zahtjevima tako da (pre)tijesna premijerska koža postaje još tješnjom i nepodnošljivijom.

"Od svibnja kumimo i molimo za sastanak s premijerom o poreznoj reformi, koja je guljenje kože jedinicama lokalne samouprave", poručio je Milan Bandić s presice na kojoj je opleo po promoviranom poreznom rasterećenju koje da se provodi na teret svih, osim države. "Svaka treća kuna u državnom proračunu dolazi iz Zagreba te 57 posto ukupnih prihoda od poreza na dobit. Zagreb ne želi takvom reformom smanjivati postignut životni standard svojih građana.

Puna šaka brade da je Bandić jedini što sjedi pred Banskim dvorima sa šeširom među nogama. Tu su učitelji i profesori, liječnici i medicinske sestre, znanstvenici, kulturnjaci, socijala, policajci, carinici, pirotehničari, gubitaški kapitalci etc. Svi nešto traže, svi su u nečemu zakinuti, svi prijete štrajkovima i iseljavanjem iz zemlje, svima je puna kapa "ovakve Vlade" i, objektivno, svi u mnogo čemu imaju pravo.

Kao svake godine dosad, valjda i ubuduće, premijeri se i ministri financija nekako u ovo doba izvlače na streljanu, jer se počinje raditi na državnom proračunu za sljedeću godinu. A državni je proračun uvijek i politika ili ekonomija u funkciji politike, pa se tako poredaju i prioriteti.

U Plenkovićevom slučaju, otežavajuća je okolnost njegova neprirodna vladajuća koalicija, poslijeizborno trgovački popabrčena zbrda-zdola radi sastavljanja tzv. stabilne saborske većine. Desetak političkih marginalaca čak oštro suprotstavljenih ideoloških i programskih usmjerenja, stranaka koje osim formalnog predsjednika s bližom rodbinom i nemaju članstva interesno je pomoglo relativnom izbornom pobjedniku (HDZ-u) sklepati vlast milimetar iznad ili na samom rubu kritičnog broja od 76 neophodnih zastupničkih ruku za izglasavanje bilo kakve odluke.

I sada, kad je došlo doba da se novi državni proračun proba, premijer je dužan "partnerima" platiti potporu. Točno kako je dogovorio u javni/tajnim sporazumima o koaliciji, pa i više od dogovorenog, jer "partner" smjesta vadi jocker "zovi medije" i najavljuje istupanje iz koalicije. Npr. HNS Ivana Vrdoljaka.

Istodobno, premijeru se Plenkoviću pod prozorima Banskih dvora smjenjuju tisuće štrajkaša od onih 250.000 zaposlenih u državnim i javnim službama, koji se osjećaju potplaćenima i marginaliziranim. Može li državni proračun u tim okolnostima biti razvojno utemeljen, domaćinski i pravedno strukturiran, odgovoran prema poreznim obveznicima?

Ili će rashodi državne blagajne biti oktroirani ucjenama i trulim kompromisima HDZ-ovog državnog mainstreama s tim buljukom tzv. koalicijskih partnera te vatrogasnim mjerama kad štrajkaši preplave ulice i medije?

Ni čarobnjak, da takav postoji, ne bi tu mogao pomoći, pa će biti zanimljivo sljedećih par mjeseci vidjeti hoće li (pre)tijesna premijerska koža nakonon puknuti jer će politički razlozi, naslonjeni na ekonomsku nemoć doći premijeru i šefu HDZ-a ionako klimave pozicije. Nekomu mora oštro nagaziti na žulj, pa riskirati, ili ga neće biti: od tzv. radikala u stranci i izvan, koji mu odavno sapunaju dasku do koalicijskih ucjenjivača što promiskuitetno drže tzv. koalicijsku stabilnost dok od nje imaju osobne koristi. Ekstremno, HNS.

Državni je proračun prvi, a s proljeća unutarstranački izbori u HDZ-u već drugi Plenkovićev kamen kušnje, koji će mu jamačno odrediti sudbinu.

Po nekim raščlambama, unutarstranački izbori u HDZ-u će biti možda i važniji od parlamentarnih pola godine kasnije, jer je moguće da tzv. hard struja potuče Plenkovićev tzv. light HDZ i temeljito promijeni stranački smjer. Na štetu cijele zemlje, ako poražena opcija ne potraži pomoć tzv. lijevih liberala. Kažu, vrag u nuždi i muhe jede, iako RH nije Njemačka, a tzv. velike koalicije se groze i Andrej Plenković i Davor Bernardić. Barem javno i barem zasad. No, kada dođe stani - pa'ni, kako je udobno/unosno biti uz "Titanik vladu". Tko ne vjeruje, nek' pita Ivana Vrdoljaka. Može i Andreja Plenkovića, svejedno.

HDZ-ov u stranci prilično nepopularan šef Plenković je već nekoliko puta - u za njega povoljnom trenutku - propustio raspisati ne samo prijevremene unutarstranačke nego i parlamentarne izbore, gdje bi pobijedio i tim kapitalom izgradio demokratski/europejski napredniji HDZ i RH, konfiguraciju otporniju na radikalne ideološke kontaminacije, što na štetu budućnosti i svakovrsne tolerancije lešinare na kavaderima prošlih vremena i propalih "vrijednosti" bivših režima.

Kad je izabran na mjesto kontroverznog tzv. desničara Tomislava Karamarka, Europejac Andrej Plenković obećao je takav - novi HDZ. Europski i civiliziran. Kad ono, u tri je godine zbog korupcije, etc. smijenio više od pola vlade. Ovih se dana ne bez razloga opet spominje mogućnost prijevremenih parlamentarnih izbora i propituje možebitna tzv. velika koalicija europskog HDZ-a i SDP-a kao rješenje koje bi omogućilo demokratsku stabilizaciju i ekonomski napredak zemlje. Popravljanje sve društvene štete nastale od 1991. godine.

Ništa od toga. Premijer Plenković s momčadi manje-više anonimaca na ministarskim pozicijama naumio je sâm u oluju i visoke valove, pa kako bude... Je li premijer zapravo svojevrstan glineni golub utjecajnim lobističkim skupinama, npr. u vojsci (ministar Damir Krstičević je prvi probio "zvučni zid" povećanjem plaća vojnicima, slijedili su diplomati, etc., a za liječnike i učitelje "nema"), nekim sindikatima, braniteljima...?

Očito si premijer ne zna pomoći u (pre)tijesnoj koži preuzete odgovornosti, a budu li mu drugi pomagali - jao i njemu i građanima. Makar i produljio radno vrijeme s 15/16 sati dnevno na Bandićevih 24 sata.

Financijski ministar Zdravko Marić, međutim, nakon sjednice užeg vladina kabineta u srijedu spušta loptu na zemlju:

"Proračun se neće promijeniti u odnosu na planirani cilj. Vlada radi na proračunu u koji uklapa povećanje osnovice plaća državnih i javnih službenika u tri navrata u idućoj godini koje bi ukupno trebalo iznositi 6,12 posto. Povećanje će se nadoknaditi odustajanjem od smanjenja opće stope PDV-a s 25 na 24 posto. Zbog toga se povećanje plaća neće odraziti na javni dug i uravnoteženost proračun."