Zamislite ovo, sjedite u Zagrebu, kvart isti već deset godina, rupa na cesti ista, autobus kasni kao i uvijek, zgrade još iz Jugoslavije upozravaju da se ništa ne radi. Onda odete u Kinu, na drugu stranu svijeta, i tamo – na periferiji nekog grada za koji nitko kod nas nije ni čuo – ljudi se voze autonomnim taksijima bez vozača. Metro se širi, brzi vlakovi dolaze do svake četvrti, zrak je čist, a ceste tihi i uredni autoputevi električnih vozila. Nema buke, nema smoga, nema čekanja. I sve to ne u futurističkoj seriji, nego u stvarnosti – danas.
Pa tko je tu „primitivan“?
U Hrvatskoj je postala mala tradicija da se s visoka gleda na Kinu. „Ma oni samo kopiraju“, „njihovo je jeftino i nekvalitetno“, „mi smo Europa, oni su daleki istok.“ Takvi komentari danas zvuče jednako pametno kao kad bi netko tvrdio da su pametni telefoni beskorisni jer „obični mobiteli mogu zvati“. Dok mi još raspravljamo treba li Zagreb okrečiti svoje zgrade, Kina je jednostavno odlučila – živjeti u budućnosti.
Jedan Hrvat koji već deset godina živi u Kini opisao je to najbolje: prije deset godina njihovi automobili su već bili bolji od europskih. Danas su štandovi njemački brendovi poput VW-a i Audija na sajmovima doslovno prazni. Nitko ih ne gleda. Posjetite auto salon i vidjet ćete prepune štandove kineskih proizvođača, dok Toyota i Mazda zjape prazne. Oni su shvatili ono što mi tek počinjemo naslućivati – tehnologija je jedini pravi luksuz, a ne logo na volanu.
I dok su europski proizvođači zapeli u prošlom desetljeću, kineski gradovi su u deset godina promijenili lice. Jedan kvart – isti onaj u kojem naš sugovornik živi već cijelo desetljeće – u tom je razdoblju dobio novu liniju metroa, stanicu za brze vlakove i potpuno autonomne taksije. Za to vrijeme, njegov rodni kvart u Zagrebu… nije se promijenio ni milimetra. Ista fasada, ista cesta, ista autobusna stanica.
To je razlika između mentaliteta napretka i mentaliteta čekanja. Dok Kina gura naprijed bez obzira na prepreke, mi i dalje stojimo, gledamo moralne vertikale Miletića i Prkačina. Kad im spomenete Elona Muska ili Mate Rimca, Kinezi se samo nasmiju. Ne zato što ih ne poštuju, nego zato što su ono o čemu oni još uvijek govore – oni već napravili.
Ipak, možda je najgora ironija od svih ta da se kod nas još uvijek čuje podsmijeh na račun Kine. Kao da su oni zaostali, a mi „civilizacija“. Istina je upravo suprotna: oni se danas smiju nama. I to s razlogom. Jer dok Europa i Amerika prave planove, Kina ih već provodi. Dok naši gradovi slave proslave uz 500 dronova uvezenih iz Kine, Kinezi u nebo vinu 50.000 dronova. Dok mi i dalje ispuštamo oblake dima iz auspuha starih dizelaša, oni su već očistili svoje nebo.
Nije ovo priča o Kini. Ovo je priča o nama – o tome koliko smo se uljuljkali u samodopadnost, uvjereni da smo „centar svijeta“, dok su drugi već stigli na sljedeću postaju. Mi smo danas ono što su nekada bile nerazvijene afričke zemlje u našim očima – zaostali, prespori, preponosni da priznamo istinu.
A ta istina je jednostavna i brutalna. Kina nas više ne sustiže – ona nas je odavno prestigla. Pitanje nije hoćemo li ih dostići, nego hoćemo li uopće ostati dovoljno važni da nas pogledaju u retrovizoru.
Nama je ostalo da pratimo objave “moralnih vertikala”: Plenkovića, Benčić, Petir, Miletića, Borićki, Prkačina i drugih.
