Maloprodajne cijene pojedinih namirnica već su krajem ljeta porasle duplo u odnosu na prošlu godinu, a moguća svjetska prehrambena kriza Hrvatsku će zateći nespremnu – ne razvijamo vlastitu poljoprivrednu politiku u okviru Europske unije, podređeni smo interesima trgovačkih lanaca, izvozimo jeftine sirovine, uvozimo skupe prerađevine
Cijene hrane ne prestaju rasti (foto Boris Ščitar/PIXSELL)
Dok se ne osvjedočimo što će se na terenu zbiti s adventskom ponudom fine dining proizvodnje upakirane u street food, a čime se zaokuplja domaća tzv. medijska javnost u interesu naših chefova i vlasnika restorana, hrana globalno i lokalno postaje sve skuplja i teže dostupna najširim slojevima. Zagovarani profitni ishodi na toj višoj ugostiteljskoj razini ne bilježe rastuću dramu pri socijalnoj bazi. A dolje, u slabo reklamiranoj i tumačenoj depresiji od graha i kupusa, cijene danomice skaču izvan dohvata prosječnog hrvatskog, svakako i globalnog trbuha, i sve više se čuje zapravo samo kruljenje.
Matematički, situacija izgleda tako da su maloprodajne cijene pojedinih namirnica već krajem ljeta porasle duplo u odnosu na prošlu godinu, kako je upozorila Hrvatska poljoprivredna komora. Razmotrimo kretanje uzroka: proizvođačke cijene npr. biljnih proizvoda porasle su za sedam do osam posto, što baš i ne zvuči tako grozno, ako imamo u vidu da je na rast najviše utjecao viši trošak energije i maziva od 32 posto, te povišeni ukupni ulazni trošak proizvodnje od 16 i pol posto, i naročito ako se uzme u obzir da mnogim proizvodima uopće nije rasla ukupna cijena u samoj proizvodnji, nego tek u maloprodaji.
Sami su poljoprivrednici ove godine plaćali gnojivo 22 posto više, stočnu hranu 31 posto, sredstva za zaštitu bilja 11 posto, a sadni materijal i sjeme četiri i pol posto. Tumačenja jasno ukazuju na to da je sav preostali skok nastao u finalnoj trgovini prema krajnjem konzumentu, na čemu možemo zahvaliti kriznim previranjima u distribuciji, kreditorskim odnosima, stanju na burzama i u bilancama korporacija koje upravljaju tržištem, s tim da su veliki uvoznički lanci u toj igri i dalje povlašteni. Ono što lijepo nazivamo međunarodnom politikom njih još nije regulatorski dotaknulo, pa se gro pandemijskog stresa prelio na male proizvođače i potrošače. Ujedno se deficit vanjskotrgovinske razmjene u sektoru vratio na gotovo istu razinu od 33 posto, gdje je bio 2019. godine.
Hrvatska u svemu tome posjeduje i agrar koji stagnira već nekoliko desetljeća, što će reći da nakon kratkotrajne reanimacije lani, izazvane zatvaranjem granica, preživljavanje danas možemo zahvaliti kriznoj EU-pomoći, premda je veliko pitanje koliko se ona kvalitetno usmjerava.
- Glavni je problem to što je poljoprivredna proizvodnja kod nas u konstantnom padu, od mesa do neprimarnih proizvoda, mlijeka i drugog. I dok proizvodimo više žitarica i uljarica, to sve ide van. Postali smo sirovinci, drugi ostvaruju dodanu vrijednost na nama. Imali smo sve te prerađivačke kapacitete, danas više ne. Možemo postati gladni zbog poskupljenja hrane, jer prerada nije tu. Izvozimo svoju pšenicu, uvozimo produkte od nje koji su do 20 puta skuplji - rekao nam je poljoprivrednik Mato Brlošić, član upravnog odbora HPK-a.
- Veliki trgovci vladaju situacijom, oni uvoze i izvoze. Svaka država ima strategiju mimo ograničenja EU-a, da zaštiti svoju prehrambenu samodostatnost. Znači, sve od primarne proizvodnje bismo morali preraditi sami. Također, propisati sadržaj polica trgovačkih lanaca, tj. znatno veći minimalni udio domaće hrane u prodaji. Ne smijemo dopustiti slobodno tržište kad je hrana u pitanju. Ima dosta mehanizama koje svi drugi koriste, npr. kad sezonski imate puno svojih jabuka, da obustavite jeftiniji uvoz. Tržište je u redu dok možete kupovati, ali je pogubno kad nastupi kriza. Dovoljno bi bilo da se svima u lancu prometa robom osigura profitabilnost, ali ne i bogaćenje nekima na račun ostalih, kao što je slučaj s trgovcima, posebno u ovoj godini - smatra Brlošić.
On uočava da hrvatska agrarna politika danas ipak ostvaruje pomak nabolje, ali i dalje prejednostavno slijedi neke briselske direktive koje gotovo nitko drugi ne trpi toliko bespogovorno. Za primjer navodi neiskorištenu mogućnost da se propiše dozvoljena starost svinjskog mesa u prodaji. U nas ona nije jasno propisana, zadovoljavamo se garancijom da je bilo zdravo do pakiranja, dok u Njemačkoj ni u kojem slučaju ne smije ostati u opticaju duže od pola godine. Drugi primjer su već spomenute jabuke, gdje i dalje nismo osigurali skladišne hladnjače u vlasništvu proizvođača ili županija, kao što čine jače proizvodne države.
- Ukoliko ih nemate, osuđeni ste na najnižu otkupnu cijenu u sezoni, jer ih u Hrvatskoj posjeduju samo veliki trgovci - kaže Mato Brlošić.
Slični p(r)opusti u korist velikih mogu se sresti na takoreći svakom koraku u ovdašnjoj agrarnoj politici. Primjerice, unutarsektorske relacije su poremećene u korist većih ratarskih špekulanata, a na štetu stočara i mljekara, s obzirom na to da prvi lakše dobivaju državnu zemlju u najam pa potonji moraju skupo plaćati dodatne parcele za ispašu.
Pozicija strateške industrije mineralnih gnojiva je ostavljena na nemilost tržištu, čemu je glavni pokazatelj Petrokemija u Kutini koja već sutra može biti ugašena, ako tako bude pasalo globalnim igračima. Sezonski rad u poljoprivredi, naročito kad je riječ o stranim državljanima, ostavljen je velikim dijelom u sivoj zoni i na volju poslodavaca. Sustavi navodnjavanja i obrane od elementarnih nepogoda su zapušteni, tema klimatskih promjena i skore neizbježne prilagodbe sortimenta jedva imalo načeta. Politika raspolaganja sjemenom i dalje presudno ovisi o interesu globalnih monopolista, korporacija s izdašnim lobističkim kapacitetima. Razvojni hod ukorak s modernim tehnologijama koje iziskuju značajna ulaganja radi bolje produkcije i konkurentnosti nama je sanak pusti, a ne uspijevamo se suočiti ni s političkim te upravnim imperativom komasacije iliti okrupnjavanja zemljišta.
Nešto ilustrativniji slučaj ispričao je proljetos u medijima Miroslav Kovač, poljoprivrednik i publicist čija je mljekarska zadruga s 13 okupljenih stočara propala uslijed enormnog hrvatskog uvoza, dampinških cijena i nelojalne konkurencije, kao i državne nebrige za taj podsektor. Opisao je položaj McDonald'sa u Austriji koji godišnje uprihođuje oko 550 milijuna eura, desetak posto više od iznosa svih izravnih javnih potpora i nacionalnih plaćanja u našoj poljoprivredi. A taj podatak dobiva na punom značaju kad se ima u vidu da je sva prodana govedina u austrijskom McDonald'su proizvedena u cijelosti tamo, baš kao i u hrvatskim lokalima tog lanca brze hrane – opet austrijska, dakle. Iza takvog odnosa, jasno, stoji primarno država koja omogućuje stabilnu kvalitetu i kvantitetu tamošnje mesne industrije.
Mogli bismo tako primjere nizati unedogled, ali dajmo riječ poljoprivrednom analitičaru Miroslavu Božiću, nekadašnjem pomoćniku ministra poljoprivrede, danas savjetniku u Hrvatskoj industriji šećera koji sadašnje stanje u najkraćem opisuje kao uzrok koncentracije i sve manjeg broja dionika u lancu opskrbe što pandemija dodatno pospješuje.
- Industrija šećera, na primjer, dva je desetljeća bila vodeća izvozna grana unutar našeg agroprehrambenog sektora. Sad smo oaza s tek nekoliko manjih proizvođača, jer najvećih osam kompanija u EU-u drži skoro 95 posto tržišta - govori Božić, a zanimljivo je i njegovo tumačenje česte tvrdnje da je Hrvatska bogomdana zemlja koja bi mogla hraniti tri-četiri puta više stanovnika nego što ih sama ima.
- Ne može i ne treba! Svijet u kojemu 15-ak megatvrtki vuče sve konce u proizvodnji i trgovini hranom sustavno zatire ideju samodostatnosti. Zato stvari treba postaviti tako da s usporedivim resursima kojima raspolažemo stvorimo više dodane vrijednosti nego drugdje u svijetu. To se ne postiže rekordima u izvozu stočnih i krušnih žita, dok istodobno rušimo rekorde u uvozu prerađevina od tih proizvoda - naglasio je Božić za Novosti, a na pitanje o politici aktualne Vlade RH, njezina pristupu strukturnim te strateškim mjerama, dodao kako je preglednost toga sektora bolja nego ikad ranije.
- Doduše, okvir je postavljen u Bruxellesu pa je naivno misliti da vlast može imati odriješene ruke u kreiranju mjera. Međutim, zabrinjavaju i tuđi i domaći tobožnji čuvari jedinstva Zajedničke poljoprivredne politike, dogmatici koji će vam hladno reći da u EU-u nema mjesta nacionalnoj poljoprivrednoj politici. To nije istina. Ne postoje dvije članice EU-a koje imaju iste mjere politike! Upravo je odabir optimalnog omjera mogućeg i dopuštenog u EU-u, najveći izazov nacionalne politike. Eurostat pritom potvrđuje da smo najbolji u EU-u u pogledu smanjenja emisije ugljik-dioksida u poljoprivredi, pada potrošnje mineralnih gnojiva i pesticida, da smo pri vrhu po zaštićenim područjima i bioraznolikosti. Nisu li to ključni argumenti u prilog boljoj poziciji u pogledu očuvanja domaće poljoprivrede i industrije u pregovorima oko provedbe Zelene agende EU-a? No čemu služi ta agenda ako ostanemo bez proizvodnje - pita se Miroslav Božić.
Konačno, kad su na redu prognoze razvoja daljnje situacije, po dostupnim spoznajama, on ističe da to ipak nitko ne zna, ali i da je od zagovornika najboljih poljoprivrednih, napose ekoloških praksi, postao jedan od skeptika koji ozbiljno propitkuje tempo promjena koji EU pokušava nametnuti globalno, i evidentno bez uspjeha.
- Farmeri nisu prijetnja opstojnosti planeta, nego jamac opstojnosti i okoliša i očuvanja ljudske vrste. Europa ne smije biti naivna i pretvoriti svoja plodna tla u bare i trstike jer vezuju najviše ugljika, dok će drugi za nas proizvoditi hranu - zaključuje ovaj agroanalitičar.
No vratimo se za kraj ovog teksta na globalni plan, gdje se npr. David Beasley, direktor programa za hranu pri Ujedinjenim narodima, nedavno izrazio više nego direktno: "Svijet je u plamenu. Upozoravao sam na oluju koja se sprema zbog Covida, ratova, klimatskih šokova i, sada, rastućih troškova u lancu opskrbe. Ova kriza traži hitna rješenja, nema presedana, a moguće ju je izbjeći."
Mi smo se pak o tome obratili Toniju Prugu, socioekonomistu i postdoktorandu na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
- Promjene cijena ulaznih sirovina i slabljenje globalnih lanaca opskrbe jesu uvjeti koji se sad prelijevaju i na cijene hrane, pogađajući najviše stanovništvo država poput naše, gdje na hranu otpada ogroman dio budžeta kućanstava. Oligopoli trgovinskih lanaca u svim zemljama EU-a, nepoštenim i zlostavljačkim trgovačkim praksama, kako njihovo djelovanje nazivaju mnogobrojne EU-studije, stvaraju dodatne probleme koji posebno pogađaju zemlje s ranjivom domaćom proizvodnjom poput Hrvatske. No sagledavajući sektor prehrane u cjelini, trenutni je sustav izuzetno neefikasan - napomenuo je on.
Prug je dodao da globalno oko 820 milijuna ljudi gladuje, dok po najblažim procjenama raznih studija glad u najbogatijim zemljama svijeta pogađa između pet i 12 posto populacije.
- Istovremeno, od 40 do 50 posto hrane u svijetu propada prije konzumacije, najveći dio u kućanstvima i trgovačkim lancima. Razlozi loše efikasnosti sektora su, između ostaloga, i prevelika podređenost individualnoj nabavi i pripremi obroka. Dostavom restorana zbog pandemijskih uvjeta dio tih problema se adresirao, no velik dio kućanstava i dalje je osuđen na oskudicu financijske dostupnosti hrane, kao i oskudicu vremena i energije za nabavu i pripremu obroka - ističe Prug.
Na ovoj točki ukupne problematike prisjetili smo se da je Beasley prije par tjedana u istom kontekstu uputio svojevrsni izazov bogatunu Elonu Musku, čiji se imetak udvostručio tokom pandemije, kazavši da bi s dva postotka svog novca mogao riješiti problem svjetske gladi. Musk mu je uzvratio pitanjem kako je to moguće, a UN-ov direktor, pritom inače američki republikanac, na to mu je javno poslao skicu spasonosnog plana. Dok čekamo na Muskov finalni odgovor, priupitali smo Tonija Pruga o jednoj ranijoj njegovoj ideji na sličnom tragu.
- Umjesto da kućanstva individualno procjenjuju potrebe, nabavljaju, skladište i spremaju obroke, te bi se potrebe mogle adresirati sustavom porezno financirane javne prehrane koji bi uključio proizvođače hrane i restorane. Obrok ili dva dnevno, koliko već sustav pokrije, bio bi tako dostupan svima. Poboljšanja bi bila mnogobrojna, od drastičnog smanjenja gladi, povećane potražnje restoranima, smanjenja ovisnosti proizvođača hrane i kupaca o trgovinskim lancima, sve do povećanja vremena dostupnog za druge aktivnosti kućanstava. Sustav bi, naravno, posebno pogodovao ženama. Jasno je da zazivanje ovakvih rješenja zvuči utopijski, no javno zdravstvo i školstvo pokazuju da su drugačija rješenja, za društvo efikasnija, moguća - zaključio je ovaj naš sugovornik.
Naravno je još ponešto, međutim, jer govorimo o zamislima socijalizacije prehrane u okolnostima razgoropađenog krupnog kapitala. Nema tome dugo da smo iz slične matrice u Hrvatskoj ispustili visoko obrazovanje, a prije toga i stambeni sektor, pa ovakvi projekti zvuče kudikamo manje realnima negoli npr. čovjekova kolonizacija s teraformiranjem Marsa i tamošnjom agrarnom reformom u režiji Elona Muska, kamoli UN-ov charity-refleks s jednokratnim parafiskalnim žicanjem. Ipak, ono što je samo naizgled paradoksalno, činjenica je da sve to izgleda politički nemoguće više nama ovdje negoli u razvijenijem svijetu, očito već svjesnom da ga sažiže plamena oluja gladi.
portalnovosti
Cijene hrane ne prestaju rasti (foto Boris Ščitar/PIXSELL)
Dok se ne osvjedočimo što će se na terenu zbiti s adventskom ponudom fine dining proizvodnje upakirane u street food, a čime se zaokuplja domaća tzv. medijska javnost u interesu naših chefova i vlasnika restorana, hrana globalno i lokalno postaje sve skuplja i teže dostupna najširim slojevima. Zagovarani profitni ishodi na toj višoj ugostiteljskoj razini ne bilježe rastuću dramu pri socijalnoj bazi. A dolje, u slabo reklamiranoj i tumačenoj depresiji od graha i kupusa, cijene danomice skaču izvan dohvata prosječnog hrvatskog, svakako i globalnog trbuha, i sve više se čuje zapravo samo kruljenje.
Matematički, situacija izgleda tako da su maloprodajne cijene pojedinih namirnica već krajem ljeta porasle duplo u odnosu na prošlu godinu, kako je upozorila Hrvatska poljoprivredna komora. Razmotrimo kretanje uzroka: proizvođačke cijene npr. biljnih proizvoda porasle su za sedam do osam posto, što baš i ne zvuči tako grozno, ako imamo u vidu da je na rast najviše utjecao viši trošak energije i maziva od 32 posto, te povišeni ukupni ulazni trošak proizvodnje od 16 i pol posto, i naročito ako se uzme u obzir da mnogim proizvodima uopće nije rasla ukupna cijena u samoj proizvodnji, nego tek u maloprodaji.
Postali smo sirovinci, drugi ostvaruju dodanu vrijednost na nama. Imali smo sve te prerađivačke kapacitete, danas više ne. Možemo postati gladni zbog poskupljenja hrane, jer prerada nije tu – upozorava Mato Brlošić
Sami su poljoprivrednici ove godine plaćali gnojivo 22 posto više, stočnu hranu 31 posto, sredstva za zaštitu bilja 11 posto, a sadni materijal i sjeme četiri i pol posto. Tumačenja jasno ukazuju na to da je sav preostali skok nastao u finalnoj trgovini prema krajnjem konzumentu, na čemu možemo zahvaliti kriznim previranjima u distribuciji, kreditorskim odnosima, stanju na burzama i u bilancama korporacija koje upravljaju tržištem, s tim da su veliki uvoznički lanci u toj igri i dalje povlašteni. Ono što lijepo nazivamo međunarodnom politikom njih još nije regulatorski dotaknulo, pa se gro pandemijskog stresa prelio na male proizvođače i potrošače. Ujedno se deficit vanjskotrgovinske razmjene u sektoru vratio na gotovo istu razinu od 33 posto, gdje je bio 2019. godine.
Hrvatska u svemu tome posjeduje i agrar koji stagnira već nekoliko desetljeća, što će reći da nakon kratkotrajne reanimacije lani, izazvane zatvaranjem granica, preživljavanje danas možemo zahvaliti kriznoj EU-pomoći, premda je veliko pitanje koliko se ona kvalitetno usmjerava.
- Glavni je problem to što je poljoprivredna proizvodnja kod nas u konstantnom padu, od mesa do neprimarnih proizvoda, mlijeka i drugog. I dok proizvodimo više žitarica i uljarica, to sve ide van. Postali smo sirovinci, drugi ostvaruju dodanu vrijednost na nama. Imali smo sve te prerađivačke kapacitete, danas više ne. Možemo postati gladni zbog poskupljenja hrane, jer prerada nije tu. Izvozimo svoju pšenicu, uvozimo produkte od nje koji su do 20 puta skuplji - rekao nam je poljoprivrednik Mato Brlošić, član upravnog odbora HPK-a.
Od 40 do 50 posto hrane u svijetu propada prije konzumacije, najveći dio u kućanstvima i trgovačkim lancima. Razlozi loše efikasnosti sektora su, između ostaloga, i prevelika podređenost individualnoj nabavi i pripremi obroka – kaže Toni Prug
- Veliki trgovci vladaju situacijom, oni uvoze i izvoze. Svaka država ima strategiju mimo ograničenja EU-a, da zaštiti svoju prehrambenu samodostatnost. Znači, sve od primarne proizvodnje bismo morali preraditi sami. Također, propisati sadržaj polica trgovačkih lanaca, tj. znatno veći minimalni udio domaće hrane u prodaji. Ne smijemo dopustiti slobodno tržište kad je hrana u pitanju. Ima dosta mehanizama koje svi drugi koriste, npr. kad sezonski imate puno svojih jabuka, da obustavite jeftiniji uvoz. Tržište je u redu dok možete kupovati, ali je pogubno kad nastupi kriza. Dovoljno bi bilo da se svima u lancu prometa robom osigura profitabilnost, ali ne i bogaćenje nekima na račun ostalih, kao što je slučaj s trgovcima, posebno u ovoj godini - smatra Brlošić.
On uočava da hrvatska agrarna politika danas ipak ostvaruje pomak nabolje, ali i dalje prejednostavno slijedi neke briselske direktive koje gotovo nitko drugi ne trpi toliko bespogovorno. Za primjer navodi neiskorištenu mogućnost da se propiše dozvoljena starost svinjskog mesa u prodaji. U nas ona nije jasno propisana, zadovoljavamo se garancijom da je bilo zdravo do pakiranja, dok u Njemačkoj ni u kojem slučaju ne smije ostati u opticaju duže od pola godine. Drugi primjer su već spomenute jabuke, gdje i dalje nismo osigurali skladišne hladnjače u vlasništvu proizvođača ili županija, kao što čine jače proizvodne države.
- Ukoliko ih nemate, osuđeni ste na najnižu otkupnu cijenu u sezoni, jer ih u Hrvatskoj posjeduju samo veliki trgovci - kaže Mato Brlošić.
Slični p(r)opusti u korist velikih mogu se sresti na takoreći svakom koraku u ovdašnjoj agrarnoj politici. Primjerice, unutarsektorske relacije su poremećene u korist većih ratarskih špekulanata, a na štetu stočara i mljekara, s obzirom na to da prvi lakše dobivaju državnu zemlju u najam pa potonji moraju skupo plaćati dodatne parcele za ispašu.
Pozicija strateške industrije mineralnih gnojiva je ostavljena na nemilost tržištu, čemu je glavni pokazatelj Petrokemija u Kutini koja već sutra može biti ugašena, ako tako bude pasalo globalnim igračima. Sezonski rad u poljoprivredi, naročito kad je riječ o stranim državljanima, ostavljen je velikim dijelom u sivoj zoni i na volju poslodavaca. Sustavi navodnjavanja i obrane od elementarnih nepogoda su zapušteni, tema klimatskih promjena i skore neizbježne prilagodbe sortimenta jedva imalo načeta. Politika raspolaganja sjemenom i dalje presudno ovisi o interesu globalnih monopolista, korporacija s izdašnim lobističkim kapacitetima. Razvojni hod ukorak s modernim tehnologijama koje iziskuju značajna ulaganja radi bolje produkcije i konkurentnosti nama je sanak pusti, a ne uspijevamo se suočiti ni s političkim te upravnim imperativom komasacije iliti okrupnjavanja zemljišta.
Nešto ilustrativniji slučaj ispričao je proljetos u medijima Miroslav Kovač, poljoprivrednik i publicist čija je mljekarska zadruga s 13 okupljenih stočara propala uslijed enormnog hrvatskog uvoza, dampinških cijena i nelojalne konkurencije, kao i državne nebrige za taj podsektor. Opisao je položaj McDonald'sa u Austriji koji godišnje uprihođuje oko 550 milijuna eura, desetak posto više od iznosa svih izravnih javnih potpora i nacionalnih plaćanja u našoj poljoprivredi. A taj podatak dobiva na punom značaju kad se ima u vidu da je sva prodana govedina u austrijskom McDonald'su proizvedena u cijelosti tamo, baš kao i u hrvatskim lokalima tog lanca brze hrane – opet austrijska, dakle. Iza takvog odnosa, jasno, stoji primarno država koja omogućuje stabilnu kvalitetu i kvantitetu tamošnje mesne industrije.
Mogli bismo tako primjere nizati unedogled, ali dajmo riječ poljoprivrednom analitičaru Miroslavu Božiću, nekadašnjem pomoćniku ministra poljoprivrede, danas savjetniku u Hrvatskoj industriji šećera koji sadašnje stanje u najkraćem opisuje kao uzrok koncentracije i sve manjeg broja dionika u lancu opskrbe što pandemija dodatno pospješuje.
- Industrija šećera, na primjer, dva je desetljeća bila vodeća izvozna grana unutar našeg agroprehrambenog sektora. Sad smo oaza s tek nekoliko manjih proizvođača, jer najvećih osam kompanija u EU-u drži skoro 95 posto tržišta - govori Božić, a zanimljivo je i njegovo tumačenje česte tvrdnje da je Hrvatska bogomdana zemlja koja bi mogla hraniti tri-četiri puta više stanovnika nego što ih sama ima.
- Ne može i ne treba! Svijet u kojemu 15-ak megatvrtki vuče sve konce u proizvodnji i trgovini hranom sustavno zatire ideju samodostatnosti. Zato stvari treba postaviti tako da s usporedivim resursima kojima raspolažemo stvorimo više dodane vrijednosti nego drugdje u svijetu. To se ne postiže rekordima u izvozu stočnih i krušnih žita, dok istodobno rušimo rekorde u uvozu prerađevina od tih proizvoda - naglasio je Božić za Novosti, a na pitanje o politici aktualne Vlade RH, njezina pristupu strukturnim te strateškim mjerama, dodao kako je preglednost toga sektora bolja nego ikad ranije.
- Doduše, okvir je postavljen u Bruxellesu pa je naivno misliti da vlast može imati odriješene ruke u kreiranju mjera. Međutim, zabrinjavaju i tuđi i domaći tobožnji čuvari jedinstva Zajedničke poljoprivredne politike, dogmatici koji će vam hladno reći da u EU-u nema mjesta nacionalnoj poljoprivrednoj politici. To nije istina. Ne postoje dvije članice EU-a koje imaju iste mjere politike! Upravo je odabir optimalnog omjera mogućeg i dopuštenog u EU-u, najveći izazov nacionalne politike. Eurostat pritom potvrđuje da smo najbolji u EU-u u pogledu smanjenja emisije ugljik-dioksida u poljoprivredi, pada potrošnje mineralnih gnojiva i pesticida, da smo pri vrhu po zaštićenim područjima i bioraznolikosti. Nisu li to ključni argumenti u prilog boljoj poziciji u pogledu očuvanja domaće poljoprivrede i industrije u pregovorima oko provedbe Zelene agende EU-a? No čemu služi ta agenda ako ostanemo bez proizvodnje - pita se Miroslav Božić.
Konačno, kad su na redu prognoze razvoja daljnje situacije, po dostupnim spoznajama, on ističe da to ipak nitko ne zna, ali i da je od zagovornika najboljih poljoprivrednih, napose ekoloških praksi, postao jedan od skeptika koji ozbiljno propitkuje tempo promjena koji EU pokušava nametnuti globalno, i evidentno bez uspjeha.
- Farmeri nisu prijetnja opstojnosti planeta, nego jamac opstojnosti i okoliša i očuvanja ljudske vrste. Europa ne smije biti naivna i pretvoriti svoja plodna tla u bare i trstike jer vezuju najviše ugljika, dok će drugi za nas proizvoditi hranu - zaključuje ovaj agroanalitičar.
No vratimo se za kraj ovog teksta na globalni plan, gdje se npr. David Beasley, direktor programa za hranu pri Ujedinjenim narodima, nedavno izrazio više nego direktno: "Svijet je u plamenu. Upozoravao sam na oluju koja se sprema zbog Covida, ratova, klimatskih šokova i, sada, rastućih troškova u lancu opskrbe. Ova kriza traži hitna rješenja, nema presedana, a moguće ju je izbjeći."
Mi smo se pak o tome obratili Toniju Prugu, socioekonomistu i postdoktorandu na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
- Promjene cijena ulaznih sirovina i slabljenje globalnih lanaca opskrbe jesu uvjeti koji se sad prelijevaju i na cijene hrane, pogađajući najviše stanovništvo država poput naše, gdje na hranu otpada ogroman dio budžeta kućanstava. Oligopoli trgovinskih lanaca u svim zemljama EU-a, nepoštenim i zlostavljačkim trgovačkim praksama, kako njihovo djelovanje nazivaju mnogobrojne EU-studije, stvaraju dodatne probleme koji posebno pogađaju zemlje s ranjivom domaćom proizvodnjom poput Hrvatske. No sagledavajući sektor prehrane u cjelini, trenutni je sustav izuzetno neefikasan - napomenuo je on.
Prug je dodao da globalno oko 820 milijuna ljudi gladuje, dok po najblažim procjenama raznih studija glad u najbogatijim zemljama svijeta pogađa između pet i 12 posto populacije.
- Istovremeno, od 40 do 50 posto hrane u svijetu propada prije konzumacije, najveći dio u kućanstvima i trgovačkim lancima. Razlozi loše efikasnosti sektora su, između ostaloga, i prevelika podređenost individualnoj nabavi i pripremi obroka. Dostavom restorana zbog pandemijskih uvjeta dio tih problema se adresirao, no velik dio kućanstava i dalje je osuđen na oskudicu financijske dostupnosti hrane, kao i oskudicu vremena i energije za nabavu i pripremu obroka - ističe Prug.
Na ovoj točki ukupne problematike prisjetili smo se da je Beasley prije par tjedana u istom kontekstu uputio svojevrsni izazov bogatunu Elonu Musku, čiji se imetak udvostručio tokom pandemije, kazavši da bi s dva postotka svog novca mogao riješiti problem svjetske gladi. Musk mu je uzvratio pitanjem kako je to moguće, a UN-ov direktor, pritom inače američki republikanac, na to mu je javno poslao skicu spasonosnog plana. Dok čekamo na Muskov finalni odgovor, priupitali smo Tonija Pruga o jednoj ranijoj njegovoj ideji na sličnom tragu.
- Umjesto da kućanstva individualno procjenjuju potrebe, nabavljaju, skladište i spremaju obroke, te bi se potrebe mogle adresirati sustavom porezno financirane javne prehrane koji bi uključio proizvođače hrane i restorane. Obrok ili dva dnevno, koliko već sustav pokrije, bio bi tako dostupan svima. Poboljšanja bi bila mnogobrojna, od drastičnog smanjenja gladi, povećane potražnje restoranima, smanjenja ovisnosti proizvođača hrane i kupaca o trgovinskim lancima, sve do povećanja vremena dostupnog za druge aktivnosti kućanstava. Sustav bi, naravno, posebno pogodovao ženama. Jasno je da zazivanje ovakvih rješenja zvuči utopijski, no javno zdravstvo i školstvo pokazuju da su drugačija rješenja, za društvo efikasnija, moguća - zaključio je ovaj naš sugovornik.
Naravno je još ponešto, međutim, jer govorimo o zamislima socijalizacije prehrane u okolnostima razgoropađenog krupnog kapitala. Nema tome dugo da smo iz slične matrice u Hrvatskoj ispustili visoko obrazovanje, a prije toga i stambeni sektor, pa ovakvi projekti zvuče kudikamo manje realnima negoli npr. čovjekova kolonizacija s teraformiranjem Marsa i tamošnjom agrarnom reformom u režiji Elona Muska, kamoli UN-ov charity-refleks s jednokratnim parafiskalnim žicanjem. Ipak, ono što je samo naizgled paradoksalno, činjenica je da sve to izgleda politički nemoguće više nama ovdje negoli u razvijenijem svijetu, očito već svjesnom da ga sažiže plamena oluja gladi.
portalnovosti
