LICA:
Mirko, čelnik relativno velikog i stalnog urbanog naselja
Danijel, čelnik prostorno povezane jedinice područne samouprave
Medijski tajkun, glavni operativac distribucije informacija- podataka koji imaju određenu korist za osobu koja ih koristi.
Mirko sjedi u fotelji za stolom od trešnjevine. Naočale mu pale na pol nosa. Pogledava na monitor, čita obrambeno-hvalospjevni članak o sebi, objavljen na njegovom omiljenogm portalu. Ulazi pomalo stidljivo Danijel, elegantan i nasmiješen kao da je u blizini vidio kravu Rumenku kako je uspješno otelila malu Zlaticu. Sjeda u fotelju nasuprot Mirku.
Danijel: Dobro veče svima. Čast mi je pozdraviti vas. Drago mi je da mogu otvoriti, uuups, ovo zadnje je početak i kraj jedne moje inventivne izjave za SBTV. Pardon, poklade su, nosim masku. Da, to sam ja, Danijel, malo sam se promijenio.
Mirko: Što te je spopalo? Kakvo veče, jutro je. I nema nikog osim mene. I nisi se ništa promijenio. Isti si kao i uvijek. Znam oduvijek tko si i što si.
Danijel: Oprosti, ulazi mi taj pozdrav u naviku nakon što je objavljeno da je moja županija posljednja u Lijepoj našoj. Smrkne ti se, brate, kad si na dnu, pa namah pomislim da je noćca. Ali, znaš, to je meni dobra odskočna daska. A maska se ne primjećuje? Ne mogu se sakriti od ljudi i stida? Tvoja maska je savršena. Ličiš na čovjeka iskreno zainteresiranog za dobrobit grada.
Mirko: Nije mi jasno da su blato, rupa, sramota i mrakača po bilo čemu poticajni?! Kad ti kažem, isti si. Ček, ček, jedino ti je malo nos duži. Mislim, Pinokio ti je veeeeeeeeeliki uzor.
Danijel: Nakon što s „dobro veče“ pozdravim stranačke drugove, činovnike u županiji, građane i ostalo pučanstvo, započnem im, poslije mrkle večeri, je li, priču o svjetlu na kraju tunela. Još ovo. Pošto se ja tebi ponekad obraćam s „vi“, onda, normalno, kažem i „svima“.
Mirko: Dobro, pusti formalnosti, jednaci smo. Ne znam, kad si u bilo čemu prvi ili zadnji, interesantan si medijima, obasjan si svjetlima reflektora. Ne bi trebalo biti mraka, majku mu staru. Ipak, ja ti ovo s tunelom i svjetlom ne bih povjerovao ni da sam član HDZ-a iz Perkovaca.
Danijel: Misliš da mi poslije svega Pero vjeruje? Dobro, ne vjerujem više ni ja samom sebi. Čovječe, on je uspješan poduzetnik, tvoj i Lujićev partner. Tko sam ja? Obilazim pokladna jahanja i seoska imanja. Najobičniji sam jadni, ponovni kandidat za zastupnika u Saboru. Nema moja stranka do moje strane. Samo ovaj put odoh, odoh. Ej, stani, pa i ti se namjeravaš kandidirati.
Mirko: Jašta. Kad se mogao plačljivi Sabo, zašto ne bih i ja. Samo ja ću ostati i gradonačelnik. Ipak, veća je plaća u Gradu.
Danijel: Puno si ti meni nešto samouvjeren. Gledaš pravo, hodaš uspravno. Jel to zbog putra? Da ti ne padne s glave? Zezam se.
Mirko: Ne insinuiraj. Sve ide glatko, a i čisto je i bez mrlja kao zaslon touch screen mobitela. Partneri puno ne pitaju. Baciš im koju kost razumijevanja u vidu zapošljavanja rodbine i supruga, članstva u nadzornim odborima i... mirna mi Bosna. Bio sam pretrnuo poslije udara na Brođane cijenama grijanja, vode i komunalne naknade, ali šutjeli su partneri, ništa nisu pitali, pa sam i ja zauzeo stav zvan „zaboli me uvo“. Uostalom, ti to bolje znaš od mene. E, kako si dobro organizirao ono testiranje. I odmah na neodređeno vrijeme si primio kčerkice i vojnikinje stranke. Ja primam njihovu djecu za 1 600 kuna. Izgleda da su te roditelji puno zadužili?
Na riječ „roditelji“ ulazi medijski tajkun s maskom Ninoslava Pavića.
Medijski tajkun: Jel me neko tražio? Preporučam se, na usluzi stojim.
Mirko: Šta je ovo? Pa ti prisluškuješ. Izlazi, dok te ne budem trebao. Je li ti malo koliko sam ti dao?
Danijel: Stvarno, mi vodimo povjerljive razgovore, koordiniramo naše dvije lokalne jedinice. Kad te budemo trebali, mi ćemo ti se obratiti. Do tada piši u svom medijumu i mlijeku kao i obično, aspirinski.
Medijski tajkun: Moram biti u tijeku što se događa na povijesnim susretima. Doviđenjca, hvala, hvala... bit ću i dalje objektivan kako vama odgovara, sa štovanjem... Ne zamjerite.
Govori si u bradu i čuje ga samo publika:
Trebat ćete vi mene, da ćete me trebat.
Medijski tajkun izlazi na prstima. Pozdravlja mašući desnim dlanom samo gore dolje.
Mirko: Promijenio se, prije je mahao lijevo desno. Ajd dobro, on i još neka moja medijska ortopedska pomagala kad mi se slomije argumentacija i moral, ali neki si umislili da mogu u ime javnosti pisati o istini. Barabe. Propalice.
Danijel: Pazi, klizi ti maska, prepoznat će te Petar Bašić.
Mirko: Kažu mi da nema većeg paranoika od mene, ali taj tip je stalno nosio masku uspješnog poznavatelja gradskih prilika, Tvrđave i šire turistički. Mislim da je skinuo masku onog trena kad se samostalno kandidirao pokazavši svoju pravu, nezavisnu glavu. Što će meni takvi?
Danijel: Ma tko ti je rekao da si paranoičan? Pokaži mi ga i zaposlit ću ga bez torture lažnog testiranja. Šalim se.
Mirko: Znaš li po čemu se Brod razlikuje od drugih gradova?
Danijel: Od drugih gradova? To što je grad od drugih?
Mirko: Ti si stvarno neozbiljan. Brod ima cjelogodišnji karneval. To si znao i tome si i sam doprinjeo. Kad si zadnji put skinuo masku? Ja nemamo problema s primopredajom ključeva grada kralju karnevala. Uvijek su kod mene. Ja sam kralj.
Danijel: Karneval stalno traje, slažem se, ali i korizma. Karneval nama, korizma njima, biračima. Hajdemo van gledati građane bez maski i posla. Oni su stalno u korizmi. Uuups, zaboravio sam, pa oni nose maske, jer u Brodu, smrdi, smrdi, užasno smrdi.
Obojica polaze i zaglavljuju na vratima. A onda Mirko popusti.
Čuje se nostalgična glazba usuglašenih šargija i tamburica. Rotirajuća scena se mijenja i pojavljuje se korzo. Scenu s naporom pretrčava poznati kazališni pregalac. Pljesak.
