Pismo koje Jutarnji list objavljuje napisao je u svibnju godine 1941. inž. Ivo Goldstein, diplomirani agronom, karlovački knjižar i otac jučer pokopanog klasika hrvatske publicistike, politike i kulture Slavka Goldsteina.
Inženjer Goldstein, knjižar, poduzetnik, razočarani cionist i aktivni pripadnik židovske zajednice, pismo je napisao 2. svibnja 1941. iz tamnice ustaškog zatvora u Zagrebu, nedugo prije nego što će ga ustaše smaknuti i baciti u velebitsku jamu. Napisao ga je svom najstarijem sinu, tada tinejdžeru Slavku. Nije posve sigurno da je pismo, kojem je sačuvan samo prvi dio, ikad dovršeno. Ono što pouzdano znamo je da nikad nije isporučeno adresatu. Čovjek kojem je namijenjeno dobit će ga u ruke u neobičnim okolnostima, 64 godine poslije.
Pismo oca Slavka Goldsteina svom sinu
Dragi Slavko!
Zagreb — zatvor, 2. V. 1941.
Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade, naime, biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvom fati–ju nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je. Ili si možda plakao, jer žališ mene u mojem sadašnjem položaju. Istina da nije lijepo ni ugodno biti bez slobode, ali nije moj položaj takav da me moraš sažaljevati. A kada bi i bio mnogo teži nego što zapravo jeste, Tvoje suze ne bi bila ispravna reakcija. Ti si već u trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš — junak od mejdana. Kada si bio malih godina, predočavao sam Ti to junaštvo u fizičkom smislu (bolji boksač od mene, jači i od Kraljevića Marka), ali kasnije sam Ti nastojao prikazati drugu vrstu junaštva. Kolikogod me vesele Tvoji športski i školski uspjesi, volio bih da budeš i u onom drugom smislu, i to prije svega u tom smislu — junak. Nije tu riječ samo o jednoj, nego o mnogim duševnim osebinama. Ja Ti ih tu neću nabrajati, jer se ne bih niti sjetio svake, ali sam Ti već na svaku prigodomice ukazao.
Ovakvi junaci i nejunaci najbolje se razotkriju u ćeliji. O tom ću Ti — šaljivog i ozbiljnog — mnogo moći pripovijedati, pa ćeš me bolje razumjeti, kakav bih htio da budeš. Na primjer. Imademo u sobi među ostalima tri Slovenca; debeli su, rumeni i imućni. Dobivaju pune košare hrane. Zaposjeli su najbolje mjesto u ćeliji — pričnu do prozora. Moraš znati da nas većina ležimo na podu (beton), a nestašica svježeg zraka je najteža od svih oskudica koje podnosimo. (Da se Muti ne rasplače: sada je mnogo bolje, jer nas je ispod četrdeset, ali nas je bilo do šezdeset u sobi.) Ova trojica se ne miču ni danju ni noću od svog ležišta, ne dijele svoju hranu ni cigarete s nikim, pa niti sa svojim siromašnim zemljacima, kojima nitko ne šalje jelo. Moraš znati da se od zatvorske hrane ne bi moglo živjeti, jer ona se dijeli samo jedan put na dan, a sastoji se od četvrtine hljeba (oko 200 grama), uz koji se samo svakog drugog dana dobije zdjela loše priređenog bezmasnog jela. Zato je ovdje, a sigurno i u svim drugim sobama, običaj da oni koji dobivaju hranu »izvana« nju dijele s onima koji bi bili inače upućeni samo na zatvorsku hranu.
To čine svi, bez razlike vjere i uvjerenja, pa je to jedan od najljepših dojmova koji čovjek doživi ovdje. Ali ta trojica to ne čine. Ali oni još nešto ne čine, što im ja pripisujem u teži grijeh. Nikome i nikada ne progovore vedru ni utješnu riječ, a ona je u stanovitim momentima pojedinim ljudima potrebnija od hrane, pa i od svježega zraka. (Jedne večeri sam tješio i podizao jednoga čovjeka vidjevši da je vrlo potišten. On je nakon toga zaplakao i priznao mi da se one noći, dok bi mi spavali, htio objesiti.) Ne pomažu ova trojica da se općenito održi raspoloženje i ispuni vrijeme u ćeliji. Nazivamo ih »Kranjci«, a jedan od njih nekoliko puta na dan čita Sveto Pismo. Naravno da se u sobi mrmlja, a kojiput i njima u lice dobaci, da su svi Kranjci sebični, država u državi itd.
Ti znadeš da je ovakva generalizacija za sve Slovence isto tako ispravna kao kad se napada sve Židove zbog pojedinih. Ali eto vidiš, koliko je štetno ovakvo nejunaštvo pojedinaca za njihovu okolicu, širu i užu, a i za njih same. S druge strane, imademo jednog Židova koji je nesretan i uzrujano viče i psuje, ako se nitko ne javi da pojede s njime i zadnji zalogaj hrane, da popije i zadnju čašu čaja (iz termosice), da popuši zajednički i posljednju cigaretu. Zar to nije junak? — Imademo jednog Austrijanca, zovemo ga Švabo. Vršio je opasnu špijunsku službu u korist Njemačke. Zatvoren je, jer nije imao kod sebe legitimaciju (veli on), a nama mo–...
Pismo koje mu je iz ustaške tamnice pred smrt poslao otac Slavko Goldstein objavio je u svojoj važnoj i izuzetnoj memoarskoj knjizi, “1941.: Godina koja se vraća”. U njoj je objavio i historijat tog pisma, koje je proputovalo svijet od Zagreba do Buenos Airesa i natrag, a da onaj kojem je poslano za njega sve to vrijeme nije znao. Ni Goldstein nije znao niti mi znamo je li pismo dovršeno, je li ga ustaška policija presrela ili su ga zatvorski čuvari zaplijenili prilikom pretresa. U svakom slučaju, to pismo je umjesto kod sina Slavka završilo u fajlu ustaške policije.
Putevima koji nikad nisu razjašnjeni, pismo oca Goldsteina još je tijekom rata dopalo u ruke Šibenčaninu Vinku Nikoliću, visokom činovniku NDH, osrednjem pjesniku koji je početkom rata zakratko pokušao igrati ulogu ideologa neke vrste ustaškog “nazi kunsta”. U svojoj knjizi “1941.: Godina koja se vraća” Slavko Goldstein zanimljivo i, reklo bi se, uvjerljivo karakterizira Nikolićevu tragičnu raspolućenost. Nikolić je bio, pa u nekoj mjeri i do kraja života ostao, tvrdi hrvatski nacionalist. Do kraja života zastupao je ono što Goldstein zove “fetišizam države i nacije” te tvrdio da je “10. travnja po sebi bio dobar, a ono loše počelo je 11. travnja”. No, Nikolić se očito ljudski grizao zbog genocida, masovnih ubojstava i zlodjela koja je provodio režim kojem je pripadao.
Čini se da ga je osobno posebice kosnula sudbina Židova (hrvatskoj malograđanštini, od Stepinca do Bandića, uvijek je bilo lakše priznati krivnju prema Židovima nego prema Srbima). Je li takvo grizodušje bilo razlog što je Nikolić sačuvao pismo inženjera Goldsteina i popratio je faktografskom, gotovo “policijskom” bilješkom o ocu i sinu? Ne znamo. No, mora da mu je pismo bilo važno. Jer, odnio ga je sa sobom kad preko Bleiburga bježi iz Europe u Argentinu te ga donio natrag u Hrvatsku kad se 1990. vratio i preuzeo počasnu funkciju virilista u danas umrlom Županijskom domu Sabora. Vukao je to pismo s kraja na kraj svijeta 45 godina.
I tu dolazi možda najneobičniji dio priče, dio koji Slavko Goldstein s literarnim darom sjajnog publicista izvrsno secira u poglavlju knjige. Vinko Nikolić i Slavko Goldstein su se, naime, upoznali i poznavali. Upoznali su se još 1980., kad je Goldstein - koji se kao partizanski veteran nije htio bojati političkih etiketa - razgledao štand Hrvatske revije na sajmu u Frankfurtu. Kad se Nikolić vratio u Hrvatsku, on i Goldstein su se poznavali, povremeno razgovarali, viđali u društvu. Iz nekog razloga - nelagode, straha, stida - Nikolić mu nikad nije rekao da ima posljednje riječi koje je Slavku poslao njegov na smrt osuđeni otac. Tek kad je Nikolić umro, pismo je dopalo u ruke arhivistu Dragi Pažinu, koji je u NSK sređivao Nikolićevu pisanu ostavštinu. On je pismo pronašao i blijedu kopiju predao Slavku Goldsteinu. Tako je pismo nakon 64 godina, nakon putovanja preko oceana i peripetija koje nikad neće biti rasvijetljene, dospjelo u ruke onog kome je napisano.
Sudbina tog pisma u sebi nosi jednu ljudsku dramu, a to je ona Nikolićeva. Govori o čovjeku koji se očito grizao zbog zla politike koju je podržavao, grizao bar u toj mjeri da ima potrebu sačuvati jedan ljudski trag, dokument tog zla. Ipak, nije smogao hrabrosti da suzbije stid i da sam, za života preda pismo adresatu kojeg je dobro poznavao. Kao da i ta drama ilustrira dramu i limite hrvatske nacionalno-konzervativne ideologije.
Ona pokazuje čovjeka koji je sućutno svjestan zla koje je iz te ideologije proizišlo, ali nije spreman na krajnje razgolićenje. Od Stepinca, preko Nikolića do današnje hrvatske politike, ta će nevidljiva električna granica ostati konstanta. Možemo žaliti, možemo slati simboličku “humanitarnu pomoć”, ali izostat će dubinsko suočenje s korijenima zla u vlastitoj ideologiji.
Sam Goldstein, čovjek izrazite političke tolerancije, o Nikoliću je sklon suditi nijansirano. U poglavlju kojim popraća pismo, napisat će da je Nikolić bio “miroljubiv čovjek blage naravi i dobrih namjera”. Zamjerit će mu što mu pismo nije predao ranije, no i napisati da je “zahvalan što mi ga je sačuvao”.
Priča o pismu koje je otac Goldstein iz ćelije poslalo sinu postala je od izlaska Goldsteinove knjige do danas svojevrsna politička urbana legenda. No, sam sadržaj pisma skrenuo je kudikamo manje pažnje nego okolnosti oko njega. A danas, dan nakon što smo pokopali čovjeka kojem je pismo odaslano, možda je trenutak da se to promijeni. Možda je trenutak da zaista pročitamo pismo koje bi u svakoj civiliziranoj zemlji bilo dio čitanke udžbenika povijesti.
Karlovački knjižar piše svom sinu iz zatvora, moguće već svjestan da ga više nikad neće vidjeti. Poručuje mu da ne plače jer “znade biti takvih vremena kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega”. Poručuje mu da ne plače zbog nepravde, jer “bolje je podnositi nepravdu nego činiti ju”. Pripovijeda mu kako je i u zatvorskoj ćeliji ohrabren solidarnošću uznika koji jedni s drugima dijele hranu i vodu te, što je još važnije, utješne riječi. Ukazuje mu na primjer trojice uznika koji su se isključili iz takvog režima solidarnog zajedništva te time pokazali vlastito nejunaštvo. Ta su trojica slučajno Slovenci, no inž. Goldstein moli sina da ne generalizira, jer bi to bilo isto kao “napasti sve Židove zbog pojedinih”.
Neisporučeno pismo iz zagrebačke tamnice, ukratko, sadrži cijeli jedan mali, neizgovoreni politički program, program zajednice koja se temelji na nenasilju, solidarnosti, inkluzivnosti i toleranciji. To pismo nosi politički kredo kojeg se ni tadašnja Hrvatska, kao ni one kasnije, neće pridržavati. Ne poseži za političkom silom. Nemoj pričinjavati nepravdu. Ne izdvajaj sunarodnjake i bližnje zbog njihovih krvnih zrnaca, roda i podrijetla. Toleriraj razlike. Pomozi onom kojem je pomoć potrebna. U nevolji, redistribuiraj privatna i zajednička dobra kroz političku i ljudsku solidarnost. Pismo od 2. svibnja 1941., ukratko, u sebi ima ugrađeni, odgojnom politurom premazani program socijalno-liberalne države.
Ni tadašnja Hrvatska, ni one kasnije, nisu se ravnale političkim i etičkim zasadama pisma inženjera Goldsteina. Da jesu, ne bi bilo ni rasnih zakona, ni paleža živih ljudi u crkvama, ni logora smrti. Da jesu, ne bi bilo poslijeratnih neselektivnih odmazdi, internacijskih kampova i Golog otoka. Da jesu, ne bi u Jugoslaviji bilo političkih osuđenika ni “olovnih vremena” rata ekstremne emigracije i UDBA-e. Da se Hrvatska ravnala po zasadama iz svibanjskog pisma inž. Goldsteina, ne bi 90-ih bilo prebrojavanja krvnih zrnaca, potpisivanja izjava lojalnosti, etnički motiviranih otkaza i izbacivanja iz stanova (što je, uzgred, usud koji je Slavko Goldstein ‘41. doživio te opisao u knjizi). Da se ova zemlja ravnala po politici ovog pisma, ne bi bilo divljeg kapitalizma 90-ih i pljačkaškog zgrtanja javnih dobara.
Da se Hrvatska danas ravna po etosu tog pisma, ne bi bilo pokreta Željke Markić niti bismo nanovo razgovarali o ZDS natpisu u Novskoj ili igdje drugdje. Da se Hrvatska držala i drži zasada ovog pisma, ne bi u ovoj zemlji tako često brojili krvna zrnca i sakramente, ne bi orno nastojali nasrnuti na ranjive, slabije i malobrojnije, ne bi se tako ustrajno trudili uvrijediti bližnje simbolikom koja ih peče i boli, ne bi imali društvenu i političku elitu koja prednjači u kršenju zakona, poreznoj evaziji i izbjegavanju pravde. Kroz osamdeset godina i tri države, lavovski dio Hrvatske radio je i dalje radi protiv temeljnih političkih vrednota ovog zatvorskog pisma. Taj “lavovski dio” Hrvatske uključuje veći dio politike, mnoge medije i gotovo cijelu Katoličku crkvu.
No, ne uključuje, i nije uključivao čovjeka kojem je to pismo poslano. Tijekom šezdeset godina Slavko Goldstein nije znao da postoji pismo koje mu je otac poslao iz ćelije. Ali, cijelim svojim životom on ga je provodio. Provodio ga je kad je kao maloljetnik otišao u partizane. Provodio ga je u talijanskom vojnom pritvoru u Rijeci. Provodio ga je kad je kao scenarist “Prometeja s otoka Viševice” politički oštroumno secirao odnos prosvjetiteljske modernizacije i nasilne moći. Provodio ga je kao publicist i nakladnik, kao osnivač novina i prve hrvatske političke stranke novog doba.
Provodio ga je onda kad je 90-ih organizirao razgovore još zaraćenih Hrvata i Srba, ali i onda kad je pozvao pismom Tuđmana na ostavku, zato što je politikom prema Bosni i autoritarnim političkim stilom dugoročno kompromitirao tek nastalu republiku. Očev testament provodio je i kao suautor biografije Josipa Broza Tita, silno poštene knjige u kojoj se nije libio izložiti svu silu kostura u ormaru svog bivšeg vrhovnog zapovjednika. Na razne načine, Slavko Goldstein cijeli se život borio za imaginarnu Republiku. Republiku, koja može biti i Hrvatska, iako ne nužno. Republiku koja će nalikovati zajednici kakvu mu je otac skicirao u pismu koje do njega 64 godine nije došlo.
Borio se za takvu Republiku. Danas, s trpkim okusom u ustima, možemo tek ustvrditi: nije je dočekao.
jutarnji
Inženjer Goldstein, knjižar, poduzetnik, razočarani cionist i aktivni pripadnik židovske zajednice, pismo je napisao 2. svibnja 1941. iz tamnice ustaškog zatvora u Zagrebu, nedugo prije nego što će ga ustaše smaknuti i baciti u velebitsku jamu. Napisao ga je svom najstarijem sinu, tada tinejdžeru Slavku. Nije posve sigurno da je pismo, kojem je sačuvan samo prvi dio, ikad dovršeno. Ono što pouzdano znamo je da nikad nije isporučeno adresatu. Čovjek kojem je namijenjeno dobit će ga u ruke u neobičnim okolnostima, 64 godine poslije.
Pismo oca Slavka Goldsteina svom sinu
Dragi Slavko!
Zagreb — zatvor, 2. V. 1941.
Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade, naime, biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvom fati–ju nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je. Ili si možda plakao, jer žališ mene u mojem sadašnjem položaju. Istina da nije lijepo ni ugodno biti bez slobode, ali nije moj položaj takav da me moraš sažaljevati. A kada bi i bio mnogo teži nego što zapravo jeste, Tvoje suze ne bi bila ispravna reakcija. Ti si već u trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš — junak od mejdana. Kada si bio malih godina, predočavao sam Ti to junaštvo u fizičkom smislu (bolji boksač od mene, jači i od Kraljevića Marka), ali kasnije sam Ti nastojao prikazati drugu vrstu junaštva. Kolikogod me vesele Tvoji športski i školski uspjesi, volio bih da budeš i u onom drugom smislu, i to prije svega u tom smislu — junak. Nije tu riječ samo o jednoj, nego o mnogim duševnim osebinama. Ja Ti ih tu neću nabrajati, jer se ne bih niti sjetio svake, ali sam Ti već na svaku prigodomice ukazao.
Ovakvi junaci i nejunaci najbolje se razotkriju u ćeliji. O tom ću Ti — šaljivog i ozbiljnog — mnogo moći pripovijedati, pa ćeš me bolje razumjeti, kakav bih htio da budeš. Na primjer. Imademo u sobi među ostalima tri Slovenca; debeli su, rumeni i imućni. Dobivaju pune košare hrane. Zaposjeli su najbolje mjesto u ćeliji — pričnu do prozora. Moraš znati da nas većina ležimo na podu (beton), a nestašica svježeg zraka je najteža od svih oskudica koje podnosimo. (Da se Muti ne rasplače: sada je mnogo bolje, jer nas je ispod četrdeset, ali nas je bilo do šezdeset u sobi.) Ova trojica se ne miču ni danju ni noću od svog ležišta, ne dijele svoju hranu ni cigarete s nikim, pa niti sa svojim siromašnim zemljacima, kojima nitko ne šalje jelo. Moraš znati da se od zatvorske hrane ne bi moglo živjeti, jer ona se dijeli samo jedan put na dan, a sastoji se od četvrtine hljeba (oko 200 grama), uz koji se samo svakog drugog dana dobije zdjela loše priređenog bezmasnog jela. Zato je ovdje, a sigurno i u svim drugim sobama, običaj da oni koji dobivaju hranu »izvana« nju dijele s onima koji bi bili inače upućeni samo na zatvorsku hranu.
To čine svi, bez razlike vjere i uvjerenja, pa je to jedan od najljepših dojmova koji čovjek doživi ovdje. Ali ta trojica to ne čine. Ali oni još nešto ne čine, što im ja pripisujem u teži grijeh. Nikome i nikada ne progovore vedru ni utješnu riječ, a ona je u stanovitim momentima pojedinim ljudima potrebnija od hrane, pa i od svježega zraka. (Jedne večeri sam tješio i podizao jednoga čovjeka vidjevši da je vrlo potišten. On je nakon toga zaplakao i priznao mi da se one noći, dok bi mi spavali, htio objesiti.) Ne pomažu ova trojica da se općenito održi raspoloženje i ispuni vrijeme u ćeliji. Nazivamo ih »Kranjci«, a jedan od njih nekoliko puta na dan čita Sveto Pismo. Naravno da se u sobi mrmlja, a kojiput i njima u lice dobaci, da su svi Kranjci sebični, država u državi itd.
Ti znadeš da je ovakva generalizacija za sve Slovence isto tako ispravna kao kad se napada sve Židove zbog pojedinih. Ali eto vidiš, koliko je štetno ovakvo nejunaštvo pojedinaca za njihovu okolicu, širu i užu, a i za njih same. S druge strane, imademo jednog Židova koji je nesretan i uzrujano viče i psuje, ako se nitko ne javi da pojede s njime i zadnji zalogaj hrane, da popije i zadnju čašu čaja (iz termosice), da popuši zajednički i posljednju cigaretu. Zar to nije junak? — Imademo jednog Austrijanca, zovemo ga Švabo. Vršio je opasnu špijunsku službu u korist Njemačke. Zatvoren je, jer nije imao kod sebe legitimaciju (veli on), a nama mo–...
Pismo koje mu je iz ustaške tamnice pred smrt poslao otac Slavko Goldstein objavio je u svojoj važnoj i izuzetnoj memoarskoj knjizi, “1941.: Godina koja se vraća”. U njoj je objavio i historijat tog pisma, koje je proputovalo svijet od Zagreba do Buenos Airesa i natrag, a da onaj kojem je poslano za njega sve to vrijeme nije znao. Ni Goldstein nije znao niti mi znamo je li pismo dovršeno, je li ga ustaška policija presrela ili su ga zatvorski čuvari zaplijenili prilikom pretresa. U svakom slučaju, to pismo je umjesto kod sina Slavka završilo u fajlu ustaške policije.
Putevima koji nikad nisu razjašnjeni, pismo oca Goldsteina još je tijekom rata dopalo u ruke Šibenčaninu Vinku Nikoliću, visokom činovniku NDH, osrednjem pjesniku koji je početkom rata zakratko pokušao igrati ulogu ideologa neke vrste ustaškog “nazi kunsta”. U svojoj knjizi “1941.: Godina koja se vraća” Slavko Goldstein zanimljivo i, reklo bi se, uvjerljivo karakterizira Nikolićevu tragičnu raspolućenost. Nikolić je bio, pa u nekoj mjeri i do kraja života ostao, tvrdi hrvatski nacionalist. Do kraja života zastupao je ono što Goldstein zove “fetišizam države i nacije” te tvrdio da je “10. travnja po sebi bio dobar, a ono loše počelo je 11. travnja”. No, Nikolić se očito ljudski grizao zbog genocida, masovnih ubojstava i zlodjela koja je provodio režim kojem je pripadao.
Čini se da ga je osobno posebice kosnula sudbina Židova (hrvatskoj malograđanštini, od Stepinca do Bandića, uvijek je bilo lakše priznati krivnju prema Židovima nego prema Srbima). Je li takvo grizodušje bilo razlog što je Nikolić sačuvao pismo inženjera Goldsteina i popratio je faktografskom, gotovo “policijskom” bilješkom o ocu i sinu? Ne znamo. No, mora da mu je pismo bilo važno. Jer, odnio ga je sa sobom kad preko Bleiburga bježi iz Europe u Argentinu te ga donio natrag u Hrvatsku kad se 1990. vratio i preuzeo počasnu funkciju virilista u danas umrlom Županijskom domu Sabora. Vukao je to pismo s kraja na kraj svijeta 45 godina.
I tu dolazi možda najneobičniji dio priče, dio koji Slavko Goldstein s literarnim darom sjajnog publicista izvrsno secira u poglavlju knjige. Vinko Nikolić i Slavko Goldstein su se, naime, upoznali i poznavali. Upoznali su se još 1980., kad je Goldstein - koji se kao partizanski veteran nije htio bojati političkih etiketa - razgledao štand Hrvatske revije na sajmu u Frankfurtu. Kad se Nikolić vratio u Hrvatsku, on i Goldstein su se poznavali, povremeno razgovarali, viđali u društvu. Iz nekog razloga - nelagode, straha, stida - Nikolić mu nikad nije rekao da ima posljednje riječi koje je Slavku poslao njegov na smrt osuđeni otac. Tek kad je Nikolić umro, pismo je dopalo u ruke arhivistu Dragi Pažinu, koji je u NSK sređivao Nikolićevu pisanu ostavštinu. On je pismo pronašao i blijedu kopiju predao Slavku Goldsteinu. Tako je pismo nakon 64 godina, nakon putovanja preko oceana i peripetija koje nikad neće biti rasvijetljene, dospjelo u ruke onog kome je napisano.
Ljudska drama
Sudbina tog pisma u sebi nosi jednu ljudsku dramu, a to je ona Nikolićeva. Govori o čovjeku koji se očito grizao zbog zla politike koju je podržavao, grizao bar u toj mjeri da ima potrebu sačuvati jedan ljudski trag, dokument tog zla. Ipak, nije smogao hrabrosti da suzbije stid i da sam, za života preda pismo adresatu kojeg je dobro poznavao. Kao da i ta drama ilustrira dramu i limite hrvatske nacionalno-konzervativne ideologije.
Ona pokazuje čovjeka koji je sućutno svjestan zla koje je iz te ideologije proizišlo, ali nije spreman na krajnje razgolićenje. Od Stepinca, preko Nikolića do današnje hrvatske politike, ta će nevidljiva električna granica ostati konstanta. Možemo žaliti, možemo slati simboličku “humanitarnu pomoć”, ali izostat će dubinsko suočenje s korijenima zla u vlastitoj ideologiji.
Neizvjesna budućnost
Sam Goldstein, čovjek izrazite političke tolerancije, o Nikoliću je sklon suditi nijansirano. U poglavlju kojim popraća pismo, napisat će da je Nikolić bio “miroljubiv čovjek blage naravi i dobrih namjera”. Zamjerit će mu što mu pismo nije predao ranije, no i napisati da je “zahvalan što mi ga je sačuvao”.
Priča o pismu koje je otac Goldstein iz ćelije poslalo sinu postala je od izlaska Goldsteinove knjige do danas svojevrsna politička urbana legenda. No, sam sadržaj pisma skrenuo je kudikamo manje pažnje nego okolnosti oko njega. A danas, dan nakon što smo pokopali čovjeka kojem je pismo odaslano, možda je trenutak da se to promijeni. Možda je trenutak da zaista pročitamo pismo koje bi u svakoj civiliziranoj zemlji bilo dio čitanke udžbenika povijesti.
Karlovački knjižar piše svom sinu iz zatvora, moguće već svjestan da ga više nikad neće vidjeti. Poručuje mu da ne plače jer “znade biti takvih vremena kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega”. Poručuje mu da ne plače zbog nepravde, jer “bolje je podnositi nepravdu nego činiti ju”. Pripovijeda mu kako je i u zatvorskoj ćeliji ohrabren solidarnošću uznika koji jedni s drugima dijele hranu i vodu te, što je još važnije, utješne riječi. Ukazuje mu na primjer trojice uznika koji su se isključili iz takvog režima solidarnog zajedništva te time pokazali vlastito nejunaštvo. Ta su trojica slučajno Slovenci, no inž. Goldstein moli sina da ne generalizira, jer bi to bilo isto kao “napasti sve Židove zbog pojedinih”.
Neisporučeno pismo iz zagrebačke tamnice, ukratko, sadrži cijeli jedan mali, neizgovoreni politički program, program zajednice koja se temelji na nenasilju, solidarnosti, inkluzivnosti i toleranciji. To pismo nosi politički kredo kojeg se ni tadašnja Hrvatska, kao ni one kasnije, neće pridržavati. Ne poseži za političkom silom. Nemoj pričinjavati nepravdu. Ne izdvajaj sunarodnjake i bližnje zbog njihovih krvnih zrnaca, roda i podrijetla. Toleriraj razlike. Pomozi onom kojem je pomoć potrebna. U nevolji, redistribuiraj privatna i zajednička dobra kroz političku i ljudsku solidarnost. Pismo od 2. svibnja 1941., ukratko, u sebi ima ugrađeni, odgojnom politurom premazani program socijalno-liberalne države.
Ni tadašnja Hrvatska, ni one kasnije, nisu se ravnale političkim i etičkim zasadama pisma inženjera Goldsteina. Da jesu, ne bi bilo ni rasnih zakona, ni paleža živih ljudi u crkvama, ni logora smrti. Da jesu, ne bi bilo poslijeratnih neselektivnih odmazdi, internacijskih kampova i Golog otoka. Da jesu, ne bi u Jugoslaviji bilo političkih osuđenika ni “olovnih vremena” rata ekstremne emigracije i UDBA-e. Da se Hrvatska ravnala po zasadama iz svibanjskog pisma inž. Goldsteina, ne bi 90-ih bilo prebrojavanja krvnih zrnaca, potpisivanja izjava lojalnosti, etnički motiviranih otkaza i izbacivanja iz stanova (što je, uzgred, usud koji je Slavko Goldstein ‘41. doživio te opisao u knjizi). Da se ova zemlja ravnala po politici ovog pisma, ne bi bilo divljeg kapitalizma 90-ih i pljačkaškog zgrtanja javnih dobara.
Da se Hrvatska danas ravna po etosu tog pisma, ne bi bilo pokreta Željke Markić niti bismo nanovo razgovarali o ZDS natpisu u Novskoj ili igdje drugdje. Da se Hrvatska držala i drži zasada ovog pisma, ne bi u ovoj zemlji tako često brojili krvna zrnca i sakramente, ne bi orno nastojali nasrnuti na ranjive, slabije i malobrojnije, ne bi se tako ustrajno trudili uvrijediti bližnje simbolikom koja ih peče i boli, ne bi imali društvenu i političku elitu koja prednjači u kršenju zakona, poreznoj evaziji i izbjegavanju pravde. Kroz osamdeset godina i tri države, lavovski dio Hrvatske radio je i dalje radi protiv temeljnih političkih vrednota ovog zatvorskog pisma. Taj “lavovski dio” Hrvatske uključuje veći dio politike, mnoge medije i gotovo cijelu Katoličku crkvu.
Po očevoj skici
No, ne uključuje, i nije uključivao čovjeka kojem je to pismo poslano. Tijekom šezdeset godina Slavko Goldstein nije znao da postoji pismo koje mu je otac poslao iz ćelije. Ali, cijelim svojim životom on ga je provodio. Provodio ga je kad je kao maloljetnik otišao u partizane. Provodio ga je u talijanskom vojnom pritvoru u Rijeci. Provodio ga je kad je kao scenarist “Prometeja s otoka Viševice” politički oštroumno secirao odnos prosvjetiteljske modernizacije i nasilne moći. Provodio ga je kao publicist i nakladnik, kao osnivač novina i prve hrvatske političke stranke novog doba.
Provodio ga je onda kad je 90-ih organizirao razgovore još zaraćenih Hrvata i Srba, ali i onda kad je pozvao pismom Tuđmana na ostavku, zato što je politikom prema Bosni i autoritarnim političkim stilom dugoročno kompromitirao tek nastalu republiku. Očev testament provodio je i kao suautor biografije Josipa Broza Tita, silno poštene knjige u kojoj se nije libio izložiti svu silu kostura u ormaru svog bivšeg vrhovnog zapovjednika. Na razne načine, Slavko Goldstein cijeli se život borio za imaginarnu Republiku. Republiku, koja može biti i Hrvatska, iako ne nužno. Republiku koja će nalikovati zajednici kakvu mu je otac skicirao u pismu koje do njega 64 godine nije došlo.
Borio se za takvu Republiku. Danas, s trpkim okusom u ustima, možemo tek ustvrditi: nije je dočekao.
jutarnji
