Postoji nekolicina verbalnih konstrukcija kojima nas političari, poduzetnici i općenito polusvijet koji se svakodnevno pojavljuje u medijima konstantno bombardira. Da mi je kuna za svaki spomen eu fondova, konkurentnosti, poduzetničke klime, start up-a, mobilnih aplikacija, strukturnih reformi... bio bih manje siromašan.
Ali među tim floskulama ističe se vrhunaravna mantra na koju naša pseudoelita naprosto dobija instant ukrudbu - strane investicije. Direktne, čak štoviše, ili FDI, kako im se voli tepat inozemnim biznis lingom. Strane investicije, koliko smo samo puta to čuli s raznoraznih govornica i konferencija. Kad se to izgovori nastane muk i svi snatrimo o životu iz bajke, kao u pjesmi Hladnog piva: sve će riješit efdiaj, lezi pod palmu i uživaj.
FDI je naprosto panacea, kraj svih naših gospodarskih muka, pokretač ekonomije. Dođe prijeko potrebni svježi strani kapital, iz ničega napravi nešto, a onda se mi fino tamo zaposlimo, ubiremo porez od svega toga i gradimo si škole i bolnice. Pa di ćeš bolje.
Sve to zvuči toliko bajno i idealno da u meni odmah izaziva nepovjerenje i skepsu, a i čim se ovi partijski politikanti jednoglasno zalažu za to, odmah mi je sumnjivo. Pa sam malo čitkao na tu temu, da vidim kako to funkcionira u realnosti, a ne samo u moždanim šupljinama naših odličnika.
Odmah da naglasim, pišem s namjerom da iskritiziram FDI bajku, što ne znači da strane investicije nemaju pozitivnih strana, neke možda i spomenem ako me žuč ne savlada.


Obično se strane investicije definiraju kao ulaganja u privatni sektor neke države koja dolaze van njenih granica, a općeprihvaćeni prag da bi se ulaganje uzelo kao FDI je, prema odredbama od strane OECD-a, 10 posto. To jest, strani investitor mora posjedovati barem 10 posto ili više dionica s pravom glasa ili redovnih dionica tvrtke u koju ulaže. Znači FDI može biti podružnica multinacionalne kompanije, joint venture projekt, a bogami i većina akvizicija i pripajanja drugih kompanija u inozemstvu.

U zadnjih dvadesetak godina FDI su postale jedan od najvećih kanala priljeva novca iz razvijenih u nerazvijene zemlje. Razlozi su brojni: veliki profiti multinacionalki koje su višak kapitala ulagale u nova tržišta, povoljna ulagačka klima na tržištima u razvoju, niske kamate i dobra likvidnost, rekordne cijene roba itd. Svi ti uvjeti su se očekivano pogoršali početkom financijske krize, pa je i razina FDI znatno opala. Treba napomenuti da su sa rastom volumena stranih ulaganja, rasle i razine profita koji se izvlačio u zemlje iz kojih je kapital dolazio. Primjerice, 2006. je na ukupno ostvarenih 210 milijardi dolara profita od FDI-a čak 125 milijardi izvučeno iz zemalja u kojima je taj profit ostvaren u matične zemlje investitora. Dakle 60-ak posto profita se izvlači, a ostatak se reinvestira. To zvuči ok, investitori i ulažu kako bi zaradili, a 40 posto nije loše za državu domaćina, ali nije sve baš tako jednostavno i brojke su varljive.
U velikom broju slučajeva se, umjesto priljeva stranog kapitala, radi o narušavanju bilance plaćanja države u razvoju, umjesto financijske potpore, zapravo imamo opterećenje resursa zemlje primatelja ulaganja.

Strane investicije su doživjele procvat nakon usvajanja aktivne politike pritiskanja država u razvoju da privatiziraju svoje resurse od strane MMF-a i Svjetske banke. Te međunarodne financijske institucije su uvjetovale davanje paketa pomoći privatizacijom državnih monopola poput željeznica, telekoma, energetskih kompanija i voda, koje su potom pokupovali strani investitori.
Paralelno s pritiskom privatizacije odvijao se i pritisak da se liberalizira regulativa financijskog sektora i investicijski režim.
Dakle reptili zagovaraju ta sranja, a kad oni zagovaraju, znači da narod duva kitu - prosto ko pasulj :)

Sad ide dio koji sam "preuzeo" iz par radova koje sam pročitao na netu, dosadno i površno, ali takav sam i sam.

Utjecaj FDI se može svesti pod dvije obuhvatne kategorije kroz koje se može analizirati njihov utjecaj na razvoj. Prva kategorija su direktni ili indirektni financijski benefiti u koje spadaju direktni i indirektni utjecaj na bilancu plaćanja, te utjecaj na mobilizaciju domaćih resursa poput novih poreznih prihoda za državu i trošak subvencija.
Direktni utjecaji na bilancu su neto priljev ili odljev novca od same investicije tokom određenog vremena, uključujući reinvesticije. Pod indirektne utjecaje spadaju efekti investicije kroz trgovinu na uvoz i izvoz zemlje.
Druga kategorija su neizravna prelijevanja (u mom selu se to kaže spill over) benefita, tu spadaju stvorena i zatvorena radna mjesta, transfer tehnologije, vještina, znanja i slično.

Detaljniji uvid u financijski aspekt FDI pokazuje da stvari često nisu onakve kakve nam se na prvi pogled čine. Kada je, primjerice, strana investicija vrijedna 100 milijuna dolara, često podrazumijevamo da je cijeli taj iznos čisti priljev stranog kapitala ali to nije slučaj.
Brojni su razlozi tome. Često se oprema za sofisticirane projekte uvozi tako da se dobar dio investicije odlije na njenu kupovinu, dio kapitala za investiciju može doći iz lokalnih izvora, tako je primjerice pri kupovini američkog Firestonea od strane japanskog proizvođača guma Bridgestone, većina kapitala došla kroz američke zajmove, tako da je vrlo malo svježeg novca ubrizgano u američku ekonomiju.

Već smo spomenuli reinvesticije i izvlačenje profita, što je i logično budući da investitori na kraju krajeva i ulažu svoj novac da bi zaradili, tako da je već nakon par godina povoljan utjecaj FDI na platnu bilancu zemlje zanemariv, a sudeći prema iskustvima država iz Subsaharske Afrike, već nakon par godina povrata od 20 do 30 posto, dolazi do negativnog utjecaja na platnu bilancu.

Često se naglašava kako će strane investicije donijeti povećane porezne prihode koji se onda mogu redistribuirati u zrdavstvo, školstvo i ostale javne esktore ili za izgradnju javne infrastrukture. No, ni tu stvari nisu tako bajne kako se na prvi pogled čine. Dva su temeljna razloga zbog kojih se znatno smanjuju porezni prihode države u koju se investira. Prvi je aktualan svugdje u svijetu pa tako i kod nas, a radi se o tome da je mantranje o privlačnosti i beneficijama FDI natjeralo zemlje u razvoju da smanjuju porezne stope i daju porezne olakšice kako bi privukle strane investitore. U tom natjecanju se često previše popušta ulagačima čime se ograničava mogućnost donošenja odluka države i potkopavaju benefiti same investicije za gospodarstvo zemlje domaćina.
Drugi razlog je nepresušna inspiracija kapitala u iznalaženju načina da se izbjegne ili minimalizira plaćanje poreza, najčešće kroz sasvim legalne mehanizme, ali ne preza se ni od nelegalnih poteza. Bezbrojni su primjeri domišljatih poreznih evazija od kojih su najčešće manipuliranje cijenama u trgovini među korporativnim podružnicama, davanje precijenjenih zajmova među podružnicama, preplaćivanje patenata, tantijema i slično. Da je izbjegavanje poreza globalni sport među multinacionalnim kompanijama pokazuje i to što su neki od modela porezne evazije već proslavljeni i dobro poznati, poput „Double Irish ili „Double Irish with a Dutch sandwich“ šeme kojom velike američke IT kompanije poput Applea i Microsofta izbjegavaju plaćanje poreza. Kako čitam zadnjih par dana, ni Googleu ova praksa nije mrszka.

Kako se minimaliziraju porezni troškovi ilustrirat ću na slijedećem bananalnom primjeru. Bananalnom, kužite? Bananalnom hahaha. haha. hah. Kužite?
Na svaku funtu (100 penija=p) banana prodanih u UK supermarketima financijska struktura izgleda ovako:
13p ide zemlji u razvoju iz koje dolaze banane:
1.5p je cijena rada,
10.5 p je trošak, a 1p profit;
8p ide kompaniji na Kajmanima za korištenje "kupovne mreže"’;
8p ide u Luksemburg na plaćanje "financijskih usluga";
4p idu u Irsku za "korištenje brenda"’;
4p idu na Isle of Man za osiguranje;
6p ide u Jersey za menadžerske usluge;
17p ide na Bermuda za "korištenje distribucijske mreže";
Sve ovo diže cijenu za 60 penija u UK što dovodi do cijene od jedne funte;
1p profita se deklarira u UK;
a 39 p se klasificira kao trošak prodaje.

Još jedan često naglašavan pozitivan aspekt stranih investicija su novostvorena radna mjesta, odnosno zapošljavanje. Međutim , čak i u bogatim zemljama poput Njemačke, multinacionalne kompanije koje su odgovorne za veliku većinu FDI diljem svijeta, stvaraju gotovo zanemariv broj radnih mjesta. Veliku većina radnih mjesta kreiraju mali i srednji poduzetnici, preko 80 posto ako sam dobro upamtio. Zbog toga je genijalan zakon o strateškim investicijama koji naša vlada nastoji progurat. "Velikima" bi se raščistila situacija, a sitna boranija, kako izomorfizam voli reć, neka kusa govna po standardnoj proceduri. O svemu tome bi odlučivalo par ljudi, daleko od očiju javnosti, ali bliskih lobistima i njihovom mazivu - parama. Pitam se što bi tu moglo poći po zlu, kao i mnogi mrzitelji slobodnog tržišta, svega hrvackog i svekolikog napretka u duhu crony kapitalizma.

Srećom ćemo biti pošteđeni poznate afričkte „kletve resursa“ jer nemamo baš ničeg vrijednog napretek, ni ruda, ni nafte, ni plina, iako se u zadnje vrijeme šuška o nekim podmorskim nalazištima u Jadranu. Inače, strana ulaganja u rudarstvo i naftnu industriju donose malo novih radnih mjesta, slabo su integrirana u lokalno gospodarstvo, nemilice uništavaju okoliš, a nemoralno i nenormalno malen dio profita ostaje domaćoj populaciji.

Naravno nije sve tako crno, strane investicije u određene sektore mogu donijeti mnoge dobre stvari, ali to uvelike ovisi o uvjetima pod kojima se realiziraju, sektorima u koje su plasirane, početnim uvjetima i slobodi državnih organa zemlje domaćina da donosi odluke i regulativu.

Strana ulaganja u šećernu industriju Mozambika su odličan primjer uspješnih stranih investicija od kojih koristi ima i lokalno stanovništvo i ekonomija.

Što je s našom Rvackom? Kao i u svemu, rvacka nema razrađenu strategiju privlačenja investicija, sve se svodi na sporadično pogodovanje zakonima i zborsko lajanje o tome što treba, a ništa se ne poduzima. Što izgleda i nije tako loše u ovom slučaju.
U Hrvatskoj je većina FDI kapitala investirana u privatizaciju državnih poduzeća, a prihodi su se onda trošili za popunjavanje proračunskih crnih rupa. Klasika. Nemamo potpuno novih ulaganja, tzv. greenfield investicija, pogotovo u prerađivačke i izvozno orijentirane sektore.
Najveći problem je u lošem državnom i birokratskom sustavu, koji nas je možda nenamjerno spasio od nekih neželjenih rasprodaja vrijednih tvrtki i resursa za krpanje budžetskih rupa i kupovinu glasova vladajućih stranaka, ali je također odgovoran za to što ni visina niti učinci potencijalno korisnih stranih ulaganja nisu dosegli željenu razinu.
Našao sam na netu rad profesora Borisa Siseka pod nazivom „Strane izravne investicije u Hrvatskoj – uzroci neuspjeha“, prema njemu u strukturi FDI-a u Hrvatskoj dominiraju vlasnička ulaganja sa udjelom od 61 posto u razdoblju od 1993. do 2004., zatim slijede ostala ulaganja s 24 posto u promatranom razdoblju i zadržane zarade sa 14 posto udjela.
Najveći dio vlasničkih ulaganja odnosi se na ulaganja posredstvom privatizacije domaćih poduzeća ili naknadno preuzimanje već privatiziranih poduzeća.
Detaljnija analiza FDI u razdoblju od 1993. do 2004. godine pokazuje da se u Hrvatskoj najviše ulaže putem privatizacije. Ako se uzmu u obzir i preuzimanja prije privatiziranih poduzeća, tada računica pokazuje da se na njih odnosi više od 70 posto primljenih ulaganja, da otprilike 20 posto odlazi na greenfield ulaganja, a ostatak na joint venture poduzeća, odnosno naknadna preuzimanja novoosnovanih i dokapitalizaciju preuzetih poduzeća.
Do sada je karakteristično da Hrvatska iskazuje spremnost za privlačenje FDI bez obzira na vrstu te da prevladavaju ulaganja na osnovi privatizacije. Preuzimanja su do sada bila motivirana osvajanjem udjela na domaćem tržištu i nisu uslijedila veća dodatna ulaganja koja bi pomogla u restrukturiranju ekonomije.
Hrvatska još nije uspjela, poput zemalja srednje Europe, postići onaj stupanj razvoja FDI pri kojem bi dominirala izvozno usmjerena greenfield ulaganja.

Daklem, rvacke vlasti, po starom dobrom običaju, samo laprdaju, ne znaju što hoće, a kamoli kako to ostvariti, ali to ih ne spriječava da sveudilj seru o stranim investicijama kao svetom gralu gospodarstva. Prvo i osnovno, treba omogućiti bazi svake ekonomije, a to su mali i srednji poduzetnici, da rade bez abnormalnog broja nameta, da ih se ne progoni po terenu od strane inspektora kako bi im se oderale kazne i još malo napunio budžet, umjesto toga bi ih se barem prvi put, ako ne i drugi, moglo upozoriti što i kako da naprave da bi se uskladili s promjenama zakona i propisa. Kad smo već kod toga, trebalo bi i prestat mijenjat te iste zakone i propise kako se kome sprdne i stvorit neki koliko-toliko stabilan okvir za poslovanje. Znači pustit ljude da rade. Strane investicije će doć same od sebe kad vide da se isplati ulagat. Do tada vrijedi ona stara - para na paru, uš na fukaru. Dolazit će nam sumnjivi projekti kojima će naša beskičmena partijska stoka povijene kičme pogodovat, a sve što valja zaobilazit će nas u širokom luku.

Izvor: Politika