Ivi Josipoviću i njegovim suradnicima lakše je vjerovati da su za poraz na predsjedničkim izborima krivi svi drugi nego se suočiti s činjenicom da se od političke nedefiniranosti, ispraznosti i intrigiranja može profitirati jedino u anketama o rejtingu političara i u kolumnama vjernih novinara
Ono što se ovdje naziva ljevicom ili lijevim centrom ili lijevo-liberalnim krilom političke scene doživjelo je najozbiljniji i – premda vrlo tijesan – najteži izborni poraz u protekle tri godine. Ivo Josipović izgubio je u drugom krugu predsjedničkih izbora od HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović za trideset i nešto hiljada glasova: ona je osvojila oko milijun i 115 hiljada glasova, on oko milijun i osamdeset hiljada. U drugom krugu predsjedničkih izbora 2009./2010. Josipović je – u srazu s Milanom Bandićem – dobio milijun i 330 hiljada glasova. Jednostavna računica kaže da je tokom petogodišnjeg predsjedničkog mandata ostao bez otprilike 250 hiljada glasača.
Prije dva tjedna, nakon prvog izbornog kruga, ovako: 'U iduća dva tjedna nemoguće je izbrisati dojam o predsjednikovoj petogodišnjoj isključivoj posvećenosti vlastitoj popularnosti, pa makar to značilo i najniže oblike kunktatorstva i proračunatog dodvoravanja nacionalističkom mejnstrimu, i spletkarenje, i kontrolu medija, i privatne obračune umotane u nepostojeća politička načela, i neodgovorni i nejasni izborni program u formi najave redizajniranja Ustava, ako treba i narodnim referendumom...'. I zaista, pokazalo se da je četrnaest dana nedovoljno za zaokret i dramatičniju mobilizaciju razočaranih birača, naročito stoga što se Josipović tek u posljednja dva televizijska sučeljavanja, dva-tri dana prije drugog kruga izbora, počeo obraćati svom glasačkom tijelu: dotad se – kao i tokom skoro čitavog petogodišnjeg mandata – nastojao svidjeti svima, ponajviše onima čiji glas nikad neće dobiti, a zavodljive ankete o popularnosti i hvalospjevi dresiranih kolumnista držali su ga u uvjerenju da je upravo plastelinski politički karakter najsigurniji put do jedinog što ga je zanimalo cijelo to vrijeme, naime, do još jednog mandata.
Utoliko, Ivo Josipović najzaslužniji je za vlastiti poraz, ali ne treba njegovati iluziju da će dotični iz tog poraza izvući ikakvu pouku: njemu i njegovim suradnicima lakše je vjerovati da su krivi svi drugi – od premijera Zorana Milanovića i neuspješne Vlade, preko SDP-a, do hrvatskih državljana u Bosni i Hercegovini i Milijana Brkića – nego se suočiti s činjenicom da se od političke nedefiniranosti, ispraznosti i intrigiranja može profitirati jedino u anketama o rejtingu političara i u kolumnama vjernih novinara.
portalnovosti
