“Mislim da Vladimir Putin nije slučajno na raspravnom “Klubu Valdai” govorio o rastućoj opasnosti od nuklearnog rata, ponavljajući aksiom Rusije o spremnosti da brani svijet i raspravljajući o pravu na preventivni udar. O posljednjem pitanju su stručnjaci odmah započeli raspravu o tome je li ruski predsjednik mislio na nuklearni preventivni napad, a ako jeste, kako se to podudara s tvrdnjom da Rusija neće biti ta koja će prva provesti nuklearni napad. Odgovorit ću ukratko “, rekao je ruski politolog Rostislav Iščenko u uvodu svog obrazloženja.
Prije svega, podsjetimo na izjavu ruskog predsjednika Vladimira Putina koju je ovom pitanju u raspravi na “Klubu Valdai” dao u razgovoru s Fjodorom Lukjanovom.
Vladimir Putin: “Podsjetit ću vas o čemu se radi. Pitao sam se jesmo li bili spremni i jesam li spreman koristiti oružje koje imamo, uključujući oružje za masovno uništenje, kako bismo zaštitili sebe, kako bismo zaštitili svoje interese. I na to sam odgovorio. Podsjetit ću vas što sam rekao. Rekao sam da naša doktrina nuklearnog naoružanja ne predviđa preventivni napad. Želio bih pitati sve vas, te one koji će kasnije na ovaj ili onaj način analizirati i tumačiti svaku moju riječ izrečenu ovdje, da imaju na umu da ne postoje odredbe za preventivi udar u našoj nuklearnoj doktrini. Naš koncept temelji se na uzajamnom, recipročnom protunapadu. Ne treba objašnjavati što je to onima koji razumiju, kao i onima koji to ne žele reći, a to znači da smo spremni i koristit ćemo nuklearno oružje samo kada sigurno znamo da neki potencijalni agresor napada Rusiju, naš teritorij.
Ne otkrivam nikakvu tajnu ako kažem da smo stvorili sustav koji se po potrebi nadograđuje, raketni sustav s ranim radarskim upozorenjem. Ovaj sustav nadgleda cijelu planetu, upozoravajući na lansiranje bilo koje strateške rakete na moru i prepoznavanje područja iz kojeg je lansirana. Drugo, sustav prati putanju leta rakete. Treće, locira zonu pada nuklearne glave. Tek kada znamo sigurno, a to traje nekoliko sekundi, da je napadnuta Rusija, pokrenut ćemo protunapad. To bi bio recipročan protunapad. Zašto kažem “recipročan”? Zato što ćemo protiv raketa koje su lansirane na nas ispaliti rakete na agresora. Naravno, to je globalna katastrofa, ali želim ponoviti da ne možemo biti inicijatori takve katastrofe, jer nemamo doktrinu za preventivni udar. Da, nekome izgleda da sjedimo i čekamo dok netko protiv nas ne iskoristi nuklearno oružje. Pa, da, to tako i jest. Ali svaki agresor bi trebao znati da će odmazda neizbježna i da će biti uništen. I mi ćemo kao žrtve agresije, kao mučenici, ići u raj, dok će oni jednostavno propasti, jer neće imati ni vremena za okajanje svojih grijeha.”
Rostislav Iščenko je pojasnio što bi u scenariju globalne katastrofe to značilo za Rusiju i cijeli svijet, i što je Putin mislio.
Prvo, budući da međunarodno pravo preventivni napad smatra za odgovor na već neizbježan napad, mora se pokazati da je agresija neizbježna. Ali gotovo nitko nakon nuklearnog rata neće biti zainteresiran za dokaze. Tko preživi, taj će biti pobjednik, a bit će malo preživjelih. Ako ih bude, to će biti pojedinci ili zajednice, a ne države ili međunarodne organizacije. Dakle, ako rusko vodstvo u narednim satima zaprimi informacije o neizbježnosti masovnog nuklearnog napada protiv Rusije, ona ima pravo i obvezu da pokrene preventivni nuklearni napad, ali neće biti prva u upotrebi nuklearnog oružja.
Drugo, to uopće nije važno, jer čak i ako se provede preventivni napad s konvencionalnim visokopreciznim oružjem, usmjerit će se protiv položaja u kojima se nalaze nuklearna oružja i sustavi proturaketne obrane koji prijete Rusiji. S gledišta vojnih doktrina Sovjetskog Saveza i Rusije, masovni napad strateških nuklearnih struktura se izjednačava s početkom nuklearnog rata i pravom na nuklearni odgovor. Amerikanci reagiraju na isti način. Dakle, u načelu nema smisla raspravljati je li Vladimir Putin mislio na preventivni napad iz Rusije isključivo nuklearni ili nenuklearni. Očito je naglašavao oštro povećanje opasnosti od nuklearnih sukoba. To je glavna točka, jer “tko je počeo prvi” neće biti bitno. Nitko neće ni znati.
Dakle, pitanje je koje nas zanima treba glasiti: “Zašto je ruski predsjednik govorio o opasnosti nuklearne katastrofe u ovom trenutku, kad ne živimo u pogoršanju sirijske i ukrajinske krize, a na Korejskom poluotoku Seul i Pyongyang zatopljavaju odnose bez presedana i govori se ozbiljno o denuklearizaciji poluotoka u kontekstu razvoja korejskog dijaloga i gospodarskoj suradnji između sjevera i juga?” Ja sam siguran da je to proaktivni odgovor na američku odluku da se povuče iz Ugovora o uklanjanju projektila srednjeg i kratkog dometa (INF), što je najavljeno dan poslije. Zašto je ova odluka izazvala takvu reakciju? Uostalom, INF ugovor, potpisan u Washingtonu od strane Gorbačova i Reagana 1987. godine, stupio je na snagu u lipnju 1988. i bio je dovršen u lipnju 1991. godine. To znači da su sve sustave koji su bili zabranjeni uništili i Rusija i Sjedinjene Države. Štoviše, vojna tehnologija razvijena u proteklih 30 godina nam omogućava još učinkovitije provođenje zadaća nego oružja uništena ugovorom INF. Imamo druge sustave koji formalno ne krše ugovor INF, a još su učinkovitija.
Sporazum zabranjuje proizvodnju i postavljanje projektila na teritorij s dometom od 500 do 5500 kilometara. No, danas, Rusija ima složene sustave Iskander dometa do 500 km, krstareće projektile i dalekometne zrakoplove. Projektili “Kalibar” su u uporabi i ne podliježu ograničenjima iz ugovora na kojem su sami Amerikanci inzistirali. Službeno je domet tih projektila 1500 kilometara, međutim, neki izvori govore o 2000 do 2500 kilometara. Raspon “Kindžala”, sustava na Tu-22M3, je dometa 3000 kilometara. Ali ako imamo na umu radijus nadzvučnog borbenog zrakoplova, domet se dodatno povećava od 1500 do 2500 kilometara, što znači da domet tog sustava može biti do 4000 kilometara.
To jest, bez formalnog kršenja ugovora, Rusija uz pomoć najnovijih dostignuća može riješiti zadaće koje su u prošlom stoljeću mogle provoditi samo rakete srednjeg dometa. Štoviše, najnovija dostignuća, koja bi oružane snage trebale implementirati u narednih 10 do 12 godina, obično imaju proizvoljan raspon. Dakle, u principu nema nedostižnih ciljeva na Zemlji. Dopustite mi također da vas podsjetim da je Rusija u to vrijeme najavila mogućnost povlačenja iz ugovora INF, kao odgovor na povlačenje Amerikanaca iz antibalističkog sporazuma. Stoga mislim da nije bilo izlaza nego razviti i staviti u službu nova učinkovitija visokoprecizna oružja, bez kršenja ugovora, a istodobno da ne budu posebno povezana sa strateškog gledišta.
Trideset godina Rusija je izbjegavala ovu situaciju. Na kraju INF ugovora su SAD imale veliku prednost u nenuklearnim preciznim oružjima, koja su bila sposobna za udare za sovjetske, kasnije ruske, strateške vektore u prvom masovnom udaru i bez nuklearnog napada. SSSR se suprotstavio tim projektilima Sjeverne Amerike, kao što su zračni i pomorski projektili “Tomahawk”, raketama srednjeg dometa, jer smo u proizvodnji imali tehnološku prednost. Sjedinjene Države su povukle pomorske i zrakoplovne krstareće projektile iz INF ugovora, obećavajući da će biti isključivo nenuklearni. Ali su u isto vrijeme u potpunosti lišili SSSR i Rusiju cijele klase strateških oružja i uspostavili neravnotežu.
o jest, u to vrijeme su Sjedinjene Države mogle riješiti strateške probleme bez raketa srednjeg dometa, a Rusija ne, pa je za Washington bilo korisno da uništi ove projektile. Sada, uz veliko žaljenje Amerikanaca, ispada da ih je u oružjima visoke preciznosti, poput balističkih i krstarećih raketa, Rusija ozbiljno prevladala, a u bliskoj budućnosti će se ova superiornost povećavati.
Nadalje, Moskva to može učiniti bez formalnog kršenja INF ugovora. Dakle, vraćanje raketa srednjeg dometa u službu služi Washingtonu samo kako bi osigurao da tehnološki jaz s Moskvom ne postane i čimbenik njegove strateške nemoći.
Vi i ja razumijemo da tenk T-90 može uništiti tenk T-34, čak i bez približavanja cilju, da ne spominjemo izravne pogotke. Rakete su vam isto. Ono što je važno nije samo projektil, već i taktičke i tehničke karakteristike. Ali baš kao što zastarjeli tenk može uništiti sličan supermoderni, ako je dovoljno blizu da ga učinkovito pogodi, raketna inferiornost se može nadoknaditi približavanjem cilju.
Ovdje leži opasnost. Ako Sjedinjene Države još nisu izgubile tehnologiju za proizvodnju raketa srednjeg dometa koje su im bile u službi ’80-ih, mogu brzo stvoriti stotine projektila “Pershing 2”. Ali, gdje bi se ti projektili nalazili? S američkog teritorija oni neće doseći Rusiju. Postoje tri opcije – Europa, Japan i Južna Koreja. To znači da bi Seul morao pristati sudjelovati u novoj utrci u naoružanju, usprkos medenom mjesecu s Pyongyangom i paničnom strahu da će Južna Koreja zamijeniti Sjedinjene Države u napadu odmazde sjevernokorejskih ili kineskih projektila.
Naposljetku, Sjedinjene Države imaju zapadnu Europu – Njemačku, Veliku Britaniju, Italiju i Dansku, gdje su bili glavni položaji raketa srednjeg dometa. Tako je vrijeme letenja “Pershinga” do Smolenska bilo 6 minuta, a 10 minuta do Moskve. To je drastično smanjilo vrijeme potrebno za donošenje odluke tijekom krize, uz povećanje vjerojatnosti slučajnih sukoba. Zato je tada sovjetsko vodstvo, kao i rusko, upozorilo da su Sjedinjene Države započele opasnu igru, prepunu perturbacija u nekontroliranom sukobu koji bi odmah mogao degenerirati u veliki nuklearni rat. Sada je Amerikancima teško implementirati rakete u istim zemljama. Do sada samo Velika Britanija nedvosmisleno podupire SAD, navodeći kako više ne smatra da ih išta veže za INF ugovor.
Njemačka i Italija očito neće biti sretni kada dobiju takav prijedlog. Nadalje, Trump je pokrenuo ekonomski rat protiv Europske unije, usmjeren upravo na staru Europu. Ali postoji i nova Europa. Tko može jamčiti da Poljska, baltičke države i Ukrajina neće razmišljati o tome, ako od Sjedinjenih Američkih Država dobiju prijedlog da Pentagon na njihov teritorij postavi projektile “Pershing” ili nešto slično? Ali onda vrijeme leta projektila do Moskve neće biti više od 3 do 4 minute, a do St. Peterburga minutu i pol. To je situacija u kojoj bilo koji incident može dovesti do preventivnog napada. Štoviše, u situaciji da se to odnosi na baze s američkim nuklearnim projektilima, moguće je, bez daljnjeg odgađanja, odmah pokrenuti interkontinentalne projektile iz Washingtona.
U svakom slučaju, stvarni nuklearni napad bi bilo pitanje nekoliko minuta, u najboljem slučaju nekoliko sati. Putin je o tome razgovarao na Klubu Valdai, kad je obećao napadačima da ćemo mi ići u raj, a oni će jednostavno nestati.
Međunarodni sporazumi kako bi osigurala nuklearna stabilnost na temelju mnoštva ugovora su praktično hrpe papira bez značaja. Nakon što su ih odbacili, Indija i Pakistan imaju nuklearno oružje. Neformalno je i Izrael nuklearna sila, čiji se kapacitet procjenjuje na 100 do 200 taktičkih nuklearnih bojevih glava, ali se “civilizirani svijet” se pretvara da za to ne zna.
Nakon što je Sjeverna Koreja ne samo završila svoj nuklearni program, već koristi tehnologije dobivene od Ukrajine za stvaranje projektila, čak i interkontinentalnih, nije no potrebno govoriti o učinkovitosti raznih ugovora. Ono što je Kim Jong-un učinio bit će dostupno svima onima čija je međunarodna težina nešto veća od Swazilanda ili Lesota. Kao što je poznato, Sjedinjene Države su se povukle iz ABM ugovora. SALT-1 sporazum su ograničili na strateške arsenale proizvedene do 1972. godine. Sporazum SALT-2 nije stupio na snagu jer je američki Senat blokirao ratifikaciju zbog odlaska sovjetskih vojnika u Afganistan. START-1 i SNP ugovori nisu relevantni, jer su zamijenjeni sporazumom START-3, što je neznatno smanjilo ukupan broj raspoređenih potencijala.
Ugovor START-2 je potpisan 1993. godine, a 2000. godine ga je ratificirala Država Duma, ali se 2002. godine Rusija povukla zbog povlačenja Sjedinjenih Država iz ugovora ABM. Dakle, danas, nakon američkog povlačenja iz INF ugovora, od svih međunarodnih ugovora koji uređuju strateške sustave, na snazi je samo ugovor START-3, ali to u utrci naoružanja znači malo.
Možda Sjedinjene Države žele ponoviti uspješan pokušaj ucjene iz ’80-ih godina, kada su prisilile SSSR da ustupi i na kraju se urušio? Ali situacija je radikalno drugačija. Prvo, Rusija ima relevantna iskustva i zna da je nemoguće vjerovati na riječ takozvanih “gospodara svijeta”, niti jednom ugovoru kojeg potpisuju. Drugo, ako se Rusija usredotoči na rastuće linije u politici i ekonomiji, u Sjedinjenim Državama će u najboljem slučaju moći govoriti o stagnaciji. Međutim, Trump preferira govoriti o krizi koju želi nadvladati “kako bi Amerika opet bila sjajna”.
Treće, u smislu vojne tehnologije je Sovjetski Savez bio taj koji se morao obnavljati, a sada to moraju činiti Sjedinjene Država. Četvrto, priče o petoj generaciji borbenih zrakoplova, novih razarača i obalnih brodova pokazuje veliku neučinkovitost američkog vojno-industrijskog kompleksa, gdje su sredstva divovska, a nedostaje rezultat. Peto, u prošlom stoljeću su svi centri moći u svijetu (SAD, EU, Kina i Japan) bili protiv Sovjetskog Saveza, koji je bio prisiljen širiti, u usporedbi sa svima, oskudne vojne, političke, financijske, ekonomske i diplomatske resurse.
Sada ni Japan ne podržava bezuvjetno Sjedinjene Države. U Europi, koja je još uvijek podijeljena unutarnjim proturječnostima i s nekoliko novih siromašnih Europljana, samo je Velika Britanija američki saveznik. SAD su s Kinom u izravnoj konfrontaciji, ne s nama, a sada govore i o nametanju sankcija Indiji.
Općenito, ako vidimo akcije Sjedinjenih Država kao pokušaj ucjene, onda će one propasti. Ali to ne umanjuje vojnu opasnost kod takvih igara. Ako pržite meso na buretu baruta, prije ili kasnije će bure eksplodirati. Stoga treba razviti novi sustav međunarodnih ugovora kako bi se ograničili, smanjili i idealno eliminirali nuklearni arsenali. Ali prije svega SAD moraju shvatiti gdje im je mjesto u svijetu i prihvatiti stvarnost.
logično
Prije svega, podsjetimo na izjavu ruskog predsjednika Vladimira Putina koju je ovom pitanju u raspravi na “Klubu Valdai” dao u razgovoru s Fjodorom Lukjanovom.
Vladimir Putin: “Podsjetit ću vas o čemu se radi. Pitao sam se jesmo li bili spremni i jesam li spreman koristiti oružje koje imamo, uključujući oružje za masovno uništenje, kako bismo zaštitili sebe, kako bismo zaštitili svoje interese. I na to sam odgovorio. Podsjetit ću vas što sam rekao. Rekao sam da naša doktrina nuklearnog naoružanja ne predviđa preventivni napad. Želio bih pitati sve vas, te one koji će kasnije na ovaj ili onaj način analizirati i tumačiti svaku moju riječ izrečenu ovdje, da imaju na umu da ne postoje odredbe za preventivi udar u našoj nuklearnoj doktrini. Naš koncept temelji se na uzajamnom, recipročnom protunapadu. Ne treba objašnjavati što je to onima koji razumiju, kao i onima koji to ne žele reći, a to znači da smo spremni i koristit ćemo nuklearno oružje samo kada sigurno znamo da neki potencijalni agresor napada Rusiju, naš teritorij.
Ne otkrivam nikakvu tajnu ako kažem da smo stvorili sustav koji se po potrebi nadograđuje, raketni sustav s ranim radarskim upozorenjem. Ovaj sustav nadgleda cijelu planetu, upozoravajući na lansiranje bilo koje strateške rakete na moru i prepoznavanje područja iz kojeg je lansirana. Drugo, sustav prati putanju leta rakete. Treće, locira zonu pada nuklearne glave. Tek kada znamo sigurno, a to traje nekoliko sekundi, da je napadnuta Rusija, pokrenut ćemo protunapad. To bi bio recipročan protunapad. Zašto kažem “recipročan”? Zato što ćemo protiv raketa koje su lansirane na nas ispaliti rakete na agresora. Naravno, to je globalna katastrofa, ali želim ponoviti da ne možemo biti inicijatori takve katastrofe, jer nemamo doktrinu za preventivni udar. Da, nekome izgleda da sjedimo i čekamo dok netko protiv nas ne iskoristi nuklearno oružje. Pa, da, to tako i jest. Ali svaki agresor bi trebao znati da će odmazda neizbježna i da će biti uništen. I mi ćemo kao žrtve agresije, kao mučenici, ići u raj, dok će oni jednostavno propasti, jer neće imati ni vremena za okajanje svojih grijeha.”
Rostislav Iščenko je pojasnio što bi u scenariju globalne katastrofe to značilo za Rusiju i cijeli svijet, i što je Putin mislio.
Prvo, budući da međunarodno pravo preventivni napad smatra za odgovor na već neizbježan napad, mora se pokazati da je agresija neizbježna. Ali gotovo nitko nakon nuklearnog rata neće biti zainteresiran za dokaze. Tko preživi, taj će biti pobjednik, a bit će malo preživjelih. Ako ih bude, to će biti pojedinci ili zajednice, a ne države ili međunarodne organizacije. Dakle, ako rusko vodstvo u narednim satima zaprimi informacije o neizbježnosti masovnog nuklearnog napada protiv Rusije, ona ima pravo i obvezu da pokrene preventivni nuklearni napad, ali neće biti prva u upotrebi nuklearnog oružja.
Drugo, to uopće nije važno, jer čak i ako se provede preventivni napad s konvencionalnim visokopreciznim oružjem, usmjerit će se protiv položaja u kojima se nalaze nuklearna oružja i sustavi proturaketne obrane koji prijete Rusiji. S gledišta vojnih doktrina Sovjetskog Saveza i Rusije, masovni napad strateških nuklearnih struktura se izjednačava s početkom nuklearnog rata i pravom na nuklearni odgovor. Amerikanci reagiraju na isti način. Dakle, u načelu nema smisla raspravljati je li Vladimir Putin mislio na preventivni napad iz Rusije isključivo nuklearni ili nenuklearni. Očito je naglašavao oštro povećanje opasnosti od nuklearnih sukoba. To je glavna točka, jer “tko je počeo prvi” neće biti bitno. Nitko neće ni znati.
Dakle, pitanje je koje nas zanima treba glasiti: “Zašto je ruski predsjednik govorio o opasnosti nuklearne katastrofe u ovom trenutku, kad ne živimo u pogoršanju sirijske i ukrajinske krize, a na Korejskom poluotoku Seul i Pyongyang zatopljavaju odnose bez presedana i govori se ozbiljno o denuklearizaciji poluotoka u kontekstu razvoja korejskog dijaloga i gospodarskoj suradnji između sjevera i juga?” Ja sam siguran da je to proaktivni odgovor na američku odluku da se povuče iz Ugovora o uklanjanju projektila srednjeg i kratkog dometa (INF), što je najavljeno dan poslije. Zašto je ova odluka izazvala takvu reakciju? Uostalom, INF ugovor, potpisan u Washingtonu od strane Gorbačova i Reagana 1987. godine, stupio je na snagu u lipnju 1988. i bio je dovršen u lipnju 1991. godine. To znači da su sve sustave koji su bili zabranjeni uništili i Rusija i Sjedinjene Države. Štoviše, vojna tehnologija razvijena u proteklih 30 godina nam omogućava još učinkovitije provođenje zadaća nego oružja uništena ugovorom INF. Imamo druge sustave koji formalno ne krše ugovor INF, a još su učinkovitija.
Sporazum zabranjuje proizvodnju i postavljanje projektila na teritorij s dometom od 500 do 5500 kilometara. No, danas, Rusija ima složene sustave Iskander dometa do 500 km, krstareće projektile i dalekometne zrakoplove. Projektili “Kalibar” su u uporabi i ne podliježu ograničenjima iz ugovora na kojem su sami Amerikanci inzistirali. Službeno je domet tih projektila 1500 kilometara, međutim, neki izvori govore o 2000 do 2500 kilometara. Raspon “Kindžala”, sustava na Tu-22M3, je dometa 3000 kilometara. Ali ako imamo na umu radijus nadzvučnog borbenog zrakoplova, domet se dodatno povećava od 1500 do 2500 kilometara, što znači da domet tog sustava može biti do 4000 kilometara.
To jest, bez formalnog kršenja ugovora, Rusija uz pomoć najnovijih dostignuća može riješiti zadaće koje su u prošlom stoljeću mogle provoditi samo rakete srednjeg dometa. Štoviše, najnovija dostignuća, koja bi oružane snage trebale implementirati u narednih 10 do 12 godina, obično imaju proizvoljan raspon. Dakle, u principu nema nedostižnih ciljeva na Zemlji. Dopustite mi također da vas podsjetim da je Rusija u to vrijeme najavila mogućnost povlačenja iz ugovora INF, kao odgovor na povlačenje Amerikanaca iz antibalističkog sporazuma. Stoga mislim da nije bilo izlaza nego razviti i staviti u službu nova učinkovitija visokoprecizna oružja, bez kršenja ugovora, a istodobno da ne budu posebno povezana sa strateškog gledišta.
Trideset godina Rusija je izbjegavala ovu situaciju. Na kraju INF ugovora su SAD imale veliku prednost u nenuklearnim preciznim oružjima, koja su bila sposobna za udare za sovjetske, kasnije ruske, strateške vektore u prvom masovnom udaru i bez nuklearnog napada. SSSR se suprotstavio tim projektilima Sjeverne Amerike, kao što su zračni i pomorski projektili “Tomahawk”, raketama srednjeg dometa, jer smo u proizvodnji imali tehnološku prednost. Sjedinjene Države su povukle pomorske i zrakoplovne krstareće projektile iz INF ugovora, obećavajući da će biti isključivo nenuklearni. Ali su u isto vrijeme u potpunosti lišili SSSR i Rusiju cijele klase strateških oružja i uspostavili neravnotežu.
o jest, u to vrijeme su Sjedinjene Države mogle riješiti strateške probleme bez raketa srednjeg dometa, a Rusija ne, pa je za Washington bilo korisno da uništi ove projektile. Sada, uz veliko žaljenje Amerikanaca, ispada da ih je u oružjima visoke preciznosti, poput balističkih i krstarećih raketa, Rusija ozbiljno prevladala, a u bliskoj budućnosti će se ova superiornost povećavati.
Nadalje, Moskva to može učiniti bez formalnog kršenja INF ugovora. Dakle, vraćanje raketa srednjeg dometa u službu služi Washingtonu samo kako bi osigurao da tehnološki jaz s Moskvom ne postane i čimbenik njegove strateške nemoći.
Vi i ja razumijemo da tenk T-90 može uništiti tenk T-34, čak i bez približavanja cilju, da ne spominjemo izravne pogotke. Rakete su vam isto. Ono što je važno nije samo projektil, već i taktičke i tehničke karakteristike. Ali baš kao što zastarjeli tenk može uništiti sličan supermoderni, ako je dovoljno blizu da ga učinkovito pogodi, raketna inferiornost se može nadoknaditi približavanjem cilju.
Ovdje leži opasnost. Ako Sjedinjene Države još nisu izgubile tehnologiju za proizvodnju raketa srednjeg dometa koje su im bile u službi ’80-ih, mogu brzo stvoriti stotine projektila “Pershing 2”. Ali, gdje bi se ti projektili nalazili? S američkog teritorija oni neće doseći Rusiju. Postoje tri opcije – Europa, Japan i Južna Koreja. To znači da bi Seul morao pristati sudjelovati u novoj utrci u naoružanju, usprkos medenom mjesecu s Pyongyangom i paničnom strahu da će Južna Koreja zamijeniti Sjedinjene Države u napadu odmazde sjevernokorejskih ili kineskih projektila.
Naposljetku, Sjedinjene Države imaju zapadnu Europu – Njemačku, Veliku Britaniju, Italiju i Dansku, gdje su bili glavni položaji raketa srednjeg dometa. Tako je vrijeme letenja “Pershinga” do Smolenska bilo 6 minuta, a 10 minuta do Moskve. To je drastično smanjilo vrijeme potrebno za donošenje odluke tijekom krize, uz povećanje vjerojatnosti slučajnih sukoba. Zato je tada sovjetsko vodstvo, kao i rusko, upozorilo da su Sjedinjene Države započele opasnu igru, prepunu perturbacija u nekontroliranom sukobu koji bi odmah mogao degenerirati u veliki nuklearni rat. Sada je Amerikancima teško implementirati rakete u istim zemljama. Do sada samo Velika Britanija nedvosmisleno podupire SAD, navodeći kako više ne smatra da ih išta veže za INF ugovor.
Njemačka i Italija očito neće biti sretni kada dobiju takav prijedlog. Nadalje, Trump je pokrenuo ekonomski rat protiv Europske unije, usmjeren upravo na staru Europu. Ali postoji i nova Europa. Tko može jamčiti da Poljska, baltičke države i Ukrajina neće razmišljati o tome, ako od Sjedinjenih Američkih Država dobiju prijedlog da Pentagon na njihov teritorij postavi projektile “Pershing” ili nešto slično? Ali onda vrijeme leta projektila do Moskve neće biti više od 3 do 4 minute, a do St. Peterburga minutu i pol. To je situacija u kojoj bilo koji incident može dovesti do preventivnog napada. Štoviše, u situaciji da se to odnosi na baze s američkim nuklearnim projektilima, moguće je, bez daljnjeg odgađanja, odmah pokrenuti interkontinentalne projektile iz Washingtona.
U svakom slučaju, stvarni nuklearni napad bi bilo pitanje nekoliko minuta, u najboljem slučaju nekoliko sati. Putin je o tome razgovarao na Klubu Valdai, kad je obećao napadačima da ćemo mi ići u raj, a oni će jednostavno nestati.
FOTO: NATO Zone odgovornosti
Međunarodni sporazumi kako bi osigurala nuklearna stabilnost na temelju mnoštva ugovora su praktično hrpe papira bez značaja. Nakon što su ih odbacili, Indija i Pakistan imaju nuklearno oružje. Neformalno je i Izrael nuklearna sila, čiji se kapacitet procjenjuje na 100 do 200 taktičkih nuklearnih bojevih glava, ali se “civilizirani svijet” se pretvara da za to ne zna.
Nakon što je Sjeverna Koreja ne samo završila svoj nuklearni program, već koristi tehnologije dobivene od Ukrajine za stvaranje projektila, čak i interkontinentalnih, nije no potrebno govoriti o učinkovitosti raznih ugovora. Ono što je Kim Jong-un učinio bit će dostupno svima onima čija je međunarodna težina nešto veća od Swazilanda ili Lesota. Kao što je poznato, Sjedinjene Države su se povukle iz ABM ugovora. SALT-1 sporazum su ograničili na strateške arsenale proizvedene do 1972. godine. Sporazum SALT-2 nije stupio na snagu jer je američki Senat blokirao ratifikaciju zbog odlaska sovjetskih vojnika u Afganistan. START-1 i SNP ugovori nisu relevantni, jer su zamijenjeni sporazumom START-3, što je neznatno smanjilo ukupan broj raspoređenih potencijala.
Ugovor START-2 je potpisan 1993. godine, a 2000. godine ga je ratificirala Država Duma, ali se 2002. godine Rusija povukla zbog povlačenja Sjedinjenih Država iz ugovora ABM. Dakle, danas, nakon američkog povlačenja iz INF ugovora, od svih međunarodnih ugovora koji uređuju strateške sustave, na snazi je samo ugovor START-3, ali to u utrci naoružanja znači malo.
Možda Sjedinjene Države žele ponoviti uspješan pokušaj ucjene iz ’80-ih godina, kada su prisilile SSSR da ustupi i na kraju se urušio? Ali situacija je radikalno drugačija. Prvo, Rusija ima relevantna iskustva i zna da je nemoguće vjerovati na riječ takozvanih “gospodara svijeta”, niti jednom ugovoru kojeg potpisuju. Drugo, ako se Rusija usredotoči na rastuće linije u politici i ekonomiji, u Sjedinjenim Državama će u najboljem slučaju moći govoriti o stagnaciji. Međutim, Trump preferira govoriti o krizi koju želi nadvladati “kako bi Amerika opet bila sjajna”.
Treće, u smislu vojne tehnologije je Sovjetski Savez bio taj koji se morao obnavljati, a sada to moraju činiti Sjedinjene Država. Četvrto, priče o petoj generaciji borbenih zrakoplova, novih razarača i obalnih brodova pokazuje veliku neučinkovitost američkog vojno-industrijskog kompleksa, gdje su sredstva divovska, a nedostaje rezultat. Peto, u prošlom stoljeću su svi centri moći u svijetu (SAD, EU, Kina i Japan) bili protiv Sovjetskog Saveza, koji je bio prisiljen širiti, u usporedbi sa svima, oskudne vojne, političke, financijske, ekonomske i diplomatske resurse.
Sada ni Japan ne podržava bezuvjetno Sjedinjene Države. U Europi, koja je još uvijek podijeljena unutarnjim proturječnostima i s nekoliko novih siromašnih Europljana, samo je Velika Britanija američki saveznik. SAD su s Kinom u izravnoj konfrontaciji, ne s nama, a sada govore i o nametanju sankcija Indiji.
Općenito, ako vidimo akcije Sjedinjenih Država kao pokušaj ucjene, onda će one propasti. Ali to ne umanjuje vojnu opasnost kod takvih igara. Ako pržite meso na buretu baruta, prije ili kasnije će bure eksplodirati. Stoga treba razviti novi sustav međunarodnih ugovora kako bi se ograničili, smanjili i idealno eliminirali nuklearni arsenali. Ali prije svega SAD moraju shvatiti gdje im je mjesto u svijetu i prihvatiti stvarnost.
logično
