Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na netom završenim predsjedničkim izborima manje će biti povratak u političke devedesete, kako se boje (ili priželjkuju, zbog plivanja u poznatim okolnostima u kojima se kako-tako znaju snaći) neki komentatori, a sve zbog njezine radikalne predizborne retorike – on će puno više značiti još čvršće proatlantsko pozicioniranje Hrvatske u međunarodnim odnosima.Ako se pitate zašto – trebate samo baciti pogled malo dalje prema istoku, prema Ukrajini i Rusiji. Kao visoka dužnosnica Sjevernoatlantskog vojnog saveza, koji tek ovih dana kani službeno napustiti, novoizabrana je predsjednica dobar dio svoje kampanje posvetila tzv. sustavu domovinske sigurnosti koji bi uključivao i uvođenje obaveznog vojnog roka na mjesec dana, u kojemu bi se ročna vojska obučavala za antiterorističko djelovanje. Taj svojevrsni domaći Patriot act koji Kolinda Grabar Kitarović najavljuje, kao hrvatsku inačicu buševske doktrine zvane "Rat protiv terorizma", hrvatsku bi poziciju mogao učvrstiti na mjestu zamjenika šerifa u regiji, čuvara istočnih granica jedne političke i vojne alijanse.Iako je američka prisutnost u ovom dijelu Evrope ionako izrazito naglašena, a odranije je zacementirana transverzalom vojnih baza od Bondsteela na Kosovu, preko Tuzle u BiH, pa do Slunja, s novom bi hrvatskom predsjednicom ta hegemonija mogla biti još čvršća, a pozicija Hrvatske kao polukolonije i vojno-političkog protektorata SAD-a i Zapada, ako ne baš po uzoru na Kosovo i Bosnu i Hercegovinu, onda dosta blizu tom "idealu" i još naglašenija. Remilitarizacija društva i politika paranoje koju najavljuje nova predsjednica mogli bi bitno doprinijeti i potencijalnom sumnjičenju brojnih „sumnjivih“ skupina u društvu, čime bi se društvo držalo u uvjetima redovnog izvanrednog stanja.
Ovakva vazalska inozemna politika za posljedicu će vjerojatno imati dodatno uzdizanje onih političkih snaga u zemlji koje posebno inzistiraju na desnom suverenizmu. U tom smislu, opasnu tendenciju predstavlja pojava desnih suverenista orbanovskog tipa, primjerice pokreta Živi zid.Također, nova predsjednica kani voditi politiku stalnog zaoštravanja prema susjedima, o čemu govore i njezini prvi vanjskopolitički potezi. Osim što se situacija već uskomešala oko njezinog (slučajnog ili ne) izdvojenog spominjanja Vojvodine – novoizabrana je predsjednica zaprijetila da će od Vijeća sigurnosti UN-a zatražiti povratak Vojislava Šešelja u zatvor, nastavljajući time jahanje po nacionalističkoj „zabavi za narod“ umjesto da govori o ekonomskim pitanjima. Uz to je potvrdila da će nastaviti patronizirajući tip politike prema drugim zemljama regije, najavljujući da će joj prvo vanjskopolitičko putovanje biti upravo u Bosnu i Hercegovinu, zemlju nad kojom ovdašnji političari, još od Tuđmana, tako rado provode disciplinirajući egzercir.
Što se tiče unutarnjih odnosa, predsjednica se spram vlade SDP-a i koalicijskih partnera namjerava postaviti nepartnerski. Ultimativno je zatražila sastanak s premijerom, a ukoliko se to ne desi, prijeti poduzimanjem koraka u pravcu prijevremenih izbora, a u krajnjem slučaju i prema izazivanju ustavne krize. Međutim, posrijedi je prije svega vječni rat HDZ-a i SDP-a, koji je više operetnog karaktera, jer između tih dviju stranaka nema bitnih razlika u vođenju politike. Obje imaju vrlo agresivne socioekonomske agende i nijednoj nije posebno stalo do socijalne pravde. Obje se zalažu za dodatno stezanje remena, samo kako nam se ne bi, kako reče nova predsjednica u Dnevniku plus, "dogodio grčki scenarij".
S podrškom šefa opozicije Tomislava Karamarka, Kolinda Grabar Kitarović postavlja se kao alternativna egzekutiva Milanovićevoj vladi. Kabinet predsjednice, bio on premješten u Visoku ulicu ili ostao na Pantovčaku, a čime se, kao „ozbiljnom temom“, zabavljaju dokoni novinari, postaje stožer nove hadezeovske rekonkviste. Ekonomska politika u zemlji se neće promijeniti ni njezinim dolaskom na vlast, ni mogućim HDZ-ovim preuzimanjem vlast – zato što ni ne može. I SDP i HDZ u stvarnosti, na stranu površinske dvorske spletke, provode uvijek istu (prokapitalističku, proturadničku i protunarodnu) ekonomsku politiku, a sve uz brižno osluškivanje zapovijedi gospodara iz Bruxellesa i Washingtona.
Predsjedničino obećanje da će Hrvatska biti prosperitetna i bogata, da će biti među najrazvijenijim zemljama Europske unije, vrlo brzo će se pak razbiti o stijene euroatlantskog saveza, jer tamo gdje nova predsjednica traži spas, odatle dolazi opasnost.
Radnička fronta
www.radnicka-fronta.org
www.facebook.com/Radnicka.Fronta
Ovakva vazalska inozemna politika za posljedicu će vjerojatno imati dodatno uzdizanje onih političkih snaga u zemlji koje posebno inzistiraju na desnom suverenizmu. U tom smislu, opasnu tendenciju predstavlja pojava desnih suverenista orbanovskog tipa, primjerice pokreta Živi zid.Također, nova predsjednica kani voditi politiku stalnog zaoštravanja prema susjedima, o čemu govore i njezini prvi vanjskopolitički potezi. Osim što se situacija već uskomešala oko njezinog (slučajnog ili ne) izdvojenog spominjanja Vojvodine – novoizabrana je predsjednica zaprijetila da će od Vijeća sigurnosti UN-a zatražiti povratak Vojislava Šešelja u zatvor, nastavljajući time jahanje po nacionalističkoj „zabavi za narod“ umjesto da govori o ekonomskim pitanjima. Uz to je potvrdila da će nastaviti patronizirajući tip politike prema drugim zemljama regije, najavljujući da će joj prvo vanjskopolitičko putovanje biti upravo u Bosnu i Hercegovinu, zemlju nad kojom ovdašnji političari, još od Tuđmana, tako rado provode disciplinirajući egzercir.
Što se tiče unutarnjih odnosa, predsjednica se spram vlade SDP-a i koalicijskih partnera namjerava postaviti nepartnerski. Ultimativno je zatražila sastanak s premijerom, a ukoliko se to ne desi, prijeti poduzimanjem koraka u pravcu prijevremenih izbora, a u krajnjem slučaju i prema izazivanju ustavne krize. Međutim, posrijedi je prije svega vječni rat HDZ-a i SDP-a, koji je više operetnog karaktera, jer između tih dviju stranaka nema bitnih razlika u vođenju politike. Obje imaju vrlo agresivne socioekonomske agende i nijednoj nije posebno stalo do socijalne pravde. Obje se zalažu za dodatno stezanje remena, samo kako nam se ne bi, kako reče nova predsjednica u Dnevniku plus, "dogodio grčki scenarij".
S podrškom šefa opozicije Tomislava Karamarka, Kolinda Grabar Kitarović postavlja se kao alternativna egzekutiva Milanovićevoj vladi. Kabinet predsjednice, bio on premješten u Visoku ulicu ili ostao na Pantovčaku, a čime se, kao „ozbiljnom temom“, zabavljaju dokoni novinari, postaje stožer nove hadezeovske rekonkviste. Ekonomska politika u zemlji se neće promijeniti ni njezinim dolaskom na vlast, ni mogućim HDZ-ovim preuzimanjem vlast – zato što ni ne može. I SDP i HDZ u stvarnosti, na stranu površinske dvorske spletke, provode uvijek istu (prokapitalističku, proturadničku i protunarodnu) ekonomsku politiku, a sve uz brižno osluškivanje zapovijedi gospodara iz Bruxellesa i Washingtona.
Predsjedničino obećanje da će Hrvatska biti prosperitetna i bogata, da će biti među najrazvijenijim zemljama Europske unije, vrlo brzo će se pak razbiti o stijene euroatlantskog saveza, jer tamo gdje nova predsjednica traži spas, odatle dolazi opasnost.
Radnička fronta
www.radnicka-fronta.org
www.facebook.com/Radnicka.Fronta
