Ne možemo podnijeti spoznaju da smo udruženim radom, s veseljem i ponosom, zadržali samo loše što je iza njega ostalo, uništili sve što je bilo dobro i zamijenili to samo gorim
Bauk kruži Hrvatskom, bauk Josipa Broza Tita. Što ćemo, svibanj je, a znamo kako je u svibnju u Hrvata...
Četvrt stoljeća nakon što je najćosavji četnik, onaj Šešelj, prvi izgovorio da bi mrtvacu u Kući cvijeća trebalo srce probosti glogovim kolcem i poslati trulo truplo nazad Hrvatima, Hrvati mu (Šešelju, ne Titu, naravno) i dalje drže stranu, barem glede te glogovine. U zemlji gdje se socijaldemokrati stide socijaldemokracije i gdje se fašisti ne usude otvoreno reći da su fašisti, u državi gdje je borba Titovih partizana upisana u ustav, a nijedno državno tijelo ne organizira niti najsićušniju proslavu globalnoga jubileja Dana pobjede, ništa se bolje ni ne treba očekivati.
Trideset i pet godina od smrti Josipa Broza (točno onoliko koliko je, od svibnja do svibnja, i vladao cijelom Jugoslavijom, svim tim njenim danas beskrajno suverenim republikama i pokrajinama) nama Hrvatima još nije iz dupeta u glavu došlo da većine nas najvjerojatnije ne bi ni bilo da taj frajer nije imao muda veća nego svi mi zajedno.
Ajmo za probu (idemo, ustaše!) zamisliti što bi bilo da Tita nije bilo i da nitko ničim, u toj REM-fazi od 1941. do 1980., nije remetio tisućljetni hrvatski san. Gdje bismo mi, ako bi nas bilo, danas živjeli? U Kraljevini Srbiji (ili ipak 'Jugoslaviji', u najboljem slučaju), bili bismo zaštićena manjina, zaštićena po svim uzusima suvremene civilizacije zapadnoga kruga. Drugi svjetski rat završili bismo kao apsolutno poražena strana, prepušteni na milost antifašistima s Istoka i Zapada. Jame bi ostale praznije, ali groblja bi se naglo proširila, a i zatvora bi pomanjkalo: Pavelićevim vojnicima i suradnicima sudili bi – znatno brže no što se to s ratnim zločincima radi danas, drukčiji su tada bili zakoni i pravila – uglavnom Britanci, Amerikanci i Francuzi, a u Slavoniji malo i Rusi. A našao bi se, kladim se, u sudskim vijećima i poneki Talijan, zakleti antifašist. Okej, slažem se, životom bi platilo znatno manje civila: em bi se bez straha vratili nazad iz Bleiburga (ako bi uopće i bježali na zapad, tim krvolocima), em bi ih Njegovo Veličanstvo kralj Petar II. Karađorđević specijalnim aktom milosrđa pomilovao i pustio na slobodu već na desetu obljetnicu oslobođenja Otadžbine.
Da nije bilo Tita, naravno, ne bi bilo ni Golog otoka, jer države zapadne demokracije (a Kraljevina bi to sigurno bila, ne bi mi nikad bili u sovjetskom bloku, nema šanse!) ne bi dopustile takvo što. Ne kažem da tamo ne bi bio neki zatvor, zašto ne, ali sigurno ga ne bi osnivali za staljiniste, prave ili nabijeđene.
Da nije bilo Tita i njegovih, ne bi nikad bilo ni Deklaracije o položaju hrvatskog jezika. Ne bi bilo ni položaja, pa ne bi bilo potrebe.
Da nije bilo Tita, ne bi bilo ni sedamdesetprve i 'hrvatskog proljeća'. (Mala digresija, upućena iskusnijima: dovoljno sam star da pamtim to vrijeme i godine što su uslijedile; nikad prije 1990. nitko nikad nije govorio o 'hrvatskom proljeću', bilo je riječi samo o 'masovnom pokretu', pa me zanima zašto smo dva desetljeća kasnije to pravo ime svi skupa, uključujući i najaktivnije sudionike, zamijenili izmišljenim, nepostojećim?) Ne bi ih bilo jer bismo mi Hrvati, kao uzorno zaštićena manjina, dobivali posebna sredstva iz Fonda carice Milice za nerazvijene krajeve, sasvim dovoljna za hrvatska kulturna društva, sokolske aktivnosti, područne škole narodnog zdravlja i, jasno, Alku. Čeljad željnija obrazovanja bila bi '71. na studijima u Beogradu ili u inozemstvu, razasuta na sve strane svih kontinenata, a preko granice bi još prije njih otišli i najtvrđi hrvatski nacionalisti poput, na primjer, terorističkih "Crnih brigada" (Brigate Nere) iz Pasina u susjednoj Italiji te zloglasnih Murskih jastrebova sa sjedištem u mađarskoj Csáktornyi.
Da nije bilo Tita i te njegove bagre, u zagrebačkom Kraljevskom narodnom kazalištu, na Pozorišnom trgu, igrale bi se uglavnom predstave po djelima srpskih pisaca – Držića, Gundulića, Vojnovića... – dok bi vječno dvojbenim odlukama FSKS-a Građanskom fudbalskom klubu Concordia uvijek bila osigurana pozicija oko sredine na tablici Prve FL, kojoj bi se na vrhu redovito izmjenjivali FK Beli orlovi i FK Četnik, gradski rivali iz prijestolnice.
Da nije bilo Tita i komunjarske žgadije, danas bismo svi skupa slavili jer je točno u 06.48 svijet ugledala malena Paraskeva, prva prinova u prinčevskoj obitelji, buduća kraljica.
Da nije bilo Tita...
Ma, zamišljajte si dalje sami, mene je umorilo čim sam shvatio da nisam nabrojao ni promil svega što bi bilo drugačije. Da preskočim sve drugo: da nije bilo Tita, valjalo bi ga izmisliti!
Jer - oko čega bismo se danas svađali da ga nije bilo, i njega i partizana i komunista i socijalizma, oko čega bismo se krvili, i sa susjednim nacijama i sami među sobom? O čemu bismo izmišljali teorije zavjere i neznanstveno-fantastične bajke? Kako bismo inače provodili najljepši mjesec u godini, da nije bilo Tita, četverostruko obilježenog svibnjem, povišću najpritrujenijim mjesecom u Hrvata? Našli bismo mi lako neki drugi razlog za svađanje, naravno, ali u usporedbi s Titom – sve su to tričarije i majušne mahune, pače sitna boranija.
Da, bio je diktator, tipični apsolutistički monarh, samo zaogrnut komunističkim šinjelom. Da, nije mu bilo mrsko to što smo oko njega 35 godina stvarali gadljivi kult ličnosti. Da, učinjeno je mnogo nepravde pod njegovom vlašću. Da, bilo je pritom i zločina za koje on nije mogao ne znati. Da, da, dalo bi se još ohoho dadadakati u tom istom hrvatskom molu, ali na kraju bismo ipak morali priznati i reći: ne, samostalne države koja se zove Republika Hrvatska danas ne bi bilo da nije bilo Tita, da nas on i njegova šumska vojska nisu izvukli iz zločinačkih govana u koja smo se 1941. veselo i voljno dali uvaliti!
Što se ratnih i neposredno poratnih zločina tiče – Titova odgovornost nije nimalo veća od Churchillove ili Rooseveltove, dapače. Tu dvojicu u njihovim državama nitko zbog toga ne osuđuje, čak ni danas, kad su pravila drugačija, politički korektnija. Titove ratne pobjede, međutim, neusporedivo su veće od njihovih, jer iza njega nije bilo ni centa kapitala, niti ikakve ratne industrije, samo vizija i strast. A o poratnim pobjedama, i unutarnjim i vanjskim, heh, o tome nam nekako nije drago razmišljati dok mu psujemo vatikansko-kominternovsko-masonsku majku. Bi li nam danas sloboda ljepše pjevala da je vladao poput Ceausescua, Živkova ili Hoxhe? A nije da nije mogao, zar ne? Bi li naši očevi i majke imali ikakvog posla i kruha da im nisu, ponajviše kroz Pokret nesvrstanih, otvorena tržišta za jugoslavenske, osrednje ali pristupačne, proizvode, da našim poduzećima Tito nije, svojim autoritetom, otvorio vrata namještenih natječaja za izgradnju hidroelektrana i ne znam čega još po raznim pustinjskim i prašumskim vukojebinama?
Kad smo već kod nesvrstanih – što vam se čini, bi li svijet danas izgledao ovako, sa svim tim ISIL-ima, Putinima, Al-Qaidama, Boko Haramima i Kim Yong Unovima, da je Pokret nesvrstanih i dalje postojeći, jednako jak kao u vrijeme dok je Tito bio živ?
Hej, pa pola svijeta je taj tip držao u šaci, i to za našu korist, a druga polovica planeta se prije svakog svojeg vanjskopolitičkog poteza, barem nakratko, pitala: 'Ček malo, a kako će reagirati onaj Tito? Znaš njega...'. I trajao je hladni rat, ali bio je mir. Ne potpun, no ipak neusporedivo mirniji nego danas.
Od 1941. do danas nitko još nije uspio objasniti kako je sve to uspjelo jednom običnom bravaru koji je neke tuđe jezike svladao tečnije nego svoj materinski. Bez škola i diplome, bez ikakvog zaleđa, taj je ambiciozni seljačić dobra tri i pol desetljeća bio jedan od najvažnijih ljudi među milijardama na svijetu. Otud sve te kvazihistoričarske nebuloze i zavjeraška razvlačenja kožice o tome kako su u stvarnosti bila najmanje tri Tita – jedan zapravo razbaštinjeni grenlandski grof, drugi izvanbračni gay-otac Indire Gandhi (jasno, Rus) i treći, žena-riba s vrha Kavkaza, nepriznata kći pudlice i Hitlerova prastrica židova (ruskog, jasno)... Jednostavno, izmišljamo budalaštine jer nismo u stanju pojmiti da je jedan jedini čovjek, k tome još i deklarirani stopostotni Hrvat (što mu je dodatna otegotna okolnost kod svih "naroda i narodnosti", pogotovo u Hrvata – jer mi najbolje znamo da je to zapravo lagao ne bi li, kao jedan od nas, ovako bijednih, ispao još veća faca) uspio postići sve to što je Tito postigao. A ako i uspijemo pojmiti, ne možemo podnijeti spoznaju da smo udruženim radom, s veseljem i ponosom, zadržali samo loše što je iza njega ostalo, uništili sve što je bilo dobro i zamijenili to samo gorim.
U svijetu i u Hrvatskoj, kao i u svim republikama i pokrajinama bivše države, danas se živi nesigurnije i nelagodnije nego u Titovo vrijeme. Činjenica da smo se svi skupa odvažili raskokodakati tek nakon njegove smrti govori sama za sebe.
Prošla je tek polovica ovog jubilarnog svibnja, imamo dakle još dovoljno vremena da, u svjetlu najnovijih događaja - rehabilitiramo Tita. Ne tako što ćemo na Dan mladosti u Kumrovcu razvlačiti harmonike i kinjiti nedužne praunuke pionirskim kapama i maramama, nego tako da se sami sa sobom, svatko u svojoj glavi, pomirimo s frustrirajućim faktom da je Tito bio jedan od nas, da je bio najveći i najvažniji među nama i da mu nitko od nas koji smo ga nadživjeli nije ni do koljena.
tportal
