Sve velike sile iste su na različit način. Interesi im se razlikuju, ali mnogo toga im je zajedničko. Razliku u ponašanju u opštem smislu između SAD-a i Rusije teško je pronaći.
Velike sile nemaju ni milosti ni obzira, one gaze sve što im se nađe na putu. Ne vide nikoga osim sebe. Apsolutno su neosjetljive na kolateralne štete koje izazivaju ili same, u svom surovom globalnom pohodu, ili u trenucima kad se njihovi interesi isprepletu pa nastane globalni tresak.
Jedna od najvažnijih i najopasnijih žarišnih tački prelamanja američko-ruskih interesa je Ukrajina, zemlja koja se već neko vrijeme pretvara u teledirigovani vulkan koji još nije eksplodirao. A kad će, ne znamo.
Razmišljajući o nemirnim procesima dugog trajanja na liniji Zapad i Rusija, sjetio sam se ruskog cara Petra I. Velikog i njegove originalne i bajkovite zapadne avanture od proljeća 1697. do jeseni 1698.
Voltaire piše kako je jedan Švicarac mladom caru skrenuo pažnju da se negdje daleko na Zapadu sasvim drukčije živi. Sasvim dovoljno da devetnaestogodišnji Petar I. krene incognito u taj svijet.
Predstavljao se svuda kao znatiželjni učenik koji je tražio učitelje od kojih je želio mnogo naučiti. Bavio se raznim zanatima od tehnike do medicine. Na brodogradilištima u Holandiji bio je poznat izvjesni vrsni majstor, ”tesar Petar”.
U svakoj zemlji tražio je inspiraciju za Rusiju i rusko društvo. Želio je preuzeti i prenijeti u Rusiju ono najbolje što Evropa ima. I prenio je, okupavši sve u ruskim vodama. Njegova prijestonica Petrograd je i ruski i evropski grad. Pozivao je brojne strane umjetnike i majstore u Rusiju, a ruske plemiće tjerao da djecu školuju na Zapadu.
Sav život Petra Velikog i njegov odnos prema Zapadu mogli su se pretvoriti u jednu čarobnu priču između Rusije i Zapada, dvaju svjetova koji bi se mogli skladno dopunjavati, a nipošto sukobljavati.
Međutim, sa pojavom Petra Velikog krenuli su strah i omraza, umotane od prvog dana u tendenciozne laži.
Neposredno uoči Napoleonove ekspedicije na Rusiju 1812. godine, da bi se motivisali vojnici i stvorila crna slika o neprijatelju pojavio se pamflet u kojem je objavljen lažni testament Petra Velikog u 14 tačaka iz kojih proizlazi da je car ostavio u amanet svojim nasljednicima da vojno osvoje Evropu. Autor pamfleta radio je u odjelu za propagandu Ministarstva spoljnih poslova Francuske!
Nešto iskonsko i nezdravo goni Zapad protiv Rusije od Petra Velikog do danas, nešto besmisleno i surovo.
Napoleon je 1812. godine poveo 760 hiljada vojnika da pokori Rusiju. Pola se vratilo. Koliko ga je majki zbog svega proklinjalo?
Šta je potom, od 1853. do 1856. godine, na Krimu radilo 310 hiljada francuskih vojnika od kojih je 95 hiljada poginulo. Da ne pominjemo druge primjere bezumlja i pohlepe.
Podjednako je dvosmislen, višeslojan i zamršen odnos između Rusije i Ukrajine, dviju sestara bliznakinja koje se znaju sestrinski voljeti i mrziti.
Duga istorija njihovih odnosa je primjer prirodne povezanosti, sjedinjenosti i komplementarnosti i osjećanja i interesa Ukrajinaca i Rusa. Kao i uvijek, niko kao loši ljudi i rđava vremena ne može razdvojiti dva oka u glavi.
Tridesete godine prošlog vijeka bile su ozbiljan začetak strašnog otuđenja Ukrajinaca od Rusa. Staljinova politika opšte kolektivizacije uništila je mnoge republičke poljoprivrede, a posebno ukrajinsku.
Strašna opšta glad zavladala je 1932. i 1933. godine. Tokom nekih 500 dana glad je gasila prosječno 25 hiljada života dnevno. Ovaj Golodomor (Gladomor) ukrajinski parlament je 2006. godine proglasio aktom genocida.
Staljin, međutim, nije stao samo na toj tragediji pa ju je želio produbiti. U vrijeme velikih čistki, 1938.-1939. godine, stizale su masovno nove smrti.
Stoga ne čudi što je aprila 1939. u tekstu ”O ukrajinskom pitanju”, Lav Trocki napisao nešto što odlično oslikava i sadašnju situaciju na relaciji Moskva – Kijev:
”Ništa nije ostalo od nekadašnjeg povjerenja i simpatije ukrajinskih masa prema Kremlju. Nakon posljednje razbojničke čistke po Ukrajini, na njenom zapadu niko ne želi imati ništa zajedničko sa kremljovskom satrapijom. Radničke i seljačke mase zapadne Ukrajine, Bukovine, karpatske Ukrajine zbunjeno se pitaju: kome se okrenuti? U takvom stanju sasvim je prirodno da će u svoje ruke rukovodstvo preuzeti najreakcionarnije ukrajinske klike koje svoj ‘nacionalizam’ izražavaju tako što gledaju kojem od dva imperijalizma da prodaju ukrajinski narod, u zamjenu za obećanje fiktivne nezavisnosti.”
Trocki je dodao da nigdje čistke i represija nisu bile tako nasilne kao ”u Ukrajini, u borbi sa snažnim i duboko ukorijenjenim težnjama ukrajinskih masa za više slobode i nezavisnosti”.
Ostavši bez Krima, što je do krajnosti produbilo ukrajinsko-ruski jaz, uz prijetnju da bi mogla ostati bez industrijski važnog Donječkog bazena, Ukrajina je politički i ekonomski vrlo nestabilna zemlja i kao takva je lak plijen za navodne spasioce sa Zapada.
Razapeta između svjetova i hiper sila, Ukrajina je i danas na strašnim iskušenjima protiv vlastite volje jer njeno rukovodstvo već godinama prodaje narodnu sudbinu i sluša samo glas moćnih sa strane, a ne glas svog stanovništva željnog mira i spokoja, a uskoro možda i hljeba.
U takvoj situaciji najgore što bi Ukrajina mogla napraviti je otvaranje ratnog sukoba na istoku zemlje, sukoba koji je do danas već odnio 13 hiljada mrtvih. Razumljiva je želja da integriše tri posto svog teritorija, ali po koju cijenu? Poslije pola godine Ukrajina bi bankrotirala i zato Ukrajini ne odgovara rat.
Rusiji također danas nimalo ne odgovara novi rat, naročito dok rastu cijene gasa što značajno puni ruske kase. A možda je to i razlog zašto se neko igra vatre?
Ponašanje lidera dviju najjačih evropskih zemalja (Emmanuel Macron i Olaf Scholz) svjedoči da ni Evropskoj uniji ne odgovara rat koji bi je skupo koštao.
Posjeta francuskog predsjednika Macrona Moskvi i Kijevu, kao i zajednička optimistička konferencija sa liderima Njemačke i Poljske ohrabrujući je znak u zaštrašujućoj planetarnoj igri živaca oko Ukrajine.
Čini se da je evropska diplomatija ipak preuzela u svoje ruke ukrajinsku krizu. Evropska unija zna da bi rat za Ukrajinu bio rat protiv Evrope koja bi, uz Ukrajinu, bila najveći gubitnik.
To što je Njemačka zatvorila svoj vazdušni prostor za prebacivanje engleskog oružja Ukrajini govori da Njemačka ne prati ratne huškače.
Ujedno je Scholz pokazao da zna slušati najjače poslodavce koji zdravorazumski vide u Rusima i Rusiji samo priliku za ekonomsku saradnju i bogaćenje. Njemačko gašenje nekoliko vidova proizvodnje energije i preusmjeravanje na gas, znak je da je Sjeverni tok za Njemačku prevažno pitanje.
Možda će uskoro i agresivna Bidenova administracija poput Trumpove kazati da je ”američka podrška siromašnoj Ukrajini skupa glupost”. Za SAD bi najbolje bilo da se ponašaju kao Austrijanci poslije Sadowe: O porazu niko neće pričati, ostaju velika sila kao da se ništa nije dogodilo.
Ukrajina ima dva loša i jedan dobar izbor. Loši izbori su da se opredijeli za bilo koga sa strane, Zapad ili Rusiju, a najbolji izbor je da bude svoja i neutralna, a da tu neutralnost skupo naplati.
Normalnim ljudima teško je objasniti šta bi osim korumpiranosti ukrajinskih političara i mržnje ukrajinskih masa moglo omogućiti da se na teritoriji Ukrajine postave nosači raketa okrenuti prema Rusiji.
Velike sile svojom lažnom podrškom i još lažnijim obećanjima samo ponižavaju Ukrajinu i njeno stanovništvo to mora jednom spoznati.
A još bi važnije bilo da spozna da je Ukrajina ipak životno vezana za Rusiju. Bježanje od te činjenice Ukrajinu sve skuplje košta.
Dogovor Rusije i Ukrajine, ma kako dugo trajali razgovori i ma kako teški i mučni bili, bez stranog uplitanja, jedino je rješenje. Drugog nema i bolje je i ne pomišljati na šta bi ličilo!
autograf
Velike sile nemaju ni milosti ni obzira, one gaze sve što im se nađe na putu. Ne vide nikoga osim sebe. Apsolutno su neosjetljive na kolateralne štete koje izazivaju ili same, u svom surovom globalnom pohodu, ili u trenucima kad se njihovi interesi isprepletu pa nastane globalni tresak.
Jedna od najvažnijih i najopasnijih žarišnih tački prelamanja američko-ruskih interesa je Ukrajina, zemlja koja se već neko vrijeme pretvara u teledirigovani vulkan koji još nije eksplodirao. A kad će, ne znamo.
Razmišljajući o nemirnim procesima dugog trajanja na liniji Zapad i Rusija, sjetio sam se ruskog cara Petra I. Velikog i njegove originalne i bajkovite zapadne avanture od proljeća 1697. do jeseni 1698.
Voltaire piše kako je jedan Švicarac mladom caru skrenuo pažnju da se negdje daleko na Zapadu sasvim drukčije živi. Sasvim dovoljno da devetnaestogodišnji Petar I. krene incognito u taj svijet.
Predstavljao se svuda kao znatiželjni učenik koji je tražio učitelje od kojih je želio mnogo naučiti. Bavio se raznim zanatima od tehnike do medicine. Na brodogradilištima u Holandiji bio je poznat izvjesni vrsni majstor, ”tesar Petar”.
Možda će uskoro i agresivna Bidenova administracija poput Trumpove kazati da je ”američka podrška siromašnoj Ukrajini skupa glupost”. Za SAD bi najbolje bilo da se ponašaju kao Austrijanci poslije Sadowe: O porazu niko neće pričati, ostaju velika sila kao da se ništa nije dogodilo
U svakoj zemlji tražio je inspiraciju za Rusiju i rusko društvo. Želio je preuzeti i prenijeti u Rusiju ono najbolje što Evropa ima. I prenio je, okupavši sve u ruskim vodama. Njegova prijestonica Petrograd je i ruski i evropski grad. Pozivao je brojne strane umjetnike i majstore u Rusiju, a ruske plemiće tjerao da djecu školuju na Zapadu.
Sav život Petra Velikog i njegov odnos prema Zapadu mogli su se pretvoriti u jednu čarobnu priču između Rusije i Zapada, dvaju svjetova koji bi se mogli skladno dopunjavati, a nipošto sukobljavati.
Međutim, sa pojavom Petra Velikog krenuli su strah i omraza, umotane od prvog dana u tendenciozne laži.
Neposredno uoči Napoleonove ekspedicije na Rusiju 1812. godine, da bi se motivisali vojnici i stvorila crna slika o neprijatelju pojavio se pamflet u kojem je objavljen lažni testament Petra Velikog u 14 tačaka iz kojih proizlazi da je car ostavio u amanet svojim nasljednicima da vojno osvoje Evropu. Autor pamfleta radio je u odjelu za propagandu Ministarstva spoljnih poslova Francuske!
Nešto iskonsko i nezdravo goni Zapad protiv Rusije od Petra Velikog do danas, nešto besmisleno i surovo.
Napoleon je 1812. godine poveo 760 hiljada vojnika da pokori Rusiju. Pola se vratilo. Koliko ga je majki zbog svega proklinjalo?
Šta je potom, od 1853. do 1856. godine, na Krimu radilo 310 hiljada francuskih vojnika od kojih je 95 hiljada poginulo. Da ne pominjemo druge primjere bezumlja i pohlepe.
Podjednako je dvosmislen, višeslojan i zamršen odnos između Rusije i Ukrajine, dviju sestara bliznakinja koje se znaju sestrinski voljeti i mrziti.
Duga istorija njihovih odnosa je primjer prirodne povezanosti, sjedinjenosti i komplementarnosti i osjećanja i interesa Ukrajinaca i Rusa. Kao i uvijek, niko kao loši ljudi i rđava vremena ne može razdvojiti dva oka u glavi.
Tridesete godine prošlog vijeka bile su ozbiljan začetak strašnog otuđenja Ukrajinaca od Rusa. Staljinova politika opšte kolektivizacije uništila je mnoge republičke poljoprivrede, a posebno ukrajinsku.
Strašna opšta glad zavladala je 1932. i 1933. godine. Tokom nekih 500 dana glad je gasila prosječno 25 hiljada života dnevno. Ovaj Golodomor (Gladomor) ukrajinski parlament je 2006. godine proglasio aktom genocida.
Staljin, međutim, nije stao samo na toj tragediji pa ju je želio produbiti. U vrijeme velikih čistki, 1938.-1939. godine, stizale su masovno nove smrti.
Stoga ne čudi što je aprila 1939. u tekstu ”O ukrajinskom pitanju”, Lav Trocki napisao nešto što odlično oslikava i sadašnju situaciju na relaciji Moskva – Kijev:
”Ništa nije ostalo od nekadašnjeg povjerenja i simpatije ukrajinskih masa prema Kremlju. Nakon posljednje razbojničke čistke po Ukrajini, na njenom zapadu niko ne želi imati ništa zajedničko sa kremljovskom satrapijom. Radničke i seljačke mase zapadne Ukrajine, Bukovine, karpatske Ukrajine zbunjeno se pitaju: kome se okrenuti? U takvom stanju sasvim je prirodno da će u svoje ruke rukovodstvo preuzeti najreakcionarnije ukrajinske klike koje svoj ‘nacionalizam’ izražavaju tako što gledaju kojem od dva imperijalizma da prodaju ukrajinski narod, u zamjenu za obećanje fiktivne nezavisnosti.”
Trocki je dodao da nigdje čistke i represija nisu bile tako nasilne kao ”u Ukrajini, u borbi sa snažnim i duboko ukorijenjenim težnjama ukrajinskih masa za više slobode i nezavisnosti”.
Ostavši bez Krima, što je do krajnosti produbilo ukrajinsko-ruski jaz, uz prijetnju da bi mogla ostati bez industrijski važnog Donječkog bazena, Ukrajina je politički i ekonomski vrlo nestabilna zemlja i kao takva je lak plijen za navodne spasioce sa Zapada.
Razapeta između svjetova i hiper sila, Ukrajina je i danas na strašnim iskušenjima protiv vlastite volje jer njeno rukovodstvo već godinama prodaje narodnu sudbinu i sluša samo glas moćnih sa strane, a ne glas svog stanovništva željnog mira i spokoja, a uskoro možda i hljeba.
U takvoj situaciji najgore što bi Ukrajina mogla napraviti je otvaranje ratnog sukoba na istoku zemlje, sukoba koji je do danas već odnio 13 hiljada mrtvih. Razumljiva je želja da integriše tri posto svog teritorija, ali po koju cijenu? Poslije pola godine Ukrajina bi bankrotirala i zato Ukrajini ne odgovara rat.
Rusiji također danas nimalo ne odgovara novi rat, naročito dok rastu cijene gasa što značajno puni ruske kase. A možda je to i razlog zašto se neko igra vatre?
Ponašanje lidera dviju najjačih evropskih zemalja (Emmanuel Macron i Olaf Scholz) svjedoči da ni Evropskoj uniji ne odgovara rat koji bi je skupo koštao.
Posjeta francuskog predsjednika Macrona Moskvi i Kijevu, kao i zajednička optimistička konferencija sa liderima Njemačke i Poljske ohrabrujući je znak u zaštrašujućoj planetarnoj igri živaca oko Ukrajine.
Čini se da je evropska diplomatija ipak preuzela u svoje ruke ukrajinsku krizu. Evropska unija zna da bi rat za Ukrajinu bio rat protiv Evrope koja bi, uz Ukrajinu, bila najveći gubitnik.
Velike sile nemaju ni milosti ni obzira, one gaze sve što im se nađe na putu. Ne vide nikoga osim sebe. Apsolutno su neosjetljive na kolateralne štete koje izazivaju ili same, u svom surovom globalnom pohodu, ili u trenucima kad se njihovi interesi isprepletu pa nastane globalni tresak
To što je Njemačka zatvorila svoj vazdušni prostor za prebacivanje engleskog oružja Ukrajini govori da Njemačka ne prati ratne huškače.
Ujedno je Scholz pokazao da zna slušati najjače poslodavce koji zdravorazumski vide u Rusima i Rusiji samo priliku za ekonomsku saradnju i bogaćenje. Njemačko gašenje nekoliko vidova proizvodnje energije i preusmjeravanje na gas, znak je da je Sjeverni tok za Njemačku prevažno pitanje.
Možda će uskoro i agresivna Bidenova administracija poput Trumpove kazati da je ”američka podrška siromašnoj Ukrajini skupa glupost”. Za SAD bi najbolje bilo da se ponašaju kao Austrijanci poslije Sadowe: O porazu niko neće pričati, ostaju velika sila kao da se ništa nije dogodilo.
Ukrajina ima dva loša i jedan dobar izbor. Loši izbori su da se opredijeli za bilo koga sa strane, Zapad ili Rusiju, a najbolji izbor je da bude svoja i neutralna, a da tu neutralnost skupo naplati.
Normalnim ljudima teško je objasniti šta bi osim korumpiranosti ukrajinskih političara i mržnje ukrajinskih masa moglo omogućiti da se na teritoriji Ukrajine postave nosači raketa okrenuti prema Rusiji.
Velike sile svojom lažnom podrškom i još lažnijim obećanjima samo ponižavaju Ukrajinu i njeno stanovništvo to mora jednom spoznati.
A još bi važnije bilo da spozna da je Ukrajina ipak životno vezana za Rusiju. Bježanje od te činjenice Ukrajinu sve skuplje košta.
Dogovor Rusije i Ukrajine, ma kako dugo trajali razgovori i ma kako teški i mučni bili, bez stranog uplitanja, jedino je rješenje. Drugog nema i bolje je i ne pomišljati na šta bi ličilo!
autograf
