Uskoro će se u Francuskoj početi obilježavati 70. obljetnica savezničkog iskrcavanja na Normandiju koje je počelo 6. lipnja 1944., na tzv. Dan-D, nakon čega su u manje od godinu dana saveznici porazili nacističku Njemačku i okončali Drugi svjetski rat. Ova godina je posebna jer će se proslave u spomen na Dan-D i bitku za Normandiju održavati od početka lipnja, pa sve do kraja kolovoza, a na manifestacijama će sudjelovati svi (ili gotovo svi op.a.) lideri savezničkih država i stotine tisuća posjetitelja iz cijelog svijeta.Prije no što se vratimo na ovu obljetnicu, koja već sada, barem što se nekih čelnika država tiče, ima vrlo neukusnu uvertiru, treba reći nešto o ruskom Danu pobjede i značaju tog datuma u ruskoj vanjskoj politici.Za većinu stanovnika Ruske Federacije i većine ostalih bivših sovjetskih republika ne postoji važniji dan od Dana pobjede koji se svake godine obilježava 9. svibnja. Tada se u kolektivnoj memoriji bude sjećanja na pobjedu Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom i konačno oslobođenje Europe od fašističke pošasti. Saveznika je bilo mnogo, ali je činjenica koju nijedan povjesničar ne može osporiti da su SSSR i sovjetski narod podnijeli najveći teret rata.
Od početka operacije Barbarossa, koja je počela 22. lipnja 1941., pa do 9. svibnja 1945., život u Sovjetskom Savezu je izgubilo 26,6 milijuna ljudi, od čega 8 668 400 vojnika, sve ostalo su bili civili. Drugi svjetski rat je imao ogroman utjecaj na ruski identitet čiji se učinci osjete i u vođenju aktualne vanjske politike.
Dan pobjede je događaj koji je ujedno i komemoracija i proslava. Budući da u Sovjetskom Savezu ne postoji nitko tko na jedan ili drugi način nije pogođen događanjima iz Drugog svjetskog rata, svi osjećaju poriv da se pridruže toj svečanosti. To je vrijeme kada se odaje počast svima koji su se žrtvovali i položili svoje živote kako bi se pobijedilo najveće zlo koje je svijet ikada upoznao. U Rusiji postoji novi trend zbog kojeg će i kroz sto ili dvjesto godina Dan pobjede biti jednako veličanstven i neće se ograničiti na suhoparne govore u parlamentu ili kratke izjave državnih dužnosnika. Naime, na teritoriju Ruske Federacije je zaživjela manifestacija pod imenom "Besmrtna pukovnija" u kojoj potomci sovjetskih vojnika marširaju ulicama držeći slike svojih predaka koji su se borili za slobodu njihove zemlje. Tog dana se bivšim borcima Crvene armije diljem Rusije poklanja cvijeće i nose se fotografije sa slikama rođaka koji su se borili u Velikom domovinskom ratu.
9. svibanj 2014. - Avenija Nevsky St.Petersburg – Dan pobjede i manifestacija tzv. "Besmrtne pukovnije"
9. svibanj 2014. Crveni Trg Moskva - Djeca poklanjaju cvijeće preživjelim veteranima Velikog domovinskog rata
Za vrijeme Drugog svjetskog rata je SSSR izdržao strahovit udar, da bi zatim u kontraofenzivi došao skroz do Berlina i oslobodio ostatak istočne i jugoistočne Europe. Obilježavanje pobjede je ujedno i dan kada se slavi prijateljstvo i zajedništvo, a oni koji su preživjeli opsadu Lenjingrada ili bitku za Staljingrad su ponos svih Rusa i ostalih naroda Sovjetskog Saveza. Svake godine se na Crvenom trgu u Moskvi održava velika vojna parada na kojoj se pokazuje najnovija ratna tehnika i oružje. Sovjetske i ruske zastave se mogu vidjeti po cijeloj zemlji, a ljudi iz svih krajeva Ruske Federacije se okupljaju u Moskvi na sasvim sigurno najveći državni praznik.
"Parada pobjede" - Moskva 09. 05. 2014.:
Dan pobjede i cijeli Drugi svjetski rat je iskustvo koje je trajno označilo rusku kulturu i društvo. Taj se rat od ostalih razlikovao po svojoj brutalnosti, velikim razaranjima i počinjenim genocidom. Zbog toga je Dan pobjede nešto što će se uvijek obilježavati, a lekcija od prije sedam desetljeća je većini ruskih državnih dužnosnika putokaz u donošenju političkih odluka. Ne možemo sa sigurnošću znati jesu li baš svi ruski političari doista slijedili unutarnji glas ili neki i kalkulirali, jer su znali da će svatko tko donese odluku koja će pogaziti ovu tradiciju zauvijek biti uklonjen s ruske političke pozornice, međutim, to je sad manje važno.
Razmjeri ratnih stradanja su ostavili trajne posljedice na mentalitet ruskog naroda i to na način da gotovo svi iznimno zaziru od rata. Narodi na zapadnim granicama Sovjetskog Saveza, izuzmemo li one koji su naciste dočekali kao osloboditelje, više od drugih znaju kakve strahote i razaranja rat nosi sa sobom, stoga je mir uvijek bio apsolutni prioritet sovjetske i ruske vanjske politike. Izuzmemo li unutarnje intervencije unutar Varšavskog ugovora u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, te kasnije invaziju na Afganistan, koliko je poznato SSSR i Rusija nakon Drugog svjetskog rata nikada nisu izvršili otvorenu agresiju na neku zemlju i tu prestaje svaka priča o "crvenom", a kasnije "ruskom imperijalizmu".
Ovakav zazor od rata može objasniti zašto se ruska vanjska politika razlikuje od one koju vode Washington i NATO savez, koja u Europi sve više podsjeća na njemački "Drang nach Osten".
Međutim, ne treba zaboraviti da se, kada do rata ipak dođe, ruski narod nikada neće ponašati kao neki europski narodi koji su u povijesti donosili odluke na temelju kukavičke procjene "što se mi kao mala zemlja tu imamo miješati".
Treba podsjetiti kako južnoslavenski narodi nisu bili u toj skupini i da zbog takvog odabira (naravno, onog našeg hrabrijeg i časnijeg dijela stanovništva op.a.) dijelimo slična iskustva i traume, ali i slavu s narodima Sovjetskog Saveza koji su pružili herojski otpor nacifašizmu i nisu se htjeli pokoriti, niti pristupiti "kvislinškoj internacionali".
U Drugom svjetskom ratu su Sovjeti dokazali svoju odlučnost i kako, bez obzira koliko je jak neprijatelj, mogu preokrenuti tijek događaja. To je sat povijesti kojeg su ukrajinski fašisti zaboravili onog trenutka kada su na istok zemlje uputili kaznenu ekspediciju da "razbije proruske separatiste", tj. prosvjednike koji su u početku tjednima samo tražili da se čuje njihov glas i da se Ukrajina uredi na neki pravedniji način.
Dan pobjede u Rusiji podsjeća na snažnu vjeru u ljudsku jednakost. Budući da je nacistička rasistička politika Slavene gledala kao nižu rasu, Rusi vrlo dobro razumiju koliko je ponižavajuća i opasna ta ideologija.
Zbog toga je Rusija glasno ustala protiv groteskne rusofobije ukrajinske hunte, ali i rasističke i diskriminacijske politike baltičkih zemalja.
Ožujak 2013. - Marš veterana postrojbe Wafen SS u Latviji gdje su se mogle vidjeti parole "Ni Hitler – Ni Staljin", poznata relativizacija krivnje i izjednačavanje nacizma i komunizma:
Moskva se odlučno protivi politici rasne, društvene i političke segregacije, što je potpuno oprečan stav onih koji u nekom dijelovima bivšeg Sovjetskog Saveza danas u ime "demokracije" otvoreno veličaju nacizam. Iako je zbog te odvratne i opake ideologije stradalo na milijune ljudi, netko se još pita zašto oživljavanje nacizma na ruskim granicama budi stare strahove i tjera na otpor stanovništvo koje tamo živi, što bi, između ostalog, trebalo biti normalno u cijelom svijetu.
S druge strane, Europa "promatra", "analizira", drže se tribine i okrugli stolovi i na kraju u ime "političkih sloboda" Europski parlament dobiva zastupnika iz njemačke stranke NPD, nacista koji su u cijelosti prepisali program svog "velikog vođe" Adolfa Hitlera. (Velika analiza Europskih izbora: Sve snažnija desnica i ljevica nagovještava tektonske promjene u EU politici - osvrt na ključne pobjednike: Nacionalni Front u Francuskoj i SYRIZA u Grčkoj)
25. 05. 2014. će se pamtiti po skandaloznom ulasku u EU Parlament "samo jednog" člana njemačkog NPD-a (Video: "Snimak marša nacista NPD-a u Njemačkoj):
Moskva je svijetu 9. svibnja 1945. pokazala da će uvijek stati u obranu ugnjetavanih i da neće mirno promatrati njihove patnje. Na isti način je ta tradicija živa još i danas, čemu svjedoče nedavni događaji u Gruziji i Ukrajini. U oba slučaja se Rusija odlučila na intervenciju kako bi zaštitila svoje bivše sugrađane. U Abhaziji i Južnoj Osetiji su bili napadnuti civili u zaštićenim enklavama koje se jesu odcijepile od Gruzije, ali su još uvijek od međunarodne zajednice i same Rusije smatrane "odmetnutim gruzijskim pokrajinama". Kada je gruzijski predsjednik Mihail Saakashvili odlučio glumiti vojskovođu i specijalce koje su uvježbavali NATO instruktori poslao da "sve dijelove zemlje vrate u ustavno-pravni poredak gruzijske države", dočekan je od ruskih specijalnih postrojbi koje su u kontraudaru umalo ušle u gruzijski glavni grad Tbilisi. "Štovatelji" međunarodnog prava i Helsinške povelje o nepovredivosti granica će reći da je riječ o agresiji, no, uzalud. Južna Osetija i Abhazija tek sada žive u miru, iako s potpuno nedefiniranim međunarodno-pravnim statusom.
Krim je nešto posve drugo i nesretnim (nespretnim !? op.a.) spletom povijesnih okolnosti taj poluotok je od ruskog postao "ukrajinski" teritorij, što je u konačnici mogao i ostati da hunta u Kijevu cijelu zemlju zajedno s Krimom i ruskom lukom u Sevastopolju nije obećala NATO savezu. U takvim okolnostima i mogućem scenariju pozivati na "nepovredivost granica" i "teritorijalni integritet", nad de facto poklonjenim ruskim teritorijem, je u najmanju ruku apsurdno.
U istočnoj Ukrajini je situacija puno složenija nego u dva prethodna slučaja. Povijest jugoistočnih regija je drugačija, kao i demografska slika gdje uz brojne mješovite brakove na kraju živi tek nešto više od trećine etničkih Rusa. Bilo kako bilo, Rusija je diplomatskim sredstvima uspjela uvjeriti brojne saveznike i partnere da daju političku potporu aktivistima u istočnoj Ukrajini koji zagovaraju federalizaciju zemlje, unutarnje uređenje općepoznato i prihvatljivo diljem svijeta. Konačno, sve velike zemlje koje se drže krutog centralizma će se prije ili kasnije morati suočiti s tim problemom i udovoljiti težnjama naroda ili skupina iz buntovnih regija, a ako o tome ovisi opstanak zemlje ili mogući oružani sukob sa susjedima, inatiti se do kraja znači da nema govora o bilo kakvom kompromisu.
U jugoistočnoj Ukrajini su se središnje vlasti oglušile na te zahtjeve i "protuterorističkom kampanjom" su posegnule se za genocidnim instrumentom kojem je cilj uništenje jednog dijela stanovništva. Andrew Korybko s Državnog sveučilišta za međunarodne odnose u Moskvi piše "kako će Rusija, ukoliko kampanja uzme maha i civilno stanovništvo bude doista ugroženo, sigurno intervenirati preko svojih granica".
To se vidjelo tijekom Dana pobjede, proslave kojom se odaje počast žrtvi koja je zauvijek promijenila identitet Rusije i njenu političku prirodu. Rusija radi na očuvanju mira i stabilnosti u cijelom svijetu i sa svojim diplomatskim inicijativama u Siriji i Ukrajini je potvrdila taj kurs. Razumljivo je da je Rusija osobito osjetljiva na zlostavljanje etničkih Rusa i ljudi s ruskog govornog područja u baltičkim zemljama i Ukrajini. Ukoliko situacija izmakne kontroli, biti će prisiljena na intervenciju i pružanje zaštite onima koji je budu trebali.
Winston Churchill je prije Drugog svjetskog rata Rusiju opisao kao "zagonetku unutar enigme obavijenu misterijom". Danas zapadni promatrači gube živce zbog ruske vanjskopolitičke "nepredvidljivosti" i jednostavno ne obraćaju dovoljno pozornosti na ostavštinu ruske vanjske politike na koju je svake godine iznova podsjeća proslava Dana pobjede. Na sva svoja pitanja već imaju odgovor, ali su se radije okrenuli zamjeni teza i Rusiju proglašavaju "novom nacističkom Njemačkom".
Sir. Winston Churchill je u svom životu bio saveznik i suparnik Sovjetskog Saveza, ali je malo vjerojatno da bi uspio reći besmislicu kojom se "proslavio" princ Charles od Wellsa, koji je nedavno izjavio "kako Putin sada čini iste stvari koje je svojevremeno činio nacistički vođa Adolf Hitler".
Princ Charles, inače poznat kao "veliki poznavatelj" geopolitike, kojem su britanske tajne službe umjesto slanja izvješća s Bliskog Istoka ili nekog drugog kriznog žarišta u svijetu služile kako bi prikrivale njegove ljubavne avanture, 21. svibnja je učinio možda nepopravljivu štetu.
Naime, britanski prijestolonasljednik princ Charles se pridružio zapadnoj propagandi u demoniziranju ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poznati znanstvenik s Cambridgea i politički analitičar Finian Cunningham upozorava britansku kraljevsku obitelj i princa Charlesa na izvrtanje povijesnih činjenica, na pronacističke simpatije britanske kuće Windsor, kao i na osobno prijateljstvo između Hitlera i bivšeg kralja Edwarda VIII, Charlesovog pradjeda kojega sitna buržoazija slavi kao velikana "jer se odrekao krune zbog pučanke Wallis Simpson", kao da je učinio tko zna kakav podvig.
1937 britanski nadvojvoda Edward VIII i njegova suputnica Wallis Simpson u društvu njemačkog führera , Adolfa Hitlera
Mediji pišu da je britanski monarh Putina usporedio s Adolfom Hitlerom, a to je napravio tijekom posjete Kanadi gdje je nazočio na svečanosti u pomorskom gradu Halifaxu.
U kanadskom ratnom muzeju se Charles susreo s jednom židovskom obitelji koja je iz Europe pobjegla pred nacistima i u razgovoru s njima iznio svoje mišljenje: "Sada Putin radi gotovo iste stvari kao nekada Hitler".
Princ Charles je prvi u redu za nasljednika britanske titule, čime ovakvo ocrnjivanje Vladimira Putina i Rusije zbog ukrajinske krize ima službeni karakter.
Skandalozna izjava britanskog kraljevskog princa Charlesa:
Američki političari, kritičari i mediji su tjednima optuživali Rusiju za "agresiju" i "ekspanzionizam" i pravili potpuno deplasirane usporedbe sa zločincima nacističke Njemačke.
Državni tajnik John Kerry je također pravio slične usporedbe i Rusiju stavljao u isti rang s nacističkom Njemačkom zbog aneksije europskih teritorija tijekom '30. Putina je kao "novog Hitlera" prikazivala i "ugledna" američka političarka kao što je Hillary Clinton, koja ima dobre šanse da postane prva američka predsjednica.
"Ovakvo besramno iskrivljavanje povijesti od strane zapadnih dužnosnika, političkih vođa i medija nije samo izvrtanje činjenica i povijesnog razumijevanja. Sve to je puno zlokobnije i radi se s jasnom namjerom. Demoniziranje Putina zbog Ukrajine je out-and-out propaganda, kojom se zavarava zapadna javnost i na taj način se skrivaju pravi krivci previranja u ruskoj strateški važnoj susjednoj zemlji. Ovakva obmana može samo biti priprema pozornice za opći rat i krvoproliće", piše Cunningham.
Treba priznati da se radi o vrlo učinkovitoj strategiji i ako "izađete" van ovog portala, ogromna većina komentara potvrđuje navode o "ruskom imperijalizmu, fašizmu, agresiji", itd…
Jasno je da Rusija nije agresor niti "otima" ukrajinski teritorij a još manje krši suverenitet te zemlje. Netko bi ovdje mogao spomenuti iznova Krim i ugovor iz Budimpešte, kojim upravo Moskva jamči Ukrajinsku sigurnost i cjelovitost, ali taj ugovor nikada ne bi bio potpisan da NATO nije obećao da se neće širiti na istok. Je li Rusija imala ili nije pravo vratiti Krim i strateški važnu luku pod svoje okrilje, prosudit će povijest, ali nije ni prva ni zadnja koja je prekrajala neprirodne granice u svijetu.
Washington ne može priznati da je SAD prvi posegnuo za cijelim ukrajinskim teritorijem i prekršio suverenitet zemlje koju analitičar Mahdi Darius Nazemroaya jedan od onih koji ne može objaviti niti jedan redak u korporativnim medijima, naziva "Nulandistan".
Ukrajina kao "Nulandistan":
Washington i njegovi saveznici su u Kijevu na vlast postavili svoj režim na čelu s tzv. "premijerom" Arseniyem Yatsenyukom kako bi zbog geopolitičkih interesa Ukrajinu pretvorili u zemlju neprijateljski nastrojenu prema Rusiji.
Kijevski režim koji se sastoji od fašista i neonacista trenutno terorizira veliki dio ukrajinskog stanovništva na istoku i jugu, a izvješća podnosi izravno strukturama u Kijevu.
Zapadna usporedba ruskog lidera Vladimira Putina s nacističkim diktatorom Adolfom Hitlerom je drska zamjena teza. Ova usporedba više priliči Washingtonu i njegovim britanskim, francuskim i njemačkim saveznicima koji su sudjelovali u oružanom prevratu u Kijevu. Sve je to samo dio dugoročnog plana NATO ekspanzionizma na ruskom teritoriju. Veze između zapadnih vlada i neonacističkih paravojnih skupina iz Ukrajine – Desnog Sektora, Svobode i drugih "ultranacionalista" naglašavaju ovu povijesnu analogiju.
Kao što je dokumentirano u Bijeloj knjizi ruskog ministarstva vanjskih poslova, aktualni režim u Kijevu je do 23. 02. pažljivo koordinirao napade na državne institucije a Zapad je svo vrijeme na terenu surađivao s fašistima. Ilegalne okupacije vladinih zgrada u Kijevu i drugim zapadnim ukrajinskim gradovima su praćene masovnom kampanjom vandalizma, nasilja i prijetnjama suprotstavljenim medijima, političarima, građanskim udrugama i članovima društva. Zapadni mediji su od svega prenijeli samo vijest o nekoliko ubojstava političara i pripadnika snaga sigurnosti, dakle, komplimenti za "objektivnost".
U jednom incidentu navedenom u Bijeloj knjizi, koji se dogodio 18. veljače, neonacisti su oteli autobus pun pristaša Janukoviča, a ljude se tuklo palicama i lopatama, polijevalo benzinom i tjeralo da marširaju. Oko nekoliko desetaka civila je stajala masa razularenih pripadnika Desnog Sektora, koja se nad njima iživljavala, no, to nitko nije čuo ni vidio, dakle – nije se ni dogodilo, a Bijela knjiga je za Human Rights Watch ili dr. Ivana Šimonovića ionako "ruska propaganda".
Kampanju terora neonacista, koji otvoreno veličaju raniju suradnju ukrajinskih fašista s Hitlerovim krvnicima, zapadni političari i mediji obožavaju i nazivaju "prodemokratskim pokretom".
Potpuno je jasno da je riječ o vladavini terora i sve to daje smisao odluci Krima koji je glasao za odcjepljenje i ujedinjenje s Ruskom Federacijom.
Isto vrijedi i za rusko govorno područje, istočne regije Donjeck i Lugansk, ljude koje hunta u Kijevu prezire kao "Untermenschen Slavene", baš onako kako ih je u svom "remek djelu" Mein Kampf nazivao njemački Führer. Kad je već tako, prekinuti su prosvjedi i 11. svibnja je održan referendum na kojem je stanovništvo te dvije pokrajine glasalo za neovisnost od Kijeva.
Zapadni zločinački poduhvat u Ukrajini je toliko drzak da mora biti pokriven od strane Washingtona i njegovih europskih saveznika, a za taj posao im treba propagandna korporativnih medija. Kako bi se skrenuo pozornost javnog mnijenja od stvarnog činjeničnog stanja, Zapad mora okrenuti stvarnost naglavce i neprestano ponavljati neosnovane usporedbe između Putina i Trećeg Reicha.
Britanski princ Charles je najnovija karika i glasnogovornik te propagande, međutim, intervencija kuće Windsor sadrži određenu ironiju.
"Charlesov predak, Edward VIII, bio je veliki nacistički simpatizer , koji je tijekom rata čak optužen za odavanje britanskih tajni nacistima. Osramoćena kraljevska obitelj ga je morala poslati u izgnanstvo na Karibe, a premijer Winston Churchill je rekao "kako je Edward VIII potkopavao britanske ratne napore".
A nakon rata je britanska obavještajna služba na posebnoj misiji u poraženoj nacističkoj Njemačkoj pronašla imkriminirajuću korespondenciju između Edwarda i njemačkog führera", piše Finian Cunningham.
1937. britanski nadvojvoda Edward VIII u Njemačkoj ispred postrojbi SS-a
Edwardove veze s nacističkom Njemačkom su bile tipične za pronacistički orijentirane zapadne kapitalističke vladare. Tijekom '30-ih je vladajuća klasa Britanije i SAD-a bila u dosluhu s Hitlerom i na europski fašizam je gledala kao branu protiv Sovjetskog Saveza i socijalističke revolucije u svojim zemljama. Naravno, svi znamo kada je i kako sve pošlo po zlu i "fašistička formula" je ispala potpuni promašaj.
Baš kao i u prvoj polovini XX stoljeća zapadni imperijalizam ponovno nalazi zajednički interes s fašizmom, ovaj put u Ukrajini, a cilj spletkarenja je obnovljena geopolitička moć Rusije.
To je razlog zašto je propagandni ulog tako visok. U svojim grčevitim nastojanjima da obmanu javnost, zapadni političari, financijske i medijske ustanove su grotesknim lažnim analogijama počele iskrivljivati povijest.
Dakle, imamo kraljevsku kuću Windsor koja u svojoj povijesti ima člana koji se divio i surađivao s nacistima, a njegov potomak, princ Charles, formalno predstavlja zemlju koja u Ukrajini otvoreno surađuje s neonacistima, da bi se na kraju besramno i bahato pridružio agresivnom demoniziranju Putina i Rusije.
Ruski mediji prenose kako je Moskva putem svog ministarstva vanjskih poslova od Londona tražila objašnjenje u vezi s izjavama princa Charlesa".
"Rusko ministarstvo vanjskih poslova zatražio je od britanskog ministarstva vanjskih poslova da objasni sve u vezi s izjavama princa Charlesa protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina. Pratili smo pozorno nedavne medijske informacije u tom smislu i izjave princa Charlesa koje je, navodno, izrekao u privatnom razgovoru tijekom posjete Kanadi. Ako su ove riječi doista izrečene, to sigurno ne služi na čast budućem britanskom vladaru. Zatražili smo službeno objašnjenje od britanske strane o istupima kraljevskog princa. Stav službene Moskve o Krimu i ukrajinskoj krizi na dnevnoj bazi dostavlja se međunarodnoj zajednici, a ovaj stav je dobro poznat političarima iz Velike Britanije. Naš pristup ima mnogo kritičnih točaka i one se ne slažu sa stavom Zapada, što je očito i po javnim izjavama britanskih političara, međutim, kako bi razgovarali o relevantnim temama postoje sasvim legalni bilateralni kanali, ali ovakvo što je nečuveno", izjavio je službeni predstavnik ruskog ministarstva vanjskih poslova. Aleksandar Lukashevich, a svi pokušaji da se zataška skandal, kako to kraljevske obitelji inače rade, propali su jer je Marienne Ferguson, volonterka koja radi u muzeju u Halifaxu, potvrdila da je čula spornu izjavu britanskog kraljevskog princa.
Nakon ove šire digresije se možemo vratiti na početak i obilježavanje 70. obljetnice Dana-D tj. iskrcavanja saveznika i bitke za Normandiju.
Vasilij Vankov piše kako "novostvoreni antiruski front, kojeg čine sponzori ukrajinskog neonacizma, Putina pozivaju na obilježavanje obljetnice Dana-D i iskrcavanja u Normandiji".
"Unatoč teškoj retorici i prijetnjama sankcijama, Zapad još uvijek drži otvorena vrata pregovorima i oko ukrajinskog pitanja očekuje ustupke od ruskog vodstva", piše Vankov.
Ruski Vjesnik piše da je Vladimir Putin pozvan u Francusku da početkom lipnja sudjeluje na svečanosti u čast 70. obljetnice Dana-D i iskrcavanja saveznika u Normandiji.
Na obljetnicu otvaranja Drugog fronta u Europi će se okupiti šefovi država koje predstavljaju bivšu anti-Hitlerovsku koaliciju. Tamo će biti američki predsjednik Barack Obama, britanska kraljica Elizabeta II, ali i njemačka kancelarka Angela Merkel. U svečanom programu će se posjetiti američko vojno groblje u Colleville sur Meru. Glavnu svečanost u spomen na savezničko iskrcavanja na obalama Normandije i ručak će u ime Francuske kao zemlje domaćina upriličiti predsjednik François Hollande u gradu Ouistrehamu.
Prema izvorima iz Kremlja "posjet Francuskoj je bio u planu zbog same mogućnosti bilateralnih susreta koji se mogu održati u Parizu ili Normandiji".
Glasnogovornik ureda ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov, potvrdio je da je zaprimio pozivnicu. Međutim, on je pojasnio da "konačna odluka o putovanju još nije donesena".
Diplomatska pauza Vladimira Putina ima racionalno objašnjenje. S jedne strane, ne treba odustati od pregovaračke platforme u trenutku kada zbog sve većeg sukoba između Rusije i Zapada svi ostali formati, počevši sa skupinom G8, pa nadalje, umiru jedna za drugom. Proslava jednog od najvećih događaja u povijesti, pobjede antifašističke koalicije protiv nacizma, dobar je povod da se dojučerašnje saveznike posjeti na potrebu da budu dosljedni u osudi aktualnog medijskog relativiziranja te odvratne ideologije. Međutim, reći to u lice liderima koji osobno stoje iza uspostave neonacističkog režima u Kijevu je prilično uzaludan posao.
Što se tiče Normandije, s druge strane se ističe kako će se proslava održati nakon farse nazvane "predsjednički izbori", koji su održani u jeku građanskog rata i kada traju vojne operacije protiv stanovništva jugoistočne Ukrajine.
Očito je da Moskva ne priznaje rezultate "volje naroda" koja se nameće oružjem. U tom kontekstu, sudjelovanje čelnika Ruske Federacije u svečanosti na kojoj će biti političari koji će gotovo sigurno priznati legitimnost izbora bi izgledalo prilično nejasno. Nema sumnje da će odlazak Putina u Francusku mnogima dati povoda za špekulacije da Moskva napušta svoj stav o Ukrajini.
"Budući da nakon masakra u Odesi Zapad nije promijenio stav o svojim marionetama u Kijevu, Moskva se neće moći pretvarati da se ništa nije dogodilo", rekla je ravnateljica za vanjsku politiku Instituta za vanjskopolitička istraživanja, Veronika Krasheninikova .
"Slavlje zajedničke operacije saveznika protiv nacističke Njemačke je beskorisno, jer se šefovi država neće složiti oko procjene akcija uzurpatora u Kijevu. U lipnju 1944. su se Rusija, SAD, Velika Britanija i Francuska zajedno borili protiv fašizma. Danas Zapad štiti naciste. U ovoj situaciji proslava u Normandiji izgleda vrlo cinična i licemjerna", u intervjuu za Slobodni Tisak je rekla Krasheninikova .
Može li Vladimir Putin iskoristiti ovaj događaj kao platformu za ponovno naglašavanje stava Rusije?
Veronika Krasheninikova: Naši diplomati i dužnosnici stalno razgovaraju o tome. Mislim da nema potrebe čekati godišnjicu iskrcavanja na Normandiju.
Povjesničar i publicist Nikolaj Starikov je uvjeren da u ovakvoj situaciji "ruskom predsjedniku treba dati odriješene ruke u donošenju odluka".
"Tijekom svoje karijere, Putin je u više navrata pokazao da je sjajan strateg i taktičar. Razgovori o tome treba li ili ne treba u lipnju ići u Francusku su suvišni. Tko zna što se još može dogoditi. Situacija u Ukrajini se mijenja svakodnevno, a pseudo-vlasti u Kijevu i dalje prolijevaju krv vlastitog naroda. U svakom slučaju, ako se odluči za nekakav format sastanka, ja se potpuno oslanjam na zdrav razum i intuiciju predsjednika", kaže Nikolaj Starikov.
Može li se govoriti o dvoličnosti takozvanih partnera, koji tvrde kako se svijet oslobodio od fašizma prije 70 godina, a sada aktivno sudjeluju u njegom jačanju?
Nikolaj Starikov: Nema ništa čudno u tome. Naši geopolitički suparnici nikada nisu držali do ugledne ili principijelne dosljednosti po tom pitanju. Sjetite se kako su na početku oni doveli na vlast Hitlera, a zatim se zajedno sa Sovjetskim Savezom borili da ga pobjede. U tom smislu, teško se može reći da je šok to što oni danas podržavaju neonaciste u Ukrajini. Iskrcavanje u Normandiji u zapadnoj historiografiji se smatra gotovo glavnim događajem u Drugom svjetskom ratu. Dakle, trenutna podlost i prljavština se odvaja od proslave povijesnih događaja. Međutim, kada se sve uzme u obzir, ukupni dojam je prilično neugodan.
Mogu li se danas Rusija i Zapad stvarno, a ne deklarativno, ujediniti oko nekih vrijednosti?
Nikolaj Starikov: Čudno, ali takva stvar ne postoji, iako su tu geografske veze i potreba da se nađe način mirnog suživota na istom planetu.
Ravnatelj Centara za političke studije Sveučilišta Vlade Ruske Federacije, Pavel Salin, napominje da su se informacije o mogućem sudjelovanju Vladimira Putina na proslavi savezničkog iskrcavanja pojavile u medijima bliskim uredu predsjednika.
"Najvjerojatnije je ovo igra Kremlja, koja Zapadu šalje višesmjerne signale. Rusija se pokušava angažirati i odnijeti pobjedu nad Zapadom. Za razliku od ukrajinske krize, Zapad je, recimo, u Siriji imao puno čvršći stav. I SAD i EU su se složili da Assadov režim mora otići i to se nije dogodilo. U slučaju Ukrajine, SAD i Europa nije da su dijametralno suprotni, ali se jako razlikuju. Za Bruxelles je prioritet da u Ukrajini nema otvorenog sukoba, jer nikog ne zanima ratno žarište na istočnim granicama. Jasno je da je i Europska unija sudjelovala u uspostavljanju režima u Kijevu i želi nadzirati cijelu Ukrajinu, no, sudeći prema najnovijim događanjima, to je nemoguće. Europa to zna i spremna je napraviti neke ustupke. Washingtonu je prioritet nametnuti svoje interese, što znači da još sanja o globalnom vodstvu". rekao je Salin.
Kako Putinov posjet može utjecati na sučeljavanje sa Zapadom?
Pavel Salin: "Ako naš predsjednik odluči otići u Francusku na svečanu obljetnicu, to će biti samo simbolična gesta koja može značiti neko otopljavanje odnosa. To je ipak tema koja ujedinjuje Rusiju i Europu u slavnoj prošlosti borbe protiv fašizma. Obzirom da je trenutni režim u Kijevu povezan s njima, to otvara široko polje pritiska na Bruxelles. Prognozirati što će se dogoditi, vrlo je teško. Sada se u EU vodi aktivna borba između birokracije iz Bruxellesa koja je usmjerena na Washington i nacionalnih lidera. Općenito, prognozirati scenarij slijedeća dva do tri tjedna je vrlo teško. Ovo je jednadžba s mnogo nepoznanica.
Direktor ruskog Instituta za strateške studije, Leonid Reshetnikov, predložio je da Vladimir Putin ne žuri s odgovorom.
"Mora pažljivo odvagnuti prednosti i nedostatke. Trebate vidjeti kako će se ponašati SAD, Njemačka i Francuska. Francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius je rekao da Bruxelles je pripremio još jedan paket sankcija protiv Rusije. S jedne strane, postoji potreba za putovanjem, budući da Europljani slave događaje iz Drugog svjetskog rata u kojoj je Sovjetski Savez odigrao veliku ulogu i na to stalno treba podsjećati naše partnere. S druge strane, neprihvatljivo je da Zapad razgovara s Moskvom takvim agresivnim stilom. Na kraju, treba obratiti pozornost na ono što je apsolutno neprihvatljivo, a to je selektivni stav prema fašizmu Bruxellesa i Washingtona. Oni ne oklijevaju upotrijebiti njegovu modernu verziju da potkopaju sigurnost Ruske Federacije. Šutnja Zapadnih čelnika o tragičnom incidentu u Odesi je svetogrđe. Imam osjećaj da nema mjesta za ovaj posjet, ali ipak, ponavljam, sve ovisi o situaciji", rekao je direktor ruskog Instituta za strateške studije, Leonid Reshetnikov.
Na kraju treba spomenuti na desetine tisuća ubijenih ranjenih i nestalih najviše američkih, britanskih i kanadskih vojnika koji su nadljudskim naporima do ponoći 6. lipnja 1944. uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad plažama omogućivši tako iskrcavanje ostatka vojnika i na kraju pobjedu u bitci za Normandiju.
Njihova žrtva je više nego dobar razlog za odlazak ruskog predsjednika u Francusku, iako to može uvijek učiniti i zasebno, jer vjerojatno ni oni koji su svoje živote dali za oslobađanje Europe od nacizma, kada bi sve znali, sigurno ne bi voljeli biti u društvu Obame, Hollandea, Camerona ili njemačke kancelarke Merkel koji imaju dvostruke kriterije koji vide onaj "tvrdi" fašizam, s krematorijima i plinskim komorama, i onaj "meki" koji zaslužuje da bude u EU Parlamentu i da vlada zemljom od skoro 50 milijuna ljudi i to baš na granici s Ruskom Federacijom.
Zapadni lideri kao da ne razumiju ili ne žele razumjeti da, kada je u pitanju fašizam, ne postoji "ako" i "ma da, ali…", a pogotovo koaliranje s nadom kako će se te aveti i prošlosti "iskoristiti, potom obuzdati ili eliminirati". Ukrajina je živi primjer da se odmah trebalo oštro obračunati s prvim naznakama jačanja fašizma u Kijevu. Sada nezadovoljna Julija Timošenko prijeti Trećim Maidanom i ona će preuzeti ulogu dušebrižnice nad Desnim Sektorom i ostalim neonacističkim skupinama i opet se vraćamo na početak, kada je trebalo intervenirati žurno, čvrsto i odlučno, što bi u konačnici spasilo i Ukrajinu samu.
Bez obzira na aktualnu politiku Washingtona, Londona, Pariza i Berlina, ne smije se zaboraviti žrtva savezničkih vojnika koji su nadljudskim naporima uspjeli odbiti njemačke protunapade i osigurati plaže u Normandiji za sigurno iskrcavanje ostataka snaga koje su zajedno s SSSR-om porazili nacifašističku koaliciju:
Od početka operacije Barbarossa, koja je počela 22. lipnja 1941., pa do 9. svibnja 1945., život u Sovjetskom Savezu je izgubilo 26,6 milijuna ljudi, od čega 8 668 400 vojnika, sve ostalo su bili civili. Drugi svjetski rat je imao ogroman utjecaj na ruski identitet čiji se učinci osjete i u vođenju aktualne vanjske politike.
Dan pobjede je događaj koji je ujedno i komemoracija i proslava. Budući da u Sovjetskom Savezu ne postoji nitko tko na jedan ili drugi način nije pogođen događanjima iz Drugog svjetskog rata, svi osjećaju poriv da se pridruže toj svečanosti. To je vrijeme kada se odaje počast svima koji su se žrtvovali i položili svoje živote kako bi se pobijedilo najveće zlo koje je svijet ikada upoznao. U Rusiji postoji novi trend zbog kojeg će i kroz sto ili dvjesto godina Dan pobjede biti jednako veličanstven i neće se ograničiti na suhoparne govore u parlamentu ili kratke izjave državnih dužnosnika. Naime, na teritoriju Ruske Federacije je zaživjela manifestacija pod imenom "Besmrtna pukovnija" u kojoj potomci sovjetskih vojnika marširaju ulicama držeći slike svojih predaka koji su se borili za slobodu njihove zemlje. Tog dana se bivšim borcima Crvene armije diljem Rusije poklanja cvijeće i nose se fotografije sa slikama rođaka koji su se borili u Velikom domovinskom ratu.
9. svibanj 2014. - Avenija Nevsky St.Petersburg – Dan pobjede i manifestacija tzv. "Besmrtne pukovnije"
9. svibanj 2014. Crveni Trg Moskva - Djeca poklanjaju cvijeće preživjelim veteranima Velikog domovinskog rata
Za vrijeme Drugog svjetskog rata je SSSR izdržao strahovit udar, da bi zatim u kontraofenzivi došao skroz do Berlina i oslobodio ostatak istočne i jugoistočne Europe. Obilježavanje pobjede je ujedno i dan kada se slavi prijateljstvo i zajedništvo, a oni koji su preživjeli opsadu Lenjingrada ili bitku za Staljingrad su ponos svih Rusa i ostalih naroda Sovjetskog Saveza. Svake godine se na Crvenom trgu u Moskvi održava velika vojna parada na kojoj se pokazuje najnovija ratna tehnika i oružje. Sovjetske i ruske zastave se mogu vidjeti po cijeloj zemlji, a ljudi iz svih krajeva Ruske Federacije se okupljaju u Moskvi na sasvim sigurno najveći državni praznik.
"Parada pobjede" - Moskva 09. 05. 2014.:
Dan pobjede i cijeli Drugi svjetski rat je iskustvo koje je trajno označilo rusku kulturu i društvo. Taj se rat od ostalih razlikovao po svojoj brutalnosti, velikim razaranjima i počinjenim genocidom. Zbog toga je Dan pobjede nešto što će se uvijek obilježavati, a lekcija od prije sedam desetljeća je većini ruskih državnih dužnosnika putokaz u donošenju političkih odluka. Ne možemo sa sigurnošću znati jesu li baš svi ruski političari doista slijedili unutarnji glas ili neki i kalkulirali, jer su znali da će svatko tko donese odluku koja će pogaziti ovu tradiciju zauvijek biti uklonjen s ruske političke pozornice, međutim, to je sad manje važno.
Razmjeri ratnih stradanja su ostavili trajne posljedice na mentalitet ruskog naroda i to na način da gotovo svi iznimno zaziru od rata. Narodi na zapadnim granicama Sovjetskog Saveza, izuzmemo li one koji su naciste dočekali kao osloboditelje, više od drugih znaju kakve strahote i razaranja rat nosi sa sobom, stoga je mir uvijek bio apsolutni prioritet sovjetske i ruske vanjske politike. Izuzmemo li unutarnje intervencije unutar Varšavskog ugovora u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, te kasnije invaziju na Afganistan, koliko je poznato SSSR i Rusija nakon Drugog svjetskog rata nikada nisu izvršili otvorenu agresiju na neku zemlju i tu prestaje svaka priča o "crvenom", a kasnije "ruskom imperijalizmu".
Ovakav zazor od rata može objasniti zašto se ruska vanjska politika razlikuje od one koju vode Washington i NATO savez, koja u Europi sve više podsjeća na njemački "Drang nach Osten".
Međutim, ne treba zaboraviti da se, kada do rata ipak dođe, ruski narod nikada neće ponašati kao neki europski narodi koji su u povijesti donosili odluke na temelju kukavičke procjene "što se mi kao mala zemlja tu imamo miješati".
Treba podsjetiti kako južnoslavenski narodi nisu bili u toj skupini i da zbog takvog odabira (naravno, onog našeg hrabrijeg i časnijeg dijela stanovništva op.a.) dijelimo slična iskustva i traume, ali i slavu s narodima Sovjetskog Saveza koji su pružili herojski otpor nacifašizmu i nisu se htjeli pokoriti, niti pristupiti "kvislinškoj internacionali".
U Drugom svjetskom ratu su Sovjeti dokazali svoju odlučnost i kako, bez obzira koliko je jak neprijatelj, mogu preokrenuti tijek događaja. To je sat povijesti kojeg su ukrajinski fašisti zaboravili onog trenutka kada su na istok zemlje uputili kaznenu ekspediciju da "razbije proruske separatiste", tj. prosvjednike koji su u početku tjednima samo tražili da se čuje njihov glas i da se Ukrajina uredi na neki pravedniji način.
Dan pobjede u Rusiji podsjeća na snažnu vjeru u ljudsku jednakost. Budući da je nacistička rasistička politika Slavene gledala kao nižu rasu, Rusi vrlo dobro razumiju koliko je ponižavajuća i opasna ta ideologija.
Zbog toga je Rusija glasno ustala protiv groteskne rusofobije ukrajinske hunte, ali i rasističke i diskriminacijske politike baltičkih zemalja.
Ožujak 2013. - Marš veterana postrojbe Wafen SS u Latviji gdje su se mogle vidjeti parole "Ni Hitler – Ni Staljin", poznata relativizacija krivnje i izjednačavanje nacizma i komunizma:
Moskva se odlučno protivi politici rasne, društvene i političke segregacije, što je potpuno oprečan stav onih koji u nekom dijelovima bivšeg Sovjetskog Saveza danas u ime "demokracije" otvoreno veličaju nacizam. Iako je zbog te odvratne i opake ideologije stradalo na milijune ljudi, netko se još pita zašto oživljavanje nacizma na ruskim granicama budi stare strahove i tjera na otpor stanovništvo koje tamo živi, što bi, između ostalog, trebalo biti normalno u cijelom svijetu.
S druge strane, Europa "promatra", "analizira", drže se tribine i okrugli stolovi i na kraju u ime "političkih sloboda" Europski parlament dobiva zastupnika iz njemačke stranke NPD, nacista koji su u cijelosti prepisali program svog "velikog vođe" Adolfa Hitlera. (Velika analiza Europskih izbora: Sve snažnija desnica i ljevica nagovještava tektonske promjene u EU politici - osvrt na ključne pobjednike: Nacionalni Front u Francuskoj i SYRIZA u Grčkoj)
25. 05. 2014. će se pamtiti po skandaloznom ulasku u EU Parlament "samo jednog" člana njemačkog NPD-a (Video: "Snimak marša nacista NPD-a u Njemačkoj):
Moskva je svijetu 9. svibnja 1945. pokazala da će uvijek stati u obranu ugnjetavanih i da neće mirno promatrati njihove patnje. Na isti način je ta tradicija živa još i danas, čemu svjedoče nedavni događaji u Gruziji i Ukrajini. U oba slučaja se Rusija odlučila na intervenciju kako bi zaštitila svoje bivše sugrađane. U Abhaziji i Južnoj Osetiji su bili napadnuti civili u zaštićenim enklavama koje se jesu odcijepile od Gruzije, ali su još uvijek od međunarodne zajednice i same Rusije smatrane "odmetnutim gruzijskim pokrajinama". Kada je gruzijski predsjednik Mihail Saakashvili odlučio glumiti vojskovođu i specijalce koje su uvježbavali NATO instruktori poslao da "sve dijelove zemlje vrate u ustavno-pravni poredak gruzijske države", dočekan je od ruskih specijalnih postrojbi koje su u kontraudaru umalo ušle u gruzijski glavni grad Tbilisi. "Štovatelji" međunarodnog prava i Helsinške povelje o nepovredivosti granica će reći da je riječ o agresiji, no, uzalud. Južna Osetija i Abhazija tek sada žive u miru, iako s potpuno nedefiniranim međunarodno-pravnim statusom.
Krim je nešto posve drugo i nesretnim (nespretnim !? op.a.) spletom povijesnih okolnosti taj poluotok je od ruskog postao "ukrajinski" teritorij, što je u konačnici mogao i ostati da hunta u Kijevu cijelu zemlju zajedno s Krimom i ruskom lukom u Sevastopolju nije obećala NATO savezu. U takvim okolnostima i mogućem scenariju pozivati na "nepovredivost granica" i "teritorijalni integritet", nad de facto poklonjenim ruskim teritorijem, je u najmanju ruku apsurdno.
U istočnoj Ukrajini je situacija puno složenija nego u dva prethodna slučaja. Povijest jugoistočnih regija je drugačija, kao i demografska slika gdje uz brojne mješovite brakove na kraju živi tek nešto više od trećine etničkih Rusa. Bilo kako bilo, Rusija je diplomatskim sredstvima uspjela uvjeriti brojne saveznike i partnere da daju političku potporu aktivistima u istočnoj Ukrajini koji zagovaraju federalizaciju zemlje, unutarnje uređenje općepoznato i prihvatljivo diljem svijeta. Konačno, sve velike zemlje koje se drže krutog centralizma će se prije ili kasnije morati suočiti s tim problemom i udovoljiti težnjama naroda ili skupina iz buntovnih regija, a ako o tome ovisi opstanak zemlje ili mogući oružani sukob sa susjedima, inatiti se do kraja znači da nema govora o bilo kakvom kompromisu.
U jugoistočnoj Ukrajini su se središnje vlasti oglušile na te zahtjeve i "protuterorističkom kampanjom" su posegnule se za genocidnim instrumentom kojem je cilj uništenje jednog dijela stanovništva. Andrew Korybko s Državnog sveučilišta za međunarodne odnose u Moskvi piše "kako će Rusija, ukoliko kampanja uzme maha i civilno stanovništvo bude doista ugroženo, sigurno intervenirati preko svojih granica".
To se vidjelo tijekom Dana pobjede, proslave kojom se odaje počast žrtvi koja je zauvijek promijenila identitet Rusije i njenu političku prirodu. Rusija radi na očuvanju mira i stabilnosti u cijelom svijetu i sa svojim diplomatskim inicijativama u Siriji i Ukrajini je potvrdila taj kurs. Razumljivo je da je Rusija osobito osjetljiva na zlostavljanje etničkih Rusa i ljudi s ruskog govornog područja u baltičkim zemljama i Ukrajini. Ukoliko situacija izmakne kontroli, biti će prisiljena na intervenciju i pružanje zaštite onima koji je budu trebali.
Winston Churchill je prije Drugog svjetskog rata Rusiju opisao kao "zagonetku unutar enigme obavijenu misterijom". Danas zapadni promatrači gube živce zbog ruske vanjskopolitičke "nepredvidljivosti" i jednostavno ne obraćaju dovoljno pozornosti na ostavštinu ruske vanjske politike na koju je svake godine iznova podsjeća proslava Dana pobjede. Na sva svoja pitanja već imaju odgovor, ali su se radije okrenuli zamjeni teza i Rusiju proglašavaju "novom nacističkom Njemačkom".
Sir. Winston Churchill je u svom životu bio saveznik i suparnik Sovjetskog Saveza, ali je malo vjerojatno da bi uspio reći besmislicu kojom se "proslavio" princ Charles od Wellsa, koji je nedavno izjavio "kako Putin sada čini iste stvari koje je svojevremeno činio nacistički vođa Adolf Hitler".
Princ Charles, inače poznat kao "veliki poznavatelj" geopolitike, kojem su britanske tajne službe umjesto slanja izvješća s Bliskog Istoka ili nekog drugog kriznog žarišta u svijetu služile kako bi prikrivale njegove ljubavne avanture, 21. svibnja je učinio možda nepopravljivu štetu.
Naime, britanski prijestolonasljednik princ Charles se pridružio zapadnoj propagandi u demoniziranju ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poznati znanstvenik s Cambridgea i politički analitičar Finian Cunningham upozorava britansku kraljevsku obitelj i princa Charlesa na izvrtanje povijesnih činjenica, na pronacističke simpatije britanske kuće Windsor, kao i na osobno prijateljstvo između Hitlera i bivšeg kralja Edwarda VIII, Charlesovog pradjeda kojega sitna buržoazija slavi kao velikana "jer se odrekao krune zbog pučanke Wallis Simpson", kao da je učinio tko zna kakav podvig.
1937 britanski nadvojvoda Edward VIII i njegova suputnica Wallis Simpson u društvu njemačkog führera , Adolfa Hitlera
Mediji pišu da je britanski monarh Putina usporedio s Adolfom Hitlerom, a to je napravio tijekom posjete Kanadi gdje je nazočio na svečanosti u pomorskom gradu Halifaxu.
U kanadskom ratnom muzeju se Charles susreo s jednom židovskom obitelji koja je iz Europe pobjegla pred nacistima i u razgovoru s njima iznio svoje mišljenje: "Sada Putin radi gotovo iste stvari kao nekada Hitler".
Princ Charles je prvi u redu za nasljednika britanske titule, čime ovakvo ocrnjivanje Vladimira Putina i Rusije zbog ukrajinske krize ima službeni karakter.
Skandalozna izjava britanskog kraljevskog princa Charlesa:
Američki političari, kritičari i mediji su tjednima optuživali Rusiju za "agresiju" i "ekspanzionizam" i pravili potpuno deplasirane usporedbe sa zločincima nacističke Njemačke.
Državni tajnik John Kerry je također pravio slične usporedbe i Rusiju stavljao u isti rang s nacističkom Njemačkom zbog aneksije europskih teritorija tijekom '30. Putina je kao "novog Hitlera" prikazivala i "ugledna" američka političarka kao što je Hillary Clinton, koja ima dobre šanse da postane prva američka predsjednica.
"Ovakvo besramno iskrivljavanje povijesti od strane zapadnih dužnosnika, političkih vođa i medija nije samo izvrtanje činjenica i povijesnog razumijevanja. Sve to je puno zlokobnije i radi se s jasnom namjerom. Demoniziranje Putina zbog Ukrajine je out-and-out propaganda, kojom se zavarava zapadna javnost i na taj način se skrivaju pravi krivci previranja u ruskoj strateški važnoj susjednoj zemlji. Ovakva obmana može samo biti priprema pozornice za opći rat i krvoproliće", piše Cunningham.
Treba priznati da se radi o vrlo učinkovitoj strategiji i ako "izađete" van ovog portala, ogromna većina komentara potvrđuje navode o "ruskom imperijalizmu, fašizmu, agresiji", itd…
Jasno je da Rusija nije agresor niti "otima" ukrajinski teritorij a još manje krši suverenitet te zemlje. Netko bi ovdje mogao spomenuti iznova Krim i ugovor iz Budimpešte, kojim upravo Moskva jamči Ukrajinsku sigurnost i cjelovitost, ali taj ugovor nikada ne bi bio potpisan da NATO nije obećao da se neće širiti na istok. Je li Rusija imala ili nije pravo vratiti Krim i strateški važnu luku pod svoje okrilje, prosudit će povijest, ali nije ni prva ni zadnja koja je prekrajala neprirodne granice u svijetu.
Washington ne može priznati da je SAD prvi posegnuo za cijelim ukrajinskim teritorijem i prekršio suverenitet zemlje koju analitičar Mahdi Darius Nazemroaya jedan od onih koji ne može objaviti niti jedan redak u korporativnim medijima, naziva "Nulandistan".
Ukrajina kao "Nulandistan":
Washington i njegovi saveznici su u Kijevu na vlast postavili svoj režim na čelu s tzv. "premijerom" Arseniyem Yatsenyukom kako bi zbog geopolitičkih interesa Ukrajinu pretvorili u zemlju neprijateljski nastrojenu prema Rusiji.
Kijevski režim koji se sastoji od fašista i neonacista trenutno terorizira veliki dio ukrajinskog stanovništva na istoku i jugu, a izvješća podnosi izravno strukturama u Kijevu.
Zapadna usporedba ruskog lidera Vladimira Putina s nacističkim diktatorom Adolfom Hitlerom je drska zamjena teza. Ova usporedba više priliči Washingtonu i njegovim britanskim, francuskim i njemačkim saveznicima koji su sudjelovali u oružanom prevratu u Kijevu. Sve je to samo dio dugoročnog plana NATO ekspanzionizma na ruskom teritoriju. Veze između zapadnih vlada i neonacističkih paravojnih skupina iz Ukrajine – Desnog Sektora, Svobode i drugih "ultranacionalista" naglašavaju ovu povijesnu analogiju.
Kao što je dokumentirano u Bijeloj knjizi ruskog ministarstva vanjskih poslova, aktualni režim u Kijevu je do 23. 02. pažljivo koordinirao napade na državne institucije a Zapad je svo vrijeme na terenu surađivao s fašistima. Ilegalne okupacije vladinih zgrada u Kijevu i drugim zapadnim ukrajinskim gradovima su praćene masovnom kampanjom vandalizma, nasilja i prijetnjama suprotstavljenim medijima, političarima, građanskim udrugama i članovima društva. Zapadni mediji su od svega prenijeli samo vijest o nekoliko ubojstava političara i pripadnika snaga sigurnosti, dakle, komplimenti za "objektivnost".
U jednom incidentu navedenom u Bijeloj knjizi, koji se dogodio 18. veljače, neonacisti su oteli autobus pun pristaša Janukoviča, a ljude se tuklo palicama i lopatama, polijevalo benzinom i tjeralo da marširaju. Oko nekoliko desetaka civila je stajala masa razularenih pripadnika Desnog Sektora, koja se nad njima iživljavala, no, to nitko nije čuo ni vidio, dakle – nije se ni dogodilo, a Bijela knjiga je za Human Rights Watch ili dr. Ivana Šimonovića ionako "ruska propaganda".
Kampanju terora neonacista, koji otvoreno veličaju raniju suradnju ukrajinskih fašista s Hitlerovim krvnicima, zapadni političari i mediji obožavaju i nazivaju "prodemokratskim pokretom".
Potpuno je jasno da je riječ o vladavini terora i sve to daje smisao odluci Krima koji je glasao za odcjepljenje i ujedinjenje s Ruskom Federacijom.
Isto vrijedi i za rusko govorno područje, istočne regije Donjeck i Lugansk, ljude koje hunta u Kijevu prezire kao "Untermenschen Slavene", baš onako kako ih je u svom "remek djelu" Mein Kampf nazivao njemački Führer. Kad je već tako, prekinuti su prosvjedi i 11. svibnja je održan referendum na kojem je stanovništvo te dvije pokrajine glasalo za neovisnost od Kijeva.
Zapadni zločinački poduhvat u Ukrajini je toliko drzak da mora biti pokriven od strane Washingtona i njegovih europskih saveznika, a za taj posao im treba propagandna korporativnih medija. Kako bi se skrenuo pozornost javnog mnijenja od stvarnog činjeničnog stanja, Zapad mora okrenuti stvarnost naglavce i neprestano ponavljati neosnovane usporedbe između Putina i Trećeg Reicha.
Britanski princ Charles je najnovija karika i glasnogovornik te propagande, međutim, intervencija kuće Windsor sadrži određenu ironiju.
"Charlesov predak, Edward VIII, bio je veliki nacistički simpatizer , koji je tijekom rata čak optužen za odavanje britanskih tajni nacistima. Osramoćena kraljevska obitelj ga je morala poslati u izgnanstvo na Karibe, a premijer Winston Churchill je rekao "kako je Edward VIII potkopavao britanske ratne napore".
A nakon rata je britanska obavještajna služba na posebnoj misiji u poraženoj nacističkoj Njemačkoj pronašla imkriminirajuću korespondenciju između Edwarda i njemačkog führera", piše Finian Cunningham.
1937. britanski nadvojvoda Edward VIII u Njemačkoj ispred postrojbi SS-a
Edwardove veze s nacističkom Njemačkom su bile tipične za pronacistički orijentirane zapadne kapitalističke vladare. Tijekom '30-ih je vladajuća klasa Britanije i SAD-a bila u dosluhu s Hitlerom i na europski fašizam je gledala kao branu protiv Sovjetskog Saveza i socijalističke revolucije u svojim zemljama. Naravno, svi znamo kada je i kako sve pošlo po zlu i "fašistička formula" je ispala potpuni promašaj.
Baš kao i u prvoj polovini XX stoljeća zapadni imperijalizam ponovno nalazi zajednički interes s fašizmom, ovaj put u Ukrajini, a cilj spletkarenja je obnovljena geopolitička moć Rusije.
To je razlog zašto je propagandni ulog tako visok. U svojim grčevitim nastojanjima da obmanu javnost, zapadni političari, financijske i medijske ustanove su grotesknim lažnim analogijama počele iskrivljivati povijest.
Dakle, imamo kraljevsku kuću Windsor koja u svojoj povijesti ima člana koji se divio i surađivao s nacistima, a njegov potomak, princ Charles, formalno predstavlja zemlju koja u Ukrajini otvoreno surađuje s neonacistima, da bi se na kraju besramno i bahato pridružio agresivnom demoniziranju Putina i Rusije.
Ruski mediji prenose kako je Moskva putem svog ministarstva vanjskih poslova od Londona tražila objašnjenje u vezi s izjavama princa Charlesa".
"Rusko ministarstvo vanjskih poslova zatražio je od britanskog ministarstva vanjskih poslova da objasni sve u vezi s izjavama princa Charlesa protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina. Pratili smo pozorno nedavne medijske informacije u tom smislu i izjave princa Charlesa koje je, navodno, izrekao u privatnom razgovoru tijekom posjete Kanadi. Ako su ove riječi doista izrečene, to sigurno ne služi na čast budućem britanskom vladaru. Zatražili smo službeno objašnjenje od britanske strane o istupima kraljevskog princa. Stav službene Moskve o Krimu i ukrajinskoj krizi na dnevnoj bazi dostavlja se međunarodnoj zajednici, a ovaj stav je dobro poznat političarima iz Velike Britanije. Naš pristup ima mnogo kritičnih točaka i one se ne slažu sa stavom Zapada, što je očito i po javnim izjavama britanskih političara, međutim, kako bi razgovarali o relevantnim temama postoje sasvim legalni bilateralni kanali, ali ovakvo što je nečuveno", izjavio je službeni predstavnik ruskog ministarstva vanjskih poslova. Aleksandar Lukashevich, a svi pokušaji da se zataška skandal, kako to kraljevske obitelji inače rade, propali su jer je Marienne Ferguson, volonterka koja radi u muzeju u Halifaxu, potvrdila da je čula spornu izjavu britanskog kraljevskog princa.
Nakon ove šire digresije se možemo vratiti na početak i obilježavanje 70. obljetnice Dana-D tj. iskrcavanja saveznika i bitke za Normandiju.
Vasilij Vankov piše kako "novostvoreni antiruski front, kojeg čine sponzori ukrajinskog neonacizma, Putina pozivaju na obilježavanje obljetnice Dana-D i iskrcavanja u Normandiji".
"Unatoč teškoj retorici i prijetnjama sankcijama, Zapad još uvijek drži otvorena vrata pregovorima i oko ukrajinskog pitanja očekuje ustupke od ruskog vodstva", piše Vankov.
Ruski Vjesnik piše da je Vladimir Putin pozvan u Francusku da početkom lipnja sudjeluje na svečanosti u čast 70. obljetnice Dana-D i iskrcavanja saveznika u Normandiji.
Na obljetnicu otvaranja Drugog fronta u Europi će se okupiti šefovi država koje predstavljaju bivšu anti-Hitlerovsku koaliciju. Tamo će biti američki predsjednik Barack Obama, britanska kraljica Elizabeta II, ali i njemačka kancelarka Angela Merkel. U svečanom programu će se posjetiti američko vojno groblje u Colleville sur Meru. Glavnu svečanost u spomen na savezničko iskrcavanja na obalama Normandije i ručak će u ime Francuske kao zemlje domaćina upriličiti predsjednik François Hollande u gradu Ouistrehamu.
Prema izvorima iz Kremlja "posjet Francuskoj je bio u planu zbog same mogućnosti bilateralnih susreta koji se mogu održati u Parizu ili Normandiji".
Glasnogovornik ureda ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov, potvrdio je da je zaprimio pozivnicu. Međutim, on je pojasnio da "konačna odluka o putovanju još nije donesena".
Diplomatska pauza Vladimira Putina ima racionalno objašnjenje. S jedne strane, ne treba odustati od pregovaračke platforme u trenutku kada zbog sve većeg sukoba između Rusije i Zapada svi ostali formati, počevši sa skupinom G8, pa nadalje, umiru jedna za drugom. Proslava jednog od najvećih događaja u povijesti, pobjede antifašističke koalicije protiv nacizma, dobar je povod da se dojučerašnje saveznike posjeti na potrebu da budu dosljedni u osudi aktualnog medijskog relativiziranja te odvratne ideologije. Međutim, reći to u lice liderima koji osobno stoje iza uspostave neonacističkog režima u Kijevu je prilično uzaludan posao.
Što se tiče Normandije, s druge strane se ističe kako će se proslava održati nakon farse nazvane "predsjednički izbori", koji su održani u jeku građanskog rata i kada traju vojne operacije protiv stanovništva jugoistočne Ukrajine.
Očito je da Moskva ne priznaje rezultate "volje naroda" koja se nameće oružjem. U tom kontekstu, sudjelovanje čelnika Ruske Federacije u svečanosti na kojoj će biti političari koji će gotovo sigurno priznati legitimnost izbora bi izgledalo prilično nejasno. Nema sumnje da će odlazak Putina u Francusku mnogima dati povoda za špekulacije da Moskva napušta svoj stav o Ukrajini.
"Budući da nakon masakra u Odesi Zapad nije promijenio stav o svojim marionetama u Kijevu, Moskva se neće moći pretvarati da se ništa nije dogodilo", rekla je ravnateljica za vanjsku politiku Instituta za vanjskopolitička istraživanja, Veronika Krasheninikova .
"Slavlje zajedničke operacije saveznika protiv nacističke Njemačke je beskorisno, jer se šefovi država neće složiti oko procjene akcija uzurpatora u Kijevu. U lipnju 1944. su se Rusija, SAD, Velika Britanija i Francuska zajedno borili protiv fašizma. Danas Zapad štiti naciste. U ovoj situaciji proslava u Normandiji izgleda vrlo cinična i licemjerna", u intervjuu za Slobodni Tisak je rekla Krasheninikova .
Može li Vladimir Putin iskoristiti ovaj događaj kao platformu za ponovno naglašavanje stava Rusije?
Veronika Krasheninikova: Naši diplomati i dužnosnici stalno razgovaraju o tome. Mislim da nema potrebe čekati godišnjicu iskrcavanja na Normandiju.
Povjesničar i publicist Nikolaj Starikov je uvjeren da u ovakvoj situaciji "ruskom predsjedniku treba dati odriješene ruke u donošenju odluka".
"Tijekom svoje karijere, Putin je u više navrata pokazao da je sjajan strateg i taktičar. Razgovori o tome treba li ili ne treba u lipnju ići u Francusku su suvišni. Tko zna što se još može dogoditi. Situacija u Ukrajini se mijenja svakodnevno, a pseudo-vlasti u Kijevu i dalje prolijevaju krv vlastitog naroda. U svakom slučaju, ako se odluči za nekakav format sastanka, ja se potpuno oslanjam na zdrav razum i intuiciju predsjednika", kaže Nikolaj Starikov.
Može li se govoriti o dvoličnosti takozvanih partnera, koji tvrde kako se svijet oslobodio od fašizma prije 70 godina, a sada aktivno sudjeluju u njegom jačanju?
Nikolaj Starikov: Nema ništa čudno u tome. Naši geopolitički suparnici nikada nisu držali do ugledne ili principijelne dosljednosti po tom pitanju. Sjetite se kako su na početku oni doveli na vlast Hitlera, a zatim se zajedno sa Sovjetskim Savezom borili da ga pobjede. U tom smislu, teško se može reći da je šok to što oni danas podržavaju neonaciste u Ukrajini. Iskrcavanje u Normandiji u zapadnoj historiografiji se smatra gotovo glavnim događajem u Drugom svjetskom ratu. Dakle, trenutna podlost i prljavština se odvaja od proslave povijesnih događaja. Međutim, kada se sve uzme u obzir, ukupni dojam je prilično neugodan.
Mogu li se danas Rusija i Zapad stvarno, a ne deklarativno, ujediniti oko nekih vrijednosti?
Nikolaj Starikov: Čudno, ali takva stvar ne postoji, iako su tu geografske veze i potreba da se nađe način mirnog suživota na istom planetu.
Ravnatelj Centara za političke studije Sveučilišta Vlade Ruske Federacije, Pavel Salin, napominje da su se informacije o mogućem sudjelovanju Vladimira Putina na proslavi savezničkog iskrcavanja pojavile u medijima bliskim uredu predsjednika.
"Najvjerojatnije je ovo igra Kremlja, koja Zapadu šalje višesmjerne signale. Rusija se pokušava angažirati i odnijeti pobjedu nad Zapadom. Za razliku od ukrajinske krize, Zapad je, recimo, u Siriji imao puno čvršći stav. I SAD i EU su se složili da Assadov režim mora otići i to se nije dogodilo. U slučaju Ukrajine, SAD i Europa nije da su dijametralno suprotni, ali se jako razlikuju. Za Bruxelles je prioritet da u Ukrajini nema otvorenog sukoba, jer nikog ne zanima ratno žarište na istočnim granicama. Jasno je da je i Europska unija sudjelovala u uspostavljanju režima u Kijevu i želi nadzirati cijelu Ukrajinu, no, sudeći prema najnovijim događanjima, to je nemoguće. Europa to zna i spremna je napraviti neke ustupke. Washingtonu je prioritet nametnuti svoje interese, što znači da još sanja o globalnom vodstvu". rekao je Salin.
Kako Putinov posjet može utjecati na sučeljavanje sa Zapadom?
Pavel Salin: "Ako naš predsjednik odluči otići u Francusku na svečanu obljetnicu, to će biti samo simbolična gesta koja može značiti neko otopljavanje odnosa. To je ipak tema koja ujedinjuje Rusiju i Europu u slavnoj prošlosti borbe protiv fašizma. Obzirom da je trenutni režim u Kijevu povezan s njima, to otvara široko polje pritiska na Bruxelles. Prognozirati što će se dogoditi, vrlo je teško. Sada se u EU vodi aktivna borba između birokracije iz Bruxellesa koja je usmjerena na Washington i nacionalnih lidera. Općenito, prognozirati scenarij slijedeća dva do tri tjedna je vrlo teško. Ovo je jednadžba s mnogo nepoznanica.
Direktor ruskog Instituta za strateške studije, Leonid Reshetnikov, predložio je da Vladimir Putin ne žuri s odgovorom.
"Mora pažljivo odvagnuti prednosti i nedostatke. Trebate vidjeti kako će se ponašati SAD, Njemačka i Francuska. Francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius je rekao da Bruxelles je pripremio još jedan paket sankcija protiv Rusije. S jedne strane, postoji potreba za putovanjem, budući da Europljani slave događaje iz Drugog svjetskog rata u kojoj je Sovjetski Savez odigrao veliku ulogu i na to stalno treba podsjećati naše partnere. S druge strane, neprihvatljivo je da Zapad razgovara s Moskvom takvim agresivnim stilom. Na kraju, treba obratiti pozornost na ono što je apsolutno neprihvatljivo, a to je selektivni stav prema fašizmu Bruxellesa i Washingtona. Oni ne oklijevaju upotrijebiti njegovu modernu verziju da potkopaju sigurnost Ruske Federacije. Šutnja Zapadnih čelnika o tragičnom incidentu u Odesi je svetogrđe. Imam osjećaj da nema mjesta za ovaj posjet, ali ipak, ponavljam, sve ovisi o situaciji", rekao je direktor ruskog Instituta za strateške studije, Leonid Reshetnikov.
Na kraju treba spomenuti na desetine tisuća ubijenih ranjenih i nestalih najviše američkih, britanskih i kanadskih vojnika koji su nadljudskim naporima do ponoći 6. lipnja 1944. uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad plažama omogućivši tako iskrcavanje ostatka vojnika i na kraju pobjedu u bitci za Normandiju.
Njihova žrtva je više nego dobar razlog za odlazak ruskog predsjednika u Francusku, iako to može uvijek učiniti i zasebno, jer vjerojatno ni oni koji su svoje živote dali za oslobađanje Europe od nacizma, kada bi sve znali, sigurno ne bi voljeli biti u društvu Obame, Hollandea, Camerona ili njemačke kancelarke Merkel koji imaju dvostruke kriterije koji vide onaj "tvrdi" fašizam, s krematorijima i plinskim komorama, i onaj "meki" koji zaslužuje da bude u EU Parlamentu i da vlada zemljom od skoro 50 milijuna ljudi i to baš na granici s Ruskom Federacijom.
Zapadni lideri kao da ne razumiju ili ne žele razumjeti da, kada je u pitanju fašizam, ne postoji "ako" i "ma da, ali…", a pogotovo koaliranje s nadom kako će se te aveti i prošlosti "iskoristiti, potom obuzdati ili eliminirati". Ukrajina je živi primjer da se odmah trebalo oštro obračunati s prvim naznakama jačanja fašizma u Kijevu. Sada nezadovoljna Julija Timošenko prijeti Trećim Maidanom i ona će preuzeti ulogu dušebrižnice nad Desnim Sektorom i ostalim neonacističkim skupinama i opet se vraćamo na početak, kada je trebalo intervenirati žurno, čvrsto i odlučno, što bi u konačnici spasilo i Ukrajinu samu.
Bez obzira na aktualnu politiku Washingtona, Londona, Pariza i Berlina, ne smije se zaboraviti žrtva savezničkih vojnika koji su nadljudskim naporima uspjeli odbiti njemačke protunapade i osigurati plaže u Normandiji za sigurno iskrcavanje ostataka snaga koje su zajedno s SSSR-om porazili nacifašističku koaliciju:
Izvor: advance
