Znamo da vam se biroKroacija sigurno već odavno popela na vrh glave. S papirima i nervoznim službenicima susrećete se svakog dana gdje god se okrenuli, ali od toga u ovoj državi ne možete pobjeći. No, ako vas usprkos tome zanima kako je državna uprava s dva sata posla i par moždanih stanica mogla uštedjeti milijune kuna u proteklih desetak godina, ispričat ćemo vam priču.

Svatko tko je, u jalovoj nadi da se ne radi o namještenom natječaju, pokušao potražiti posao u državnoj ili javnoj upravi zna da se uz prijavu na natječaj mora poslati hrpa papira. Domovnica, putovnica, gruntovnica, kotlovnica, kopija diplome, osobne iskaznice, radne knjižice, potvrda o ispitu, cijepljenju, znanju jezika, znanju tipkanja i klikanja mišem, životopis, putopis, zemljopis – nema što vas naši revni državni službenici nisu u stanju zatražiti da im dostavite želite li stupiti među njihove redove.

Idealni uvjeti

U tim papirima počasno mjesto zauzima uvjerenje o kaznenom postupku. Papir je to kojim bi se trebalo osigurati da se u važnim institucijama ne zapošljavaju ljudi koji su netom osuđeni za neko kriminalno djelo ili protiv kojih je u tijeku kazneni postupak.

I tu počinje priča o besmislenom štancanju papira i trošenju novca poreznih obveznika.

Za primjer ćemo uzeti Općinski kazneni sud u Zagrebu. Nadležan za izdavanje uvjerenja za stanovnike s područja Zagreba taj sud ih godišnje izda najviše i očekivalo bi se da je efikasnost cijelog procesa doveo do savršenosti. Pokušali smo i od glasnogovornice i iz ureda predsjednika suda dobiti barem okviran odgovor o kojem se broju uvjerenja godišnje radi, no niti nakon dva tjedna čekanja oni se nisu oglasili. Naša slobodna procjena govori da bi se trebalo raditi o barem 20 tisuća tih uvjerenja godišnje.

Kako biste dobili uvjerenje o kaznenom postupku potrebno je ispuniti dva različita papirna obrasca – zahtjev za uvjerenjem i samo uvjerenje. Da, već na prvoj stepenici nešto malo smrdi, jelda? Tako je, vi popunjavate i zahtjev i samo uvjerenje svojim osobnim podacima. Sudski su službenici tu da provjere jeste li ih ispravno upisali pa nakon toga u svojem registru pogledaju je li protiv vas pokrenut kakav kazneni postupak, udare pečat i to je to. Cijela procedura u idealnim uvjetima traje desetak minuta. No, uvjeti su rijetko kad idealni.

Vrijedi, a ne vrijedi

Već ovdje, na prvom koraku vidi se kako ima prostora za uštedu. Umjesto da se ispunjavaju dva papirna obrasca, moglo bi se raditi o jednom – zajedničkom zahtjevu i uvjerenju. Iako možda tek simbolična, ušteda u potrošenom papiru, kad bi mu se prepolovila količina, ipak bi postojala. Na tu ideju su čak i došli negdje u državnoj upravi pa s internetskih stranica Središnjeg državnog portala možete preuzeti jedinstveni obrazac u kojem su objedinjeni zahtjev i uvjerenje, no to vam neće ništa pomoći. Općinski kazneni sud u Zagrebu ga ne prima. Riječima sudske službenice kojoj je autor članka ljetos donio ispunjeni obrazac koji se tada još mogao preuzeti s internetskih stranica Ministarstva pravosuđa: „Ne zanima mene uopće Ministarstvo. Ovo je kazneni sud u Zagrebu i obrasci su vam tu.“

Iz Ministarstva pravosuđa su nam na pitanje o tome zašto Općinski kazneni sud u Zagrebu ne priznaje obrazac sa stranica državnog portala kazali da odgovor na to pitanje nije u njihovoj nadležnosti. Uputili su nas i na dokument koji se zove Sudski poslovnik iz kojeg se može vidjeti da bi propisani obrazac stvarno trebao biti sastavljen na jedinstvenom papiru. Zašto ga na zagrebačkom sudu ignoriraju, ostaje misterija.

"Kompjuter sporo radi"

No, da je ikome u državnoj upravi ikad na pameti bila dobrobit građana ušteda se mogla bitno povećati. Uvjerenja, naime, sudovi izdaju nakon pregledavanja vlastite dokumentacije koja se nalazi u računalu. Riječima još jedne sudske službenice zbog koje je hrpa ljudi koja je prošlog ponedjeljka čekala u spomenutom zagrebačkom sudu dulje nego što je to uobičajeno: „kompjuter nam sporo radi“.

Pametna država bi stoga omogućila da se zahtjev može ispuniti, a možda i dobiti, elektronski. Dakle, da pristupite Središnjem državnom portalu, zatražite zahtjev i da vam se on dostavi kroz e-poštu. Ili, u nešto gorem slučaju, da ga samo podignete iz sudskog ureda.

Sve u svemu, u 21. stoljeću, četrdesetak godina nakon popularizacije osobnih računala, postoji jako puno načina da se u potpunosti izbjegne ispunjavanje papira, njihovo premještanje, dostava i svo gubljenje vremena koje s time dolazi. U našoj državnoj upravi za to, izgleda, tek trebaju čuti.

No, to je tek lakši dio. Pripremite se za pravu poslasticu.

Besmisleno i beskorisno

Traženje uvjerenja o kaznenom postupku i njegovo prilaganje dokumentaciji koju šaljete na natječaje za posao je, zapravo, potpuno besmisleno i beskorisno.

Zakon o državnim službenicima, na čijem se čl. 49. temelji potreba za zahtijevanjem ovog uvjerenja, govori: „u državnu službu ne mogu biti primljene osobe...“. To su nam ponovili i u Ministarstvu uprave na naše pitanje zašto državne institucije inzistiraju na uvjerenju o kaznenom postupku prilikom prijava na natječaj za zapošljavanje. Iz ministarstva su nas uputili i na Uredbu o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi. Ta uredba, člankom 6., zaista propisuje da se uz prijavu mora priložiti uvjerenje.

Ono što je promaklo i već godinama promiče svim službenicima u državnim institucijama zaduženim za zapošljavanje, onima u ministarstvu uprave ili pravosuđa koji nadgledaju sve te procese, a i hrpi drugih koji bi se trebali brinuti da ova država, za dobrobit svojih građana, funkcionira brže i efikasnije je to da u Zakonu piše da u državnu službu ne mogu biti primljene sporne osobe. Ne piše ništa o tome tko se smije prijaviti na natječaj. Samo to da se one protiv kojih se vodi kazneni postupak ne smije zaposliti.

Drugim riječima, vi možete od suda ishoditi uvjerenje da se protiv vas ne vodi kazneni postupak i poslati prijavu na natječaj. Dok natječaj traje, a nerijetko se radi o mjesecima, protiv vas se može pokrenuti postupak. Ako vas izaberu na natječaju, svejedno će vas uposliti jer vi ste im nesporno uvjerenje dostavili.

Da je nekome u toj državnoj upravi, među stotinama ljudi koji na sudovima izdaju ta uvjerenja, stotinama ljudi koji se bave kadrovskim poslovima u svim državnim institucijama, među stotinama ljudi koji rade u ministarstvu uprave ikad palo na pamet o kojoj se besmislici radi mogao je nazvati svog nadležnog i to mu reći. Taj bi šef nazvao svojeg šefa ili nekog nadležnog u ministarstvu. Savjetovalo bi se s ministrom i on bi, volimo to vjerovati, rekao: „pa da, u pravu ste, stvarno je besmisleno. Dajte izmijenite tu uredbu da ne maltretiraju ljude bezveze i ne traže ta uvjerenja“. Cijela ta procedura od poziva nekog živčanog, ali za dobrobit građana ove države osviještenog državnog službenika, do odluke ministra ne bi trebala trajati dulje od dva sata.

A zašto to ne bi napravili sami?

Zašto sve to? Zato jer je, pokazali smo, izdavanje uvjerenja i njihovo slanje prilikom javljanja na natječaj sasvim besmisleno i beskorisno. Ako se pitate kako bi se onda osiguralo da se u državnoj službi ne zapošljavaju ljudi protiv kojih se vode kazneni postupci odgovor je vrlo, vrlo jednostavan. Nakon provedbe cijelog natječaja, na kraju kad ostane jedan ili tek nekoliko kandidata za posao, osoba u kadrovskoj službi zadužena za natječaj samo bi od nadležnih sudova zatražila najnovije uvjerenje. Telefonski, elektronski, brzojavom, golubom pismonošom, sasvim svejedno. Taj sud bi, umjesto da izdaje stotine i stotine uvjerenja za sve osobe koje se prijavljuju na pojedini natječaj, izdao jedno ili možda tek nekoliko njih. I tu bi priča završila.

Ako ste pomislili da je to sve, prevarili ste se. Naime, tako nešto čak i postoji u već spomenutoj Uredbi o provođenju natječaja. Nakon što vas člankom 6. natjeraju da im dostavite beskorisno uvjerenje, članak 18. dodaje da će „nakon izbora kandidata, a prije donošenja rješenja o prijmu u državnu službu, državno tijelo koje je raspisalo javni natječaj provjerit (..) po službenoj dužnosti nepostojanja ostalih zapreka za prijam u državnu službu“. Dakle, državni službenici već i sad provjeravaju postoje li još neke zapreke da se određenu osobu primi u državnu službu, no iz nekog razloga ne znaju ili ne žele kod nadležnih sudova provjeriti vodi li se protiv kandidata kazneni postupak ili ne.

Zašto je to tako ne znamo. Jedini odgovor koji nam se nameće je da te silne referente po sudovima treba opravdati. Zašto bismo nešto radili efikasnije i brže kad je gnjaviti građane baš zabavno? Posebno kad se nalazite iza debelog stakla s osiguranim poslom premještanja papira za koji dobivate sigurnu plaću iz džepova upravo onih koje gnjavite.

Potencijalna ušteda

Da je itko u toj državnoj upravi u jednom trenutku imao dovoljno mozga i želje da jedan postupak proglasi besmislenim i riješi nešto u korist građana, mogli smo se još odavno riješiti besmislenog ganjanja papira. Jedna osoba u jednoj državnoj instituciji bi dobila nešto malo više posla, dok bi stotine i stotine njih bilo pošteđeno dodatnog – bespotrebnog – gubljenja i trošenja vremena i novca.

Uštedjele bi se tisuće kuna na papirima. Uštedjele bi se tisuće sati ljudima koji su prisiljeni dolaziti na sudove, ispunjavati obrasce, čekati da se oni odobre. Uštedjele bi se stotine i stotine sati stotina službenika diljem sudova u Hrvatskoj koji vrijeme i novce poreznih obveznika troše bez potrebe. Uštedjele bi se stotine tisuća ili milijuni kuna koje bi se moglo potrošiti na opremanje dječjih vrtića, ambulanti, za dodatak na plaću učitelja, medicinskih sestara.

Najveća katastrofa, naravno, nisu izgubljene minute i sati, niti hrpe papira koje će na kraju završiti u smeću. Niti bezveze potrošene kune.

Najveća katastrofa je da u cijelom državnom sustavu, u cijeloj toj bulumenti birokroata vječito spremnih na premještanje papira s jednog kraja stola na drugi, ne postoji jedan jedini koji se u toliko godina besmislenog ispunjavanja i premještanja papira nije sjetio da bi se taj jedan besmisleni postupak mogao i trebao ukinuti. To je ona prava katastrofa.

Jer u ovoj se priči radi o samo jednoj jedinoj besmislenoj proceduri. A ako nitko od tih stotina i tisuća ljudi koji rade u državnoj upravi na tako jednoj uobičajenoj i čestoj proceduri nije uspio primijetiti koliko se bespotrebno izvršava, strahota je i pomisliti koliko takvih procedura i procesa još postoji.