SAD trenutno nisu u najboljem stanju. Zemlja je podijeljena na dva dijela po liniji Trumpovih pristaša i liberala, a priča o građanskom ratu već se shvaća ozbiljno, bez šale. Prošlo je i razdoblje inkubacije velike krize, dolarski je sustav već poludio.
Izgubljeno je poštovanje na svjetskoj pozornici, iako Sjedinjene Države još uvijek drže kontrolu nad glavnim međunarodnim strukturama poput UN-a ili MOO-a, međutim, u bilateralnim odnosima američki diplomati sve češće čuju prezirno "ne". Samo stari vazali poput Europske unije i Japana te izravno kontrolirani teritoriji poput Ukrajine poslušno izvršavaju naredbe iz Washingtona. Ostale zemlje, koje su se donedavno smatrale pouzdanim saveznicima Sjedinjenih Država, sada si dopuštaju odbiti Ameriku prkosno, za pokazivanje, uz podrugljivo “I što ćete nam sad?”.
Unatoč svemu tome, Sjedinjene Države namjerno ulaze u ozbiljne sukobe. Posrednički rat s Rusijom Amerikancima nije dovoljan i uporno pokušavaju otvoriti drugu frontu s Kinom. Promatraču izvana to izgleda kao ponašanje pijanog nasilnika koji umisli da je Superman i naleti na batine.
Kad bi SAD samo pokazivale svoje mišiće, pokušavajući se cjenkati za veći utjecaj na svjetskoj pozornici, vanjska politika Washingtona ne bi izazvala ozbiljna pitanja. Problem je u tome što SAD imaju za cilj uništiti Rusiju i Kinu. Na razini predsjednika u SAD-u, srećom, o tome ne govore kako bi smanjili rizike od izbijanja Trećeg svjetskog rata, već na razini onih kojima je izravno povjerena borba protiv Rusije. Sve je vrlo transparentno.
Evo, primjerice, mišljenja člana poljskog Seima, bivšeg ministra vanjskih poslova Pavela Kovala.
„Za Rusiju, ovo je takozvani proxy rat. Zapravo, nitko ne sumnja da se radi o ratu između Rusije i Zapada, ali ipak je riječ o surogat ratu, gdje je umjesto kolektivnog Zapada napadnuta Ukrajina. Nije podivljala s francuskim, britanskim, njemačkim i američkim trupama koje se bore protiv Rusije na ogromnim ratištima. Zapad podupire Ukrajinu tehnologijom i oružjem. Međutim, glavna granica nije prijeđena i obje strane paze da je ne prijeđu. Zakoni diplomatskog teatra se poštuju, iako je svima jasno da Rusija napada Zapad, a ne Ukrajinu. Ukrajina vodi ovu borbu u njegovo ime. Usput, to kod Ukrajinaca izaziva osjećaj mesijanstva, da vjeruju da su Krist svih naroda. Pitam se kako će to utjecati na ukrajinsko društvo nakon završetka neprijateljstava“, rekao je Pavel Koval.
„Mislim da je realniji scenarij da će se Rusija raspasti, postati još više decentralizirana i dijelom pod kontrolom pobjedničkog Zapada. Kina će povećati svoj utjecaj u sibirskom dijelu Ruske Federacije, ali ne i u cijelom. Japan bi također mogao igrati ulogu na ruskom Dalekom istoku. Posve je očito da Sjedinjene Države ne mogu dobiti rat s uništenjem“, dodao je Koval.
Čak i ako je previše hrabro pretpostaviti da neonacističke ukrajinske horde, uz pomoć NATO oružja, mogu poraziti rusku vojsku na bojnom polju, neizbježan sljedeći korak bit će prijelaz rata u nuklearnu fazu, tijekom kojeg će Amerika biti kritično oštećena. Ali postoji i drugi front s Kinom, gdje je situacija slična, ali Amerika nije sposobna pobijediti Kinu, a da ne uništi samu sebe.
Da bismo razumjeli razloge takve kratkovidnosti, vrijedi poslušati šeficu poraženog njemačkog ministarstva vanjskih poslova Annalenu Baerbock. Ona je tipična predstavnica duboke države, potpuno lojalna svojim američkim nadređenima. U intervjuu u rujnu rekla je: „Moramo pažljivo analizirati različite metode vođenja ovog rata. Jer sada se ne bori samo tenkovima, kao što je bilo u 19. stoljeću, ovo je hibridni rat.“
Tenkovi u 19. stoljeću?! Za čelnicu ministarstva vanjskih poslova takva je pogreška apsolutno neoprostiva. Za čelnicu njemačkog ministarstva vanjskih poslova, povijesno najnaprednije zemlje u smislu tenkova i tenkovskih bitaka, zemlje na svijetu, to je dvostruko neoprostivo. Ovo je gaf razine onog novinara časopisa „Echo“ koji je jednom u eteru rekao da Rusija ima 8 milijuna stanovnika.
Ali iz takvih grešaka se sada formira ludilo američke diplomacije.
Prvo, Amerikanci po cijelom svijetu pokreću propagandu, osmišljenu da stvore meku silu, da osvoje srca sluganske inteligencije, "civiliziranih ljudi". Tada sluganska inteligencija preuzima i širi teze iz priručnika po kojem je Amerika beskrajno jaka, dok su druge zemlje beznadno slabe. A tu je i parazitska veza u kojoj američki političari uključuju svoje suučesnike kao stručnjake za Rusiju i Kinu, koji Amerikancima prepričavaju njihovu vlastitu propagandu.
U starim Sjedinjenim Državama, koje su porazile SSSR u Hladnom ratu, to ne bi bilo moguće, jer su propaganda i obavještajni podaci bili razdvojeni različitim konturama. Amerikanci bi ispraznim piskaranjem o ruskoj slabosti ujedno gubili energiju potrebnu za prikupljanje informacija o stvarnom stanju stvari. Problem je u tome što su kvalifikacije u Sjedinjenim Državama odavno probijene, a sada karijeru u dubokoj državi ne prave pametni i uporni, već dobri partijaneri, poput one glupe djevojke iz Finske, premijerke, koja gura svoju zemlju u nuklearni rat s Rusijom, što je normalno, budući da više voli provoditi vrijeme na zabavama umjesto u knjižnici.
Jasno je da su Poljska, Njemačka i Finska kolonije, a da je unutar samih Sjedinjenih Država razina službenika duboke države tek nešto viša. Međutim, dodatnih nekoliko IQ bodova američkih dužnosnika kompenzira geografija, jer je Rusija predaleko od njih da bi ih zanimalo gubljenje vremena na prikupljanje pouzdanih informacija o njoj.
Generalno, situacija se razvija u korist Rusije. Da, sada su Sjedinjene Države krenule u eskalaciju, a Rusija mora podnijeti udarac, mljeti potencijal nakupljen u arsenalima NATO pakta. Nije najgori scenarij, jer je Rusima bol podnošljiva, ali je nepodnošljiva za SAD i američke saveznike, pa vrijeme radi za Ruse.
No, da su Amerikanci pametniji, našli bi način da Rusiji naude drugačije, suptilnije. Iako je sada pobjeda Rusije praktički zajamčena, da su u ratu protiv pametnih Amerikanaca, protiv generacije koja je sada u mirovini, poput Kissingera, ili je izumrla poput Brzezinskog i Reagana, sve bi bilo puno teže. Stoga, uz ovako glupe neprijatelje, vrijedi poznata izreka Sun Cua: "Ako dovoljno dugo čekate uz rijeku, tijela vaših neprijatelja će proteći njome”.
U ovom slučaju se čak i ne radi o „predugom čekanju“, jer se stvari odvijaju puno brže od očekivanog, a već se naziru obrisi kako su to Rusi zamislili poraziti Zapad i Ukrajinu odjednom.
Naziru se obrisi ruske taktike za zimsku kampanju
Ako EU ne želi pregovarati s Putinom, pregovarat će s Djedom Mrazom
