Za današnje radnike „Bolje grob nego rob“ samo je izlizana povijesna floskula. Stalnim rastom nezaposlenosti, oni koji imaju posao, bivaju ucjenjivani zahtjevima za odustajanjem od osnovnih radničkih i ljudskih prava.
Franšiza strane televizije nestrpljivo odbrojava dane do konačnog ulaske Hrvatske u EU. Navodno nam se svima otvaraju vedri obzori blagostanja, svijetla budućnost i povratak među „svoje“ gdje oduvijek pripadamo. Ovih dana, kao u najbolje režiranim predstavama, Hrvatska se neće EU priključiti kao još jedna „bezvezna“ zemlja, već će navodno donijeti nešto posebno u EU: najveću maloprodajnu kompaniju u ovom dijelu Europe s preko 60.000 zaposlenih. Osim toga, Hrvatska je vodeća zemlja u regiji i po broju multimilijunaša. Navodno ih ima 260. Možda će ovi podaci podići razinu lokal-patriotizma u nekih pojedinaca, možda će poneki mudri analitičar ustvrditi kako se imamo čime podičiti, no, pogledajmo što se u stvari krije iza tih impozantnih brojki. Ograničimo li se samo na Brod, odnosno na našu lokalnu sredinu, kakvi su rezultati vladavine grandioznog prvog hrvatskog imperatora (PHI) i njemu sličnih?
U trenu kada se sljubljujemo s našom dragom visoko uljudbenom EU, u nas su ne samo divlji kapitalizam, već i moderno robovlasništvo čilo, živo i zdravo. Podanici Ivice Todorića i ostalih proročanskih dvjestotinjak uspješno su gotovo anulirali stoljeće borbe za radničkim pravima na ovim prostorima te se cinično cerekaju u već izblijedjela lica tipova poput Đure Đakovića i njegovih sljedbenika. Kako se to očituje: njihovi zaposlenici ne dobivaju plaće već bonove, radi se i preko 12 sati dnevno bez evidencije, nadoknade ili plaćanja prekovremenih sati, radi se godinama isključivo na ugovore o radu na određeno vrijeme protivno osnovnim zakonskim odredbama koje to dopuštaju samo za poslove za koje se unaprijed zna da su privremenog karaktera (ovih dana prijetvorni ministar iz proleterskog pakla, hrvatski dr. Mirando Mengele uvjerava naše sabornike kako je ta odredba zakona nepraktična za poslodavce te kako previše štiti bahate radnike), protivno Ustavu, radnicima se zabranjuje sindikalno organiziranje i učlanjenje u sindikate, uskraćuje im se pravo na godišnji odmor uopće ili u punom zakonski propisanom trajanju, ne poštuju se osnovne uredbe vezane uz uvjete rada, zaštitu na radu ili pak one koje govore o maksimalnom radnom vremenu vozača. Treba li posebno spominjati diskriminaciju žena koje uglavnom rade u trgovini i mnoge druge propuste i šikaniranja koja trpe naše sugrađanke i sugrađani?
Promotrimo što po tim pitanjima rade naše lokalni sindikati, državne i lokane vlasti te političke stranke? Sindikat trgovine, odnosno predstavnici SSSH za našu županiju Ante Malovan i Mato Stanković ne mogu se pohvaliti nekim velikim uspjesima u borbi za radnička prava niti riješenim slučajevima drastičnog kršenja istih. Nema ih dovoljno na terenu, u neke tvrtke nikada nisu kročili nogom niti pokušali povećati broj svojih članova. Uglavnom sjede u uredima čekajući ne bi li im se zastrašeni i ugroženi radnici sami javili. S druge strane, nevjerojatna je zatucanost i neinformiranost pojedinih radnika po pitanju uloge i značaja sindikata isto kao što je neupitan i njihov strah samo na spomen sindikata. Doduše, mnogi tvrde kako su upravo zbog aktualnih sindikalnih vođa digli ruke od sindikalnog organiziranja ili pristupanja nekom postojećem sindikatu.
Što se uloge države tiče, osim spomenutog Ministra i neoliberalne Vlade, možemo s podsmijehom spomenuti mlitave inspekcijske službe koje vjerojatno nikada nisu ni pokušale zaprijetiti prvom hrvatskom imperatoru (PHI), a ako i jesu, to nije naišlo ni na kakav odjek. Njihovo djelovanje u provođenju zakona (bar kada je u pitanju PHI) i zaštita ustavnih, radničkih i ljudskih prava onih koji ih plaćaju nije vrijedno daljnjeg trošenja riječi. Svoje frustracije i slabost iskaljuju na posljednjim preživjelim vlasnicima malih kvartovskih trgovina i snašama na pijaci.
Isto se može reći i za one koji su davno izdali svoju nekad prirodnu i primarnu biračku bazu – SDP. Ni po čemu različit od odnarođene središnjice, lokalni SDP nikada nije uložio svoj silni povijesni i politički autoritet ne bi li na taj način podupro zaštitu radnika i njihovih prava. U njihovom programima i smjernicama, sada kada im je pomoć najpotrebnija, radnici su nestali ili se samo marginalno spominju. Njihovim liderima nikad nije palo na pamet prizvati i „pritisnuti“ inspektore i službe te ohrabriti i potaknuti sindikate da provjere brojne navode o kršenju radničkih prava, bez obzira na to bili oni na vlasti ili u oporbi. Oni radije mantraju o stranim investicijama (ne bi li se dala prigoda i strancima izrabljivati naše radnike) i pogodovanju krupnom kapitalu, o sveučilištima i lukama, o upravnim i nadzornim odborima te o konstituiranju nove vlasti. Onda se čude glupoj i zaostaloj raji koja ih nije prepoznala kao alternativu.
Posljednja slamka spasa ugnjetenim radnicima trebali bi biti laburisti. Jesu li shvatili svoju ulogu u lokalnoj zajednici? Žele li ju prihvatiti? Imaju li snage i hrabrosti suprotstaviti se političkim protivnicima, korumpiranim, slijepim ili nezainteresiranim nadzornicima i sindikalcima, državnom establišmentu, Vladi i Predsjedniku, koji svi do jednog čine sve kako bi se probleme ugnjetenih i obespravljenih radnika pomelo pod tepih? Dosta je to posla za nekoliko stranaka, a ne za jednu malu stranku u nastanku. Zato je krajnje vrijeme da se prihvate tog posla.
I na kraju; treba li doista ovo naše moderno roblje zajedno sa političkom elitom za koji dan slaviti i radovati se ulasku u najbolje organiziranu svjetsku asocijaciju?
from sb underground
