U situaciji kada je HDZ bez prave oporbe postao samom sebi najveći suparnik sve je izglednije da stranka Andreja Plenkovića s ovakvim ministrima u Vladi i ovakvim koalicijskim partnerima na sljedećim izborima osvoji najmanji postotak glasova birača od 1990., neovisno o tome hoće li na tim izborima biti prva...



Kako je krenulo, ustrojstvo Vlade Republike Hrvatske vrlo brzo trebat će dopuniti barem još jednim ministarstvom. Bilo bi to Ministarstvo upravljanja ministarskom imovinom, koje bi se u tom slučaju moglo formirati iz dva postojeća ministarstva. Najlogičniji bi izbor bili Ministarstvo uprave i Ministarstvo državne imovine, čiji su ministri Lovro Kuščević i Goran Marić pravi eksperti u imovinskim pitanjima. Dakako, svojim. Već mjesecima do hrvatske javnosti zahvaljujući medijskom istraživanju stižu informacije o sve većem broju nekretnina, pokretnina, gotovine i općenito imovine hrvatskih političara na vlasti, pri čemu su ministri Kuščević i Marić prave zvijezde i aktualne Vlade, čiji su članovi, i svoje stranke Hrvatske demokratske zajednice, čiji su visoki dužnosnici. Gotovo bi se HDZ mogao preimenovati u Hrvatsku nekretninsku zajednicu s obzirom na količinu i vrijednost imovine kojom raspolažu njezin politički tajnik Lovro Kuščević i član Predsjedništva Goran Marić, ali i ne samo oni. Evo, i glavni tajnik HDZ-a i predsjednik Hrvatskog sabora, a prema nizu ocjena i drugi čovjek stranke Gordan Jandroković nedavno je na bankovnom računu ubilježio 1,3 milijuna kuna prodajom udjela u jednoj bjelovarskoj tvrtki. Ukratko, utjecajan političar i veoma sposoban poduzetnik.


I dok nema dana u kojem se ne dozna za novu imovinu ministra uprave Lovre Kuščevića i njegove obitelji, koji uz sad već prepoznatljiv smiješak kaže da je 'hvala Bogu, ima toliko da je zaboravi upisati u katastar', ministar državne imovine Goran Marić upravo objašnjava veze svojih privatnih stanova, obnove na državni račun nekretnina trećih osoba i imovine koja se proteže od Zagreba do mora, gotovo kao neka bizarnija izborna jedinica prema hrvatskom izbornom zakonodavstvu. Ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić zasad se čvrsto drži kontinenta i županije u kojoj je prije ministarske funkcije bio župan te se kod njega nenadano pojavljuju tek skromni pomoćni objekti na obiteljskom imanju, poput neupisane roštiljarnice od 120 metara četvornih. Uostalom, on je ministar poljoprivrede i sigurno puno toga mora roštiljati s obzirom na zahtjeve resora kojim upravlja. Ako neće on, tko će. Možda ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac, u čijem se pak dvorištu slučajno zateknu luksuzni automobili. Zašto i ne bi kada je ministrica nekoć kao djevojka bila zvijezda estrade nastupajući na konju u spotu aktualnog predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji manjim udjelom u jednoj informatičkoj tvrtki posluje s ministričinim ministarstvom. Možda bi u novoj inačici Škorina pjesma mogla imati sljedeći refren: 'Šumi, šumi, javore, neka nekretnine govore pa nek' čuje zemlja sva kako imovina bolit' zna'. Idealni stihovi za sljedeće izbore 2020.







A na parlamentarne izbore koji bi se u redovitom roku trebali održati u jesen sljedeće godine HDZ sve više ide kao mogući spitzengubitnik. Najavili su to i ovogodišnji europski izbori na kojima je stranka Andreja Plenkovića, unatoč prvom osvojenom mjestu, s rekordno niskom potporom od 22,72 posto glasova birača odnijela Pirovu pobjedu. Četiri posto slabiji i višestruko izmučeniji SDP osvojio je isti broj mandata – četiri – kao i HDZ, dok su još četiri liste prešle izborni prag i osvojile mandate, a još se tri liste našle nadomak prelasku izbornog praga. Među njima nije bilo aktualnih HDZ-ovih koalicijskih partnera, od kojih neke ministar Lovro Kuščević ni ne uzima ozbiljno jer su 'stranke s 2,5 posto'. Mislio je na HNS koji upravo traži njegov odlazak zbog nekretninskih roštiljada kojima je proteklih petnaestak godina postao multimilijunaš. Tako se HDZ – ne samo zbog afera s imovinom svojih ministara – našao na potpori tek svakog petog birača u zemlji i u situaciji da mu omalovažavani koalicijski partneri u budućnosti postanu izvanparlamentarne stranke. Osim SDSS-a Milorada Pupovca koji je na europskim izborima osvojio 2,66 posto glasova birača i koji će zbog posebne izborne jedinice u kojoj se natječe obnoviti parlamentarni status, svi su ostali HDZ-ovi partneri nakon europskih izbora manje-više u zoni statističke greške: HNS s 2,60 posto, stranka Milana Bandića s 1,97 posto, reformisti Radimira Čačića s 0,92 posto, HSLS s 0,54 posto te HDS Gorana Dodiga i Branka Hrga s 0,33 posto glasova. Nekima od njih HDZ sigurno više neće poklanjati mjesta na svojim izbornim listama jer će na sljedećim izborima svako mjesto biti ključno. Na tim će izborima gotovo svi biti protiv HDZ-a, a najagilniji će biti stranke i pojedinci desniji od HDZ-a koji sada znaju da i sami mogu do boljeg rezultata.

Kada bi HDZ na parlamentarnim izborima osvojio sličan postotak glasova kao na europskim, to bi stranci uz sličan raspored snaga ostalih sudionika na izborima donijelo otprilike pedesetak mandata, tek nešto više od izbora 2000. i 2011., nakon kojih je otišla u oporbu. Doista, ovakvom podrškom HDZ, unatoč međusobno razjedinjenoj i politički neuvjerljivoj oporbi, pleše na rubu novog odlaska u oporbene redove ili barem u novo mukotrpno pregovaranje o parlamentarnoj većini, kakvo je nakon izbora 2015. dovelo do prijevremenih izbora 2016. Ni traga unutarnjoj čvrstoći i stabilnosti na hrvatskoj političkoj sceni, kakvima se HDZ najvećim dijelom u proteklih tridesetak godina nametnuo u domaćem političkom životu. Tim više jer stranka Andreja Plenkovića ispred sebe nema organiziranu i suvislu oporbu kao ozbiljnog pretendenta na vlast, nego joj popularnost kopni upravo zbog tretmana situacija kakve generira dobar dio članova Vlade i vrha stranke, ali, kako je već rečeno, ne samo oni. Kada sljedeće godine, ne dođe li do prijevremenih izbora, birači budu odlučivali o HDZ-u i Andreju Plenkoviću, prva im vodilja neće biti makroekonomski podaci, nego percepcija vlasti kao takve. Dovoljno se sjetiti okolnosti prvog gubitka izbora HDZ-a u siječnju 2000. te odmah zatim prve nehadezeovske vlade 2003.


S obzirom na to da je i na čelu Vlade i na čelu stranke, najveću odgovornost za njihov uspjeh ili neuspjeh ima Andrej Plenković. Unatoč dvojbenom rezultatu pregovora oko novih čelnih ljudi najvažnijih tijela Europske unije u kojima nije uspio potvrditi status spitzenkandidata svoje Europske pučke stranke, sabotirajući druge, i to ne bez posljedica za sebe i zemlju, Plenković je tijekom njih pokazao da se u političkom Bruxellesu puno bolje osjeća nego u političkom Zagrebu.

Što god govorio pred novinarima tijekom tih pregovora, ni u jednom trenutku nije, poput primjerice rumunjskog predsjednika Klausa Iohannisa, izrijekom otklonio mogućnost prihvaćanja neke od visokih dužnosti unutar Europske unije. Možda mu je ovo krajnji trenutak. I možda bi, umjesto da mu poručuje da šuti, mogao poslušati svog prethodnika na čelu Vlade Zorana Milanovića koji je otkrio da je 2014. sâm mogao postati potpredsjednikom Europske komisije. Šteta što nije. Izbjegao bi dvostruki poraz na parlamentarnim izborima 2015. i 2016., a možda bi SDP na tim izborima prošao drukčije. Ponudi li netko Andreju Plenkoviću da ove godine postane potpredsjednikom Europske komisije, hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a možda dobro razmisli o ponudi. Njemu bi osobno takva dužnost puno više odgovarala, a HDZ bi poletnije dočekao izbore. S ministrima osobne imovine i partnerima s postotkom-dva podrške – neće.





tportal