Najvažnija vijest ovih dana, čini mi se, štrajk je zdravstvenih djelatnika. HRT raporedila je svoje novinare u strijelce širom lijepe nam Kroejše. Javljaju se uživo, u pozadini naše eminentne zdravstvene ustanove, sanacijski upravitelji  i ravnatelji mirnog izraza lica daju kratke izjave, članovi Štrajkačkih odbora također. U brojkama se ne slažu, naravno, ali statistika je čudna biljka i sve ovisi iz kojeg kuta je gledate. Ministar se, u maniru lijepo odgojenog engleskog lorda, pojavljuje u radijskim emisijama, te na dalekovidnici i pokušava svekolikom puku reći kako on uopće ne kuži čemu štrajk. Mislim sve je super i sve je za pet, samo to niko osim njega ne vidi, rekla bih. Osim toga, on, pošto poto javnosti želi reći, kako drznici štrajkaju zbog plaća (što nije istina, jer niti jedan sindikat ne traži povećanja plaće), a plaće su i više nego odlične. Dotični gospodin iznosi stvarno  lijepe brojke i svako normalan bi se zapitao, pa dobro ko je tu lud. Ministar sam želi bolje i pravednije zdravstvo i podržava štrajk, samo je on ona tiha većina i ne smije to baš reći na glas, jer sad je na vlasti.

Kako bi dobio bitku u ovom svojevrsnom ratu na realciji Ministarstvo-Sindikati, ministar se poslužio starom i oprobanom taktikom. Sprovedena  je kroz nekoliko mjeseci i sastojala se iz nekoliko faza.

Prva faza: razbiti neprijateljske redove tiho i bez velike pompe i stvoriti saveznike.

Liječnike smo podijelili na dva tabora. U jednom su koncesionari obiteljske medicine (privatnici -ovisnici o državnom novcu). S njima je  potpisan pakt o nenapadanju. Dobili su nešto više novaca, malo slobode, u radu, i nešto povlastica. Dakle, jeftinim trikom Ministarstvo je dobilo saveznike tj.one koji se neće buniti i koje otpor, pa ni štrajk kao vid otpora, ne zanima(načelno se daje podrška ali ona je naravno više znak solidarnosti i nema težinu).

Druga (faza) enklava pripada bolničkim liječnicima, sestrama i tehničarima kojima slijedi konačno rješenje.

Treća faza: kolektivni ugovor bivšeg ministra proglašen je na Ustavnom sudu nevažećim što je naravno bio preduvjet da postavite svoja nova pravila.

Četvrta faza: sanacija bolnica gubitaša (ne znam samo kako od državne ustanove napraviti profitaša i to još od bolnice, uz činjenicu kako pregled od 45 minuta država plaća oko 60-70  kuna, nekada i manje ) kao način za uhljebljivanje prijatelja, kumova, znanaca na mjesta sanacijskih upravitelja koji će biti nepogrešivi roboti  i slijepi provoditelji odluka. Po mogućnosti, izabrati za sanacijskog ravnatelja nekoga  s "velikim" rukovoditeljskim iskustvom, nekoga tko uopće ne živi u tom mjestuo, neg barem 50 ili 60 km dalje kako bismo mu mogli dati službenog vozača. Na taj način smo doveli nepristranog čovjeka koji točno i revno dolazi na posao, a i zaposlili smo vozača; te je jedan manje na HZZ.

Traže  li bolnički zdravstveni djelatnici previše, zbog čega se bune ,ima li to sve skupa smisla?

Ovisi kako pristupate problemu,površno ili dubinskim  sondiranjem i ovisi u kojoj ste grupi i na čijoj strani.

Razloga za pobunu ima i neka dulja rasprava prevladava okvire ovog teksta, ali nabrojat ću samo neke: pitanje statusa subspecijalista i visoke stručne spreme medicinskih sestara i tehničara tamo gdje je zakonom predviđena takva kvalifikacija, plaćanje prekovremenih sati, loši uvjeti rada, nedostatak opreme i potrošnog materijala, loša strategija u zdravstvu koja neminovno dovodi do urušavanje sustava.....

Ima li štrajk smisla? U zdravstvu je zapravo teško govoriti o potpunoj obustavi rada koja bi paralizirala sustav. Ovdje se radi više o psihološkom efektu koji bi trebao probuditi svijest kako vladajućih tako i "običnog" puka o stanju jedne od važnijih  karika u funkcioniranju države. Situacija je itekako ozbiljna, ali nisam baš sigurna koliku su ljudi svjesni te činjenice.

Jedna moja poznanica mi je neki dan rekla da joj nije jasno zašto se zdravstveni djelatnici bune, jer su im primanja ipak redovita .Možda se ne isplaćuju prema zakonu, i možda se ne poštuju neka vaša prava (zar je to tako nevažno), ali, kvrgu, pa to i nije toliko bitno, plaća je redovita. Šta da rade kod nekog privatnika i ne dobijate plaću? Pretpostavljam kako bi to trebalo biti zakonom utvrđeno pravilo, a ne izuzetak što je naprosto strašno.

Onda sam shvatila koliko smo postali kolektivni mazohisti koji šute i trpe. Sami sebe kao radnike, kao ljude  toliko malo cijenimo i pristajemo na mrvice i sitne ostatke koje nam plasiraju sve Vlade u zadnjih dvadesetak godina, a sve pod izgovorom sveopćeg dobra i očekivanja boljeg sutra. Kao građani ove zemlje, na žalost  nezainteresirani smo za bilo kakvo dublje sondiranje stanja ,uz potpuno odsustvo bilo kakve želje za akcijom, borbom, buntom, građanskim neposluhom. Ništa nas ne može probuditi iz tog dugogodišnjeg zimskog sna nerazmišljanja, inertnosti i traženja krivca na pogrešnoj strani.

Ne želim vam reći kako trebate podržati štrajk u zdravstvu (ili bilo koji štrajk). Na njega možete gledati negativno, pozitivno ili ambivalentno. I dalje će se Zemlja okretati oko Sunca, i u vašem životu se ništa neće promijeniti. Ali bi bilo dobro kada biste razmislili o tome  kakvo zdravstvo želite, očekujete, zaslužujete....