Satan Panonski: Osobenjak koji nije štedio ni sebe ni druge

Ni danas, nakon tolikih godina, nije razjašnjeno kako je poginuo, ali prema verziji koju je prihvatio njegov stariji brat i uzor Vlado – Kečer s kojim ga je vezalo nešto puno više od bratske veze pa će si nadjenuti ime Kečer II što je i naziv prvog benda s kojim je 1977. krenuo u glazbene pankerske vode, Satan je poginuo spletom tragičnih okolnosti. Naime, jednog hladnog zimskog dana u Aninoj ulici u Vinkovcima, izlazeći iz automobila spotaknuo se i slučajno taknuo okidač kalašnjikova od kojega se nije odvajao i pao pogođen, kažu, točno, u glavu. Ispredale su se brojne legende o smrti Ivice Čuljka – od onih da je pogođen četničkim snajperom iz Mirkovaca kada je, navodno, za okladu "glumio" u kukuruznom polju kod Male Bosne, strašilo, da su ga ubili suborci zbog nekakvih neraščišćenih računa od prije rata, da su njegovo ubojstvo zapovijedili nadređeni jer se nije uklapao u zapovjedni lanac i puno toga je radio na svoju ruku do onih da je puška opalila slučajno dok ju je čistio i da se sam ubio ogorčen jer mu se majka, navodno, povjerila da je u progonstvu gladna.

Ova posljednja verzija je i najnevjerojatnija jer u Slavoniji nikada pa ni tih nesretnih 90-ih, nitko nije bio gladan, a i stariji sin Vlado je radio u nabavi u vinkovačkoj bolnici i njoj sigurno nikada nije ništa nedostajalo pa bi se tako pobrinuo i za majku da je bila potreba. Drugo, iako mračnjak i sklon morbidnostima koje je teško i zamisliti, Satan je volio život, uživao je u životu na način koji nekome može izgledati čudan i izopačen, teško je zamisliti da bi sam sebi ispalio metak u glavu ili pod bradu.

O Satanu Panonskom se uglavnom sve zna jer je postao legenda još za života ne samo u Vinkovcima i vinkovačkom kraju već i u cijeloj Hrvatskoj,
dijelom Sloveniji i BiH pa i Srbiji iako je kao branitelj bio, navodno, nemilosrdan prema neprijatelju s istoka koje je nazivao četnicima pa su se i o tome raspredale legedne od koje su, kako to obično biva s legendama i mitovima ponešto istina, a nešto i ne, ali je svakako njegov život bio prepun zanimljivih priča. Nekima je i sam pridonosio svojim, ponekad, pretjeranim hvalisanjem, ali i otvorenim zafrkavanjem pa bi netko nešto od toga uzero "zdravo za gotvo" No, o tome nešto poslije.

Ivica Čuljak je rođen 4. lipnja 1960. u Ceriću nadomak Vinkovaca i kao i svi iz njegova mjesta, zbog blizine (biciklom si u Vinkovcima bio za 15 minuta) kao tinejdžer i "omladinac" slobodno vrijeme je provodio u Vinkovcima upoznavajući se s istomišljenicima. Iz prvog razreda vinkovačke gimnazije ispisao ga je otac jer je više bio kraj gimnazije (u parku ispred i kod kazališta iza gimnazije) nego na nastavi iako su profesori hvalili njegove literatne radove ocjenjujući ih "otkačenima". Stariji brat, Vlado Čuljak-Kečer (kad bi ga vidjeli ne biste se zapitali zašto mu je takav nadimak) o bratu kojega je neizmjerno volio, reći će da nije trpio autoritete i, kako se kaže, nikoga nije slušao, osim susjeda iz Cerića, godinu dana mlađeg Đuru s kojim je išao u osnovnu školu. Danas je Đuro Hranić nabiskup đakovački i osječki.

Imao je i psihičkih problema pa je krajem 70-ih zatražio i liječničku pomoć psihijatra, ali, čini se, to je bilo više zato da eskivira vojsku budući je u to vrijeme bilo uobičajeno da mladi traže načine kako izbjeći da ti država upropasti godinu ili godinu i pol života - neki bi pojeli sirovi krumpir, neki bi otišli u "ludnicu". Nekako u to vrijeme nastupa pod imenom Kečer II, a 1979. se priključuje vinkovačkom bendu Pogreb X koji i danas postoji i nastupa. Postao je poznat po tome što bi se na koncertu rezao žiletom i pri tom je govorio da ga ništa ne boli. Govorio je da želi šokirati publiku i u tome je uspijevao jer je malo koga na koncertima ostavljao ravnodušnim.

- Šokiram da bih ljude oslobodio. Kad ih šokiram pogledom, znam da će me slušati, a kad me slušaju, onda je to već hipnoza, ludilo. U tome sam
majstor. Perfekcija koja paralizira mozak, razum. U tom trenucima ih oslobađam, deblokiram od barikada koje su nabačene kroz obrazovanje i razne
torture ispiranja mozga. Kasnije, kad se vrati kući, on je opet onaj iz civilizacije, sa svojim barikadama. To je moje zanimanje prijatelja. Eto, sve to radim da bih ljude oslobodio od teškoća – pokušao je objasniti svoje postupke dodajući kako "nasilje prema sebi proizlazi ne iz borbe protiv establišmenta već zbog vlastite nemoći da promijeni stvari na bolje" te precizira kako to "nije mazohizam nego autoagresija“.

Jedna od legendi kaže kako bi putujući vlakom od Cerića u Vinkovce, znao u WC-u oprati kosu i sušiti je uz otvoreni prozor jurećeg vlaka. Pričica je zgodna jer govori o "ludosti" Ivice Čuljka, ali ne drži vodu jer Cerić nije na željezničkoj pruzi.

Krajem 1981. godine, upravo na Dan Republike, koji je tada bio državni praznik, u vinkovačkom hotelu Slavonija na koncertu Meri Cetinić došlo je do tučnjave u kojoj su braća Čuljak, Ivica i Vlado, ubili nožem jednog Vinkovčanina, navodno zbog kartaških razmirica i dugova.

Samo sam jednom bio na koncertu Satana Panonskog i to na rukometnom igralištu, na Lokosima u Vinkovcima, ali, ili ja nisam bio do kraja ili se nije rezao baš na svakom koncertu, nisam vidio krvave prizore. Jednom smo se susreli u kultnoj krčmi preko puta vinkovačkog kazališta "Kod Ize" gdje su zalazili mladi, ali nismo bili prisni.

Kada je počeo rat, negdje u ljeto 1991. vidio sam Satana Panonskog kako je sa crvenim fesom na glavi, zaogrnutog crnom pelerinom koju je sam izradio i s kalašnjikovom u rukama projurio centrom Vinkovaca na motociklu s prikolicom. On je sjedio u prikolici i taj mi je prizor ostao u sjećanju jer me podsjetio na ratne filmove i kada njemačke patrole jure na moticiklima s prikolicom. Tada sam pomislio pomislio kako je dobro da su se i takvi mladi ljudi, doduše tada je imao već 31 godinu, koji su sigurno uzori i idoli dijelu mladeži, priključili obrani.

Negdje u jesen te ratne godine, tadašnji Slobodni tjednik splitskog novinarskog zanesenjaka, Marinka Božića za kojega će se poslije tvrditi da je odradio najprljaviji dio u hrvatskom ratnom novinarstvu, objavio je reportažu o Satanu Panonskom. Slikao se s kalašnjikovim zaogrnut plaštem napravljenim od plastične folije u nekakvim kukuruzima i, danas možemo slobodno ocijeniti, pričao i nešto što nije trebao. Pričao je, primjerice, kako on zarobljene Srbe odvede u kukuruzište i kaže im neka idu u tom pravcu jer su tamo Mirkovci pa bi ga pokosio rafalom. U Vinkovcima se u tim mjesecima pričala kao zgodna doskočica kako su Satanu doveli nekog zarobljenog oficira JA, a kada se Čuljak počeo rezati žiletom, pao je u nesvijest jer je pomislio "ako to radi od sebe, što će li tek od mene". I, kaže urbana ratna legenda, sve je priznao što god su ga pitali.

Kada prošetam vinkovačkim grobljem, uvijek posjetim i dio gdje su na stotine pokopanih hrvatskoh branitelja koji su branili istočne granice Hrvatske – Vinkovce su tada s pravom zvali Vrata Hrvatske – i grad Vinkovce i barem polovicu ih osobno poznajem, zastanem i pred grobom Ivice Čuljka, Satana Panonskog. Pogledam sliku na spomeniku i vidim lik sasvim nekog drugog čovjeka nego punkera koji je okupljao na tisuće poklonika u bivšoj državi, a koji je svojim tekstovima i nastupima šokirao tadašnju javnost. Na spomeniku vidim čovjeka s vojničkom šilt-kapom koja kao da mu je malo prevelika i koji, iako se smiješi, krije nekakvu tugu.

Tada se sjetim kada je početkom listopada 1991. godine, nekoliko dana nakon što je pao njegov Cerić, a mještani otišli u progonstvo, među njima i njegova majka, u recepciji hotela Slavonija koja je pretvorena u kafić i gdje se u ratnim uvjetima odvijao vrlo živ društveni život , uz suze ispalio cijeli rafal iz kalašnjikova u boce i stakla iza šanka. Svi su polijegali, a Satan je, kada je ispalio sve metke, na rubu plača rekao da je upravo razgovarao s mamom koja je u progonstvu u susjednoj Cerni i koja mu se požalila da joj je hladno.