Analiza nastanka “SDP popa”, žanra građenog na opreci spram narodne glazbe, daje novu dimenziju besmrtnom pitanju: koga predstavlja SDP?
Jedan jednostavan način na koji stranke poručuju kome se obraćaju je izbor glazbe koja prati kampanje, prijenose dočeka rezultata izbora, pa i inauguracije. Od naizgled beskrajnog rezervoara pučkih heroja kakve HDZ može mobilizirati, i velika je drama ako ih izgubi, SDP nekako uspijeva imati još ustajaliji repertoar. Umjesto da SDP bude primoran mijenjati svoju playlistu barem svakih par godina, glazbenici kao da su se predali SDP-ovoj playlisti. Tako smo u minulom desetljeću dobili autentični i uspješni SDP pop, egzempliran grupom Detour. Ugodna, pristojna glazba i stihovi koji brane civilizacijske tekovine srednje klase napadnute od strane barbarluka narodnih fešti.
“Svjetski”, a ne narodno
Svjetska poslijeratna baby boom generacija je puno investirala u priču o revolucionarnom potencijalu glazbe. Mitovi ljeta ljubavi, Woodstocka i punka otužno su kulminirali u devedesetima, kada su boomeri napokon došli na vlast imperijalnih sila i koristili glazbu svoje generacije kao jeftini označitelj napretka dok bi provodili konvencionalnu politiku. Bitan element utopija kakve je evocirala popularna glazba Amerike i Britanije njihova je percipirana demokratičnost. Uglavnom se radilo o glazbi ljudi koji su se upravo borili za građanska prava i nove mlade srednje klase koja je nekad zaista i žrtvovala svoj komfor da bi ih podržala. U ostatku svijeta, popularna glazba od sredine stoljeća je imala možda suptilno drugačije značenje. Poput anatolijskog rocka u Turskoj, zamrocka u Zambiji ili sufi rocka u Pakistanu, jugoslavenski rock je značio pristup razvijenom svijetu, prosvijećenost urbane populacije koja kuži i prati “svjetske” (američke, britanske) trendove, a ne kreativnu korespondenciju te urbane “sofisticirane” populacije i “naroda”. Istina, i u Americi i Britaniji je postojala tenzija između rocka i popa – “rock a ne folk”, kako kaže Milanović – ali jeftini elitizam rockizma nije bio koristan njihovim političarima, a oduvijek je i prokazivan u kritičarskim krugovima i zadnjih 20 godina je upadljivo demode. Nažalost, mi još uvijek čekamo ozbiljne kritičarske tekstove o pop glazbi naroda.1
Analogno utjecaju afroamerike na američki pop i rock, Jugoslavija je razvila svoj specifičan pop izričaj pod utjecajem narodne glazbe. Prije svega očito u neponovljivom opusu Bijelog Dugmeta, ali i u novovalnim otklonima od Dugmeta, poput Štulićevog utvaranja makedonske duše, konceptualnih posveta narodu Idola i folk punka Zabranjenog Pušenja. Ali prava moderna narodna glazba, Lepa Brena ili Južni Vetar, nije dobila ni približno poštovanje kakvo je uživala afroamerička glazba. Rat je bitna moralna naknadna olakotna okolnost. Osim narodnih pjevača i njihove publike koja “ne zna bolje”, u ratu su se svi Bregovićevi nasljednici (ne i sam Bregović, naravno) pokazali nacionalističkim agitatorima (Čorba, Thompson, navodno Merlin) i možda zauvijek vezali jedan od najboljih žanrova svjetskog popa uz fašistički patos.
Druga olakotna okolnost je da narodna glazba Hrvatske stvarno naginje grozomornom europskom popu. Od hibrida sličnih najuzbudljivijoj američkoj i engleskoj (i jugoslavenskoj) glazbi, ostao nam je samo sevdah post-punk ranog Bareta i možda pravo purgerski (austrougarski) infantilni punk Psihomodo Popa. Lučki gradovi uvijek imaju svoju odvojenu karnevalsku tradiciju koja iznjedri nešto (Let 3, Dino Dvornik, Kuzma & Shaka Zulu), ali prava sinteza s glazbom fešti je nestala. Postoje dvije iznimke: istarski Gustafi, koji izvan Istre zvuče kao art world music slackerstvo i novelty a ne masovna glazba, i cro dance, jedini put do sad da je cijela pop glazbena industrija u demokratskoj Hrvatskoj kolektivno pokazala znakove života. Makar suštinski europski fenomen, i rejverski (rana Ivana Banfić) i frikovski (Nikita i Papageno) i skorojevićevski (E.T.) elementi cro dancea bili su i ostali ispod časti SDP-u kao estetski praznoj stranci malograđanštine.
Urbana nelagoda
Svu tragediju ukusa SDP-a vjerojatno najbolje predstavlja karijera Massima Savića. Potpuno anglofilni art pop na početku karijere s bendom Dorian Gray, kratki blijesak inspiracije s Tutićem na crodanceu “Benzina” u devedesetima kojeg se danas srami, i onda karikirano slabokrvni “respektabilni” pop zadnjih 20 godina. Nešto od te urbane nelagode okaljalo je i milenijalsku generaciju. Tako je od silne pompe trap fenomena samo Krankšvester uspio napraviti punokrvne, kakve takve, hitove bez kompleksa. Opet Slavonija, koja je dala i Bareta, Coloniju kao jedinu posvećenu cro dance grupu i danas Z++, rijetkog suvremenog izvođača s čijom estetikom možemo biti skroz zadovoljni, uz možda Svemirka. Ostatak trap scene je zapravo ostao sputan snobovskim načelima alternativnog hip hopa (“pamet”, virtuoznost, nedovoljno ambivalentna zajebancija) koja su formirala i Dječake, grupu koja je utrla put trap sceni. Neki od Dječaka (Vojko) i njihovih satelita (Krešo) su se u međuvremenu opustili i stvarno postali zreli trap i pop autori. Doduše Krešin najhrabriji crossover pokušaj “Kilometri” se nije proslavio, ali Vojko je potpuno uspio s “Vojko V” stvoriti hegemonijski pop album koji slušaju svi, svima je ok i koji činjenicu da je Huljić naš Bregović uokviruje kao nešto na što gotovo da možemo biti ponosni. Naravno, uspješni pop brzo postane otrcan, pa tako Vojkova nedavna suradnja sa Z++, “Obama”, nekako umanjuje obojicu. Uostalom i Maras sada sluša Vojka.
Lijek za SDP pop nije nužno u pravoj ljevici. Za svaki Haustor i Public Enemy, globalna a antiglobalistička, antikapitalistička lijeva glazbena scena je iznjedrila i frapantnu količinu anakrone glazbe. Niti je SDP uvijek u krivu: himna u izvedbi Josipe Lisac može biti svijetu primjer kako danas treba prevoditi melodramu Europe devetnaestog stoljeća, naime na jazz, šansonu i gotiku. Isto zastarjele žanrove, ali u živom sjećanju dovoljno prisutne da svi prepoznaju da tako zvuči melodrama. Iako u lošijoj verziji, izbor “Tvoja Zemlja” isto je bio pogođen, s obzirom na to da opus Vice Vukova vjerojatno jedini može nositi sve što SDP pop želi nositi, i daje nekakvu koherenciju i dostojanstvu žanru. Ipak, daleko smo od uistinu demokratičnih, međugeneracijskih estetskih koalicija kakve su oko sebe okupili Bernie Sanders, Jeremy Corbyn, ali i Obama.
- Shoutout Facebook stranici “Zlatni Separe” Tonćija Kožula i Gorana Pećanca [↩]
bilten
