Sedam godina Andreja Plenkovića, porobljivanje naroda i kletva koja više ne može biti poništena

Posjeduje Bismarck jednu jedinu kartu: postati veći monarhist od monarha, tek inauguriranog i deprimiranog kralja Vilima koji ga je postavio za premijera, i uvjeriti ga kako je bespoštedni konflikt krune i liberalnog kontingenta jedini put. Jer sila uvijek dolazi prije ustava i zakona, i nema tog parlamentarnog pravila koje može zaustaviti marljivog apsolutista. Macht geht vor Recht, govori kralju, Macht geht vor Recht, govori parlamentu, i Otto von Bismarck kreće u borbu.

Ustav koji obvezuje samo povremeno

“Ako se dogovor potkopava jer jedna od vladajućih strana pokušava nametnuti svoju doktrinu”, izjavljuje početkom povijesne 1863. o pruskom ustavnom aranžmanu između kralja, premijera i parlamenta, “onda se taj dogovor prekida, a zamjenjuje ga serija sukoba”.

Sto i šezdeset godina kasnije, maksima o povremenim ustavima oživljena je na južnijim europskim prostorima. “Ustav nas obvezuje na suradnju, u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima”, početkom povijesne 2023. kazao je hrvatski premijer Andrej Plenković. Ustav, dakle, ne obvezuje uvijek, samo nekad; prevedeno na njemački zvučalo bi to otprilike kao: Macht geht vor Recht.

***

Bismarckov dualizam, sučeljavanje Machta i Rechta, složeniji je i intrigantniji koncept od tadašnje borbe kralja i parlamenta, konzervativnog plemstva i liberalnog građanstva, koji je Bismarcku poslužio da osokoli svog jedinog saveznika, pruskog vladara fiksiranog na ideju brze abdikacije, a sebi osigura političko preživljavanje.

Suodnos moći i prava njemačkoj sociologiji poslužit će za artikuliranje suprotstavljenih društvenih modela, takozvanog Gemeinschafta, tradicionalne zajednice veza i običaja, i Gesellschafta, šireg, umjetno skrojenog društva zakona i prava. Prvim uređenjem, Gemeinschaftom, upravljaju osobne relacije i plemenski običaji, apsolutna moć u rukama istaknutih pojedinaca, krojača sudbine čitave kabale, u skladu s njenim navadama.

Porodica s internaliziranim običajima

Najvažnije je tko koga zna – “znaš li ti tko sam ja”, dežurnoj policijskoj ophodnji kazat će svaki pijani HDZ-ovac uhvaćen u slupanom Passatu, prije nego izmisli da je službenim vozilom ustvari upravljao njegov beskorisni rođak, pa im jednom i drugom i trećem, sebi, rođaku i policajcu, na kraju osigura vrlo bogatu optužnicu jer su, lišeni sreće, imali nesreću da je prvi do mjesta nesreće, pun ushita i sreće, došao Drago Hedl. Macht geht vor Recht, ali Hedl geht vor Macht.

U modelu Gemeinschafta, zajednica je zatvorena i homogena; funkcionira po principu proširene porodice, s internaliziranim običajima i neizgovorenim pravilima, na baznim fundamentima kao što su povjerenje, oduživanje i udruživanje. Nije neuobičajeno – dapače, nužno je i neophodno – vraćati usluge i darivati moćnije, što stvara mrežu međusobno ovisnih aktera, kamaraderiju nejednakih u kojoj je posjedovanje društvenog kapitala jedina relevantna valuta.

Ako znaš prave ljude, ako pripadaš prešutnoj koluziji na čelu plemena, društvo Gemeinschafta omogućava brzo napredovanje, bez formalnih koraka kao što je obrazovanje. Model ima očitu manu: ako si nitko i nikog ne poznaješ, teško možeš postati netko, što znači da su mnogi u zajednici nitko, a iz očitih razloga radije bi bili netko nego nitko. Postoji fizički limit u broju ljudi koje možeš osobno poznavati, pa stvar slabije funkcionira ako u aktivni dio zajednice ipak moraš uključiti dio nezadovoljnika s periferije unosnih tokova ugleda i kapitala.

‘Nije ti trebao prijatelj poput mene’

Odgovor na taj problem neparticipacije društveno je uređenje zvano Gesellschaft: poznanstva zamjenjuju impersonalni odnosi, darivanje i dogovaranje odlaze u zaborav, a na scenu stupa robna razmjena na tržišnim principima. Ugovor i pravo postaju svetinja, dok pravdu više ne dijeli lokalni starješina, već sustav neovisnih sudova: ako te netko povrijedi ili zavalja, ne pozivaš se na pravorijek poglavice, već ideš u policijsku upravu ili odvjetničku kancelariju. Recht geht vor Macht.

Prva scena legendarnog Kuma najbolja je ekranizacija suštinske dileme između Gemeinschafta i Gesellschafta: sicilijanski doseljenik, pogrebnik Amerigo Bonasera, suočen sa strašnim zločinom nad svojom kćeri, obraća se američkim institucijama, policiji i sudovima, a kada shvati da mu oni ne mogu pomoći, odluči se ponizno vratiti mafijaškom kumu, prvotnom svom glavaru.

“Vjerujem u Ameriku”, čuvene su riječi koje Bonasera izgovara don Corleoneu, objašnjavajući kako je kćer odgojio u američkoj tradiciji, a svoje puno povjerenje naivno podario impersonalnim institucijama i zakonima. “Pronašao si raj u Americi”, odgovara mu uvrijeđeni Corleone. “Dobro si živio, policija te zaštitila, bili su tu i sudovi, nije ti trebao prijatelj poput mene”. Nakon što mu ipak pristane pomoći, u tradiciji Gemeinschafta, definira to kao uslugu koju će jednom trebati vratiti.

Čitava saga o porodici Corleone, kao i svaka dobra mafijaška priča, od Kuma do Sopranosa, delikatan je ples između starog i novog svijeta, navike da se preko viskija dijeli pravda i aspiracije da se postigne akulturacija, što obično završi tako da se članovi plemena donekle integriraju u uređeno društvo, nakon čega reteriraju u krvave obračune; biti ponovno u plemenu nikom ne smeta ako zaključe da mogu biti poglavica.

***

Na prvi pogled, Republika Hrvatska u izvedbi Andreja Plenkovića – nakon šest i pol godina na vlasti i sedam godina na čelu najveće stranke, autorstvo djela postaje neupitno – ta neobična tvorevina sazidana od elemenata prozapadnog deklariranja, monopartijskog upravljanja, europskog financiranja, diktature birokratijata, sponzoriranih priloga, pokradenih lisnica i tek malo dinarskog kiča, čvrsto stoji na braniku Gemeinschafta, zajednice kojom se rukovodi samodržački.

Voajerski pogled u zatvoreni klub HDZ-a

Imenuješ šefa agencije koja dijeli poticaje, pa zatim apliciraš za iste te poticaje; postaviš potkapacitiranu državnu tužiteljicu, pa joj daš da odlučuje o kaznenim djelima ministara; otvoriš mesnicu pa kao gradonačelnik sugeriraš gradu da kupuje tone kulena kod jednog sasvim provjerenog mesara; Martinu Dalić daš proglasiti ženom godine, a borgovske krakove i njihove agencije ustoličiš za uglednike.

Afera Rimac bila je toliko voajerski fascinantna upravo zato što je pružala rijedak uvid u funkcioniranje zatvorenog kluba osobnih odnosa, usluga i povrata, na najvišim razinama.

Propala bivša gradonačelnica 41. najvećeg grada u Hrvatskoj, sada u utješnoj i formalno irelevantnoj ulozi državne tajnice nekog sekundarnog ministarstva, najednom raspolaže osobnim autoritetom dostatnim za postrojavanje ministara i organizacije tajnih sastanaka; složene operacije lobiranja kod direktora državnih banaka; koordiniranja svojih akcija s nekim dužnosnikom inicijala AP; a sve to elegantno i ordinarno, preko WhatsAppa, emojija i selfija.

Stvarni toksični genij Plenkovićeve vlasti

Međutim, stvarni genij Plenkovićeve vladavine, ono što je čini toliko efikasnom i toliko toksičnom, nije u slijepom njegovanju tradicije Gemeinschafta: u značajnom dijelu današnji Hrvati svojom su uljudbom nezainteresiran narod mitteleuropskih pretenzija, koji s prijezirom dočeka svaki pokušaj krezubog prevrata, što Tomislav Karamarko nije umio shvatiti, pa se ekipirao impozantnim korpusom suviše agresivnih balvana.

Ne, da bi egzekutivna vlast ovdje funkcionirala, nije adekvatno ponašati se poput šumskih raubera. U svih sedam svojih godina, Andrej Plenković ustvari briljantno manevrira između Gemeinschafta i Gesellschafta, rabeći elemente jednog i drugog kako bi konsolidirao osobnu vlast, zatarabio javne politike i eutanazirao ključne protivnike: hrvatski građani, a posebno odabrane strukture, uživaju brojne prednosti Gemeinschafta, dok spokojno odlaze na udoban počinak, prikriveni časnim plaštom Gesellschafta.

U dobroj i brižnoj tradiciji Gemeinschafta, slavni zagorski svadbeni floristi dobit će unosan angažman na izradi IT sustava za modernizaciju bolnica, ali dobit će ga iz pozicije Gesellschafta, jer ova Vlada, smireno će nam u mikrofone docirati njeni prvaci, prati sve europske odrednice i investira u modernizaciju svake hrvatske bolnice, a greške se, bože moj, svakom dogode.

Sarkastične grimase i preuzimanje kontrole

Kako se ingeniozni valcer Gemeinschafta i Gesellschafta plauzibilno izvodi na operativnoj razini? Dok novinar krajem 2021. postavlja pitanje o svježe privedenoj Gabrijeli Žalac, premijer Plenković snažno kima glavom na dio upita u kojem se spominju njeni uspjesi, iskazujući, mudro poput lokalnog Gandalfa, adekvatnu dozu vrhovnog odobravanja.

Zatim se uspravlja i gesellschaftovski iskazuje: “Ja ću još jednom ponoviti. Sve što mi radimo, odnosi se dijelom na sve moguće aktivnosti usmjerene za jednu kvalitetniju, europsku Hrvatsku koja ide naprijed, koja ne stagnira, koja napreduje. Dogodi se situacija ovog tipa”, smireno će čovjek kojem su upravo uhitili vrlo blisku suradnicu, kao da je ispred NSK nehotice pregazio goluba, baš dok se vozio do posla kako bi proveo reformu korumpiranog judicijarija.

Na naredna pitanja o kontroli europskog novca, vraća se u paradigmu gemeinschaftovskog demimonda, valjda kako bi pokazao tko ovdje uistinu upravlja: kreće praviti sarkastične grimase, diže obrve, podsmjehuje se, prekida i uzdiše, hini da nije čuo što ga pitaju, traži da mu se ponavlja, sam ponavlja dijelove pitanja uz naglašena afektiranja i izrugivanja, okreće se glasnogovorniku – “Marko, jesi ti to čuo? Prvi glas”, i samo čekaš da krene spominjati dirigirane novinare i njihove neteme.

A nakon toga, ponovno ugled i ozbiljnost, kao da smo lansirani u krcatu dvoranu najjačeg saziva Europskog parlamenta: “Upravljačka tijela, posrednička tijela, ex ante kontrola, ex post kontrola, SAFU, ARPA, europske institucije…”, činovnički precizno nabraja tko sve sudjeluje u kontroli europskog novca. Da bi par dana kasnije ipak presudio kako su doprinosi gospođe Žalac našoj zajednici bili znatno širi od trivijalne pronevjere jednog ili dva euromilijuna.

Amerigo Bonasera bit će najbolji dobavljač

U spektakularno ciničnom spoju klana i društva, Amerigo Bonasera može doći i zamoliti da državi uvali svoj neupotrebljivi softver, no usluga neće biti okarakterizirana kao samovolja, već rezultat zaključaka neovisnih komisija i mjerodavnih stručnjaka. Njegov softver bio je najbolji, prisnažit će sva ta tijela, agencije i povjerenstva, neće im proturječiti ni tužiteljstva, a to što je bio na audijenciji kod čelnog čovjeka, to je bila samo protokolarna kava.

Ako si dio ispravnog društva, u kućni imetak automatski uračunaš javne nabave, državne kredite, europske fondove, agrarne poticaje i poneke rikverce, pojave koje partijske starješine dogovorno ignoriraju ili šutnjom afirmiraju, ali sve pod egidom proeuropskog napretka. Ne sjedi se više u birtiji, na janjetini, već u pristojnoj kavani, na bečkom ili tunjevini.

***

Uz manja odstupanja, to je uhodana špranca kojom se model partijskog Gemeinschafta prikriva hladnim leksikonom Gesellschafta. Prvo, opsesivno pozivanje na više autoritete, Europsku uniju i međunarodnu zajednicu, kako bi se stvorio dojam nesagledive važnosti, i još važnije, punog normaliteta naših postupanja. Osigurali smo nikad viđene europske novce; Europa je izuzetno zadovoljna onime što radimo; sve je usklađeno s europskom praksom; Hrvatska je europska.

Drugo, birokratsko alibiranje i depersonifikacija vinovnika: povjerenstva, komisije, službe, inspekcije, nadležni organi, neovisne institucije i tako dalje, ono su što služi kao izgovor kada god nešto pođe po krivu. Nadležne institucije provjerit će predmetne navode, skupiti sve relevantne informacije, te će na temelju toga mjerodavna tijela donijeti svoje preporuke, o čemu ćemo raspravljati na idućoj sjednici odbora…

Podržavamo medije napadima na neovisne medije

Treće, inzistiranje na dosadi: svaka press-konferencija o golemoj, tek otkrivenoj aferi nekog člana Vlade počinje iscrpnim izvještajem o današnjoj sjednici stranačke koordinacije županijskog i nacionalnog vodstva Hrvatske demokratske zajednice, na kojoj su usvojeni važni zaključci, naglašavajući svaki veznik kao da se obraća moronima, koji sadrže sastavnice i odrednice našeg budućeg djelovanja…, računajući valjda da svi odustanu prije prvog YouTube oglasa.

Četvrto i najgore, bijeg od suštine: svaku javnu raspravu otvara se i zatvara gornjim navodima i povremenim autoritarnim uvredama, tako da se svaku raspravu submitira. Nekad se vrlo doslovno, poput svetog evanđelja plemenskog emeritusa, objavi da nešto nije tema, to guraju PR agencije kroz plaćene novinare ili internetski portali, neadekvatno državno nadzirani.

Stvar nekad naravno eskalira do ruba manije, pa zaluta u žanrove burleske ili late-night satire. “Stoga kao država podupiremo neovisnost medija i tako jačamo ono što je najvažnije, a to je hrvatska demokracija”, izjavit će, ni tri mjeseca nakon jednog posebnog brutalnog napada na neovisne medije. “Vaša oštra kritika čini me boljim premijerom”, izjavit će na rođendanu jednog lista, koji će istog dana objaviti još jednu naslovnicu o rekordnom rastu pod palicom premijera.

Pozadina demoniziranja Tomaševića i Puljka

Ta efikasna kombinacija Gemeinschafta i Gesellschafta, eksploatiranje jednog za prikrivanje drugog, također je odgovor na pitanje zašto otkrivanje korupcije ne utječe na ankete i rejtinge. Za dobar dio elektorata, članova šireg stranačkog Gemeinschafta, svaka novootkrivena afera predstavlja znatnu atrakciju, kao aktualna regrutacijska propaganda U.S. Armyja: Be all you can be.

A za ostale, uboge naivce koji vjeruju da obitavaju unutar Schengenskih zidina koliko-toliko sređenog Gesellschafta, servira se izdašna količina fraza, klišeja i činovničkih alibija, tako da dobar dio liberalnog kružoka utješno ponavlja: dobro, daj šta daš, barem smo se riješili Hasanbegovića. Dok se u pozadini odvijaju konfekcioniranja i kapitalna akviziranja, ansambl na pozornici perpetualno servira uspješnicu o napretku europeiziranih dostojanstvenika.

Zato medijski gudači tako fiksirano demoniziraju Tomaševića i Puljka: ne zato što vjeruju da ovi sutra mogu osvojiti većinu, već zato što, uz sve mane i propuste, u devastirane sredine pokušavaju instalirati elemente Gesellschafta; svi napori stoga su koncentrirani na dojma da je riječ o sitnim varalicama i prikrivenim lupežima, tek malo ispod razine Keruma i Bandića. Želja nije dekapitacija njih ponaosob – to je tek nužna metoda pri eliminaciji fantazija o uspostavi Gesellschafta.

Korupcije u Hrvatskoj nema pa je ne treba osuđivati

Otima se kapilarno, od plina do kulena, no korupcija je, znamo, nepostojeća; krade se na poljoprivrednim poticajima, no svaki euro, znamo, kontroliraju nadležna tijela; krade se na europskim fondovima, no svaku uplatu, znamo, nadzire mjerodavna inspekcija; namještaju se krediti državnih banaka, no neovisnost institucija je, znamo, neupitna; pijani načelnici zabijaju se po slavonskim selima no policija, znamo, svoj posao obavlja stručno, kao i tužiteljstvo.

U istoj rečenici premijer Plenković Hrvatsku će proglašavati naprednom i europskom, a istraživačke novinare dirigiranim plaćenicima. Hrvatska je bidermajerska i Hrvatska je postmoderna; njome upravljaju anonimni birokrati i njihovi naprednjački uzusi, u isto vrijeme dok njome upravljaju neofeudalni overlordovi i njihovi kumovi; zato i nema krovne osude korupcije, jer kako napadati ono čega više nema, kao recimo Sesardić pokojnog Beškera?

Vlast Andreja Plenkovića spojila je tako dvije krilatice svog prethodnika: “Naš način života moramo održati”, izjavio je jednom premijer Milanović, u kontekstu socijalnih davanja, a po drugi mandat išao je sa sloganom “Nema povratka na staro”. U današnjoj Hrvatskoj ništa se nije promijenilo, a konstruiran je dojam kako se promijenilo sve; marljivo čuvamo staro dok sve oko sebe uvjeravamo da nema povratka na staro. Nema nazad, a već smo nazad. Uveli smo euro, pa se umjesto u hrvatskim kunama, danas torbari u europskim eurima.

Politika lišena sadržaja i diktatura birokratijata

Što nas dovodi do najtoksičnije posljedice ove eksproprijacijsko-konditorske pozicije. U gotovo sedam godina na vlasti, niti jednom orkestar maštovitih trutova Andreja Plenkovića nije pozvao građane na promjene, niti je od njih zatražio jednu jedinu notu participacije, angažmana ili inteligencije; u gotovo sedam godina na vlasti, nije izrečena niti jedna smiona rečenica, nije artikulirana niti jedna misao vrijedna spomena, nije provedena niti jedna stvarna promjena.

Inaugurirana je diktatura birokratijata; sve u državi postala je apstrakcija ili transakcija. Svaka teza oslobođena je tereta logike i supstancije; na pijedestal govorenja postavljena je poruga. Uhićenje ministrice obilježava se izlaganjem o napredovanju Hrvatske, a senzacionalni gubitak javnog poduzeća od 10 milijuna eura redefinira kao “neplansko smanjenje uštede građana”. Napad na neovisne medije i stvaranje ovisnih medija reklamira se kao konsolidiranje demokracije.

Politika je lišena sadržaja, namjerno i programatski, jer s nepostojećim nemaš što polemizirati. Potiče se i afirmira pasivitet, kao i letargija, a onaj koji nešto u biznisu ili akademiji pokuša, naivna je budaletina, vrijedna izrugivanja i izopćenja. Ambiciju je zamijenio dogovor, mašta je prešla u pogodbu, inicijativa u indiferenciju; akademsku izvrsnost pregazila je nautička odličnost.

A u što vjeruje ovaj interesni kontingent uslužnih komornika? Za koje se vrijednosti i mjere zalaže u porezima, školstvu, zdravstvu ili socijali, osim povremenih rebalansa i hranidbenih fiksacija. Javno se bavljenje svelo na raspodjelu dobara, uglavnom europskih sredstava, kao prva linija napada i zadnja linija obrane, za potrebe partikularnog namirivanja i sponzoriranih priloga, nikad lukrativnijeg elektorskog potkupljivanja. Nije to neliberalna demokracija susjeda Orbana: ovo je liberalna demokracija, svi njeni elementi i njena liturgija, u službi galopirajućeg neliberalizma.

***

Tijekom svoje impozantne državničko-diplomatske karijere, impozantnije od svake druge iz etape moderne europske države, Otto von Bismarck ostvario je velike pobjede: ujedinio je njemački Reich, etablirao suvremenu socijalnu državu, konstruirao sustav bilateralnih sporazuma kojim je desetljećima održavao europski mir, koji je doduše spektakularno implodirao nakon njega.

Kletva koju više nije bilo moguće poništiti

U Bismarckove uspjehe bila je utkana suspektna metoda: kako bi postigao sve što je postigao, Otto von Bismarck bio je prisiljen u potpunosti iscrpiti njemački duh i rasturiti svaku opoziciju. S posebnim furiozitetom bacio se, recimo, na supresiju štampe: mnogi izdavači, suočeni s opcijom financijske propasti, popustili su pod pritiskom i tražili od urednika se krenu diviti kancelaru.

Godinama nakon Bismarcka sociolog Max Weber napisao je: “Fiksiran na vlastiti autoritet, promovirao je političku impotentnost parlamenta i stranaka. Nije mogao tolerirati bilo kakvu moć mimo svoje, kakve god prirode, koja je na bilo koji način bila neovisna. Iza sebe je ostavio naciju bez političke kulture, i iznad svega, bez volje, naviknutu na ideju da će veliki državnik sve riješiti”.

A nakon što je Bismarck 1890. konačno podnio ostavku, njemački povjesničar Theodor Mommsen rekao je: “Otto von Bismarck uništio je kičmu države. Šteta nastala pod njime bila je daleko veća od koristi, jer sve što je ostvario, izgubljeno je kada je došlo do iduće svjetske povijesne oluje. Ali, porobljivanje narodnog karaktera, porobljivanje narodnog uma, bila je kletva koju više nije bilo moguće poništiti”.