Neosporno je da je oslobađajužća presuda Vojislavu Šešelju iznenađenje, s obzirom da je on i po izdvojenom mišljenju sutkinje Lattanzi ratni zločinac, a kamoli ga neće takvim smatrati laici, prvenstveno žrtve politike koju je zastupao. Istina, presuda je prvostupanjska, pa su moguće promjene nakon žalbe tužilaštva, podjednako (ne)očekivane kao u presudi Gotovini i Markaču. No, bila kakva bila, oni koji se zaklinju u prihvaćanje sudskih presuda morat će, ma i preko volje prihvatiti konačni pravorijek suda. Ipak, valjalo bi upozoriti na ishitrene komentare – one preživjelih žrtava ili rodbine pokojnika mogu se još shvatiti – prvenstveno političara, pa čak i pravnika. Sve kao posljedica neravnomjernog pristupa zločinima počinitelja obiju strana, prvenstveno u svjetlu zaklinjanja da su zločini uvijek individualni, „neprenosivi“ na cijele narode, a "njihovi“ uvijek veći od "naših". Šešelj doduše šeta slobodan Beogradom čekajući konačnu presudu, no isto tako Merčep slobodno krstari Zagrebom prisustvujući na lični poziv i predsjedničinom ustoličenju, dok sudski proces protiv njega miruje, u očekivanju da čovjek skonča. Kako bismo, dakako, mogli reći da je umro nevin – neosuđen. Takvi su, neosuđeni, skončali i Franjo Tuđman (tko zna što bi međunarodna "pravda", oslijepljena kao i cijela suvremena politička etika, imala reći na suđenju ovom, po mnogima ratnom zločincu ranga Miloševića), Šušak, Bobetko, Boban i još neki hrvatski politički i vojni čelnici kojima kriminalno hrvatsko pravosuđe svesrdno nastoji pridružiti još neke. Vodeći se premisom da je nevin svatko kome nije dokazana krivica, koju u pravnoj državi dokazuje sud. Ne treba zaboraviti da takvim mehamizmom ni Hitleru, Mussoliniju i Miloševiću nije ništa dokazano!
"Bolest je onemogućila Sudu da procesuira bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, njegovog ministra odbrane Gojka Šuška, generala Bobetka i druge hrvatske vojne i političke vođe, kao i vođu bosanskih Hrvata Matu Bobana.“ („Memoari Karle del Ponte V“)
Poštena pretpostavka je, da se sinergijom policije i pravosuđa nađu krivci za počinjene zločine i odredi im zaslužena kazna, a ne poput hrvatskog pravosuđa koje uglavnom listom oslobađa osumnjičene Hrvate (slučaj Grubori i niz drugih) za izvršene ratne zločine, ili im pruža šansu da svijet napuste "neokaljani".
Prihvaćanjem anglosaksonskog pravosuđa u međunarodnoj praksi i načinom suđenja pojedincima pred uvijek drugim sudskim vijećem, priznaje se legitimitet presuda ma kakve one u realnoj koliziji subjektivnog (osobnosti sudija), objektivnog (pravnih propisa), interesnog (upletanja politike), interpretativnog (spram zločina) i istinitog (stvarnog zbivanja), bile. Kako se u okviru spomenutog prava ne može dva puta suditi za isti zločin, vodeći računa o nadređenost međunarodnog pred nacionalnim pravosuđem, sasvim su izvan zakona najave zabrana ulasku Šešelja u Hrvatsku. On bi – bude li ova presuda potvrđena – u principu smio šetati slobodan planetom, sem ako negdje ne bude optužen za djela kojima se Haaški sud (ICTY) nije bavio, ili nakon (a ne prije) kršenja zakona zemlje u kojoj se nađe. Presuda u ovom i svim drugim slučajevima suđenja pred međunarodnim tribunalom jeste kakva jeste, iz razloga ekonomskog i pravnog kolapsa međunarodne zajednice, korijen obojega koji se nalazi u etičkom kolapsu. Naravno da tvorac relativističkih teorija za to ne snosi krivicu, ali poslije njega sve se u društvenim procesima okrenulo u smjeru krajnjeg relativizma. Pa i predsjednik HDZ-a i potpredsjednik vlade "mudruje" pametnijima od sebe: "Pustimo kategoriju moralno nemoralno, to je jako relativno. Pitam se koliko građana sada živi u sivoj zoni u prekršaju. Odstupio je jer nije počinio kazneno djelo, a prekršaj je prekršaj" – potvrđujući time samo vlastito etičko potonuće, biračkog mu tijela i države kojoj je na čelu (u pozadini, doduše). Svjetski poznati lingvist i društveni aktivist Noam Chomsky jednom je suvremeni, kaotični pravni relativitet ovako izrazio: "Kada bi se nirnberški zakoni primijenili, tada bi svaki američki predsjednik nakon Drugog svjetskog rata trebao biti obješen.". Primjenljivo (u nekoj alternativnoj povijesti, doduše) ne samo na američke predsjednike, već sve sudionike "udruženog zločinačkog plana" (UZP) sviju strana, u razbijanju bivše države:
„Jugoslavija je devedesetih godina srušena od relativno malog broja ljudi i žena, od kojih su mnogi bili korumpirani i spremni da podstaknu vlasiti narod da počini masovne zločine. Glavni krivci za to su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman i njihovi poslušnici: muškarci i žene koji su ovaploćenje onoga što je Spinoza prezirao: osvojili su vlast i težeći da je sačuvaju i prošire usmjeravali su strah vlastitih naroda ka histeriji, pujdajući ih jedne na druge.“ („Memoari Karle del Ponte I“)
Svaka je biološka nadgradnja u danom evolucijskom (povijesnom) periodu ljudskog roda, samo imaginarij mitova prihvaćenih zbog mogućnosti komunikacije među ljudima (a sobzirom da nitko pojedince nije konzultirao o prihvaćanju, može se smatrati nametnutim). Prihvaćajući, pravno još nedokazanu Šešeljevu krivicu, doslijednosti radi to se mora učiniti kako sa dokazanim tako i sa jednako nedokazanim krivicama ostalih sudionika ratova na tlu bivše države. Unatoč neupitnoj (kako za koga, proširomo li obzor van granica države) Šešeljevoj krivici (kao i niza prethodno spomenutih i nespomenutih osoba), nema razloga ne komentirati neke iracionalne reakcije na privremenu presudu. Kao argumentom njegove krivice, maše se (uz ostalo) i presudama Karadžiću i Martiću gdje se spomenuti spominje kao dio udruženog zločinačkog plana, čega je oslobođen prvostepenom presudom:
"Odustvo dokaza u vezi s postojanjem zločinačkog plana je pravno gledano dovoljno da se odbaci navod o zločinačkom poduhvatu. Većina je, iako to nije bilo potrebno, takođe istražila pitanje identičnosti stavova navodnih članova zločinačkog plana, što je takođe sastojak koji je neophodan da se zaključi da je postojao UZP....Što se tiče navoda o odgovornosti Vojislava Šešelja po osnovu pomaganja i podržavanja, većina članova Veća ga, uz suprotno mišljenje sudije Lattanzi, odbacuje, i pritom konkretno navodi da argumenti tužilaštva na kojima se taj navod zasniva imaju isti činjenični osnov kao i navodi tužilaštva o odgovornosti po osnovu UZP-a i podsticanja."
Međutim, u presudi Milanu Martiću kaže se:
"Stoga Raspravno vijeće nalazi da su, među ostalima, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković sudjelovali u promicanju zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata.",
dok se u onoj Radovanu Karadžiću (također prvostupanjskoj) govori:
"Optuženi, kao i Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Željko Ražnatović (Arkan) i Vojislav Šešelj bili su među onim osobama koje su djelovale na osnovu tog zajedničkog plana i dijelile namjeru za zločine koji sačinjavali dio plana."
Ovo bi trebalo uputiti na nedoslijednost Haaškog suda, odnosno međunarodne pravde koja se – kako se tvrdi upotrebljava u političke svrhe, još jednom ponižavajući žrtve. Haaški sud je politički sud, govori se izvlačeći dva spomenuta primjera kao potvrdu. Prvo bismo se trebali osvrnuti na nedoslijednost pri komentiranju presuda vlastitim, suđenim ili nesuđenim, oslobođenim ili osuđenim ratnim zločincima. Prisjetimo se prvostupanjske presude hrvatskim generalima, uz obrazloženje (među inim):
"Vijeće je zaključilo da je Franjo Tuđman, glavni politički i vojni vođa u Hrvatskojprije, tokom i nakon perioda optužnice, bio ključni član udruženog zločinačkog pothvata. Tuđman je namjeravao Krajinu naseliti Hrvatima pa je osigurao da su takve njegove ideje pretvorene u zvaničnu politiku i akciju putem svog utjecajnog položaja predsjednika i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Vijeće je nadalje zaključilo da su među drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata bili i Gojko Šušak, ministar obrane i Tuđmanov bliski suradnik i Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Među sudionicima udruženog zločinačkog pothvata bili su i drugi pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva koji su sudjelovali na predsjedničkim sastancima i bili Tuđmanovi bliski suradnici."
Istina je, kako će "domoljubi" vrisnuti, da su Gotovina i Markač durgostupanjskom (nejednoglasnom) presudom oslobođeni krivnje (Čermak je već u prvostupanjskom dijelu proglašen nevinim), a naročito se vole pozivati na odlomak:
"S obzirom na gore navedeno, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa isuca Pocara, djelomično prihvaća prvu i treću žalbenu osnovu g. Gotovine, kao i prvu i drugu žalbenu osnovu g. Markača., te poništava nalaz Raspravnog vijeća da je postojao UZP sa ciljem da se trajno ukloni srpsko civilno stanovništvo iz Krajine silom ili prijetnjom sile. Iz tih razloga je nepotrebno osvrtati se na preostale argumente žalitelja o postojanju UZP-a. Žalbeno vijeće ističe da su žalitelji osuđeni za vid odgovornosti po osnovi sudjelovanja u UZP-u. Stoga se preinačuje taj dio osuđujuće presude izrečene žaliteljima."
Ovaj i još neki odlomci drugostepene presude koriste se i kao dokaz o nepostojanju "udruženog zločinačkog plana", želeći time abolirati samog Tuđmana kojeg je suđenja spasila majka priroda. Valja se, međutim, prisjetiti da su u predmetu "Prlić i drugi", optuženi osuđeni na zatvorske kazne, među inim i sa konstatacijom:
"Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom....U osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor. Iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizilazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja."
Nakon žalbe obrane, pravomoćna presuda u tom predmetu očekuje se tek iduće, 2017-te godine, no kako je vidljivo i ovdje se ponovno spominje UZP i učešće najvišeg hrvatskog rukovodstva u njemu. Hrvatska je upravo uputila zahtjev Tribunalu da se u spomenutom slučaju pojavi u svojstvu „prijatelja suda“, čemo se tužiteljstvo protivi. Isti takav prijedlog odbijen je u prvostupanjskom postupku, s obrazloženjem kako „Ne bi bilo u interesu pravde da se odobri da država, čiji se bivši politički i vojni vođe spominju u optužnici kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, sudjeluje u postupku kao prijatelj suda“. Jasno je da je novi zahtjev upućen u svrhu skidanja stigme s Hrvatske i Tuđmana, a ne zbog oslobađanja optuženih. Nepristrana usporedba presuda Šešelju, gdje se ne spominje njegova krivnja za sudioništvo u UZP, kao i Karadžiću te Martiću u kojem se Šešelj apostrofira kao sudionik istoga, sa presudama hrvatskim optuženicima Gotovini i Markaču, gdje se prvo spominje UZP kojega bi oni bili učesnici da bi se u konačnoj presudi on negirao, i prvostupanjske presude Prliću i ostalima gdje se Tuđman izravno spominje kao sudionik UZP-a, trebala bi sugerirati jednu od dvije stvari. Ili su Šešelj i Tuđman bili sudionici UZP-a – svaki sa svoje strane – ili nisu bili, a ne "sudioništvo" jednoga tumačiti na ovaj, a drugoga na drugi način. To, što se tiče objektivnih promatrača, komentatora i tumača presuda Haaškog suda, koji prema njima ne pristupaju nepristrano. Po mišljenju autora teksta, svi spomenuti itekako su sudjelovali u UZP-u, svaki sa svoje nacionalne strane (s tim da Šešelj, za razliku od Tuđmana, nije bio dio formalne vladajuće garnuture), uz ogromnu podršku velikog dijela svojih naroda, koji do dan danas nije sposoban stvari razmotriti staloženo i nepristrano.
Druga je primjedba na konstatciju u presudi Šešelju, kojom se projekt "Velike Srbije" ne smatra zločinačkim već političkim projektom. Znamo li da je s ove, hrvatske strane, postojao i projekt "Velike Hrvatske", a oba su se u velikoj mjeri trebala ostvariti rasparčavanjem BiH, onda ni težnje za "Velikom Hrvatskom" – prema zaključcima suda – ne smijemo smatrati kriminalnim već samo političkim projektom. Valjda i onaj o "Velikoj Albaniji". Sve to otvara vrata daljnjim težnjama suprotstavljenih strana ostvarenju velikodržavnih projekata, ma kako se one zaklinjale u odustajanje od pretenzija prema BiH, s jednim okom neprestano budno motreći uzajamne poteze, kako bi u slučaju eskalacije nestabilnosti u sukobe i same uzele ono što im se pričinja njihovim! Da podjela BiH između Miloševića i Tuđmana nije izmišljotina, svjedočili su zajedno sa cjelovitim stenogramima o podjeli Bosne u dvije knjige koji to potvrđuju - mnogi sudionici beščašća devedesetih godina. Jerko Zovak, u knjizi "Rat u Bosanskoj Posavini 1992" navodi
"...svjedočenja izrečenih pred Tribunalom u Hagu i jedno u Novom listu. Bili su to, za događanja u ono vrijeme, meritorni svjedoci - političari i stručnjaci: Stjepan Mesić, tadašnji član predsjedništva SFRJ, Ante Marković, tadašnji predsjednik Vlade SFRJ, Josip Manolić, tadašnji predsjednik Vlade RH, akademik Dušan Bilandžić i prof. Smilja Avramov, članovi ekspertne hrvatsko-srpske pregovaračke grupe te Kiro Gligorov, tadašnji predsjednik Makedonije."
Mnogi drugi transkripti razgovora učesnika hrvatskog dijela UZP (primjerice, Brijunski), svjedoče što se zaista dešavalo. Pametnima dosta, a ludima ni dragi bog ne može pomoći. U trenutačnoj konstealciji snaga u regiji – nestabilna BiH, pročetnička Srbija i proustaška Hrvatska - ovakvim obrazloženjem odbijanja dijela optužnog prijedloga protiv Šešelja, lovište je ponovno otvoreno. Ako ništa drugo, a ono do daljnjega, "političkim" zastupanjem navodno legalnih projekata „Velikih država“, koje ne znaju što bi pametno činile, mimo međusobnog sučeljavanja na "političkom" ili bojnom polju. Bistrijima ostaje (dok povijesni uvjeti ne sazriju) tek pozvati se na Spasitelja ili prisjetiti se Tita koji je osigurao najdugotarjniji mir i prosperitet u ovim krajevima. Sagledavaju li se velikodržavlja u širem, povijesnom kontekstu mitoloških imaginarija, jasno je da takve ideje nisu oduvijek (a ni danas tome nije apsolutno tako) smatrane kriminalnima. Sprečavanje separacije američkog Juga, ostvarenje Britanskog carstva, postojanje Austro-Ugarske ili Osmanskog carstva, samo pokazuju kako se intelektualne paradigme povijesno (sporo) mijenjaju. No, kad se već neka paradigma usvoji onda ne smije vrijediti princip "Quod licet Iovi, non licet bovi", a naročito ne u društvima koja se deklariraju (neopravdano) demokratskima. Hrvatska je u ranije spominjanom podnesku
„...Haškom sudu istaknula da politički cilj ponovnog stvaranja Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. sam po sebi ne može biti osnova za osudu već je za nju potrebno dokazati namjeru za počinjenje zločina.“,
što svakako dovodi u sumnju njenu odlučnost da odustane od jednako glupe ideje kao i Srbija.
Konačno, niz proturječnih i međusobno nekompatibilnih presuda ratnim zločincima Srbije i Hrvatske, među posljednjima koja je ova privremena Šešeljeva, ne samo da ne utječe na smirenje međudržavnih i međunacionalnih odnosa unutar svake od njih, već ide u prilog jačanja najdesnijih i najekstremnijih snaga, koje već i jesu na vlasti u obje države. U Hrvatskoj se nakon ove presude još više pojačavaju zahtjevi za opstrukcijom ulaka Srbije u EU, ukoliko ne riješi neka pravosudna pitanja kojima je hrvatska vlada nezadovoljna (predbacujući joj i stvari koje ni sama nije riješila) od čega prilično licemjerno zvuči zahtjev o reformi pravosuđa „...koja uključuje ukinuće nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije“. Pustimo sad litre žuči prolivene zbog slovenskih zahtjeva koji su blokirali ulazak Hrvatske u ovu zajednicu, kao i činjenicu da presuda Tribunala nikakve veze ne bi trebala imati sa pojačanim spomenutim zahtjevom. Ukoliko nadležnosti srbijanskog pravosuđa nisu u skladu s pravnom tekovinom EU, jasno je da će i ostale članice tijekom pregovora tražiti promjenu, pa se RH ne mora toliko žestiti pokazujući svoju „moć“ nad nečlanicom organizacije. Uostalom, postane li Srbija ravnopravna članica unije, moći će ostalim članicama postaviti zahtjev za izručenjem i suđenjem bilo kojoj osobi, koju smatra krivom po ma kojoj osnovi. Hrvatska vjerojatno svoje „dosljedno“ udvorništvo prema jačemu (Njemačkoj) u slučaju Perković, nastoji kompenzirati bildajući mišiće pred „slabijim“ (Srbijom), samo dokazujući da nema ni državnika niti političara od formata. Pomirenje gotovo izgleda još udaljenijim no su ga naivci očekivali prije samih ratnih dejstava (a rat je počeo godinama prije "opaljenog prvog metka", što premnogi namjerno previđaju, u namjeri da izbjegnu i vlastitu odgovornost. Prema "Zakonu o pravima hrvatskih branitelja", mogli bismo zaključiti da Hrvati trajanje rata smještaju između 5. augusta 1990. i 30. juna 1996., premda oko toga ne postoji slaganje). Kao da sve strane nisu uzajamnim trvenjima, godinama unaprijed pripremale sukob (svejedno dali svijesno ili nesvijesno), ne doduše i sa istim stupnjem odgovornosti za proizašlo i za posljedice, ali niti sa apsolutnom nevinošću ma koje od strana, kako bi to danas htjele predočiti vlastitim javnostima. U Hrvatskoj ubuduće treba očekivati još veće jačanje desnice, sem ukoliko sam Duh sveti ne prosvijetli mozak većine, vrativši je na put antifašizma odaklem se jedino može graditi istinski opći prosperitet građana, ne samo onaj ekonomski. Ne zaboravimo da su fašistička Njemačka, Italija i Japan bile prilično razvijene zemlje, ali na dnu moralne močvare. Za sada mi to izgleda malo vjerojatno. Naravno, sasvim sam siguran u izljeve bijesa prema politikama druge strane, od istovremenih podržavatelja vlastite. Da nije stado lako natjerati u stampedo, ne bi bilo ni ratova, što i najnovija povijest regije samo potvrđuje!
"Bolest je onemogućila Sudu da procesuira bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, njegovog ministra odbrane Gojka Šuška, generala Bobetka i druge hrvatske vojne i političke vođe, kao i vođu bosanskih Hrvata Matu Bobana.“ („Memoari Karle del Ponte V“)
Poštena pretpostavka je, da se sinergijom policije i pravosuđa nađu krivci za počinjene zločine i odredi im zaslužena kazna, a ne poput hrvatskog pravosuđa koje uglavnom listom oslobađa osumnjičene Hrvate (slučaj Grubori i niz drugih) za izvršene ratne zločine, ili im pruža šansu da svijet napuste "neokaljani".
Prihvaćanjem anglosaksonskog pravosuđa u međunarodnoj praksi i načinom suđenja pojedincima pred uvijek drugim sudskim vijećem, priznaje se legitimitet presuda ma kakve one u realnoj koliziji subjektivnog (osobnosti sudija), objektivnog (pravnih propisa), interesnog (upletanja politike), interpretativnog (spram zločina) i istinitog (stvarnog zbivanja), bile. Kako se u okviru spomenutog prava ne može dva puta suditi za isti zločin, vodeći računa o nadređenost međunarodnog pred nacionalnim pravosuđem, sasvim su izvan zakona najave zabrana ulasku Šešelja u Hrvatsku. On bi – bude li ova presuda potvrđena – u principu smio šetati slobodan planetom, sem ako negdje ne bude optužen za djela kojima se Haaški sud (ICTY) nije bavio, ili nakon (a ne prije) kršenja zakona zemlje u kojoj se nađe. Presuda u ovom i svim drugim slučajevima suđenja pred međunarodnim tribunalom jeste kakva jeste, iz razloga ekonomskog i pravnog kolapsa međunarodne zajednice, korijen obojega koji se nalazi u etičkom kolapsu. Naravno da tvorac relativističkih teorija za to ne snosi krivicu, ali poslije njega sve se u društvenim procesima okrenulo u smjeru krajnjeg relativizma. Pa i predsjednik HDZ-a i potpredsjednik vlade "mudruje" pametnijima od sebe: "Pustimo kategoriju moralno nemoralno, to je jako relativno. Pitam se koliko građana sada živi u sivoj zoni u prekršaju. Odstupio je jer nije počinio kazneno djelo, a prekršaj je prekršaj" – potvrđujući time samo vlastito etičko potonuće, biračkog mu tijela i države kojoj je na čelu (u pozadini, doduše). Svjetski poznati lingvist i društveni aktivist Noam Chomsky jednom je suvremeni, kaotični pravni relativitet ovako izrazio: "Kada bi se nirnberški zakoni primijenili, tada bi svaki američki predsjednik nakon Drugog svjetskog rata trebao biti obješen.". Primjenljivo (u nekoj alternativnoj povijesti, doduše) ne samo na američke predsjednike, već sve sudionike "udruženog zločinačkog plana" (UZP) sviju strana, u razbijanju bivše države:
„Jugoslavija je devedesetih godina srušena od relativno malog broja ljudi i žena, od kojih su mnogi bili korumpirani i spremni da podstaknu vlasiti narod da počini masovne zločine. Glavni krivci za to su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman i njihovi poslušnici: muškarci i žene koji su ovaploćenje onoga što je Spinoza prezirao: osvojili su vlast i težeći da je sačuvaju i prošire usmjeravali su strah vlastitih naroda ka histeriji, pujdajući ih jedne na druge.“ („Memoari Karle del Ponte I“)
Svaka je biološka nadgradnja u danom evolucijskom (povijesnom) periodu ljudskog roda, samo imaginarij mitova prihvaćenih zbog mogućnosti komunikacije među ljudima (a sobzirom da nitko pojedince nije konzultirao o prihvaćanju, može se smatrati nametnutim). Prihvaćajući, pravno još nedokazanu Šešeljevu krivicu, doslijednosti radi to se mora učiniti kako sa dokazanim tako i sa jednako nedokazanim krivicama ostalih sudionika ratova na tlu bivše države. Unatoč neupitnoj (kako za koga, proširomo li obzor van granica države) Šešeljevoj krivici (kao i niza prethodno spomenutih i nespomenutih osoba), nema razloga ne komentirati neke iracionalne reakcije na privremenu presudu. Kao argumentom njegove krivice, maše se (uz ostalo) i presudama Karadžiću i Martiću gdje se spomenuti spominje kao dio udruženog zločinačkog plana, čega je oslobođen prvostepenom presudom:
"Odustvo dokaza u vezi s postojanjem zločinačkog plana je pravno gledano dovoljno da se odbaci navod o zločinačkom poduhvatu. Većina je, iako to nije bilo potrebno, takođe istražila pitanje identičnosti stavova navodnih članova zločinačkog plana, što je takođe sastojak koji je neophodan da se zaključi da je postojao UZP....Što se tiče navoda o odgovornosti Vojislava Šešelja po osnovu pomaganja i podržavanja, većina članova Veća ga, uz suprotno mišljenje sudije Lattanzi, odbacuje, i pritom konkretno navodi da argumenti tužilaštva na kojima se taj navod zasniva imaju isti činjenični osnov kao i navodi tužilaštva o odgovornosti po osnovu UZP-a i podsticanja."
Međutim, u presudi Milanu Martiću kaže se:
"Stoga Raspravno vijeće nalazi da su, među ostalima, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković sudjelovali u promicanju zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata.",
dok se u onoj Radovanu Karadžiću (također prvostupanjskoj) govori:
"Optuženi, kao i Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Željko Ražnatović (Arkan) i Vojislav Šešelj bili su među onim osobama koje su djelovale na osnovu tog zajedničkog plana i dijelile namjeru za zločine koji sačinjavali dio plana."
Ovo bi trebalo uputiti na nedoslijednost Haaškog suda, odnosno međunarodne pravde koja se – kako se tvrdi upotrebljava u političke svrhe, još jednom ponižavajući žrtve. Haaški sud je politički sud, govori se izvlačeći dva spomenuta primjera kao potvrdu. Prvo bismo se trebali osvrnuti na nedoslijednost pri komentiranju presuda vlastitim, suđenim ili nesuđenim, oslobođenim ili osuđenim ratnim zločincima. Prisjetimo se prvostupanjske presude hrvatskim generalima, uz obrazloženje (među inim):
"Vijeće je zaključilo da je Franjo Tuđman, glavni politički i vojni vođa u Hrvatskojprije, tokom i nakon perioda optužnice, bio ključni član udruženog zločinačkog pothvata. Tuđman je namjeravao Krajinu naseliti Hrvatima pa je osigurao da su takve njegove ideje pretvorene u zvaničnu politiku i akciju putem svog utjecajnog položaja predsjednika i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Vijeće je nadalje zaključilo da su među drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata bili i Gojko Šušak, ministar obrane i Tuđmanov bliski suradnik i Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Među sudionicima udruženog zločinačkog pothvata bili su i drugi pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva koji su sudjelovali na predsjedničkim sastancima i bili Tuđmanovi bliski suradnici."
Istina je, kako će "domoljubi" vrisnuti, da su Gotovina i Markač durgostupanjskom (nejednoglasnom) presudom oslobođeni krivnje (Čermak je već u prvostupanjskom dijelu proglašen nevinim), a naročito se vole pozivati na odlomak:
"S obzirom na gore navedeno, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa isuca Pocara, djelomično prihvaća prvu i treću žalbenu osnovu g. Gotovine, kao i prvu i drugu žalbenu osnovu g. Markača., te poništava nalaz Raspravnog vijeća da je postojao UZP sa ciljem da se trajno ukloni srpsko civilno stanovništvo iz Krajine silom ili prijetnjom sile. Iz tih razloga je nepotrebno osvrtati se na preostale argumente žalitelja o postojanju UZP-a. Žalbeno vijeće ističe da su žalitelji osuđeni za vid odgovornosti po osnovi sudjelovanja u UZP-u. Stoga se preinačuje taj dio osuđujuće presude izrečene žaliteljima."
Ovaj i još neki odlomci drugostepene presude koriste se i kao dokaz o nepostojanju "udruženog zločinačkog plana", želeći time abolirati samog Tuđmana kojeg je suđenja spasila majka priroda. Valja se, međutim, prisjetiti da su u predmetu "Prlić i drugi", optuženi osuđeni na zatvorske kazne, među inim i sa konstatacijom:
"Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom....U osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor. Iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizilazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja."
Nakon žalbe obrane, pravomoćna presuda u tom predmetu očekuje se tek iduće, 2017-te godine, no kako je vidljivo i ovdje se ponovno spominje UZP i učešće najvišeg hrvatskog rukovodstva u njemu. Hrvatska je upravo uputila zahtjev Tribunalu da se u spomenutom slučaju pojavi u svojstvu „prijatelja suda“, čemo se tužiteljstvo protivi. Isti takav prijedlog odbijen je u prvostupanjskom postupku, s obrazloženjem kako „Ne bi bilo u interesu pravde da se odobri da država, čiji se bivši politički i vojni vođe spominju u optužnici kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, sudjeluje u postupku kao prijatelj suda“. Jasno je da je novi zahtjev upućen u svrhu skidanja stigme s Hrvatske i Tuđmana, a ne zbog oslobađanja optuženih. Nepristrana usporedba presuda Šešelju, gdje se ne spominje njegova krivnja za sudioništvo u UZP, kao i Karadžiću te Martiću u kojem se Šešelj apostrofira kao sudionik istoga, sa presudama hrvatskim optuženicima Gotovini i Markaču, gdje se prvo spominje UZP kojega bi oni bili učesnici da bi se u konačnoj presudi on negirao, i prvostupanjske presude Prliću i ostalima gdje se Tuđman izravno spominje kao sudionik UZP-a, trebala bi sugerirati jednu od dvije stvari. Ili su Šešelj i Tuđman bili sudionici UZP-a – svaki sa svoje strane – ili nisu bili, a ne "sudioništvo" jednoga tumačiti na ovaj, a drugoga na drugi način. To, što se tiče objektivnih promatrača, komentatora i tumača presuda Haaškog suda, koji prema njima ne pristupaju nepristrano. Po mišljenju autora teksta, svi spomenuti itekako su sudjelovali u UZP-u, svaki sa svoje nacionalne strane (s tim da Šešelj, za razliku od Tuđmana, nije bio dio formalne vladajuće garnuture), uz ogromnu podršku velikog dijela svojih naroda, koji do dan danas nije sposoban stvari razmotriti staloženo i nepristrano.
Druga je primjedba na konstatciju u presudi Šešelju, kojom se projekt "Velike Srbije" ne smatra zločinačkim već političkim projektom. Znamo li da je s ove, hrvatske strane, postojao i projekt "Velike Hrvatske", a oba su se u velikoj mjeri trebala ostvariti rasparčavanjem BiH, onda ni težnje za "Velikom Hrvatskom" – prema zaključcima suda – ne smijemo smatrati kriminalnim već samo političkim projektom. Valjda i onaj o "Velikoj Albaniji". Sve to otvara vrata daljnjim težnjama suprotstavljenih strana ostvarenju velikodržavnih projekata, ma kako se one zaklinjale u odustajanje od pretenzija prema BiH, s jednim okom neprestano budno motreći uzajamne poteze, kako bi u slučaju eskalacije nestabilnosti u sukobe i same uzele ono što im se pričinja njihovim! Da podjela BiH između Miloševića i Tuđmana nije izmišljotina, svjedočili su zajedno sa cjelovitim stenogramima o podjeli Bosne u dvije knjige koji to potvrđuju - mnogi sudionici beščašća devedesetih godina. Jerko Zovak, u knjizi "Rat u Bosanskoj Posavini 1992" navodi
"...svjedočenja izrečenih pred Tribunalom u Hagu i jedno u Novom listu. Bili su to, za događanja u ono vrijeme, meritorni svjedoci - političari i stručnjaci: Stjepan Mesić, tadašnji član predsjedništva SFRJ, Ante Marković, tadašnji predsjednik Vlade SFRJ, Josip Manolić, tadašnji predsjednik Vlade RH, akademik Dušan Bilandžić i prof. Smilja Avramov, članovi ekspertne hrvatsko-srpske pregovaračke grupe te Kiro Gligorov, tadašnji predsjednik Makedonije."
Mnogi drugi transkripti razgovora učesnika hrvatskog dijela UZP (primjerice, Brijunski), svjedoče što se zaista dešavalo. Pametnima dosta, a ludima ni dragi bog ne može pomoći. U trenutačnoj konstealciji snaga u regiji – nestabilna BiH, pročetnička Srbija i proustaška Hrvatska - ovakvim obrazloženjem odbijanja dijela optužnog prijedloga protiv Šešelja, lovište je ponovno otvoreno. Ako ništa drugo, a ono do daljnjega, "političkim" zastupanjem navodno legalnih projekata „Velikih država“, koje ne znaju što bi pametno činile, mimo međusobnog sučeljavanja na "političkom" ili bojnom polju. Bistrijima ostaje (dok povijesni uvjeti ne sazriju) tek pozvati se na Spasitelja ili prisjetiti se Tita koji je osigurao najdugotarjniji mir i prosperitet u ovim krajevima. Sagledavaju li se velikodržavlja u širem, povijesnom kontekstu mitoloških imaginarija, jasno je da takve ideje nisu oduvijek (a ni danas tome nije apsolutno tako) smatrane kriminalnima. Sprečavanje separacije američkog Juga, ostvarenje Britanskog carstva, postojanje Austro-Ugarske ili Osmanskog carstva, samo pokazuju kako se intelektualne paradigme povijesno (sporo) mijenjaju. No, kad se već neka paradigma usvoji onda ne smije vrijediti princip "Quod licet Iovi, non licet bovi", a naročito ne u društvima koja se deklariraju (neopravdano) demokratskima. Hrvatska je u ranije spominjanom podnesku
„...Haškom sudu istaknula da politički cilj ponovnog stvaranja Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. sam po sebi ne može biti osnova za osudu već je za nju potrebno dokazati namjeru za počinjenje zločina.“,
što svakako dovodi u sumnju njenu odlučnost da odustane od jednako glupe ideje kao i Srbija.
Konačno, niz proturječnih i međusobno nekompatibilnih presuda ratnim zločincima Srbije i Hrvatske, među posljednjima koja je ova privremena Šešeljeva, ne samo da ne utječe na smirenje međudržavnih i međunacionalnih odnosa unutar svake od njih, već ide u prilog jačanja najdesnijih i najekstremnijih snaga, koje već i jesu na vlasti u obje države. U Hrvatskoj se nakon ove presude još više pojačavaju zahtjevi za opstrukcijom ulaka Srbije u EU, ukoliko ne riješi neka pravosudna pitanja kojima je hrvatska vlada nezadovoljna (predbacujući joj i stvari koje ni sama nije riješila) od čega prilično licemjerno zvuči zahtjev o reformi pravosuđa „...koja uključuje ukinuće nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije“. Pustimo sad litre žuči prolivene zbog slovenskih zahtjeva koji su blokirali ulazak Hrvatske u ovu zajednicu, kao i činjenicu da presuda Tribunala nikakve veze ne bi trebala imati sa pojačanim spomenutim zahtjevom. Ukoliko nadležnosti srbijanskog pravosuđa nisu u skladu s pravnom tekovinom EU, jasno je da će i ostale članice tijekom pregovora tražiti promjenu, pa se RH ne mora toliko žestiti pokazujući svoju „moć“ nad nečlanicom organizacije. Uostalom, postane li Srbija ravnopravna članica unije, moći će ostalim članicama postaviti zahtjev za izručenjem i suđenjem bilo kojoj osobi, koju smatra krivom po ma kojoj osnovi. Hrvatska vjerojatno svoje „dosljedno“ udvorništvo prema jačemu (Njemačkoj) u slučaju Perković, nastoji kompenzirati bildajući mišiće pred „slabijim“ (Srbijom), samo dokazujući da nema ni državnika niti političara od formata. Pomirenje gotovo izgleda još udaljenijim no su ga naivci očekivali prije samih ratnih dejstava (a rat je počeo godinama prije "opaljenog prvog metka", što premnogi namjerno previđaju, u namjeri da izbjegnu i vlastitu odgovornost. Prema "Zakonu o pravima hrvatskih branitelja", mogli bismo zaključiti da Hrvati trajanje rata smještaju između 5. augusta 1990. i 30. juna 1996., premda oko toga ne postoji slaganje). Kao da sve strane nisu uzajamnim trvenjima, godinama unaprijed pripremale sukob (svejedno dali svijesno ili nesvijesno), ne doduše i sa istim stupnjem odgovornosti za proizašlo i za posljedice, ali niti sa apsolutnom nevinošću ma koje od strana, kako bi to danas htjele predočiti vlastitim javnostima. U Hrvatskoj ubuduće treba očekivati još veće jačanje desnice, sem ukoliko sam Duh sveti ne prosvijetli mozak većine, vrativši je na put antifašizma odaklem se jedino može graditi istinski opći prosperitet građana, ne samo onaj ekonomski. Ne zaboravimo da su fašistička Njemačka, Italija i Japan bile prilično razvijene zemlje, ali na dnu moralne močvare. Za sada mi to izgleda malo vjerojatno. Naravno, sasvim sam siguran u izljeve bijesa prema politikama druge strane, od istovremenih podržavatelja vlastite. Da nije stado lako natjerati u stampedo, ne bi bilo ni ratova, što i najnovija povijest regije samo potvrđuje!
