Sjećamo se Kikaša (Prosjaci i sinovi), njegove obitelji i storije o lakoj zaradi. Dobro im je išlo. Nisam sigurna kako današnjim uličnim prosjacima ide, jer, sudeći po tome kako ide običnim građanima, ne bih rekla da im je dobro. Ali, nisam htjela pisati o traženju novca od slučajnih prolaznika, nekako me više zanimaju metode službenog iznuđivanje novca od građana, obrtnika i poduzetnika.
Državni i javni službenici, koji su se u nekim davnim godinama dokopali hvalevrijednog službeničkog položaja, pronalaze načine kako će položaj profitabilno iskoristiti. To što je korist uopće imati posao u današnje vrijeme, takve osobe ne zanima. Jer, tko bi bio toliko koristan sebi, da nije njih na njihovim radnim mjestima? Stoga ti zaposlenici sebe nazivaju profesionalcima.
Svatko od nas može zamisliti neku osobu iz svoje okoline koja ima sličan, bogomdan posao. Poslovno, prepoznat ćemo ih na položaju uvaženog službenika, nekog od šefova u javnim poduzećima, možda tajnika neke udruge, zaposlenika u agenciji ili ustanovi. Radna mjesta su im zaštićena kolektivnim ugovorima, bolje nego zaštićenoj vrsti u prirodi, a veličina njihovog radnog mjesta u fotelji, nadilazi stranke i građane, proračune i raspoloživa sredstva za osiguranje njihovih plaća. Sila nečista.
Organizatori društvenih događanja ih vole, pa pozivaju na razne skupove, seminare i predavanja. Naročito, kada je cilj predavanja osigurati dovoljan broj slušača. Tada ni predavanja ne moraju imati težinu, jer slušači i tako nikom ne moraju prenijeti što su na skupu saznali. Ako se dovoljno dobro smjeste, uhvatit će ih kadar kamere pa će biti viđeni na lokalnoj TV. Samim pojavljivanjem na TV njihova usluga za građane je dovoljna.
Na poslu, žice njihovih telefona užarene su a mobilni uređaji neprestano na punjaču, radnim danom pristup tim osobama posebno je otežan. Vikendom zbog umora od radnog tjedna nisu zainteresirani za poslovne teme. U svakom slučaju, to su veoma zaposlene osobe, kojima i sama pomisao na građane ide na živce.
Ali, da bi održali poziciju, potrebni su im građani. Stoga masno plaćaju sindikalne čelnike koji se zalažu za njih. A građani, željni promjena, reagiraju na buku. Potpisuju inicijative i peticije, udjeljuju svoj potpis i OIB besplatno. Možda zbog krivnje, jer nisu djelovali kada su se nepopravljive štete događale, što sada više nije ni važno.
Zato mi se Kikaš učinio dobar primjer. Prosjak koji je osobno s obitelji privređivao proseći novac i vrijednosti. Za to mu nisu trebali uredi, sindikati, niti usluge raznih agencija. Imao je autoritet, a sila nečista mu se mogla desiti jedino u okviru obitelji.
Sve u svemu, termini, postupci i pozicije su se s vremenom promijenile, ali iskonska namjera, prositi za osobnu korist, je ostala.
Državni i javni službenici, koji su se u nekim davnim godinama dokopali hvalevrijednog službeničkog položaja, pronalaze načine kako će položaj profitabilno iskoristiti. To što je korist uopće imati posao u današnje vrijeme, takve osobe ne zanima. Jer, tko bi bio toliko koristan sebi, da nije njih na njihovim radnim mjestima? Stoga ti zaposlenici sebe nazivaju profesionalcima.
Svatko od nas može zamisliti neku osobu iz svoje okoline koja ima sličan, bogomdan posao. Poslovno, prepoznat ćemo ih na položaju uvaženog službenika, nekog od šefova u javnim poduzećima, možda tajnika neke udruge, zaposlenika u agenciji ili ustanovi. Radna mjesta su im zaštićena kolektivnim ugovorima, bolje nego zaštićenoj vrsti u prirodi, a veličina njihovog radnog mjesta u fotelji, nadilazi stranke i građane, proračune i raspoloživa sredstva za osiguranje njihovih plaća. Sila nečista.
Organizatori društvenih događanja ih vole, pa pozivaju na razne skupove, seminare i predavanja. Naročito, kada je cilj predavanja osigurati dovoljan broj slušača. Tada ni predavanja ne moraju imati težinu, jer slušači i tako nikom ne moraju prenijeti što su na skupu saznali. Ako se dovoljno dobro smjeste, uhvatit će ih kadar kamere pa će biti viđeni na lokalnoj TV. Samim pojavljivanjem na TV njihova usluga za građane je dovoljna.
Na poslu, žice njihovih telefona užarene su a mobilni uređaji neprestano na punjaču, radnim danom pristup tim osobama posebno je otežan. Vikendom zbog umora od radnog tjedna nisu zainteresirani za poslovne teme. U svakom slučaju, to su veoma zaposlene osobe, kojima i sama pomisao na građane ide na živce.
Ali, da bi održali poziciju, potrebni su im građani. Stoga masno plaćaju sindikalne čelnike koji se zalažu za njih. A građani, željni promjena, reagiraju na buku. Potpisuju inicijative i peticije, udjeljuju svoj potpis i OIB besplatno. Možda zbog krivnje, jer nisu djelovali kada su se nepopravljive štete događale, što sada više nije ni važno.
Zato mi se Kikaš učinio dobar primjer. Prosjak koji je osobno s obitelji privređivao proseći novac i vrijednosti. Za to mu nisu trebali uredi, sindikati, niti usluge raznih agencija. Imao je autoritet, a sila nečista mu se mogla desiti jedino u okviru obitelji.
Sve u svemu, termini, postupci i pozicije su se s vremenom promijenile, ali iskonska namjera, prositi za osobnu korist, je ostala.
