Objašnjavajući razliku između sile i moći, Elias Canetti u svojoj knjizi “Masa i moć”, u kojoj ideje na originalan način sintetizira iz mitskih, religioznih, antropoloških, bioloških, povijesnih, etnoloških, biografskih i psihijatrijskih izvora, prikazuje tu razliku, sasvim jednostavno, u odnosu između mačke i miša. Kad mačka uhvati miša on je u njenoj vlasti. To je učinjeno silom, nečim bliskim, neposrednim i prisutnim. Čim se mačka počne igrati s njim, puštajući ga iz šapa, dopuštajući mu da odmakne, miš nije u mačkinoj vlasti, ali se nalazi u njenoj moći-zato jer ga ona može vratiti sebi. U cijeloj toj situaciji, sve to zajedno: prostor, nada, nadzor i interes za uništenjem, Canetti naziva stvarnim tijelom moći ili jednostavno samom moći, zaključujući da moći, za razliku od sile, pripada širenje, više prostora i više vremena. Iz ovog simplificiranog odnosa moguće je izvesti bezbroj analogija koje bi potvrdile svaki element “volje za moć” “mačke” i težnje “miša” da joj se ne podvrgne.
Društvena mreža suvremene ljudske zajednice gusto je spletena od debelih užadi, ali i gotovo nevidljivih niti zapovijedi, a njome upravljaju želja za vlašću, žudnja za moći i smjer interesnog kretanja. Voljno usmjeravanje pozornosti prema odgovarajućim potrebama, željama i sklonostima definicija je interesa. Organizirano upotrijebiti moć, nametnuti volju da bi se ostvario svoj interes znači biti nadmoćan odnosno vladati “mrežom” na politički način. Rouseau je o tome rekao: “Najjači nije nikada dovoljno jak, ako svoju snagu ne pretvori u pravo, a poslušnost u dužnost.”
Danas i ovdje, u prostoru i vremenu u kojem su donedavno sva sredstva proglašavana legitimnima kako bi se ostvario cilj- stvaranje samostalne države, maskiranje moći u pravo novostvorene vladajuće elite koju ova ima nad vjernicima upravo u takvu nacionalno-božansku vlast, sve je više u skladu s hipokrizijom svjetskog Novog poretka koji, vrteći film o ljudskim pravima, kretanje ljudskog stada, u stvari, kontrolira uz pomoć nasuptilnijih metoda stvaranja discipline i uz pomoć sofisticiranih tehnika obuzdavanja njegovih prirodnih nagona. Nakon domaćih “snuff muvies” u kojima je liptila prava krv na sve strane, u kojima je “prijestolje natopljeno krvlju”, u kojima su, na poticaj i poziv znanih režisera, tih “the moving spirit” stravične tragedije, herojske uloge igrali i ljudi(?) koji su bili, kako kaže Schopehauer, u stanju ubiti nekoga samo da bi njegovom mašću namazali čizme - moć vladajućih, samoodržanja radi, maskira se navodnim egzorciranjem zla, tako što se tadašnje “heroje” pretvara u zločince i ratne gangstere. Moć je lijek za sve bolesti.
Mnoge od umreženih užadi i niti zapovjedi kojima su svezane glave i noge pripadnika ljudskog stada, kako bi se osujetile moguće subverzije i njihov bijeg izvan dometa pasa čuvara, zamaskirane su namjenskom retorikom, gomilanjem riječi i propagandom. Tako se, na ovim prostorima, u vremenu koje je netom prošlo ili još uvije traje, zasipanje nastanjenih sela i naselja razornim eksplozivima i mecima naziva “čišćenje”. Dogovorno istjerivanje ljudi iz njihovih vjekovnih postojbina naziva se “humano preseljenje”. Ubijanje i žena i djece neprijatelja naziva se dehumanizirano “ likvidacija zvijeri”. Nesamostalnost u vođenju državne politike postaje “korekcija politike pod utjecajem velesila”. Cijeđenje radnika i poduzeća naziva se “nova porezna politika”. Naglo bogaćenje pojedinaca naziva se “razvoj poduzetništva”. Dolaženje na vlast naziva se “ostvarivanje višestoljetnog sna”. U konfuziji blejanja i straha za vlastitu kožu, pojedini pripadnici “životinjske farme” svaku mogućnost ostvarivanja vlastite slobode pretvaraju u mogućnost ostvarivanja vlastite volje, moći i nadmoći nad drugima. Moć je, stoga, neuništiva kao energija, samo mijenja svoj oblik.
Parafrazirajući smisao Camusovog Sizifa, možemo reči da Canettijev “miš“, premda u “mačkinoj” moći, može biti sretan, ako shvati u kakvoj se apsurdnoj sitaciji nalazi. U tome mu može pomoći jedino umjetnost, onaj talent i napor koji svojom istinskom vezom sa pravim smislom postojanja kida sve konopce zapovijedi i razotkriva pravo lice moći, omogućavajući “mišu” da se sve više udaljava od autoriteta “mačke”. Uz pomoć umjetnosti, dakle, mogu se strgnuti maske moći. Pored ovog pacifističkog stava postoji i stav o maskama kontramoći iz kojih stoje lica usmjerena ostvarivanju bratstva između ljudi, slobode i jednakosti. Neka igre započnu!
