Prije tri tjedna, Jerko Zovak, usprkos vrlo ozbiljnoj i iscrpljujućoj bolesti, smogao je snage osvrnuti se na tužbu Mateja Pudića kojom od Plusportala traži 25 000 kuna. Samo za apsolutne početnike u poznavanju lokalnih elektroničkih medija, ističem činjenicu da je Plusportal najprofesionalniji slavonskobrodski portal, a i šire, i da je Zovak njegov osnivač i vlasnik. Ostali neće podići obrve na spomen njihovih imena. Zovakov status i reputacija su takoreći opće mjesto u povijesti lokalnih suvremenih sredstava za prenošenje informacija. Neupućenima će njegov tekst, kojeg je napisao s indignacijom spram Mateja Pudića i pudićevštine, biti sjajno polazište za razumijevenje postupanja jedne i druge strane. Podsjećam da čisti stavovi i misli rezultiraju istim takvim tekstom. A kod Zovaka to je ovaj put očito. Inače, Plusportal na popisu je medijskih oslonaca gradonačelnika Duspare. Za totalni uvid u sukob dijela brodskih medija i dijela brodskih političara, neizostavno treba pročitati sporni tekst, autorice Željke Gavranović, objavljen pod naslovom To se zove bahatost: Najveći brodski uhljeb pljunuo u lice gradonačelniku Duspari i gradskim vijećnicima.
Taj njen tekst komentirao sam s nedvosmislenim neodobravanjem. Da skratim, članak koji je napisala, s nagomilanim naljepljenim biljezima po Pudiću, i priprostom ornamentikom od komentiranja, imao je na izvjestan način ugrađene karakteristike već izbanaliziranog pojma prekomjernog granatiranja. Stoga sam, logično, aludirao i na zapovjednu odgovornost. Očekivao sam da se Pudić (Čovjek iz Domovinskog pokreta na brodskom terenu) sabere, smiri, da ne bude poput uvrijeđene mlade, da pokaže kako razlikuje vrijeđanje od javne kritike, da smireno odgovori urednici vodećeg portala na njeno histeriziranje, da podigne prag tolerancije, i odbaci tvrdnje, te plasira istinu, ono što je provjereno i sigurno. Očekivao sam polemiku, suprotstavljanje mišljenja i stavova, nadao sam se debati, raspravi, sudaru argumenata, napose, očekivao sam uključivanje Mirka Duspare i lokalnih novinarskih funkcionalnih autoriteta. Međutim, usljedilo je prešućivanje, nepodnošljiva neiskrenost, a trebala je i jedna i druga strana, pod gradonačelnikovim egidom, pokazati jedinstvo, ili, odlučujuće razloge za javno nejedinstvo.
Pudić se odlučio za SLAPP tužbu, za posredovanje suda, organa pravnog sustava države, za autoritet koji će presuditi što je istina o njegovom ugledu i je li on oklevetan. Dovodit će se svjedoci, vagat će se „argumenti“, odvjetnici će demonstrirati svoju erističku vještinu. Polemika je prihvatljiv način konfrontacije. U ovom slučaju konfrontacije neće biti, jer sud bi trebao štiti Pudićevo duševno zdravlje i ugled. Pudićevi rezoni su me podsjetili na sličnu SLAPP tužbu Ružice Bobovečki, ravnateljice Gradske knjižnice. Naime, kao urednik portala sbperiskop objavio sam kolumnu Stribora Uzelca Schwendemanna u kome je on iznio tvrdnje koje su povrijedile njenu mentalnu stabilnost i izazazvali duševne boli. Ona nas je tužila, a sutkinja slavonskobrodskog Općinskog suda osudila je samo mene, a ne i autora teksta. Rezultat: Bobovečkoj plaćam prisilno, po odluci suda, oko 600 kuna mjesečno, a da nikad nisam pismeno obaviješten do kada i koliko ukupno. Vidi: OVDJE i OVDJE.
Prvo, u oba slučaja, SBPeriskop-Bobovečka, i Plusportal-Pudić, radi se o SLAPP tužbama, što Zovak ne spominje, ali će sigurno to tako definirati, ako tužba bude aktivirana.
- Strateško dizanje tužbi, odnosno Strategic Lawsuit Against Public Participation – od kuda dolazi skraćenica SLAPP – definira se kao prijetnja sudskim postupkom i podizanje sudskih tužbi od strane moćnih pojedinaca i korporacija s nakanom ograničavanja slobode izražavanja i to putem zastrašivanja i obeshrabrivanja novinara za prikupljanje i objavu informacija od javnog interesa. Strategija dizanja neutemeljenih tužbi protiv novinara (ili aktivista) tjera ih da troše vrijeme, novac i energiju za obranu pred sudom.
- ...cilj nije uspjeh u sporu, nego tužitelja jednostavno zanima da se o njemu prestane govoriti, to mu je primarno... Osim medija i nakladnika, često su tužene i nevladine udruge, aktivisti, pa i znanstvenici koji u svojim radovima ukazuju na probleme u društvu.
- Cilj SLAPP tužbi nije pravda, već pritisak na medije, novinare, blogere i pojedince, kako bi se suzbio njihov uticaj u javnosti. SLAPP tužbe su tu da cenzurišu kritike, zastraše medije, blogere, novinare i influensere na društvenim mrežama i opterete ih beskonačnim parnicama, čiji troškovi prevazilaze mogućnosti pojedinih medija ili pojedinaca, te na taj način uguše kritike.
- SLAPP tužbe su zapravo zloupotreba pravnog sistema u svrhu gušenja slobode izražavanja i medijskih sloboda.
Drugo, važno je znati da je do etiketiranja i povratnog tužakanja došlo zbog nesuglasica na partnerskoj osovini Duspara – Pudić. Podsjećam da su se Pudić i Stribor Valenta (bivši esdepeovac), priklonili Dusparinoj stranci na temelju koalicijskog sporazuma (papira u kojem se određuje, ono, ja tebi ti meni), kako bi mu nakon izbora pomogli svojim glasovima formirati većinu u Gradskom vijeću, a da njihova izborna baza, niti cjelokupna brodska javnost, nikada nisu saznali po kojim uvjetima, što je skandalozno. Pudiću mora biti jasno da je arkanska politika kojoj se priklonio, da je, zatajivši, dakle, što dogovor s Dusparom sadrži, inicirao klevetu o samom sebi odnosno da je oklevetao samog sebe. Ne može se inzistirati na ugledu i čistoći političkog djelovanja, ako si startao s nečistim, tajnim namjerama.
Treće, gradonačelnik Duspara, kao središte političke vrtnje u brodskoj uskoj sredini, u cijelom je slučaju ostao opet neokrznut. Poticao je priklanjanje neodlučnih vijećnika u koaliciju koja je de facto izdaja predizbornih pozicija privučenih u njegovo kolo, a sad se pravi grbav. Ignoriranje je njegov stil. On je praktičar smutljivosti. Da sam ja, primjerice, nezavisna vijećnica Slavica Lemaić kojoj nikad ne odgovara ni na jedno pitanje, pa ni na ono „koliko je sati“, osjećao bih se isfrustrirano. Možda istu isfrustriranost, strah i neizvjesnost u Dusparinom društvu, osjeća i Pudić, pa je odlučio po drugi put izvrnuo kabanicu. Kad ga je Gavranovićka prozvala za nelojalnost, odlučio ju je tužiti. Pudić je malo nervozan!
Četvrto, o ovim mjesnim medijsko-vijećničkim političkim igricama, sa značajnim posljedicama po Brod i Brođane, ni riječ nisu rekli ni napisali tzv. novinari lokalnih sredstava priopćavanja, pa čak ni u svojim aktualnim naklapanjima ovdje ondje. Oni jednostvano šute kao zaliveni ili istovaraju u svoje medije, kao u kible, hrpetinu žitkih banalija. Ta patuljasta sorta samo ide kod Duspare na dupelizački poslijenovogodišnji domjenak kako bi se, napisao sam, smijali kao guzice na nove tange. Nereagiranje na Pudićevu tužbu, zanemarivanje interesa svojih kolega napadnutih SLAPP tužbom, još više ih je popatuljčilo.
Peto, što je sve to trebalo Željko Gavranović, to da bude povodljivi i prilagodljivi instrument u rukama Dusparine politike? Je li možda čitala jednu anegdotu sa Sokratom u kojoj se govori što treba slušati, vidjeti, govoriti, pisati? Ako nije ja ću joj je navesti. Neka uči iz nje kao novinarka: Dok je stajao na trgu, Sokratu priđe neki znanac. “Moram ti ispričati što sam čuo o tvome bliskom prijatelju!”, obrati se mladić filozofu. Sokrat podigne ruku: “Pričekaj trenutak! Prije nego što mi je izložiš, tvoja priča mora proći mali test. Zove se trostruki filter za ogovaranje!”. Zbunjen, momak je htio doznati o čemu je riječ. “Stvar je jednostavna! Prvi filter je istina. Dakle, jesi li apsolutno siguran da je ono što mi najmeravaš ispričati istina?”, započne ispitivanje mudrac. “Pa, ne baš, zapravo sam tek čuo o tome…” “U redu”, prekine ga Sokrat. “Doznali smo da ne znaš je li priča istinita. Sad ćemo je provući kroz drugi filter, onaj dobrote. Dakle, je li to što si mi htio ispričati o mom prijatelju nešto dobro?”. Mladić odmahne glavom: “Ne, naprotiv, ali htio sam…”. Sokrat ga opt prekine. “Dakle, želiš mi reći nešto loše o njemu ali nisi siguran da je to istina… U redu, provucimo sad tvoju priču kroz filter korisnosti. Hoće li to što mi želiš ispričati o mom prijatelju biti korisno za mene?”, upitao je Sokrat, a njegov sugovornik je šutke odmahnuo glavom. “Pa, ako mi želiš ispričati nešto što možda nije istinito, a sigurno nije dobro ni korisno, zašto bih ja to uopće želio čuti?”, zaključio je filozof.
