U vrijeme Hladnog rata i dva desetljeća od njegovo završetka SAD i zapadne razvijene zemlje su bili glasni zagovornici slobodnog tržišta. Globalno tržište je trebalo postati ogromno područje za financijska ulaganja i supermarket za zapadne proizvode. Za ostvarenje tog cilja je neoliberalna ekonomska doktrina pretvorena u ideologiju, sa svojim taktikama i strategijama, koja je trebala prožeti sve pore naroda i društava, kojima je predodređena sudbina milijarda potrošača koji će hraniti razvijene ekonomije Zapada.

Međutim, nešto je pošlo po zlu, Danas se SAD, kao predvodnik ovog neostvarenog povijesnog procesa, umjesto zemlje slobodnog tržišta pretvaraju ekonomskog razbojnika. Već smo pisali tome kako Washington, nametanjem sankcija cijelom svijetu, ruši sustav kojeg su gradile desetljećima i vlastitom nemoći su se zapetljale u vlastite sankcije, carine i embarga.

Ekonomsko razbojništvo protiv Sjevernog toka 2 i Huaweija


Mnogi Amerikanci svoj cjelokupni pogled na svijet i njihovo razumijevanje odnosa Sjedinjenih Država s drugim zemljama temelje na sadržaju kolegija “Ekonomija 101”, za New Eastern Outlook piše Caleb Maupin je politički analitičar i iz New Yorka, bivši pripadnik pokreta Occupy Wall Street.

Oni na svjetsko tržište gledaju kao na prostor “slobodne konkurencije” u kojoj se “natječu” različite zemlje i međunarodne korporacije. Vjeruju da potrošači, zajednice i zemlje “glasaju svojim dolarima”, čime nagrađuju najbolje proizvode i usluge.

U toj sumanutoj fantaziji, koju likovi poput Georgea Sorosa i Anne-Marie Slaughter zagovaraju kao idealno “otvoreno međunarodno tržište”, Sjedinjene Države i zapadne zemlje zauzimaju svoju dominantnu poziciju jednostavno zato što su najbolji. Prema tom mišljenju, proizvodi i usluge koje nude zapadne financijske institucije i međunarodne korporacije jednostavno su superiornije od onih koje se mogu kupiti negdje drugdje. Ova razočaravajuća fantazija je još uvijek karakteristična za zapadnu financijsku elitu, koja kao nekakav mentor pomaže svijetu da se “razvije” i možda jednog dana bude što više nalik “superiornom Zapadu”.

“Energetska dominacija”


Oni koji tvrde da je ova zapadnjačka priča lažna najbolju potvrdu imaju u nedavnim akcijama američke vlade. Odgovor na plinovod Sjeverni tok 2 i nedavni napadi na tehnologije kineskog diva Huawei potvrđuju da američku vladu uopće ne interesira slobodna konkurenciju među međunarodnim korporacijama.

Sjeverni tok 2 je plinovod koji se trenutno gradi, a trebao bi biti dovršen kasnije ove godine. To će omogućiti ruskim državnim energetskim korporacijama da prodaju prirodni plin zemljama unutar Europske unije. Narodi u raznim zemljama EU podržavaju izgradnju Sjevernog toka 2, jer će se proširiti i povećati pogodnosti njihovom pristupu kvalitetnom i jeftinom ruskom prirodnom plinu.

Međutim, Sjedinjenim Američkim Državama i Trumpovoj administraciji su se pridružili čelnici “otpora” Demokratske stranke i  svi zajedno traže da građani Njemačke i drugih europskih zemalja ne kupuju ruski plin. Oni glupo traže da Europska unija kupuje plin iz Sjedinjenih Država i da ga uvozi preko Atlantskog oceana.

Svima je jasno će uvoz prirodnog plina preko cijelog planeta biti daleko skuplji za središnju Europu, nego jednostavni tranzit preko granice iz Rusije. Međutim, u oštroj atmosferi histerije, pozivajući se na sve vrste nevezanih pitanja i optužbi protiv ruske vlade, američki politički establišment govori o sankcijama i drugim sredstvima prisiljavanja europske javnosti na kupnju američkog plina.

Američki čelnici se pozivaju na kritike ruske vlade temeljene na ljudskim pravima, što je očito licemjerje. Uzmimo samo Kraljevinu Saudijsku Arabiju, brutalnu autokraciju koja ubija i muči, a na tržištu energije i oružja ostaje glavni poslovni partner Sjedinjenih Država. Brutalno ubojstvo novinara Jamala Khashoggija nije promijenilo taj odnos, kojeg je Trump otvoreno branio isključivo na financijskoj osnovi.

Cilj zarađivanja novca za američke energetske korporacije i slabljenje ruskih energetskih korporacija, njihovih konkurenata, uopće se ne skriva. Bijela kuća otvoreno govori o “energetskoj dominaciji” kao temelju svoje politike i govori o tome kako je zaštita profita američkih naftnih i plinskih kompanija njena očita namjera.

Rat protiv kineskog pametnog telefona


Jesu li Nijemci, Belgijanci i drugi europski narodi slobodni da “glasuju svojim dolarima” i da izaberu gdje će kupiti svoju naftu i plin? Čini se da “otvoreni međunarodni sustav” nije toliko otvoren kada su u pitanju geopolitički rivali monopolista s Wall Streeta.

Ista se retorika i metode koriste kako bi se pokušale pritisnuti zemlje diljem svijeta, od kojih se zahtijeva da ne kupuju telekomunikacijske tehnologije Huaweija iz Kine. Huawei je najveći proizvođač telekomunikacija na svijetu. Kompanija je sastavni dio tržišno-socijalističkog modela kojeg je razvio Deng Xiaoping, a Xi Jinping ga je prilagodio i unaprijedio.

Huawei telefoni imaju dulji vijek trajanja baterije, bolje kamere i izdržljiviji, dugotrajniji hardver od američkih telefona. Širom svijeta, na mjestima poput Indije, Latinske Amerike i raznih afričkih zemalja, ljudi su masovno odlučili kupovati te jeftinije i kvalitetnije telefone. Dobit Applea je nedavno pala samo zato što su Huawei proizvodi postali izbor sve više i više potrošača, širom svijeta i unutar Kine.

Međutim, američki čelnici su odjednom počeli tražiti da narodi širom svijeta ne “glasaju svojim dolarima” i kupe bolji telefon.

Ako bi primjenjivali logiku slobodnog tržišta, američki lideri bi jednostavno pozvali američke proizvođače da budu konkurentniji. Umjesto toga, američki lideri i dalje zahtijevaju da zemlje poput Poljske i Bugarske prestanu poslovati s Huaweijem i da ne kupuju njegove  tehnologije.

U Sjedinjenim Američkim Državama su Amerikanci bili spriječeni da “glasuju svojim dolarima” i kupuju P20, najnoviji telefon kojeg je izdao kineski proizvođač. Cijeli popis kineskih pametnih telefona je sada zabranjen u Americi, jer “predstavljaju rizik za nacionalnu sigurnost”.

Američki čelnici tvrde da su pametni telefoni koje proizvode kineske korporacije prijetnja nacionalnoj sigurnosti jer kompanije koje ih proizvode imaju veze s kineskom vojskom i vladom. Ova tvrdnja je prilično licemjerna, jer Apple, AT&T, Verizon i druge američke telekomunikacijske tvrtke nisu čak ni pokušale prikriti svoje odnose s američkim obavještajnim agencijama.

Ali američki telefoni nisu “vojna” ili “obavještajna” prijetnja, nego su to kineski. Očekivati da KP Kine, koja je zapravo stvorila Huawei, ne održava kontakte s ovim telekomunikacijskim divom su smiješne želje očajnika.

Od slobodnog tržišta do ekonomskog gangsterizma


Više od “slobodne konkurencije” i “otvorenog međunarodnog sustava” kojeg zagovaraju, čini se da američki lideri prihvaćaju ekonomsku filozofiju mafijaških gangstera. Slično kao i kriminalci koji se bave “zaštitnim reketom”, američke vođe tvrde da su određene zemlje u svijetu njihovu “dvorište”. Zahtijevaju da se njihove konkurente odbije, a svima koji im se nađu na putu čekaju  “sankcije”.

Američki čelnici sami diskreditiraju ideologiju koju su proširili diljem svijeta. Upravo oni otkrivaju da je “slobodna konkurencija” bila zabluda i da vlade donose odluke koje koriste njihovim bogatim financijerima. Mantra “slobodne konkurencije” je korištena za obuzdavanje zemalja u razvoju i potencijalnih konkurenata, ali američki čelnici su sretni što zanemaruju vlastite vrijednosti i kada štite globalni monopol Wall Streeta i Silicijske doline.

Istina je da najbogatiji ljudi u Sjedinjenim Državama svoje bogatstvo nisu stekli osobnim žrtvovanjem i briljantnošću, kao što zapadni svijet nije stekao svoje mjesto u međunarodnoj areni svojim džentlmenskim poslovnima praksama.

Međutim, u XXI stoljeću su zemlje širom svijeta odbacile ove zablude o slobodnom tržištu i njihove vlade su izgradile gospodarstava pod državnom kontrolom kako bi se eliminiralo siromaštvo i podigao životni standard. Huawei, kao i ruski Gazprom i Rosneft, rezultat su ekonomskih inovacija u kojima su vlade nakon Hladnog rata poduzele mjere s kojima će kontrolirati gospodarstva u ime stanovništva.

Za razliku od mnogih radnika u zapadnim zemljama, stanovništvo Rusije i Kine nije izbačeno iz procesa izgradnje  super-korporacija. Kada su se dvije euroazijske supersile pojavile u XX stoljeću, nisu imale slobodno tržište, već socijalističko centralno planiranje gospodarstva. Služeći se tim iskustvima, koja su prilagodili XXI stoljeću, danas su milijuni ljudi izašli siromaštva.

logično