Arhitektura je, zacijelo, umjetnost. Po načinu nastajanja i trajanja, vrlo je slična književnosti. Od skulpture se razlikuje po sljedećem: Michelangelov David postoji i mimo ljudi, oni koji ga posjećuju i gledaju nemaju nikakvog utjecaja na njega, a kuće postoje samo s ljudima; ljudi dovršavaju arhitektonska djela, mijenjaju ih kao što mravi mijenjaju mravinjake, i kao što čitatelji mijenjaju i oblikuju tekst knjige koju upravo čitaju. Kuća i knjiga, za razliku od Michelangelovog Davida i Bachove fuge, ne postoje bez ljudi u njima. O tome, onako sam za sebe, ne tražeći u tome smisla ni izlaza, često razmišljam dok hodam po Zapruđu i odozdo se nadvirujem prema vrhovima Jelinekovih tornjeva i pogledom premjeravam Budimirovljeve limenke, proučavajući sezonske promjene na njima. Te kuće, Jelinekove uspravljene, Budimirovljeve položene, obično se smatraju dobro raspoređenim primjercima arhitektonske konfekcije socijalističkog modernizma, ali upravo na njima se vidi po čemu je i kada je arhitektura umjetnost. Nijedan od tornjeva nije više isti, nijedan od stotina balkona, zastakljenih i nezastakljenih lođa i prozora, koji su jednaki prije šezdesetak godina napravljeni, nije više isti. Različitim su ih učinile reinterpretacije ljudi koji u tim stanovima žive i koji čine te dinamične raznolike armiranobetonske cjeline. Umjetnički postupak arhitekta sastojao se u stvaranju kuće u kojoj će netko živjeti i aktivno je mijenjati. Malo što je tako neugodno po arhitekta i po umjetnost arhitekture kao prikazi bogataških vila i stanova po lajfstajl magazinima i fotografija na kojima se vide kuće u kojima se nitko ne usuđuje živo živjeti, pa prema tome i nisu arhitektura nego su skulptura.
U danima dok Amerika i Izrael ruše građevine jedne od najstarijih civilizacija i država svijeta, i ubijaju djecu po školama i njihove roditelje po stanovima i ulicama, objavljena je vijest da je čileanski arhitekt Smiljan Radić Clarke (1965.) ovogodišnji dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu. Hrvatski mediji ovu vijest objavili su iz istog onog razloga zbog kojeg je Radić prije pet i pol godina primljen za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: ime i prezime zvuče mu hrvatski! I samo zbog tog zvuka u imenu, kao i zbog okolnosti svakako neobične, ali koja se više tiče nominalističkih, a možda i lirsko-poetskih opsesija njegovih roditelja, koji su mu nadjenuli ime iz nekoga stranog i nepoznatog jezika, najčuveniji latinoamerički arhitekt postao je dopisni član HAZU, a mi smo na vrijeme saznali vijest da je čašćen Pritzkerovom nagradom. Da je djed Smiljana Radića 1919, čim je svršio Veliki rat, recimo s Malte, a ne s Brača, za srećom pošao u Čile, ili da su Smiljanovi roditelji sinu nadjenuli neko pradavno armensko ili gruzijsko, a ne hrvatsko ime, danas ne bismo o njemu ništa znali, premda bi on bio po svemu drugom isti kakav je i ovako. Činjenica, naime, da je djed Smiljana Radića Clarkea s Brača ne ostavlja ama baš nikakvog traga na unuka i njegov rad. Ako bismo željeli insistirati na vezi čileanskog arhitekta s Hrvatskom, onda ta veza nikako ne bi mogla ići preko čileanskog rudara, rodom s Brača, koji je nakon odlaska 1919. samo jednom posjetio Europu, a hrvatski je govorio samo s bratom, nego bi veza Smiljana Radića Clarkea s Hrvatskom mogla jedino biti uspostavljena preko Andrije Rusana i Orisa-kuće arhitekture, koji su ga dovodili u Hrvatsku, organizirali njegovo javno predstavljanje, uvodili ga, barem simbolično i jednokratno, u dinamiku zajednice. Sve drugo u vezi Smiljana Radića Clarkea samo je pakiranje čistoga hrvatskog zraka u prigodne limenke i tragikomično provincijsko hvalisanje prickerima i nobelima čiji dobitnici imaju imena slična našima.
Čile je zemlja rastegnuta niz zapadne obale Južne Amerike, s nešto manje od dvadeset milijuna stanovnika, te s više od dvadeset arhitektonskih škola i fakulteta. Radić Clarke arhitekturu je diplomirao na Pontificia Universidad Catolica de Chile, iliti na papinskom sveučilištu u Santiagu, s trideset je, godine 1995, otvorio vlastiti mali arhitektonski ured, koji nikad poslije nije mnogo rastao. U Veneciji je nakon svršenog studija u Santiagu studirao estetiku, putovao je Europom, upijao svijet i stvarao viziju koja nije baš nimalo glamurozna ni veličanstvena. U svom obraćanju javnosti, svojevrsnoj autopoetičkoj poslanici po dobivaju Pritzkera, Radić Clarke piše o arhitekturi koja na svijetu postoji između velikih, unaprijed zadanih i trajnih oblika i struktura, koje stoljećima postoje i oblikuju naše viđenje svijeta, i krhkih prolaznih konstrukcija koje uspoređuje sa životom muhe. Usporedba je genijalna, jer je u nekom višem smislu tačna i jer je već u njoj naglašeno mjesto koje je za sebe u arhitekturi i životu izabrao ovaj neobični čovjek. Za razliku od tolikih drugih graditelja i arhitekata u povijesti, za razliku od onih koji će krvoločnim zaljevskim šeicima graditi neprolazne tube kalodonta zabodene u pijesak i uperene prema nebu, u koje će na odmor i ledenu fascinaciju u te njihove abudabije odlaziti zapadni moralni idioti i idiotkinje, Smiljan Radić Clarke gradi krhke građevine. Recimo, u jednoj austrijskoj pokrajini, usred šume i planine, vlasti su odlučile obnoviti autobusna stajališta. I umjesto da taj posao predaju kakvom lokalnom dunđeru, organizirali su međunarodni natječaj i odabrali sedam projekata za sedam stajališta, da svaki projektira svoje stajalište. Vrijedi vidjeti tu autobusnu staničicu Smiljana Radića Clarkea u Krumbachu, seoskoj općini na krajnjem zapadu Austrije od jedva tisuću stanovnika. Njezina ljepota je u krhkoj običnosti i sraslosti s predjelom, ali i u nečemu što na promatrača vrlo neobično djeluje. Kada je jednom makar i na fotografiji vidite, počinjete je zamišljati i u vlastitoj glavi viđati po Vukomeričkim goricama, Gorskom kotaru, na Trebeviću i oko Trnova. Njezina je ljepota u pitomoj prisutnosti i sraslosti s našim životima. Premda Smiljan Radić Clarke doista nema nikakve veze s Hrvatskom ni s okolnim zemljama, i premda je Čile na drugom kraju svijeta, a njegova poetika krhkosti strana je svemu što mi o sebi mislimo – naš ideal doista jest da završimo na stotom katu te abudabi paste za zube! – on je arhitekt za naše živote.
Još od studentskih dana Radić Clarke je sa skulptorkom i vizualnom umjetnicom Marcelom Correom. Skupa žive, zajedno rade, o čemu su nas svojedobno izvještavali i naši ženski magazini, logično zainteresirani za privatne živote ljudi hrvatskoga podrijetla. Prije nekoliko godina njih su dvoje u koprodukciji načinili rad, izložen u Baškoj, na otoku Krku, naziva “Drops”. Predimenzionirana zamagljena kap pokraj suhozida, preko koje se lomi sunčevo svjetlo. Lomnost, privremenost kapi, njihovo osjetljivo intaktno savršenstvo, još jedan su autopoetički iskaz.
U galerijama suvremene umjetnosti Serpentine, u Londonu Smiljan Radić Clarke 2014. projektirao je i izgradio svoj privremeni paviljon. Cilindrična poluprozirna struktura, nalik onoj baščanskoj kapi, samo pod pritiskom spljoštena, postavljena je na četiri naoko nestabilna, grubo odlomljena velika kamena, zauzima oko 350 četvornih metara prostora. Objekt neobičan, bajkovit, izrazito autoreferencijalan, svojom pojavom tumači granice između arhitekture i skulpture, između stvarnosti i fikcije. Ovaj umjetnik i arhitekt, tako se barem čini nama koji njegove radove promatramo iz dalekih daljina, poigrava se mišlju o prelaženju s jedne na drugu stranu. Njegova ideja o arhitekturi je metafizička.
Dok gledamo djela arhitekata čije nam se građevine sviđaju, nužno pomišljamo da u tim kućama nikad nećemo boraviti, jer one nisu građene za nas. Stajali smo tako, čežnjivo gledajući prema kući Nikole Dobrovića u Zatonu, u koju nikad nećemo ući, niti ćemo je iznutra vidjeti, jer je ta kuća tuđa. I općenito, arhitektura u većini slučajeva za nas ostaje tuđa. Smiljan Radić Clarke od onih je arhitekata koji pokušavaju raditi vidljivu, prisutnu i smrtnu arhitekturu. Pritom, u toj raznolikosti, stilskoj neuhvatljivosti, prebogatoj referencijalnosti i raspričanosti njegovih djela, kao i u sklonosti prema sitnim intervencijama u prostoru, popravkama i prepravkama, u toj njegovoj sklonosti da se aktivno umiješa u živote ljudi i muha, postoji nešto što ovog promatrača njegova rada i života podsjeti na jednog promatračeva životnog i književnog lika, koji se zvao Vjenceslav Šulc i bio je hauzmajstor. Njih dvojica umiju se s maksimalnom koncentracijom i stvaralačkim zanosom baviti najsitnijim poslovima. Bez toga umjetnost ne postoji.
